Projekt je trebao stvoriti održiv model javno-civilnog upravljanja Centrom mladih, no šest godina nakon njegova završetka teško je iz javno dostupnih dokumenata jasno utvrditi što je od tog modela doista ostalo.
Ako nakon završetka projekta građani ne mogu jednostavno vidjeti što je obećano, što je ostvareno, što nije i tko za to odgovara, onda problem više nije samo u arhivi projekta, nego u kulturi odgovornosti onih koji su ga vodili i provodili.
Osvrnemo li se danas na Centar mladih, ali i promislimo li o njegovoj ulozi i onome što je kroz godine trebao postati, vidjet ćemo prostor koji živi, ali i niz nedovršenih pitanja koja su ostala iza projekta KUL centar. Taj projekt, vrijedan gotovo 2,5 milijuna tadašnjih kuna, nije bio zamišljen kao stvaranje novog prostora, nego kao pokušaj da se postojeći Centar mladih programski, organizacijski i upravljački podigne na novu razinu. Upravo zato teško je danas promatrati Centar mladih, a ne pitati se što je od onoga što je KUL centar trebao donijeti tom prostoru doista ostalo. Postoji li danas javno dostupna i cjelovita arhiva tog projekta iz koje građanin može vidjeti što je obećano, koliko je novca potrošeno, na što je potrošeno, što je napravljeno i što je od svega toga ostalo? Ako takva arhiva postoji, gdje je? Ako ne postoji, zašto ne postoji?
KUL centar nije bio mala lokalna akcija. Bio je projekt vrijedan 2.497.628,64 kuna, od čega je 85 posto financirao Europski socijalni fond, a ostatak hrvatski javni novac. Trajao je od listopada 2018. do listopada 2020. godine. Nositelj je bila Kazališna družina „Ivana Brlić-Mažuranić“, a partneri Grad Slavonski Brod, Kazališno-koncertna dvorana Ivana Brlić-Mažuranić i kulturne udruge. Dakle, gotovo 2,5 milijuna tadašnjih kuna uloženo je u projekt koji je trebao ostaviti nešto trajnije od dvogodišnjeg programa.
A što je trebao ostaviti? Službena svrha bila je razviti novi model sudioničkog upravljanja Centrom mladih. Građani, mladi, udruge i javne ustanove trebali su dobiti veću ulogu u odlučivanju o prostoru i njegovim programima. Za to je izrađen „Model KUL centra Slavonski Brod“, uz poslovni plan, komunikacijski plan, plan održivosti te plan praćenja i vrednovanja. O modelu je 2019. provedeno i javno savjetovanje. Drugim riječima, upravljanje nije bilo usputna stavka projekta. Upravljanje je bilo njegova glavna ideja.
Programskog sadržaja nije nedostajalo. Održavane su radionice, edukacije, predstave, projekcije, izložbe, koncerti i tribine, provodili su se programi fotografije, filma, književnosti i glazbe, organizirano je studijsko putovanje, a nabavljena je i scenska oprema. Ministarstvo kulture navodi sedam uključenih lokalnih organizacija civilnog društva i 48 sudionika iz udruga, javnih ustanova i lokalne uprave. Dakle, nije riječ o tome da se „nije radilo ništa“. Ali upravo zato treba postaviti teže pitanje: što je ostalo nakon što je projekt potrošio novac i završio?
Danas Centar mladih i dalje koriste udruge i u njemu se održavaju različiti programi. Međutim, iz javno dostupne dokumentacije nije jasno vidljivo da je zaživio trajni model sudioničkog upravljanja kakav je projekt obećavao. Ne vidi se jasno tijelo koje upravlja Centrom na nov način, ne vidi se sustav u kojem građani i korisnici zajednički odlučuju o njegovu razvoju, nema lako dostupne javne evaluacije koja bi pokazala što je ostvareno nakon završetka projekta, niti je jasno tko je preuzeo odgovornost za nastavak modela.
