Ukinu li herostrati Treći program, Hrvatska će biti kulturno dekapitirana (šuška se o tome). U jednom jedinom danu emitirali su dva filma o dvojici filozofa, koja inače nikada i nigdje ne biste vidjeli. Jedan je o Reneu Descartesu, drugi o šašavom Ludwigu Wittgensteinu
Tko je, dovraga, taj Marić, zapita se čovjek gledajući ‘Ćirilicu’. Milomira Marića, naravno, znaš cijeli život. Odrastao si uz njega, ‘Deca komunizma’ bila su tvoj prvi sudar s protagonistima revolucije onakvima kakvi su zaista bili, čitao si ga u ‘Dugi’, uz Crnčevića, Kalajića, Igora Mandića, Momu Kapora, Dadu Vujasinović, Dušku Jovanić, ali ovaj Marić, multimedijalni Marić koji vodi ‘Ćirilicu’ s reklamom za afričku šljivu ispred sebe i hrpom čudnovatih ljudi ispod sebe, nešto je sasvim drugo: on je zagonetka obavijena velom tajne. U njegovu studiju brojnim bi gostima prikladnije bilo ponuditi kauč nego fotelju; TV snimku mogli bi mirne duše upotrijebiti umjesto uputnice. ‘Ćirilica’ je trajni defile antiglobalista, protivnika mondijalizma, u njemu su redoviti gosti teoretičari svih zavjera protiv Srba i srpstva, stručnjaci za Drezdenski kongres, Vatikan, Kominternu, profesionalni naricatelji za Kosovom, politički ravnozemljaši i borci protiv ljudi-guštera. Marić im kima glavom, potvrđuje, nabacuje voleje – a jasno vidiš da je obrazovaniji od svih njih, da baš i ne dijeli njihova uvjerenja i da je svetski čovek koji živi od ugošćivanja belosvetskih propalica.
Emisija ‘Bez ustručavanja’, koju vodi mladi, obrazovani i umjereno kritični dr. Aleksandar Dikić, riješila je enigmu Marić. Kao i Tijanić i Milić, i on se prilagodio konjunkturi. MM je lansirao brutalne reality emisije koje ni sam ne gleda, u svom studiju prima goste koji ispovijedaju ideje koje mu se čine glupavije od one afričke šljive, no sve knjige koje je pročitao, savršeno razumio i zapamtio uzaludne su mu jer njihove sadržaje može plasirati samo u ovakvim, ezoteričnim emisijama. Marić bi kao gost ‘Ćirilice’ bio savršena manjina. U sat i pol vremena dugom, beskonačno zanimljivom intervjuu beogradski novinar opisao je svoje susrete s Franjom Tuđmanom (1980-ih, kad Tuđmanu nitko nije zalazio), Mikom Tripalom, Đilasom, Tempom, Kočom Popovićem, Vladom Dedijerom (‘Sad mogu mirno umrijeti, pronašao sam nasljednika’, rekao je navodno Dedijer). Marić je fanatik knjige, čovjek čija biblioteka ima tisuće naslova, polihistor. Na pitanje o vrhuncima svoje karijere, rekao je da su oni davno iza njega – bili su krajem 1980-ih, u Jugoslaviji (‘koju su napravili najbolji, a razrušili najgori’). Savršeno se sjeća svakog naslova knjige po koju je jurio, ako treba, i do Washingtona; tečno reproducira važne rečenice Marka Nikezića, Latinke Perović, Zorana Đinđića, Slobodana Miloševića. Srbija nije imala boljeg političara od Nikezića, izjavio je. Pohvalio je i Tripala. Dva intervjua (CNN, Larry King) u kojima Milošević, ne samo mimo duha epohe nego i tome duhu nasuprot, istupa kao tvrdokorni nacionalni komunist, sasvim sigurno zapečatila su – smatra Marić – i njegovu i sudbinu naroda koji je, na nesreću, vodio i koji se od toga do danas nije oporavio. Nasuprot svim fanatičnim srpskim rusofilima i obožavateljima Kine, MM primjećuje da je jedina ispravna orijentacija Srbije bila ona tradicionalna, prozapadna, anglofilska i profrancuska. U dvojbi ‘ili se pokloni ili se ukloni’, on se poklonio pa i sam zajahao tigra. Pružio je neki otpor, slabašan. Napravio je ‘bonton reality’, s režiserima iz kazališta, učenim i knjiškim ljudima, ali taj je doživio nebeski fijasko pa se Marić povukao u mirne vode režimskog novinarstva. ‘Rodonačelnici realityja, ljudi koji su prostotu izdigli do ranga vladajuće vrijednosti, napali su me i tvrdili da je to dno dna i da je užas, a ja sam se, izazvan, branio, no zahvaljujući realityju uspio sam tu televiziju dići do ranga najgledanijih pa sam bio šokiran kad su mi, od dominikanskog samostana u Dubrovniku do Svete gore, tvrdili da gledaju reality; u tekiji na vrelu Bune djevojke obučene u burke pričale su mi za koga navijaju. To je žanr novog doba i ja sam to prepoznao, iako me to apsolutno ne interesira i ne mogu to gledati. Ali ako ljudi vole gledati, neka gledaju’, rekao je Marić, bez enigme.
Naklon do poda! Dvije reporterke N1, Tatjana Aleksić i Jelena Zorić, odradile su u noći beogradskih protesta sjajan posao. To je moglo ići na CNN, BBC, SKY News, bilo gdje. Okružene oblacima suzavca, oklopnim vozilima policije, konjanicima, desničarskim i ljevičarskim nezadovoljnicima, intelektualcima i huliganima, navijačima i razbijačima, s ulica su iz sekunde u sekundu, bez predaha, tečno, elokventno koliko i hrabro, u svijet slale izvještaj iz erumpiranog vulkana srpskog nezadovoljstva. Uz njih su cijelo vrijeme bili i kamermani, kojima također treba odati priznanje (Vuk Mijatović, Aleksandar Cvrkotić i Vuk Dapčević). Ekipi su povremeno dobacivane prijetnje i uvrede, kroz kadar su prolijetali pijanci i kamenice, ali odradili su posao do zadnje sekunde. I usput budi rečeno – cijelo vrijeme pod maskama! Fotografija Jelene Zorić koja, očiju natečenih od suzavca, obavlja svoj posao i doživljava zvjezdane trenutke, osvojila je društvene mreže u realnom vremenu, napisao je portal Nova.rs, dodajući da su Jelenu mnogi proglasili ‘definicijom pravog novinarstva’. ‘Još me boli glava od suzavca, ali mogu reći da je jedino što sam željela, i nadam se uspjela, izvještavati profesionalno, objektivno i nepristrano’, kazala je Jelena istom portalu dan kasnije. ‘Najbitnije da sam govorila, ponekad teško, ali sam govorila i radila svoj posao, kao i moje kolegice i snimatelji koji su bili s nama. Posao nam je izvijestiti ljude koji su ispred TV ekrana o tome što se zbiva, da informaciju o tome mogu dobiti i oni koji nisu htjeli ili mogli doći, one koji zbog koronavirusa moraju biti u izolaciji, doći do svih. Naše je da prenesemo što se događa, a to ne možete ako niste na licu mjesta. Sve što se sinoć događalo je sastavni dio novinarskog posla, a to je posao za koji smo se odlučili’, rekla je Jelena. Dobra odluka!
