Ilustracija BG
U državi u kojoj živim vlada totalna besperspektivnost i patnja, sjebani smo i otuđeni jedni od drugih u ljudskoj i egzistencijalnoj oskudici, umiremo od površinskih rana, živimo u neznanju i strahu koji generiraju Crkva i vlast, na desetke tisuće mladih odlaze iz korumpirane zemlje koju su besprizorno opljačkali isti oni kojim tim novcem financiraju svoje političke interese u BiH. Jest knjiga ljudskosti spala na par slova, ali i takva okrnjena, jamstvo je Bosni da u modernoj Hrvatskoj ima svog jarana.
Znaju me kolege i poznanici često pitati u zadnje vrijeme zašto sam se toliko raspisao o Bosni. Izmišljaju sulude teorije zavjere, masne plaćeničke honorare ili jednostavno moj profesionalni interes svedu na puku činjenicu da sam rođen u Mostaru kao „nekakav Hrvat“, štono bi rekao proslavljeni trener Ivica Osim, iako sam jednako tako mogao biti rođen u Kinshasi. Nudim im jednostavan i vjerujem, točan odgovor: niti u jednom hrvatskom vanjskopolitičkom odnosu, čak niti sa Srbijom, ne zrcale se tako precizno sve povijesne i sadašnje političke frustracije, kao i stvaran karakter politike koju generira HDZ kao dugogodišnja vladajuća stranka.
Od mita o Bosni kao „kolijevki hrvatskih kraljeva“, preko zemlje bogate resursima kojom nam je otrgnut geografski „trbuh države“, Muslimana kao „hrvatskog cvijeća“ pa do vjerski i nacionalnog mješovitog korpusa čija egzistencija predstavlja izravnu kulturološku negaciju „arijevskog sustava vrijednosti“ , hrvatska politika i javnost stalno su na rubu afekta na sam spomen Bosne. Naravno, osim što se većina tih tvrdnji svodi na niz povijesnih i političkih besmislica, one su toliko duboko ukorijenjene da djeluju na subliminalnoj razini, animozitet prema Bosni u hrvatskoj javnosti široko je rasprostranjen i svekolik. Čak i jedna od rijetkih oaza dobrog istraživačkog novinarstva, redakcija Indexa, prikazala je nedavnu Povorku ponosa u Sarajevu kao incidentnu, a krivi su, pogađate, islamski fundamentalisti.
Bosna je hrvatski border line nacionalnog identiteta.
KGK KAO STJEGONOŠA ANTIBOSANSKE POLITIKE
Nema tome dugo, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarević izrazila je zabrinutost „zbog agresivnih radnji koje BiH poduzima prema Hrvatskoj“, pa da je „BiH zaboravila tko kojoj je pomogao u vojnom, ekonomskom i humanitarnom smislu za vrijeme rata“ i da“svatko tko misli ugrožavati hrvatsku opstojnost i stabilnost može očekivati nove Oluje“. Cijelo vrijeme svima je bilo jasno da aludira na službeno Sarajevo i Bosnu, a njezini napadni van protokolarni posjeti Republici Srpskoj, opsežni monolozi u desničarskim medijima o ugroženosti opstanka hrvatskog entiteta u Bosni, kao i odbijanje Pantovčaka da primi ili uspostavi bilo kakav kontakt sa legitimno izabranim predstavnikom Hrvata u BIH Željkom Komšićem, jasno definira njezinu antibosansku agendu, duboko suprotnu politici Europske unije na koje se često zna pozivati.
Uglavnom, nećemo pogriješiti ako KGK nazovemo stjegonošom „antibosanke politike“, iako ona to ne bi javno priznala niti da joj kožu deru – posebna je to vrsta političkog licemjerstva – ali ne zaostaju niti drugi istaknuti pojedinci hrvatskog političkog vrha. Prije par dana premijer Andrej Plenković sastao se u Orašju, nimalo slučajnog odabira sastanka zbog okruženja nekoliko „selefijskih zajednica“ u Tuzlanskom kantonu, sa predstavnicima crkvenih velikodostojnika, predsjedništva BIH i viđenijih pojedinaca iz hrvatskog entiteta, Željko Komšić je opet ignoriran, kako bi im svečano uručio ček od 90 milijuna kuna -10% više nego li prošle godine u istom kvartalu kako je premijer Plenković ponosno naglasio – i održao separatni sastanak, pazi sad, sa predsjedništvom BiH oko „pojačanog angažmana u predstojećim predsjedničkim izborima“. Činjenica da je hrvatski birački korpus u BIH isključivo orijentiran prema HDZ-u i predstavlja jak vjetar u reizboru KGK, jednako je neugodan po demokraciju kao i pojava da strani premijer u stranoj državi sa njezinim stanovnicima dogovara domicilne političke smjernice.
Može premijer Plenković do jutra reinterpretirati ustavnu odredbu o „skrbi Hrvatske prema dijaspori“ i političkoj obavezi, ali fakat je da se nijednom dijelu dijaspore HDZ ne obraća tako gorljivo i često kao prema hrvatskom entitetu u BiH. Izravan politički utjecaj po stranačkoj liniji, financiranje paralelne vlasti sa sjedištem u Mostaru, crkvenih institucija i ignoriranje službenog Sarajeva kao glavnog grada BiH s kojim bi trebao dogovarati sve inicijative vezane u bosanske Hrvate, zapravo je neposredan oblik podrivanja državne suverenosti i tiho zveckanje oružjem u vidu „novih Oluja“ i izvršenja „hrvatskih ustavnih obaveza“.
Opasna je to i zlokobna agenda.
BOSNO, NIJE CIJELA HRVATSKA TAKVA
Iako na prvi pogled Hrvatska djeluje kao vjerski zatucana zemlja – najbolji primjer je politički tajnik HDZ-a Ante Sanader koji tvrdi da službenim predstavnicima vlasti za služiti narod „potrebno je se svakodnevno moliti Predragoj Krvi Isusovoj“, čovjek bi pomislio da brižan ne zna da je Hrvatska ustavnim odredbama sekularna zemlja iz koje vlast dolazi od naroda, a ne od Isusa – s lošim namjerama i poremećenim sustavom društvenih vrijednosti, postoji i moderna Hrvatska koja osvaja mnogobrojne medalje na znanstvenim Olimpijadama, voli bosansku kulturu, pisce i muziku, intenzivno se druži s Bosancima muslimanske i pravoslavne vjeroispovijesti, samokritična i samosvjesna kojoj ne pada na pamet stupiti u bilo kakav konflikt s Bošnjacima i Bosnom, kamoli u rat.
U državi u kojoj živim vlada totalna besperspektivnost i patnja, sjebani smo i otuđeni jedni od drugih u ljudskoj i egzistencijalnoj oskudici, umiremo od površinskih rana, živimo u neznanju i strahu koji generiraju Crkva i vlast, na desetke tisuće mladih odlaze iz korumpirane zemlje koju su besprizorno opljačkali isti oni kojim tim novcem financiraju svoje političke interese u BiH. Jest knjiga ljudskosti spala na par slova, ali i takva okrnjena, jamstvo je Bosni da u modernoj Hrvatskoj ima svog jarana.
I sve dok netko sumnjičavo gleda na tu tvrdnju, pisati ću o Bosni jer je to više od obaveze.
Pitanje je to časti.
tacno
