Hrvatski su mediji i široka javnost jučer dobili potvrdu da su u pravu. Naime, oglasila se Štefica Borjan, baka kanadskog reprezentativca Milana Borjana, rođenog 1988. u Kninu, koji je prije dva dana nastupio protiv Hrvatske na Svjetskom prvenstvu, i obznanila da njen unuk nije u pravu kad pohvalno priča o Krajini i Srpskoj Dalmaciji, po čemu je poznat u našoj javnosti. A ako to baka kaže za svog unuka i ako se baka zove Štefica, a ne, na primjer, Radmila, onda i mi imamo pravo da mu kažemo što god želimo. Taj bakin unuk je nesumnjivo četnik i budala, ali ovaj put je odradio i društveno korisnu ulogu: razotkrio je svu bijedu hrvatskog mejnstrim nacionalizma. A ta se bijeda prije svega očituje u trijumfalizmu nad prognanicima iz takozvane SAO Krajine 1995. godine i podsmjehivanju njihovim traktorima koji su u međuvremenu postali simbol njihove zaostalosti i dokaz “zaslužene” sudbine.
Kao što je svima dobro poznato, Borjan je bio izložen različitim provokacijama hrvatskih navijača na samom stadionu u Kataru, od onih navodno duhovitih koje su mu lijepile etiketu ustaše do onih koji su se doslovno sprdale sa sedmogodišnjim Borjanom koji je 1995. bježao iz Knina. Sam je Borjan pak odgovorio s tri podignuta prsta da dodatno opravda svoju reputaciju. No te stadionske čarke nisu ovdje naročito važne. Kao što nisu važne, premda su krajnje stupidne, tisuće poruka i poziva poslanih i upućenih Borjanu i njegovoj partnerici nakon što su se društvenim mrežama proširili njihovi brojevi telefona. Ono što jest važno i što je indikativno za društvenu atmosferu i prirodu hrvatskog nacionalizma jesu naslovi i osvrti u mejnstrim medijima koji se nikad ne bi deklarirali kao nacionalistički te opće veselje na društvenim mrežama prilikom iživljavanja na Borjanu. I krajnje rijetke iznimke u tom prostoru.
Sva je medijska mašinerija, što zbog klikbejt potencijala što zbog iskrenog stava, ozbiljno pogurala nacionalni sport iživljavanja na Borjanu. I u obliku ozbiljnog podgrijavanja naslovima tipa “Jeste li vidjeli kako ga ovaj ili onaj oprao?” i samim (namjernim?) propustima u razumijevanju podloge tog iživljavanja. Naime, Borjana se nije vrijeđalo ili ismijavalo zato što je četnička budala ili zato što sustavno negira zločine nad Hrvatima 1991. i narednih godina u tom kraju, već prvenstveno zato što je morao kao dijete bježati 1995. godine, kao što se to i inače čini za svaku obljetnicu Oluje ili u nekoj drugoj prigodi. Upravo je taj trijumfalizam protjerivanja stotina tisuća Srba postao jedan od oslonaca “službenog” hrvatskog nacionalizma i njegova unutarnjeg klasnog kompromisa. Njime se dokazuje nadmoć nad rivalima, a spomenuti traktori, pravi i simbolički, služe i za punjenje tog trijumfalizma klasnim i orijentalističkim prijezirom. Srbi su otišli na traktorima, a mi idemo na Zapad u Rimčevim Neverama. Na tom sjecištu dolazi do susreta i zagrljaja uobičajenog, “narodnog” nacionalizma i antisrpstva i onog elitističkog. I tim se zagrljajem odvija normalizacija i pripitomljavanje najgorih nacionalističkih refleksa kao što je uživanje u bijegu sirotinje. A najjadnije od svega jest što te tako lagano raskrinka četnička budala.