Bože, čuvaj Treći. Ukinu li herostrati Treći program, Hrvatska će biti kulturno dekapitirana (šuška se o tome). U jednom jedinom danu – bio je to četvrtak, 9. srpnja – emitirali su dva filma o dvojici filozofa, koja inače nikada i nigdje ne biste vidjeli. Jedan je o Reneu Descartesu zvanom Cartesius, drugi o šašavom Ludwigu Wittgensteinu, izdanku najbogatije bečke familije koji se kao dragovoljac javio u Prvi svjetski rat, tražeći mjesto na prvoj liniji kako bi poginuo, ali avaj, nije bio te sreće. ‘Zašto želim u rov? Postat ću čovjek tek kad se suočim s iskustvom smrti’, kaže Wittgenstein u filmu koji se sastoji uglavnom od njegovih najpoznatijih citata, izgovorenih u jeftinom kazališnom miljeu (producent Tariq Ali snimio je ‘štapom i kanapom’ film o čovjeku kojemu se divi pa 1993. u Berlinu dobio nagradu). ‘Svijet je sve što je slučaj’, nastavlja Wittgenstein ‘i sve je razumljivo, filozofi su samo zamutili svijet. Filozofija nema smisla. Ona traži bit značenja. A toga nema. To ne postoji, već samo ono što svakodnevno radimo, ovo i ono. To zna i svaki portir na fakultetu.’ ‘Pa što ćeš raditi do kraja života?’ pita ga kolegica. ‘Prvo ću se ubiti’, odgovorio je Wittgenstein. Bio je homoseksualac, čudak, prijatelj Keynesa i Russella, autor nerazumljivog, ali utjecajnog ‘Tractatus logico-philosophicus’.
Nova taktika beogradskih prosvjednika! Sjede, pod duhovitom parolom ‘Sedi, ne nasedaj’. Mirni, gandijevski stil prosvjeda odlična je novost, uspio je s Indijom pa bi trebao uspjeti i sa Srbijom. Sergej Trifunović sjedi na travnjaku i razgovara s reporterkom, nada se da huligani neće opet izazvati incident i isprovocirati policiju. Pored njega i reporterke prolazi neki takav lik i dobacuje Trifunoviću nešto pogrdno, ovaj mu uzvraća psovkom tipa ‘mrš, bre, džukelo’ i stvar ide dalje. Već narednog dana opet kreće pičvajz, a onda medijski šok: reporterka N1 Žaklina Tatalović javlja se pod gas-maskom! Televizija koja ima ovakve reportere ne može propasti. Bio je ovo tjedan N1.
portalnovosti
Bez ustručavanja, KTV / YouTube, 27. lipnja
Tko je, dovraga, taj Marić, zapita se čovjek gledajući ‘Ćirilicu’. Milomira Marića, naravno, znaš cijeli život. Odrastao si uz njega, ‘Deca komunizma’ bila su tvoj prvi sudar s protagonistima revolucije onakvima kakvi su zaista bili, čitao si ga u ‘Dugi’, uz Crnčevića, Kalajića, Igora Mandića, Momu Kapora, Dadu Vujasinović, Dušku Jovanić, ali ovaj Marić, multimedijalni Marić koji vodi ‘Ćirilicu’ s reklamom za afričku šljivu ispred sebe i hrpom čudnovatih ljudi ispod sebe, nešto je sasvim drugo: on je zagonetka obavijena velom tajne. U njegovu studiju brojnim bi gostima prikladnije bilo ponuditi kauč nego fotelju; TV snimku mogli bi mirne duše upotrijebiti umjesto uputnice. ‘Ćirilica’ je trajni defile antiglobalista, protivnika mondijalizma, u njemu su redoviti gosti teoretičari svih zavjera protiv Srba i srpstva, stručnjaci za Drezdenski kongres, Vatikan, Kominternu, profesionalni naricatelji za Kosovom, politički ravnozemljaši i borci protiv ljudi-guštera. Marić im kima glavom, potvrđuje, nabacuje voleje – a jasno vidiš da je obrazovaniji od svih njih, da baš i ne dijeli njihova uvjerenja i da je svetski čovek koji živi od ugošćivanja belosvetskih propalica.
