Ako razbijanje prozora ispada tako ‘dobra stvar’ – ako je jedno slomljeno staklo izvanredna politička, pa i ekonomska prilika – zašto bi nogometno-domoljubna industrija to prepuštala nesretnom slučaju? Od čega bi živjeli Mamić, Šuker i cijela svečana loža kad se nikad i nigdje, ni na jednoj vili hrvatskih reprezentativaca, ne bi razbilo nijedno staklo?
U ekonomskoj znanosti to se naziva i ‘staklarovom zabludom’, odnosno ‘teorijom razbijenog prozora’. Postavio ju je još 1850. godine francuski politički ekonomist Frédéric Bastiat, u svom glasovitom eseju ‘Ono što se vidi i ono što se ne vidi’. Prispodoba je to o dječaku koji je nekom trgovcu slučajno razbio prozor: s ekonomskog gledišta, ‘ono što se vidi’ kroz tako razbijen prozor jest sjajna prilika za mjesnog staklara, koji će zaraditi šest franaka, čime jedan nesretni slučaj u konačnici potiče cirkulaciju kapitala i generira lokalnu ekonomiju. Od čega bi, konačno, živjeli staklari kad se nikad i nigdje ne bi razbilo nijedno staklo?
‘Ono’ pak ‘što se ne vidi’ jest tih šest franaka, koliko je trgovac neplanirano i bez svoje volje platio novo staklo, umjesto da je taj novac potrošio po svojoj slobodnoj volji. Na primjer, kaže Bastiat, ‘da zamijeni svoje stare cipele ili’ – nije li divna politička ekonomija devetnaestog vijeka? – ‘doda novu knjigu u svoju biblioteku’.
‘Ono što se vidi’, dakle generiranje ekonomije, ispada tako strašna zabluda, jer razbijanje prozora ispada dobra stvar: ako je, jebiga, slomljeno staklo zaista izvanredna ekonomska prilika, zašto bi ga staklarska industrija prepuštala ‘izvanredu’, odnosno nesretnom slučaju? Što ako se ispostavi – pita se na koncu Frédéric Bastiat – da je ‘ono što se ne vidi’ zapravo franak koji je dječak dobio od mjesnog staklara da trgovcu razbije staklo?
Čuvena Bastiatova priča o mladiću koji razbija prozor samo je prispodoba – starom je trgovcu isto tako, ostanimo u romantičnom devetnaestom vijeku, mogao i iskidati novu novcatu knjigu – ali nekima je treba prilično doslovno nacrtati. Evo, recimo, Hrvati: njima prispodobe izlaze u crnoj kronici.
Prošlog petka u uvali Čeprljandi na otoku Ugljanu nepoznati je počinitelj razbio jedno staklo na vili u kojoj se hrvatski reprezentativac Ivan Rakitić nakon Europskog nogometnog prvenstva odmarao sa suprugom i djecom. Iako Rakitić u trenutku napada uopće nije bio u kući, iako motivi počinitelja nisu poznati – sam vlasnik vile izjavit će kako to ‘nije bio napad na Rakitića, već na imovinu’ – nogometaš Barcelone zbog neugodne je situacije odmor odlučio nastaviti na drugom mjestu, pa je nakon polusatnog druženja s mještanima, dijeleći djeci i turistima autograme, gliserom otišao u zadarski hotel Punta Skala.
I to je, u kratkim crtama – dobro, u dugim: opširnije zapravo i ne može – bilo sve.
