Oni  koji u oceanu medijske ponude nastoje pronaći žive, pametne, zanimljive, korisne i vješto napisane riječi, potražit će ih  svakako i u tekstovima novinara  Borisa Rašete, trenutno "na službi" u 24 sata, Expressu i Novostima. U tom smislu, on je, htio - ne htio, novinarska zvijezda. Godinama pripada onoj novinarskoj manjini iz koje progovara formirani pogled na svijet kao na mjesto u kojem se istina uočava i uvažava samo ako je u akciji, i angažman intelektualca za ciljeve ljudske slobode, jednakosti i bratstva, ali bez iluzija da se postojeći poredak može mijenjati bez čvrstog pristanka ljudi.

Rašetini tekstovi su praktična potvrda Krležinih riječi iz njegove knjige polemika Moj obračuns s njima - da pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima posljedica nereda u čovjeku, a nered  u čovjeku je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi posljedica je nereda u sredini i u stanju te (književne) sredine. A Boris Rašeta zna dobro pisati!

Boris ponekad pregleda SBPeriskop o kome ima blagonaklon stav, a pažnju na naš mali portal skrenuo mu je Tomislav Pupić, Brođanin, poklonik ovog portala i predlagač brojnih projekata koji bi, primjene li se, bili od koristi građanima i državi.

Za intervju smo se dogovorili, kako se to veli, u roku od odmah nakon razmjene dva-tri maila, i isto tako brzo dobili smo odgovore. To također  pripada Rašetinoj već posl0vičnoj efikasnosti.

___________________________________

U impressumu nezavisnog portala h-alter o sebi ste napisali: Rođen 1968. godine. U mladosti sam pripadao naprednom, revolucionarnom radničkom pokretu. U 41. godini, po neumitnim zakonima biologije kojima se ne mogu oduprijeti, postajem konzervativac na užas mojih prijatelja, a naročito druga Lordana Zafranovića. Htio bih se baviti sinkroniziranim plivanjem.

Više puta u životu presvukao sam košulje, ali su uvijek bile čiste.  Prerano mi je da napišem epitaf, ali kada bih ga pisao on bi jamačno izgledao kao Trifunovićev:

Sve sam učinio da budem gospodin


 a sunce mu ljubim


 pogledaj


 ovo...


Što bi danas dodali? Nešto gorčine ili bi nastavili sa samoironijom? Evo prilike za reviziju osobne povijesti. Revizije su u modi.

Zapravo ne bih revidirao ništa. Najvažnije mi je ostati, koliko je to u granicama ljudskih mogućnosti, čist. Pišem skoro 30 godina. Za sve to vrijeme dobio sam možda pet šest demantija, par puta su me nazvali ljudi o kojima sam napisao nešto krivo, jedna izgubljena tužba, i to je to. Mislim da ima dosta novinara koji ne bi smjeli imati miran san. Neki su huškali na zločine, drugi ih sakrivali. Brojni su odrađivali poslove za razne koterije, stranke, interesne skupine. Neki novinari naplaćuju sve što mogu. Puno je zla u ovoj profesiji, koja ima relejni karakter, ona je na pola puta između "proizvođača" i "korisnika" stvarnosti, i puno je puta signal sa tih releja namjerno kriv. Ono što danas zovemo "fake news", odnosno šire, "hibridni rat", uvijek je postojalo - to je ono što se stoljećima zvalo propaganda. Ili još šire, ideološki rat. Nastojao sam bježati od toga što dalje, i cijena koju sam za to plaćao, danas mi je jasno, nije bila previsoka.  Nisam puritanac, posebno nisam fanatik puritanizma, ali mi je važno da je ta košulja čista. Na kraju krajeva, svi smo mi kao pojedinci beznačajni - ne možemo promijeniti puno toga, pa je onda najvažnije da ne iskvarimo sami sebe.

U svojoj knjizi Kako osvojiti prijatelje i utjecati na ljude Dale Harbison Carnegie, američki predavač i pisac, najpoznatiji po tečajevima o self-improvement-u napisao je sentencu da se mrtvog psa ne udara. Doživljavate li se, u smislu sentence, itekako živim novinarskim psom koji do kraja iskorištava slobodu lajanja i kao takav aktivno smeta onima koji su za muk i tišinu dok otimaju dobra svih nas?

Iskreno govoreći, ja jesam kritički raspoložen novinar, ali kako rekoh, nisam fanatik. Radio sam deset godina u Feralu. Mi smo u tom listu ispisali aposolutno sve bitne istine ovog sustava - sve o Kutli, Tuđmanu, Sanaderu, Glavašu, Todoriću, pretvorbi, privatizaciji, svim svetim kravama. Ali društvo je voljelo svete krave. Društvo je, kao i obično, idole proglasilo bogovima. Pažljivo je razrađen jedan sustav mitova, intaktnih božanstava, u koje se ne smije dirnuti, kako bi se iza te aure odvijali procesi pljačkanja, čerupanja, uništavanja ove zemlje i ovog naroda. Na većinu tih stvari smo upozoravali, ali reakcije nije bilo. Proglašavani smo neprijateljima. Badava smo krečili. Imam sve manje volje za borbu. Ovo je demokratski sustav, to je neporecivo, i ako ljudi vole, žele i biraju ovakve vlasti, tko sam ja da im sudim? Ne želim ni ići predaleko. Ja sam suštinski zagovornik "stranke umjerenog napretka u granicama zakona" kako bi rekao Jaroslav Hašek.

