Ni u ragbiju – baš kao i na hrvatskim parlamentarnim izborima – rezultat nije važan: razlika, shvatili ste, nije u nevažnim, već u zaista važnim stvarima. A takva je jedna prekrasna igra važnija, jebiga, od šibicarskih parlamentarnih izbora.
Ni u ragbiju – baš kao i na hrvatskim parlamentarnim izborima – rezultat nije važan: razlika, shvatili ste, nije u nevažnim, već u zaista važnim stvarima.
U jeku hrvatske predizborne kampanje, mala jedna, kratka i posve nevjerojatna vijest stigla je iz škotskog gradića Kirkcaldyja kraj Edinburgha, gdje je ragbi klub Hillhead Jordanhill iz Glasgowa prije mjesec dana gostovao u utakmici škotskog kupa: uz ragbi, samo još valjda vijestima iz bijelog baleta treba mjesec dana da dođu iz Škotske u Hrvatsku. Mogu li bijeli balet i ragbi u istu rečenicu? Naravno da mogu. Čekajte da čujete vijest.
U trideset osmoj minuti utakmice „osmica“ Hillsa iz Glasgowa i kapetan hrvatske reprezentacije na ragbijaškoj „baušteli“ u Škotskoj, Kaštelanin Tonči Buzov, rijetko je nesretnom igrom slučaja u srazu „jedan na jedan“ s protivničkim igračem glavom zaorao Beveridge Park i ostao beživotno ležati na travnjaku. Stadion u Kirkcaldyju zanijemio je od užasa gledajući kako igrači i klupski liječnici pokušavaju reanimirati hrvatskog ragbijaša, te ga nekoliko trenutaka kasnije ubacuju u kombi Hitne pomoći. Utakmica je, naravno, prekinuta, Buzov je prebačen u lokalnu bolnicu Victoria, gdje mu je ustanovljena fraktura vratnih kralježaka.
Mjesec dana trebalo je, eto, da iz dva-tri sata avionom udaljene Škotske u Hrvatsku stigne vijest kako je jedan hrvatski sportaš – pače, kapetan nacionalne reprezentacije - teško nastradao na terenu i da se bori za život. Da je, eto, bila riječ o nogometašu, već bi grozdovi hrvatskih reportera visili na porti bolnice Victoria, a kardinal Bozanić i cijela biskupska konferencija vodili bi misu za ozdravljenje mladog viteza: svako istegnuće prepona posljednjeg našeg nogometnog gastarbajtera iz druge belgijske lige, kamoli reprezentativca – a još kamolije kapetana reprezentacije - u Hrvatskoj se prati otprilike onako kako su se onomad pratili izvještaji liječničkog konzilija o zdravstvenom stanju druga Tita.
Sreća u nesreći
Stasiti Kaštelanin izabrao je, međutim, ragbi – ili je poštenije reći da je ragbi izabrao njega, jer Tonči je iz čuvene ragbijaške loze Buzovih: otac i oba strica igrali su mu u splitskoj Nadi – a taj sport u Hrvatskoj ima status klasičnog baleta. Kad je tako prije desetak godina Nada u Splitu igrala finale amaterskog Kupa prvaka Europe protiv ruskog Zenita – ponavljam, finale europskog Kupa prvaka! – ne samo da utakmice nije bilo u izravnom prijenosu Hrvatske televizije i izvještajima nacionalnih medija, već je nije bilo niti u sportskim vijestima, niti na teletekstu, niti igdje: nijedna jedina rečenica, ni sutradan, ni nakon mjesec dana, niti ikad. Do dana današnjeg Hrvatska ne zna da je jedan hrvatski klub 2006. u Hrvatskoj, u Splitu, igrao finale Kupa prvaka. Toj vijesti trebalo je, eto, skoro deset godina da stigne iz Splita, pa se mjesec dana stara vijest o teškoj ozljedi Tonča Buzova u Škotskoj zapravo može računati u munjevite.
Je li ta stvar racionalno objašnjiva? Začudo, jest. Nije, naime, vijest ni da je ragbi klub Nada igrao finale Lige prvaka, niti je vijest da se kapetan hrvatske ragbi reprezentacije teško ozlijedio u utakmici škotskog kupa u Kilkcaldyju. Čekajte da čujete vijest do kraja.