‘Ono što se vidi’ kad kroz razbijeni prozor vile u uvali Čeprljandi gleda pak politička ekonomija, sutradan su objasnili teoretičari iz Nove TV i portala Dnevnik.hr, javljajući kako se u petak na Ugljan iskrcala pijana horda navijačkih vandala, pa u divljem pohodu po otoku demolirala luksuznu vilu u kojoj se, ništa ne sluteći, Ivan Rakitić odmarao sa suprugom i svojom nedužnom dječicom. Prije nego što je netragom nestala, pomahnitala rulja porazbijala je sve prozore i vrata – ‘mještani kažu da je situacija bila dramatična, jer su čuli kad je jedan od huligana pozivao ostale da provale u kuću’, javljali su s lica mjesta uzbuđeni reporteri – nakon čega je ustravljeni nogometaš, iskoristivši trenutak netragog nestanka navijačke horde, obitelj izvukao na stražnja vrata, pa je navrat-nanos potrpao u gliser i u posljednji čas bezglavo pobjegao s otoka.
Jedan jedini jebeni razbijeni prozor na praznoj kući preko noći se tako pretvorio u devastiranu i sravnjenu vilu, a jedan bačeni kamen u desant na Ugljan i stravični napad pobješnjele rulje pred kojom je zvijezda Barce jedva izvukla živu glavu.
‘Ono što se’ tako ‘vidjelo’ naprosto je, eto, sjajna šansa za obračun s huliganima i Predsjedničinim ‘orjunašima’ iz Saint-Étiennea, koji su u svojoj mučkoj antihrvatskoj kampanji protiv nacionalnog nogometnog saveza – nakon bengalki i topovskih udara na Europskom prvenstvu – prešli na linč hrvatskih nogometaša i njihovih obitelji na samoj Svetoj grudi Domovine. ‘Ono što se vidi’ jest tako ‘gnjusni napad na hrvatsku Svetinju’: doda li se ‘pouzdana informacija’ da se Rakitiću u odmoru na Ugljanu sljedećih dana trebao pridružiti i najbolji nogometaš svijeta Leo Messi, ‘napad na Svetinju’ ispada upravo ‘katastrofalna šteta za hrvatski turizam’; doda li se munjevita reakcija svjetskih medija, koji su gluhim telefonima odmah javili o linču Barcine zvijezde, ‘katastrofa za hrvatski turizam’ ispada ‘teška sramota za Republiku Hrvatsku’; doda li se pak i ‘pouzdana informacija’ o planovima huligana za diskvalifikaciju Hrvatske iz predstojećih kvalifikacija za Mundijal, ‘sramota za Hrvatsku’ ispada na kraju ‘teroristički napad’.
Prispodoba o tipu koji je nekom nogometašu razbio prozor objašnjava tako na koji način jedno slomljeno staklo potiče cirkulaciju niskih strasti i generira lokalnu histeriju. Od čega bi, konačno, živjeli Zdravko Mamić, Davor Šuker i cijela svečana loža kad se nikad i nigdje, ni na jednoj vili hrvatskih reprezentativaca, ne bi razbilo nijedno staklo?
Dalje je lako: ako razbijanje prozora ispada tako ‘dobra stvar’ – ako je jedno slomljeno staklo izvanredna politička, a u krajnjoj konzekvenci, ili čak prije svega, i ekonomska prilika – zašto bi nogometno-domoljubna industrija to prepuštala nesretnom slučaju? Možda je, recimo, kamen na prozor vile u uvali Čeprljandi zaista bacio nabrijani huligan u svom džihadu protiv staklara iz svečane lože, ali staklarska industrija ne smije riskirati: što, jebiga, ako nije? Što ako je kamen bacio neki vjerovnik vlasnika vile? Što ako je kamen na vilu u kojoj se odmarala zvijezda Barcelone bacio, štajaznam, neki pripiti turist iz Castille, fanatični navijač Reala? Što – niste o tome razmišljali, jer se ne razumijete u političku ekonomiju – ako se na kraju stvarno ispostavi da je neki ugljanski klinac dobio pedeset kuna od staklara iz Zadra?
Svečana loža, razumjet ćete, ne smije dopustiti takvu mogućnost. Svečana loža ne smije dopustiti već ni mogućnost da je jedno razbijeno staklo tek djelo neodgovornog pojedinca u ratu protiv HNS-a, a kamoli samo ‘nesretni slučaj’. Zato je onaj dječak, što u prispodobi razbija stakla po nalogu mjesnog staklara, u našem slučaju novinar koji po nalogu Hrvatskog staklarskog saveza pod okriljem noći za onaj jedan Bastiatov franak demolira cijelu vilu i razbija ‘sve prozore i vrata’.
