Pred hrvatskim čitateljima nalazi se nova, posve začuđujuća biografija Josipa Broza Tita. Mnogi su se pitali je li o najkontroverznijem Hrvatu XX stoljeća moći reći išta novo, ali knjiga našeg novinara Borisa Rašete donosi mnoštvo novih detalja, ispričanih na zanimljiv način, što prije svega proizlazi iz kuta gledanja. Josip Broz Tito u mladosti je – doznajemo iz ove knjige – pokušavao biti glumac; pa se okušao u najslavnijoj opereti s početka prošlog stoljeća, Veseloj udovici... no glumačku mu je karijeru prekinula žandarmerija. Bio je i tragač za zlatom, kazališni amater, bombaš, bježao je od policije više puta nego Joe Dillinger. "Motiv za pisanje knjige nije mi bila dvojba je li on nečovjek ili natčovjek, niti je li heroj ili zločinac" kaže Rašeta, "...nego nešto drugo. Vladi Dedijeru kazao je kako mu je život bio težak ali radostan, i ja sam se zapitao – kako je mogao biti radostan, a on se doista smijao sve do Ljubljane, iz koje je otišao bogu na istinu, a prošao je život prepun paklenih muka. Prvo troje djece mu je umrlo, cijelog je života – kako kaže Krleža, živio s revolverom pod jastukom, a imao je "normalan krvni tlak.'.."
Ta radost i taj "normalan krvni tlak" odveli su autora ove knjige na neobičan put: ona jest biografija, i to vrlo opsežna – ima skoro 700 stranica – ali je i svojevrsni self help priručnik, ona je vodič kroz karijere jer je čovjek dvadesetih godina prošlog stoljeća popravljao automobilske motore po bjelovarskoj okolici, radio ograde i oluke za vodu, a sedamdesetih su se pred njim na konferenciji u Helsinkiju otvaralo more državnika da bi u miru mogao proći. Do Nobela mu je nedostajala duljina prsa... "Prepilao je pet željeznih šipki na zatvoru u Petrinjskoj" kaže Rašeta, "i kad je krenuo pilati šestu, premjestili su ga u drugu ćeliju, pa je poslan u Lepoglavu. On je bio i Monte Christo." Autor nam potvrđuje da knjigu, ako je tako čitate, doista možete čitati i kao vodič za sretan i uspješan život. "Riječ je o biologiji i o psihi" kaže Rašeta – dodajući da Tita u toj dimenziji, kao prvoj, nitko nije proučavao. "Pokušao sam naći odgovore kako je pronalazio izlaze iz onoga što Jaspers zove "granične situacije". Kako se nosio s traumama? Je li bio izdajnik i cinker? Je li imao savjest? Kako je cijelog života mogao "biti radostan" iako je taj život bio prolazak kroz dolinu suza? Kako je bježao iz Sibira, iz Petrinjske? Kako je podnosio smrt troje djece, kako smrt tisuća suboraca? Kako se od Rusa okrenuo Englezima? Je li 1938. znao kakva je priroda Moskovskih procesa? Zašto je Marka Ristića te godine nazvao "degenerikom" a 1945 ga poslao kao ambasadora u Pariz? Tito u drami života, to me zanimalo. Zašto je trostruki narodni heroj od Jovanke morao bježati noću u kupaonu, i tamo spavati?..."
Nemoguće je, naravno, ispisati Titovu biografiju a ne dotaći se politike. Autor je temeljito istražio Titovo ponašanje u Moskvi za vrijeme famoznih montiranih staljinističkih suđenja, proučio je dosijee koje je Broz pisao o drugovima, obračune s konkurentima od Petka Miletića do Andrije Hebranga, od Milovana Đilasa do Aleksandra Rankovića. U tom smislu ova je knjiga i politička biografija najdugovječnijeg balkanskog vladara svih vremena, koji je u gradu – Beogradu – gdje vladari često završe probodeni sabljom, propucani metkom ili dekapitirani, doživio spokojnu starost kao "najveći sin naših naroda i narodnosti". "To je" kaže Rašeta, "mogao samo netko jako inteligentan i elastičan, a ja sam pokušao otkriti tajne te inteligencije, kao i njenu cijenu, ali i krajnje dosege te elastičnosti..."
U kojoj mjeri je to Rašeti pošlo za rukom, potražite odgovore u knjizi "Tito, povjerljivo i osobno"
Anita Burazer, 24 sata