Ispalo je, kaže vijest, da je kaštelanski ragbijaš imao sreću u nesreći, zapravo nevjerojatnu sreću u nevjerojatnoj nesreći, jer fraktura kralježaka kičmenog stupa, od C1 do C6, u dobroj većini slučajeva završava trenutnom smrću, a u dobrom postotku ostalih slučajeva paralizom. Danas - mjesec dana kasnije - Tonči Buzov je, međutim, živ i gotovo zdrav: nakon nekoliko složenih operacija u Glasgowu još, istina, ne može stisnuti desnu šaku, ali polako počinje hodati bez štaka.
Suigrač neurolog
Sreća, poput gluposti - rekao bi moj prijatelj Emir Imamović Pirke - nema preciznu definiciju, ali ima bezbroj primjera. Slučaj kapetana hrvatske reprezentacije jedan je od njenih bezbrojnih primjera, ali – što se njega tiče – i vrlo precizna definicija: sreća je, recimo, kad tešku frakturu vratnog kralješka doživiš okružen ljudima koji točno znaju postupak u situaciji kad čovjek doživi, recimo, tešku frakturu vratnog kralješka.
„Od tragičnih posljedica, koje se često događaju ako se nestručno pomaže kad je vratni dio kralježnice u pitanju, našeg su kapetana spasili samo puka slučajnost, i trezvena reakcija Hillheadova fizioterapeuta Michaela McIntyrea, Kirkcaldyjeva klupskog liječnika Keitha Fergusona, te suigrača iz Hillsa, napadača Calluma Stovea, koji je igrom slučaja neurolog“, objasnio je u vijesti tu stvar sa srećom Većeslav Holjevac, tajnik Hrvatskog ragbi saveza, i ja sam – baš kao i vi – trenutačno ostao beživotno ležati na kauču s teškom frakturom čeonog moždanog režnja.
Hrvatski je ragbijaš, shvatili ste, sačuvao goli život zahvaljujući između ostalog i činjenici da mu je suigrač neurolog! To je sport!, zadivljen sam razmišljao došavši svijesti: to da vam se u teškoj nesreći na poslu pri ruci nađe kolega neurolog, možete doživjeti još samo radeći u neurološkoj klinici.
To je ragbi, čudesna igra prema kojoj gajimo tako plitke i glupave predrasude, pa je - za razliku valjda od plemenite nogometne vještine - vidimo kao brutalnu ljudsku koridu između kentaura i minotaura, bezvratih rmpalija od stotinu pedeset kilograma žive vage što bezglavo nasrću jedni na druge kao u srednjovjekovnim bitkama, iako je razlika između ragbija i nogometa upravo onolika kolika i između klasičnog olimpijskog hrvanja i profesionalnog štemanja ispred narodnjačkog kluba u dva iza ponoći.
Razlika između ragbija i nogometa
Samo valjda u ragbiju fair-play nije isprazna mantra, od koje je u nogometu, kad ga već spominjemo, ostao tek oduševljeni aplauz publike fascinirane što je protivnički igrač vratio loptu izbijenu u aut, nakon što je njihovo fragilno lijevo krilo pažljivo njegovane frizure od jednog mrkog pogleda suparničkog stopera ostao ležati na travi kao da ga je pokosio lično Bata Živojinović, plačnim glasom zazivajući suca, kirurga i mamu. Ne valja se nesretni maneken po travi zato što ga boli stoperov krivi pogled, već zato što je sitna, šibicarska prevara ugrađena u duh današnjeg nogometa: u muškoj igri kakav je ragbi, vidjeli smo, igrač ostaje ležati na travi tek kad nesretnom igrom slučaja slomi vratni kralježak.
U istinski muškom, dakle džentlmenskom sportu kakav je ragbi, fair play je ugrađen u samu igru, u njen duh i smisao: poštovanje sudaca i protivnika dio je pravila te igre baš kao i polaganje ili pretvaranje, važno koliko i rezultat. Kad je, recimo, 1979. godine nakon famoznog „slučaja Tomić“ Hajduk titulu prvaka dobio za zelenim stolom, nikome u Splitu od tada do danas nije palo na pamet da se te titule odrekne i vrati je Dinamu, baš kao što četiri godine kasnije, 1983., košarkaškom klubu Bosna nije palo na pamet da Šibenki vrati titulu otetu administrativnom odlukom Saveza. Kad je, međutim, sljedeće četiri godine kasnije, 1987., na sličan način, za zelenim stolom, titulu prvaka Jugoslavije osvojio ragbi klub Nada, splitski ragbijaši uljudno su zahvalili Savezu i titulu preporučenom poštom vratili Čeliku iz Zenice, koji ju je pošteno osvojio na terenu, tamo gdje se titule osvajaju.