Zato, eto, na televizijskim dnevnicima već danima gledamo kadrove s policijskom vrpcom, kombijima pod rotacijskim svjetlima i forenzičarima oko vile – kao da su snimljeni u Istanbulu, Bagdadu ili Parizu, a ne u uvali Čeprljandi na Ugljanu – zato nas mediji svakog dana izvještavaju o toku istrage, a nacija zaključana u domove spuštenih roleta bez daha prati ‘rat protiv terorizma’. ‘Ono što se ne vidi’ jest demolirana vila i porazbijani svi prozori i vrata na njoj – to jednostavno nitko nije vidio – dok je ‘ono što se vidi’, jasno, lov na huligane koji su demolirali vilu i porazbijali na njoj sve prozore i vrata.
Pouka prispodobe? Zgodnom igrom slučaja – kako je već nekima treba prilično doslovno crtati – u isto vrijeme kad je nacija bez daha pratila dramu na Ugljanu, Hrvatska televizija emitirala je dvjesto šezdesetu reprizu popularne serije ‘Velo misto’. Istog dana, nakon popodnevnih vijesti s kadrovima CSI Čeprljanda, išla je tako epizoda u kojoj čuveni splitski teoretičar pile naopako Miljenko Smoje kroz usta Borisa Buzančića, gradonačelnika Velog mista, onom nesretnom trgovcu Miottu – vlasniku staklarske radnje što siromah najebe svaki put kad gradom prođu demonstranti – tumači svoju ‘teoriju razbijenog stakla’: dobro je, naime, da nezadovoljni građani imaju jednu staklarsku radnju za iživljavanje i ispuštanje frustracija.
Nisam čuo bolju definiciju Bastiatove ‘staklarove zablude’: zaista, zašto oni što su se obogatili na demonstracijama i razbijenim staklima misle da nezadovoljni građani neće na kraju shvatiti kako je jednostavnije i efikasnije porazbijati samu staklarsku radnju?
portalnovosti
U ekonomskoj znanosti to se naziva i ‘staklarovom zabludom’, odnosno ‘teorijom razbijenog prozora’. Postavio ju je još 1850. godine francuski politički ekonomist Frédéric Bastiat, u svom glasovitom eseju ‘Ono što se vidi i ono što se ne vidi’. Prispodoba je to o dječaku koji je nekom trgovcu slučajno razbio prozor: s ekonomskog gledišta, ‘ono što se vidi’ kroz tako razbijen prozor jest sjajna prilika za mjesnog staklara, koji će zaraditi šest franaka, čime jedan nesretni slučaj u konačnici potiče cirkulaciju kapitala i generira lokalnu ekonomiju. Od čega bi, konačno, živjeli staklari kad se nikad i nigdje ne bi razbilo nijedno staklo?
‘Ono’ pak ‘što se ne vidi’ jest tih šest franaka, koliko je trgovac neplanirano i bez svoje volje platio novo staklo, umjesto da je taj novac potrošio po svojoj slobodnoj volji. Na primjer, kaže Bastiat, ‘da zamijeni svoje stare cipele ili’ – nije li divna politička ekonomija devetnaestog vijeka? – ‘doda novu knjigu u svoju biblioteku’.
‘Ono što se vidi’, dakle generiranje ekonomije, ispada tako strašna zabluda, jer razbijanje prozora ispada dobra stvar: ako je, jebiga, slomljeno staklo zaista izvanredna ekonomska prilika, zašto bi ga staklarska industrija prepuštala ‘izvanredu’, odnosno nesretnom slučaju? Što ako se ispostavi – pita se na koncu Frédéric Bastiat – da je ‘ono što se ne vidi’ zapravo franak koji je dječak dobio od mjesnog staklara da trgovcu razbije staklo?