Emisija ‘Bez ustručavanja’, koju vodi mladi, obrazovani i umjereno kritični dr. Aleksandar Dikić, riješila je enigmu Marić. Kao i Tijanić i Milić, i on se prilagodio konjunkturi. MM je lansirao brutalne reality emisije koje ni sam ne gleda, u svom studiju prima goste koji ispovijedaju ideje koje mu se čine glupavije od one afričke šljive, no sve knjige koje je pročitao, savršeno razumio i zapamtio uzaludne su mu jer njihove sadržaje može plasirati samo u ovakvim, ezoteričnim emisijama. Marić bi kao gost ‘Ćirilice’ bio savršena manjina. U sat i pol vremena dugom, beskonačno zanimljivom intervjuu beogradski novinar opisao je svoje susrete s Franjom Tuđmanom (1980-ih, kad Tuđmanu nitko nije zalazio), Mikom Tripalom, Đilasom, Tempom, Kočom Popovićem, Vladom Dedijerom (‘Sad mogu mirno umrijeti, pronašao sam nasljednika’, rekao je navodno Dedijer). Marić je fanatik knjige, čovjek čija biblioteka ima tisuće naslova, polihistor. Na pitanje o vrhuncima svoje karijere, rekao je da su oni davno iza njega – bili su krajem 1980-ih, u Jugoslaviji (‘koju su napravili najbolji, a razrušili najgori’). Savršeno se sjeća svakog naslova knjige po koju je jurio, ako treba, i do Washingtona; tečno reproducira važne rečenice Marka Nikezića, Latinke Perović, Zorana Đinđića, Slobodana Miloševića. Srbija nije imala boljeg političara od Nikezića, izjavio je. Pohvalio je i Tripala. Dva intervjua (CNN, Larry King) u kojima Milošević, ne samo mimo duha epohe nego i tome duhu nasuprot, istupa kao tvrdokorni nacionalni komunist, sasvim sigurno zapečatila su – smatra Marić – i njegovu i sudbinu naroda koji je, na nesreću, vodio i koji se od toga do danas nije oporavio. Nasuprot svim fanatičnim srpskim rusofilima i obožavateljima Kine, MM primjećuje da je jedina ispravna orijentacija Srbije bila ona tradicionalna, prozapadna, anglofilska i profrancuska. U dvojbi ‘ili se pokloni ili se ukloni’, on se poklonio pa i sam zajahao tigra. Pružio je neki otpor, slabašan. Napravio je ‘bonton reality’, s režiserima iz kazališta, učenim i knjiškim ljudima, ali taj je doživio nebeski fijasko pa se Marić povukao u mirne vode režimskog novinarstva. ‘Rodonačelnici realityja, ljudi koji su prostotu izdigli do ranga vladajuće vrijednosti, napali su me i tvrdili da je to dno dna i da je užas, a ja sam se, izazvan, branio, no zahvaljujući realityju uspio sam tu televiziju dići do ranga najgledanijih pa sam bio šokiran kad su mi, od dominikanskog samostana u Dubrovniku do Svete gore, tvrdili da gledaju reality; u tekiji na vrelu Bune djevojke obučene u burke pričale su mi za koga navijaju. To je žanr novog doba i ja sam to prepoznao, iako me to apsolutno ne interesira i ne mogu to gledati. Ali ako ljudi vole gledati, neka gledaju’, rekao je Marić, bez enigme.