Jednako je problematično što iz javno dostupnih dokumenata možemo utvrditi ukupnu vrijednost projekta i dio aktivnosti, ali ne možemo jednostavno rekonstruirati konačnu potrošnju gotovo 2,5 milijuna kuna po svim važnim stavkama. Koliko je otišlo na zaposlene i honorare? Koliko na opremu? Koliko na vanjske usluge, programe, putovanja i promidžbu? Koliko su dobili pojedini partneri? Što je ostalo kao imovina? Gdje je konačni obračun? Ako postoji javna arhiva koja na ta pitanja daje odgovor, ona mora biti dostupna. Ako ne postoji, to je ozbiljan propust transparentnosti.
I tu treba biti pošten: ne možemo tvrditi da je KUL centar bio potpuni promašaj. Nije. Aktivnosti su provedene i određeni rezultati postoje. Ali možemo postaviti hipotezu koja je mnogo važnija od pukog brojanja radionica: je li projekt ostvario svoju temeljnu svrhu? Jer projekt se ne može proglasiti uspješnim samo zato što je održao ono što je bilo napisano u kalendaru. Njegov pravi rezultat trebao je biti promijenjen način upravljanja Centrom mladih i stvaranje održivog kulturnog prostora u kojemu javni i civilni sektor zajedno odlučuju o njegovu razvoju. Ako toga danas nema ili se to ne može dokumentirati, onda je riječ o ozbiljnom sadržajnom neuspjehu, bez obzira na to koliko je projektnih aktivnosti uredno provedeno.
A tada odgovornost nije apstraktna. Postoji cijeli lanac odgovornosti. Nositelj projekta odgovara za ono što je obećao i proveo. Grad, kao javni partner i ključni vlasnik i upravljač sustava, odgovara za ono što je s rezultatima projekta napravio nakon njegova završetka. Partnerska ustanova i uključene udruge odgovaraju za svoj dio. A pojedinci koji su projekt vodili, odlučivali, raspoređivali aktivnosti i trebali osigurati njegov nastavak ne mogu nestati iza kolektivne formulacije „projekt je uspješno proveden“. Jer upravo je to možda najveći problem projekta KUL centar: kultura samozadovoljstva u kojoj je dovoljno dokazati da se nešto radilo da bi se izbjeglo pitanje što je stvarno napravljeno. Bilo je radionica - uspjeh. Bilo je programa - uspjeh. Nabavljena je oprema - uspjeh. Napisan je mode - uspjeh. Potrošen je novac - projekt završen. Ne. Projekt nije bio sam sebi svrha.
Ako je za gotovo 2,5 milijuna kuna trebalo promijeniti način na koji jedan gradski kulturni prostor funkcionira, onda se danas mora moći pokazati ta promjena. Dokumentom, odlukom, tijelom upravljanja, pravilima, programom, rezultatima i odgovornim ljudima. Ako toga nema, onda netko mora objasniti zašto je javni novac potrošen na projekt čiji se najvažniji rezultat danas ne može jasno pokazati.
I zato više nije dovoljno pitati je li KUL centar „radio“. Treba pitati tko je odgovoran što nakon njega nismo dobili ono što nam je obećano. I ne samo tko je formalno potpisivao papire, nego tko je godinama poslije gledao kako se projekt pretvara u još jednu lijepo završenu EU priču, bez dovoljno sadržaja, ambicije i odgovornosti da se ono što je plaćeno pretvori u trajnu vrijednost za grad.
Ako se to može dokazati dokumentima, onda KUL centar nije priča o nedostatku novca. To je priča o nedostatku odgovornosti, kreativnosti i elementarne potrebe da se građanima položi račun za rezultat.
Završni info: O problematici smo pisali, ali bez odjeka. Evo nas opet. A kako odgovorni na svim političkim, društvenim, kulturnim i medijskim razinama reagiraju u ovom gradu, izgleda da ćemo morati i opet, i opet....!
__________________________