Čuvena Bastiatova priča o mladiću koji razbija prozor samo je prispodoba – starom je trgovcu isto tako, ostanimo u romantičnom devetnaestom vijeku, mogao i iskidati novu novcatu knjigu – ali nekima je treba prilično doslovno nacrtati. Evo, recimo, Hrvati: njima prispodobe izlaze u crnoj kronici.
Prošlog petka u uvali Čeprljandi na otoku Ugljanu nepoznati je počinitelj razbio jedno staklo na vili u kojoj se hrvatski reprezentativac Ivan Rakitić nakon Europskog nogometnog prvenstva odmarao sa suprugom i djecom. Iako Rakitić u trenutku napada uopće nije bio u kući, iako motivi počinitelja nisu poznati – sam vlasnik vile izjavit će kako to ‘nije bio napad na Rakitića, već na imovinu’ – nogometaš Barcelone zbog neugodne je situacije odmor odlučio nastaviti na drugom mjestu, pa je nakon polusatnog druženja s mještanima, dijeleći djeci i turistima autograme, gliserom otišao u zadarski hotel Punta Skala.
I to je, u kratkim crtama – dobro, u dugim: opširnije zapravo i ne može – bilo sve.
‘Ono što se vidi’ kad kroz razbijeni prozor vile u uvali Čeprljandi gleda pak politička ekonomija, sutradan su objasnili teoretičari iz Nove TV i portala Dnevnik.hr, javljajući kako se u petak na Ugljan iskrcala pijana horda navijačkih vandala, pa u divljem pohodu po otoku demolirala luksuznu vilu u kojoj se, ništa ne sluteći, Ivan Rakitić odmarao sa suprugom i svojom nedužnom dječicom. Prije nego što je netragom nestala, pomahnitala rulja porazbijala je sve prozore i vrata – ‘mještani kažu da je situacija bila dramatična, jer su čuli kad je jedan od huligana pozivao ostale da provale u kuću’, javljali su s lica mjesta uzbuđeni reporteri – nakon čega je ustravljeni nogometaš, iskoristivši trenutak netragog nestanka navijačke horde, obitelj izvukao na stražnja vrata, pa je navrat-nanos potrpao u gliser i u posljednji čas bezglavo pobjegao s otoka.
Jedan jedini jebeni razbijeni prozor na praznoj kući preko noći se tako pretvorio u devastiranu i sravnjenu vilu, a jedan bačeni kamen u desant na Ugljan i stravični napad pobješnjele rulje pred kojom je zvijezda Barce jedva izvukla živu glavu.
‘Ono što se’ tako ‘vidjelo’ naprosto je, eto, sjajna šansa za obračun s huliganima i Predsjedničinim ‘orjunašima’ iz Saint-Étiennea, koji su u svojoj mučkoj antihrvatskoj kampanji protiv nacionalnog nogometnog saveza – nakon bengalki i topovskih udara na Europskom prvenstvu – prešli na linč hrvatskih nogometaša i njihovih obitelji na samoj Svetoj grudi Domovine. ‘Ono što se vidi’ jest tako ‘gnjusni napad na hrvatsku Svetinju’: doda li se ‘pouzdana informacija’ da se Rakitiću u odmoru na Ugljanu sljedećih dana trebao pridružiti i najbolji nogometaš svijeta Leo Messi, ‘napad na Svetinju’ ispada upravo ‘katastrofalna šteta za hrvatski turizam’; doda li se munjevita reakcija svjetskih medija, koji su gluhim telefonima odmah javili o linču Barcine zvijezde, ‘katastrofa za hrvatski turizam’ ispada ‘teška sramota za Republiku Hrvatsku’; doda li se pak i ‘pouzdana informacija’ o planovima huligana za diskvalifikaciju Hrvatske iz predstojećih kvalifikacija za Mundijal, ‘sramota za Hrvatsku’ ispada na kraju ‘teroristički napad’.