N1 uživo, 7. srpnja, 22:00
Naklon do poda! Dvije reporterke N1, Tatjana Aleksić i Jelena Zorić, odradile su u noći beogradskih protesta sjajan posao. To je moglo ići na CNN, BBC, SKY News, bilo gdje. Okružene oblacima suzavca, oklopnim vozilima policije, konjanicima, desničarskim i ljevičarskim nezadovoljnicima, intelektualcima i huliganima, navijačima i razbijačima, s ulica su iz sekunde u sekundu, bez predaha, tečno, elokventno koliko i hrabro, u svijet slale izvještaj iz erumpiranog vulkana srpskog nezadovoljstva. Uz njih su cijelo vrijeme bili i kamermani, kojima također treba odati priznanje (Vuk Mijatović, Aleksandar Cvrkotić i Vuk Dapčević). Ekipi su povremeno dobacivane prijetnje i uvrede, kroz kadar su prolijetali pijanci i kamenice, ali odradili su posao do zadnje sekunde. I usput budi rečeno – cijelo vrijeme pod maskama! Fotografija Jelene Zorić koja, očiju natečenih od suzavca, obavlja svoj posao i doživljava zvjezdane trenutke, osvojila je društvene mreže u realnom vremenu, napisao je portal Nova.rs, dodajući da su Jelenu mnogi proglasili ‘definicijom pravog novinarstva’. ‘Još me boli glava od suzavca, ali mogu reći da je jedino što sam željela, i nadam se uspjela, izvještavati profesionalno, objektivno i nepristrano’, kazala je Jelena istom portalu dan kasnije. ‘Najbitnije da sam govorila, ponekad teško, ali sam govorila i radila svoj posao, kao i moje kolegice i snimatelji koji su bili s nama. Posao nam je izvijestiti ljude koji su ispred TV ekrana o tome što se zbiva, da informaciju o tome mogu dobiti i oni koji nisu htjeli ili mogli doći, one koji zbog koronavirusa moraju biti u izolaciji, doći do svih. Naše je da prenesemo što se događa, a to ne možete ako niste na licu mjesta. Sve što se sinoć događalo je sastavni dio novinarskog posla, a to je posao za koji smo se odlučili’, rekla je Jelena. Dobra odluka!
Dupla projekcija: filozofi, HRT, 9. srpnja, 20:05 i 22:40
Bože, čuvaj Treći. Ukinu li herostrati Treći program, Hrvatska će biti kulturno dekapitirana (šuška se o tome). U jednom jedinom danu – bio je to četvrtak, 9. srpnja – emitirali su dva filma o dvojici filozofa, koja inače nikada i nigdje ne biste vidjeli. Jedan je o Reneu Descartesu zvanom Cartesius, drugi o šašavom Ludwigu Wittgensteinu, izdanku najbogatije bečke familije koji se kao dragovoljac javio u Prvi svjetski rat, tražeći mjesto na prvoj liniji kako bi poginuo, ali avaj, nije bio te sreće. ‘Zašto želim u rov? Postat ću čovjek tek kad se suočim s iskustvom smrti’, kaže Wittgenstein u filmu koji se sastoji uglavnom od njegovih najpoznatijih citata, izgovorenih u jeftinom kazališnom miljeu (producent Tariq Ali snimio je ‘štapom i kanapom’ film o čovjeku kojemu se divi pa 1993. u Berlinu dobio nagradu). ‘Svijet je sve što je slučaj’, nastavlja Wittgenstein ‘i sve je razumljivo, filozofi su samo zamutili svijet. Filozofija nema smisla. Ona traži bit značenja. A toga nema. To ne postoji, već samo ono što svakodnevno radimo, ovo i ono. To zna i svaki portir na fakultetu.’ ‘Pa što ćeš raditi do kraja života?’ pita ga kolegica. ‘Prvo ću se ubiti’, odgovorio je Wittgenstein. Bio je homoseksualac, čudak, prijatelj Keynesa i Russella, autor nerazumljivog, ali utjecajnog ‘Tractatus logico-philosophicus’.
N1 uživo, 9./10. srpnja, 18:30 – 24:00
Nova taktika beogradskih prosvjednika! Sjede, pod duhovitom parolom ‘Sedi, ne nasedaj’. Mirni, gandijevski stil prosvjeda odlična je novost, uspio je s Indijom pa bi trebao uspjeti i sa Srbijom. Sergej Trifunović sjedi na travnjaku i razgovara s reporterkom, nada se da huligani neće opet izazvati incident i isprovocirati policiju. Pored njega i reporterke prolazi neki takav lik i dobacuje Trifunoviću nešto pogrdno, ovaj mu uzvraća psovkom tipa ‘mrš, bre, džukelo’ i stvar ide dalje. Već narednog dana opet kreće pičvajz, a onda medijski šok: reporterka N1 Žaklina Tatalović javlja se pod gas-maskom! Televizija koja ima ovakve reportere ne može propasti. Bio je ovo tjedan N1.
portalnovosti