Eto nas tako do možda najtočnije razlike između dva sporta nastala iz iste britanske sveučilišne igre loptom zvane football, što se polovicom devetnaestog vijeka razdvojila u dva evolucijska pravca. Danas, stotinu i pedeset godina kasnije, association football – kod nas poznatiji kao nogomet – postao je sport u kojemu stoper poprijeko pogleda tetoviranog manekena Guccijevih torbica, a u pomoć mu poput američkih specijalaca priskaču timovi hitne pomoći opremljeni pokretnom traumatološkom klinikom - barem dvojica među njima dobitnici su Nobelove nagrade za medicinu iz oblasti distenzije aduktora – pa na travnjak slijeće klupski helikopter, sastaju se liječnički konziliji i iskaču iz kreveta noćne smjene elitnih bolnica. Za to vrijeme, rugby football – za prijatelje samo ragbi – jest sport u kojemu se igrač s protivnikom na leđima nesretno zabije glavom u tlo i umalo slomi vrat, a u pomoć mu priskače suigrač neurolog.
Kao izbori
To je, eto, ragbi: igra u kojoj na suigrača iz kluba možete računati i ako polomite vratni kralježak, i ako vam treba popraviti bojler, i ako vam treba prevesti esej na njemački, svejedno treba li vam, recimo, formatirati hard disk, iskopati temelje za vikendicu ili nabaviti karte za opernu premijeru.
Nakon kratke, marginalne vijesti iz škotskog gradića Kirkcaldyja, ništa više o ragbiju ne treba reći ni napisati. Jednostavno, svijet bi bio bolje mjesto kad biste djecu, umjesto na vjeronauk ili u stranačku mladež, upisali u ragbi. Ni u ragbiju – baš kao i na hrvatskim parlamentarnim izborima – rezultat nije važan: razlika, shvatili ste, nije u nevažnim, već u zaista važnim stvarima.
A takva je jedna prekrasna igra važnija, jebiga, od šibicarskih parlamentarnih izbora.
6yka
Ni u ragbiju – baš kao i na hrvatskim parlamentarnim izborima – rezultat nije važan: razlika, shvatili ste, nije u nevažnim, već u zaista važnim stvarima.
U jeku hrvatske predizborne kampanje, mala jedna, kratka i posve nevjerojatna vijest stigla je iz škotskog gradića Kirkcaldyja kraj Edinburgha, gdje je ragbi klub Hillhead Jordanhill iz Glasgowa prije mjesec dana gostovao u utakmici škotskog kupa: uz ragbi, samo još valjda vijestima iz bijelog baleta treba mjesec dana da dođu iz Škotske u Hrvatsku. Mogu li bijeli balet i ragbi u istu rečenicu? Naravno da mogu. Čekajte da čujete vijest.
U trideset osmoj minuti utakmice „osmica“ Hillsa iz Glasgowa i kapetan hrvatske reprezentacije na ragbijaškoj „baušteli“ u Škotskoj, Kaštelanin Tonči Buzov, rijetko je nesretnom igrom slučaja u srazu „jedan na jedan“ s protivničkim igračem glavom zaorao Beveridge Park i ostao beživotno ležati na travnjaku. Stadion u Kirkcaldyju zanijemio je od užasa gledajući kako igrači i klupski liječnici pokušavaju reanimirati hrvatskog ragbijaša, te ga nekoliko trenutaka kasnije ubacuju u kombi Hitne pomoći. Utakmica je, naravno, prekinuta, Buzov je prebačen u lokalnu bolnicu Victoria, gdje mu je ustanovljena fraktura vratnih kralježaka.
Mjesec dana trebalo je, eto, da iz dva-tri sata avionom udaljene Škotske u Hrvatsku stigne vijest kako je jedan hrvatski sportaš – pače, kapetan nacionalne reprezentacije - teško nastradao na terenu i da se bori za život. Da je, eto, bila riječ o nogometašu, već bi grozdovi hrvatskih reportera visili na porti bolnice Victoria, a kardinal Bozanić i cijela biskupska konferencija vodili bi misu za ozdravljenje mladog viteza: svako istegnuće prepona posljednjeg našeg nogometnog gastarbajtera iz druge belgijske lige, kamoli reprezentativca – a još kamolije kapetana reprezentacije - u Hrvatskoj se prati otprilike onako kako su se onomad pratili izvještaji liječničkog konzilija o zdravstvenom stanju druga Tita.
