Problem, naime, već 23 godine nije u političkim predstavnicima hrvatskih Srba; štoviše. Problem je u Vučiću, i u politikama obje zemlje koje dopuštaju, prihvaćaju, čak proizvode ekstremizam
Udri najslabijega – to je prvi poriv javnosti u ovoj zapanjenosti pred zloslutnošću Aleksandra Vučića i čelnika srpske vlade.
Činjenica da je predsjednik Srpskoga narodnog vijeća (SNV) Milorad Pupovac i ove, kao i prethodnih godina, bio – i šutio – na komemoraciji srpskim žrtvama Oluje, koja se ove godine pretvorila u još nezabilježeno, pomno dramatizirano huškanje, osvetništvo i zloćudnu političku neodgovornost, u Hrvatskoj je odmah izazvala novi val refleksnih napada na predstavnika hrvatskih Srba – a to je baš ono što želi ovaj šešeljevski vrh Srbije.
Jer, napadi na Pupovca nisu napadi na čovjeka, nego na političkog predstavnika, pa smo jučer već svjedočili kako je Vučić poentirao na taj zicer za njegovu politiku zla.
Večernji list, primjerice, osumnjičenoga je jučer – pretvorio u metu. »Pupovac na meti« koči se na naslovnici najtiražnijeg dnevnika. Bio je to najvidljiviji izraz unisonog zgražanja cijele javnosti: opet se potvrdilo da nema političara u Hrvatskoj koji tako brzo može postati ciljem tolike stihijske osude, kao što je to predsjednik SNV-a i Samostalne demokratske srpske stranke.
Jest, jeziv je bio skup u Bačkoj Palanci. Jest, dan kasnije, ministar vanjskih poslova Ivica Dačić nastavio je istim tonom. Jučer, premijerka Ana Brnadić nadovezala se smušenim, ali ne manje deplasiranim izjavama.
Jest, Vučić je jučer potvrdio svaku riječ od subote, prijeteći izokola – na konferenciji za novinare! – čak i predsjedniku Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine Tomislavu Žigmanovu. I jest, nije bilo ugodno vidjeti Pupovca u drugome redu subotnjega pokvarenog palanačkog sleta u Vučićevu čast.
Pupovcu, međutim, može se predbaciti što god se hoće – da je oportunist, nepromišljen, loš taktičar, čak vlastohlepan – ali da je velikosrbin, to ne može; a baš ta optužba viri iza ovoliko užarenih napada.
Pupovcu, baš kao ni ljudima koje predstavlja, nitko ne može prigovoriti da priželjkuju Vučićevu politiku – naročito ne ovu, kojom se Šešeljev posilni vraća zločinačkim korijenima devedesetih.
Milorad Pupovac zagovornik je mira: bio je to '91, bio je to '95, bio je to dvijetisućitih, to je i danas. Njegovo jučerašnje pismeno objašnjenje uravnotežen je i dobronamjeran dokument političara koji, u lošim okolnostima, traži najmanje neugodan put za ljude koje zastupa i javnost u kojoj djeluje.
Problem, naime, već 23 godine nije u političkim predstavnicima hrvatskih Srba; štoviše. Problem je u Vučiću, i u politikama obje zemlje koje dopuštaju, prihvaćaju, čak proizvode ekstremizam.
Da Srbija ima miroljubivu i nenacionalističku vlast; da u Hrvatskoj ne tinja ustaštvo, Pupovca nitko ne bi mogao optuživati da podilazi ekstremistima, jer politika dobrosusjedstva njegova je politika.
Zato ovi refleksni napadi nisu ništa drugo doli odjek netrpeljivosti koje ova zemlja nikako da se riješi. A za to vrijeme, dok divljaštvo cvjeta baš kako šešeljevci žele, nezapaženo promiču vijesti poput one koju je jučer objavio beogradski Danas: da Čedomir Jovanović, čovjek koji je Miloševića izručio u Haag, okuplja regionalnu Koaliciju za mir. Ne zna čovjek dal' da ga to tješi il' da ga natjera u još dublji očaj.
novilist