Dale Carnegija inače jako cijenim. Pročitao sam njegove knjige. On je mudrac u kulturi koju obožavam, kulturi pragmatizma. Amerika je, bogu hvala, nova zemlja pa je bila pošteđena europskih metafizika, koje su ljudima donijele toliko zla. Hegelijanska i marksistička Europa pobila je milijune ljudi u ime metafizičkih zakona povijesti - koji uopće ne postoje a Amerikanci to dobro znaju. Svaki Carnegijev rad vrijedi više od Hegela.

Što je za vas novinarstvo danas i ovdje? Vremena su zabrinjavajuće zanimljiva gotovo kao tridesetih i četrdesetih godina XX stoljeća. Znači li to da je i novinarstvo takvo? Ili jačaju direktive orwellijanskog ministarstva istine?

Zapravo mogu pisati, kao i svi, slobodno  o svemu - bezbroj je mogućnosti;  u medijima u kojima radim, na televizijama, društvenim mrežama. Slobode nikad nije bilo više, samo je teže uspostaviti kriterije vjerodostojnosti i kvalitete. Nekoć ste zbog krive nijanse u rečnici mogli zaglaviti u zatvoru, riječ je bila važna. Danas možete reći što god vam padne na pamet, ali nećete proizvesti nikakav učinak. Zbog propasti papira i digitalizacije, mediji su pak u teškoj krizi, jer je papir bio jedina platforma koja se mogla jako uspješno monetizirati. Na internetu nema novaca.

Kakvo je novinarstvo bilo krajem osamdesetih, pred havariju socijalističkog sustava?

U odnosu na današnje, bilo je sporo, lijeno, akademsko, hermetično. U Danasu je norma bila tri ili četiri teksta mjesečno. Ja toliko danas ispišem u dva dana. No, bilo je više novinarskih zvijezda, autora. Tanja Torbarina bila je jednako popularna kao  Lepa Brena. Jelena Lovrić bila je poznatija od filmskih glumica.  Danas je puno više medija a puno manje poznatih i utjecajnih novinara što je i prirodno, jer je scena puno pluralnija a konkurencija veća. Prije ste imali 2 tv programa - pa je jasno da biste i od psa Rin Tin Tina napravila megazvijezdu da ste ga sedam dana pustili u eter. Danas to ne ide tako.

Što se dogodilo u međuvremenu? Mijenjaju li vlasnički odnosi stavove novinara? Pred čime su to novinari popustili? Kako se neki mogu gledati u zrcalu bez stida i srama?

Meni se čini da je to uvijek do pojedinca. Neki novinari uvijek popuštaju. Imate Hloverku koja se dva puta učlanjivala u Savez komunista, pa u HDZ gdje je visoko dogurala, pa je sad pod kraj koketirala sa HSLS-om. A ima novinara koji se uvijek drže svoje linije. Uvijek sve ovisi o pojedincu, i mediju za koji radi. Ako ste bliži margini, imate veću slobodu, ako ste bliže mejnstrimu,  morate biti pažljiviji. No, radio sam na svim točkama u toj kružnici, od centra do margine -  i uvijek, u svakom mediju, na svakoj poziciji, postoji neka sveta krava, neka zaštićena skupina, neki slijepi kut u kojemu vam vid više nije tako oštar. No važno je deklarirati poziciju - ja ne tvrdim da sam objektivan novinar, apotekarska vaga ili kakav sličan mjerni instrument. Nitko od nas nema neutralan  pogled na stvari, konačno, i kod mjernih instrumenata uvijek postoji margina greške, a kamoli ne bi kod ljudi.

Kuda idu Hrvatska, Balkan, Europa, svijet?

Idu u novi, nepoznati prostor-vrijeme. Kako je sjajno pokazao izraelski filozof Harari, svijet je marginalizirao ratove (godišnje u radovima gine do miliujun ljudi, od šećera ih pak umre deset milijuna), uništene su fatalne zaraze (kuga, kolera, čak i sida više ne mogu pharati cijelu jednu zemlju) a više nema ni gladi. Stare zemlje Europe i Amerike demografski izumiru. Širenje u prostor bit će zamijenjeno rastom u visinu, ili dubinu... Ja se ne bojim reprize 30-ih ili40-ih;: tada ste imali obitelji od 10-12, djece, poljoprivredu bez mehanizacije, velike gladi. Danas obitelj ima 1 ili 2 djece, hrane ima u izobilju, Europa i Rusija su sve praznije, pa će i iskušenja sutrašnjice biti drugačija. Očito, vezana za  klimatske promjene, seobe naroda od ekvatora prema sjeveru i sa istoka prema zapadu. meni se čini da nacizam i fašizam hitlerovskog  ili mussolinijevskog tipa više nisu opasnost.