Prispodoba o tipu koji je nekom nogometašu razbio prozor objašnjava tako na koji način jedno slomljeno staklo potiče cirkulaciju niskih strasti i generira lokalnu histeriju. Od čega bi, konačno, živjeli Zdravko Mamić, Davor Šuker i cijela svečana loža kad se nikad i nigdje, ni na jednoj vili hrvatskih reprezentativaca, ne bi razbilo nijedno staklo?
Dalje je lako: ako razbijanje prozora ispada tako ‘dobra stvar’ – ako je jedno slomljeno staklo izvanredna politička, a u krajnjoj konzekvenci, ili čak prije svega, i ekonomska prilika – zašto bi nogometno-domoljubna industrija to prepuštala nesretnom slučaju? Možda je, recimo, kamen na prozor vile u uvali Čeprljandi zaista bacio nabrijani huligan u svom džihadu protiv staklara iz svečane lože, ali staklarska industrija ne smije riskirati: što, jebiga, ako nije? Što ako je kamen bacio neki vjerovnik vlasnika vile? Što ako je kamen na vilu u kojoj se odmarala zvijezda Barcelone bacio, štajaznam, neki pripiti turist iz Castille, fanatični navijač Reala? Što – niste o tome razmišljali, jer se ne razumijete u političku ekonomiju – ako se na kraju stvarno ispostavi da je neki ugljanski klinac dobio pedeset kuna od staklara iz Zadra?
Svečana loža, razumjet ćete, ne smije dopustiti takvu mogućnost. Svečana loža ne smije dopustiti već ni mogućnost da je jedno razbijeno staklo tek djelo neodgovornog pojedinca u ratu protiv HNS-a, a kamoli samo ‘nesretni slučaj’. Zato je onaj dječak, što u prispodobi razbija stakla po nalogu mjesnog staklara, u našem slučaju novinar koji po nalogu Hrvatskog staklarskog saveza pod okriljem noći za onaj jedan Bastiatov franak demolira cijelu vilu i razbija ‘sve prozore i vrata’.
Zato, eto, na televizijskim dnevnicima već danima gledamo kadrove s policijskom vrpcom, kombijima pod rotacijskim svjetlima i forenzičarima oko vile – kao da su snimljeni u Istanbulu, Bagdadu ili Parizu, a ne u uvali Čeprljandi na Ugljanu – zato nas mediji svakog dana izvještavaju o toku istrage, a nacija zaključana u domove spuštenih roleta bez daha prati ‘rat protiv terorizma’. ‘Ono što se ne vidi’ jest demolirana vila i porazbijani svi prozori i vrata na njoj – to jednostavno nitko nije vidio – dok je ‘ono što se vidi’, jasno, lov na huligane koji su demolirali vilu i porazbijali na njoj sve prozore i vrata.
Pouka prispodobe? Zgodnom igrom slučaja – kako je već nekima treba prilično doslovno crtati – u isto vrijeme kad je nacija bez daha pratila dramu na Ugljanu, Hrvatska televizija emitirala je dvjesto šezdesetu reprizu popularne serije ‘Velo misto’. Istog dana, nakon popodnevnih vijesti s kadrovima CSI Čeprljanda, išla je tako epizoda u kojoj čuveni splitski teoretičar pile naopako Miljenko Smoje kroz usta Borisa Buzančića, gradonačelnika Velog mista, onom nesretnom trgovcu Miottu – vlasniku staklarske radnje što siromah najebe svaki put kad gradom prođu demonstranti – tumači svoju ‘teoriju razbijenog stakla’: dobro je, naime, da nezadovoljni građani imaju jednu staklarsku radnju za iživljavanje i ispuštanje frustracija.
Nisam čuo bolju definiciju Bastiatove ‘staklarove zablude’: zaista, zašto oni što su se obogatili na demonstracijama i razbijenim staklima misle da nezadovoljni građani neće na kraju shvatiti kako je jednostavnije i efikasnije porazbijati samu staklarsku radnju?
portalnovosti