Sreća u nesreći
Stasiti Kaštelanin izabrao je, međutim, ragbi – ili je poštenije reći da je ragbi izabrao njega, jer Tonči je iz čuvene ragbijaške loze Buzovih: otac i oba strica igrali su mu u splitskoj Nadi – a taj sport u Hrvatskoj ima status klasičnog baleta. Kad je tako prije desetak godina Nada u Splitu igrala finale amaterskog Kupa prvaka Europe protiv ruskog Zenita – ponavljam, finale europskog Kupa prvaka! – ne samo da utakmice nije bilo u izravnom prijenosu Hrvatske televizije i izvještajima nacionalnih medija, već je nije bilo niti u sportskim vijestima, niti na teletekstu, niti igdje: nijedna jedina rečenica, ni sutradan, ni nakon mjesec dana, niti ikad. Do dana današnjeg Hrvatska ne zna da je jedan hrvatski klub 2006. u Hrvatskoj, u Splitu, igrao finale Kupa prvaka. Toj vijesti trebalo je, eto, skoro deset godina da stigne iz Splita, pa se mjesec dana stara vijest o teškoj ozljedi Tonča Buzova u Škotskoj zapravo može računati u munjevite.
Je li ta stvar racionalno objašnjiva? Začudo, jest. Nije, naime, vijest ni da je ragbi klub Nada igrao finale Lige prvaka, niti je vijest da se kapetan hrvatske ragbi reprezentacije teško ozlijedio u utakmici škotskog kupa u Kilkcaldyju. Čekajte da čujete vijest do kraja.
Ispalo je, kaže vijest, da je kaštelanski ragbijaš imao sreću u nesreći, zapravo nevjerojatnu sreću u nevjerojatnoj nesreći, jer fraktura kralježaka kičmenog stupa, od C1 do C6, u dobroj većini slučajeva završava trenutnom smrću, a u dobrom postotku ostalih slučajeva paralizom. Danas - mjesec dana kasnije - Tonči Buzov je, međutim, živ i gotovo zdrav: nakon nekoliko složenih operacija u Glasgowu još, istina, ne može stisnuti desnu šaku, ali polako počinje hodati bez štaka.
Suigrač neurolog
Sreća, poput gluposti - rekao bi moj prijatelj Emir Imamović Pirke - nema preciznu definiciju, ali ima bezbroj primjera. Slučaj kapetana hrvatske reprezentacije jedan je od njenih bezbrojnih primjera, ali – što se njega tiče – i vrlo precizna definicija: sreća je, recimo, kad tešku frakturu vratnog kralješka doživiš okružen ljudima koji točno znaju postupak u situaciji kad čovjek doživi, recimo, tešku frakturu vratnog kralješka.
„Od tragičnih posljedica, koje se često događaju ako se nestručno pomaže kad je vratni dio kralježnice u pitanju, našeg su kapetana spasili samo puka slučajnost, i trezvena reakcija Hillheadova fizioterapeuta Michaela McIntyrea, Kirkcaldyjeva klupskog liječnika Keitha Fergusona, te suigrača iz Hillsa, napadača Calluma Stovea, koji je igrom slučaja neurolog“, objasnio je u vijesti tu stvar sa srećom Većeslav Holjevac, tajnik Hrvatskog ragbi saveza, i ja sam – baš kao i vi – trenutačno ostao beživotno ležati na kauču s teškom frakturom čeonog moždanog režnja.
Hrvatski je ragbijaš, shvatili ste, sačuvao goli život zahvaljujući između ostalog i činjenici da mu je suigrač neurolog! To je sport!, zadivljen sam razmišljao došavši svijesti: to da vam se u teškoj nesreći na poslu pri ruci nađe kolega neurolog, možete doživjeti još samo radeći u neurološkoj klinici.