Na našoj sceni dominiraju politikanti - njihov je jedini cilj osvojiti naredi mandat, i od prvoga do prvoga staviti 20-ak tisućica u džep, neovisno o tome što će biti s narodom koji ih plaća.

Radite na više razboja. Zlobnici bi rekli da ste plaćenik. Koliko ulažete energije i vremena iz dana u dan, iz tjedna u tjedan? Koliko znam toliko radi još samo Miljenko Jergović. Radi li se o dijalektici da kvantiteta prelazi u kvalitetu? Ustvari želim pitati kako održavate istu razinu stvaranja dobrog štiva?

Hvala vam, ali meni se čini da je baš i ne održavam - oscilira to sve, nekad je bolje, nekad gore. Plaćenik, ja jesam, ali bez pogrdne konotacije. Ja sam naprosto novinarski proleter. Živim samo od onoga što napišem. Velika produkcija ima jednu manu, ne možete stalno održavati visoku kvalitetu teksta, ali ima i jednu neporecivu prednost. Ona vas tjera na jednostavnost, pitkoću, aforističnost... Blagoslovljena brzina!

Kako ste počeli?

Počelo je slučajno, tako da je Bracko Vuković sa TV Zagrb došao 1990 raditi reportažu iz Donjeg Lapca, naletio je na mene, dopali su mu se moji stavovi i rekao je: mali, na jesen kad dođeš na studij, ja ću te zaposliti. Trebao mi zaposliti na TV Zagreb ali stjecajem okolnosti, završio sam kod  Pere Zlatara i Gorana Štroka u Zapadu, koji nije dugo trajao. Kasnije je sve nalikovalo na tobogan, gore, dolje, rat, siromaštvo, ali nije mi žao - iskušenja su prava blagodat, ako ih čovjek savlada. Nema ničeg goreg od tromosti, lijenosti, pasivnosti, samozadovoljstva. Svijet je ipak ustrojen po Darwinu, i što prije to shvatimo, to nam je lakše.

Vaša kolumna u Novostima koju redovito prenosimo na našem portalu, posebno je tkanje koje ima medijsku osnovu i političko-kulturnu potku. Pište li ju odjednom ili svakog dana nakon gledanja pojedinih emisija?

Kad god vidim nešto zabilježim - neku rečenicu, gaf, kut kamere, nešto što izaziva pozor, kako bi rekao Vlado Dijak u pjesmi o Selmi. Najčešće pišem emisiju po emisiju, a ponedjeljkom sve to "popeglam".

Što od svega radite za svoju dušu? Može li javnost očekivati neko ukoričavanje objavljenog ili neko drugo (književno) iznenađenje?

U kojem god tekstu proviri neka duhovita rečenica - to je za dušu. Da istinski ne volim i ne živim ovaj posao, lipsao bih. Već petnaestak godina imam zbirku tekstova s kojom ne znam što bih, ukoričiti ili ne. Nisam sretan s ukoričavanjem novinarskih tekstova, pa moram ostaviti vremenu da iznjedri neku pametnu ocjenu, isplati li se to tiskati ili ne.

Tko su vaši novinarski i književni uzori? Čije tekstove, književne i kolumnističke čitate kao „običan“ čitatelj, s divljenjem i uvažavanjem? Koga pratite? I što ovih dana čitate, gledate, slušate?

Sve što je pametno, britko i duhovito služi mi kao uzor. Od klasika, kao što su Hašek ili Twain, do mojih kolega iz 24sata, među kojima ima nekoliko briljantnih i vanserijski nadarenih. Boris Buden, feralovci, Igor Mandić, Krleža, Josip Horvat,  Kiš, Andrić.

Volim pop muziku, klasiku, Abbu, Barbru Straisend, Nove fosile, Bana, Sostakovicha, Schumana, Chopina, Hacatuirana, Bacha, Čajkovskog...

Gdje i kada pišete? Na čemu? Bilo je pisaca i kompozitora koje je na stvaranje inspirirao miris jabuka u ladici pisaćeg stola. Što vas stimulira?

Pišem na računalu, u redakciji i doma. Stimulira me ideja na kraju posla može nastati dobar tekst, i da mogu posredovati neku društveno korisnu ideju, da tako kažem.

Kako se relaksirate i regenerirate od političkog zagađenje?

Hodanjem, plivanjem, sauna, usponom na Sljeme kad imam vremena, sve rjeđe skijanjem. Ali, prije svega, posao koji radim. On me relaksira.

Što bi savjetovali mladim piscima u zanatskom i socijalnom smislu?

Da čitaju, čitaju i čitaju; pa onda, da svaki put kad pročitaju nešto pametno, duhovito, dojmljivo, to zabilježe i iz toga uče. Pisati brzo, bez puno razmišljanja, pa onda peglati. Rad je 80 ili 90 posto uspjeha, nadarenost i sreća ostatak.

A nezavisnim portalima poput sbperiskopa? Kako da iz uloge terapijskog psa pređu u višu fazu samoodržavanja?

Ulizivanje uvijek pali!

Nisam stručnjak za financiranje medija, ali crownfaunding kampanje, nov način financiranja na našoj sceni, počele su davati rezultate. Možda da probate s tim?