To je ragbi, čudesna igra prema kojoj gajimo tako plitke i glupave predrasude, pa je - za razliku valjda od plemenite nogometne vještine - vidimo kao brutalnu ljudsku koridu između kentaura i minotaura, bezvratih rmpalija od stotinu pedeset kilograma žive vage što bezglavo nasrću jedni na druge kao u srednjovjekovnim bitkama, iako je razlika između ragbija i nogometa upravo onolika kolika i između klasičnog olimpijskog hrvanja i profesionalnog štemanja ispred narodnjačkog kluba u dva iza ponoći.
Razlika između ragbija i nogometa
Samo valjda u ragbiju fair-play nije isprazna mantra, od koje je u nogometu, kad ga već spominjemo, ostao tek oduševljeni aplauz publike fascinirane što je protivnički igrač vratio loptu izbijenu u aut, nakon što je njihovo fragilno lijevo krilo pažljivo njegovane frizure od jednog mrkog pogleda suparničkog stopera ostao ležati na travi kao da ga je pokosio lično Bata Živojinović, plačnim glasom zazivajući suca, kirurga i mamu. Ne valja se nesretni maneken po travi zato što ga boli stoperov krivi pogled, već zato što je sitna, šibicarska prevara ugrađena u duh današnjeg nogometa: u muškoj igri kakav je ragbi, vidjeli smo, igrač ostaje ležati na travi tek kad nesretnom igrom slučaja slomi vratni kralježak.
U istinski muškom, dakle džentlmenskom sportu kakav je ragbi, fair play je ugrađen u samu igru, u njen duh i smisao: poštovanje sudaca i protivnika dio je pravila te igre baš kao i polaganje ili pretvaranje, važno koliko i rezultat. Kad je, recimo, 1979. godine nakon famoznog „slučaja Tomić“ Hajduk titulu prvaka dobio za zelenim stolom, nikome u Splitu od tada do danas nije palo na pamet da se te titule odrekne i vrati je Dinamu, baš kao što četiri godine kasnije, 1983., košarkaškom klubu Bosna nije palo na pamet da Šibenki vrati titulu otetu administrativnom odlukom Saveza. Kad je, međutim, sljedeće četiri godine kasnije, 1987., na sličan način, za zelenim stolom, titulu prvaka Jugoslavije osvojio ragbi klub Nada, splitski ragbijaši uljudno su zahvalili Savezu i titulu preporučenom poštom vratili Čeliku iz Zenice, koji ju je pošteno osvojio na terenu, tamo gdje se titule osvajaju.
Eto nas tako do možda najtočnije razlike između dva sporta nastala iz iste britanske sveučilišne igre loptom zvane football, što se polovicom devetnaestog vijeka razdvojila u dva evolucijska pravca. Danas, stotinu i pedeset godina kasnije, association football – kod nas poznatiji kao nogomet – postao je sport u kojemu stoper poprijeko pogleda tetoviranog manekena Guccijevih torbica, a u pomoć mu poput američkih specijalaca priskaču timovi hitne pomoći opremljeni pokretnom traumatološkom klinikom - barem dvojica među njima dobitnici su Nobelove nagrade za medicinu iz oblasti distenzije aduktora – pa na travnjak slijeće klupski helikopter, sastaju se liječnički konziliji i iskaču iz kreveta noćne smjene elitnih bolnica. Za to vrijeme, rugby football – za prijatelje samo ragbi – jest sport u kojemu se igrač s protivnikom na leđima nesretno zabije glavom u tlo i umalo slomi vrat, a u pomoć mu priskače suigrač neurolog.
Kao izbori
To je, eto, ragbi: igra u kojoj na suigrača iz kluba možete računati i ako polomite vratni kralježak, i ako vam treba popraviti bojler, i ako vam treba prevesti esej na njemački, svejedno treba li vam, recimo, formatirati hard disk, iskopati temelje za vikendicu ili nabaviti karte za opernu premijeru.
Nakon kratke, marginalne vijesti iz škotskog gradića Kirkcaldyja, ništa više o ragbiju ne treba reći ni napisati. Jednostavno, svijet bi bio bolje mjesto kad biste djecu, umjesto na vjeronauk ili u stranačku mladež, upisali u ragbi. Ni u ragbiju – baš kao i na hrvatskim parlamentarnim izborima – rezultat nije važan: razlika, shvatili ste, nije u nevažnim, već u zaista važnim stvarima.
A takva je jedna prekrasna igra važnija, jebiga, od šibicarskih parlamentarnih izbora.
6yka
