Bez podjela dužnosti i ravnopravnosti spolova, dijalog je nezamisliv. Gdje crkva umiješa prste, uvijek je nešto opskurno na vidiku, što se desetljećima ne može popraviti. Smiješni tipovi u suknjama, sibariti i nazadnjaci, raspravljaju o “ženskoj ulozi”, zapravo ženskoj psihi. Blesavo do daske. Što su to uopće “rodne uloge”, što je život po diktatu, a bez ljubavi? Što je rađanje, ako nije stvar izbora i čin slobodne volje? Ne znam, mi smo na početnim slovima abecede, mnogo će vode poteći, dok je cijelu savladamo.
Hrvatska književnica Božica Jelušić, neumorna, uvijek s bilježnicom i olovkom u rukama, crta, zapisuje, putuje, nasmijana ispod širokih oboda svojih šešira, obilježila je 70 godina životnog puta, 50 godina bogatog književnog stvaralaštva s više od 60 izdanih književnih naslova. Život je posvetila pisanju, prevođenju, poučavanju, ekologiji… Studirala je hrvatski i engleski jezik, bavila se novinarstvom, kulturnom animacijom i pedagoškim radom. Nositeljica je Fulbrightove stipendije na University of Washington, Seattle 1988/89. Članica je Društva hrvatskih književnika od 1974. Dobitnica je i mnogih nagrada za svoj umjetnički rad: Sedam sekretara SKOJA-a, Maslinova vijenca, Pasionske baštine, Fran Galović, Zvonimir Golob, Dubravko Horvatić, Katarina Patačić, Tin Ujević, Zvane Črnja i drugih. Piše na štokavskom i kajkavskom narječju. Zastupljena je u školskim čitankama i lektiri, prevođena na mnoge strane jezike.
Razgovarala: Štefica Galić
Nagrade: Sedam sekretara SKOJA-a, Msalinova vijenca, Pasionske baštine, Fran Galović, Zvonimir Golob, Dubravko Horvatić, Katarina Patačić, Tin Ujević, Zvane Črnja i dr. Piše na štokavskom i kajkavskom narječju. Zastupljena u školskim čitanskama i lektiri…..
Obilježili ste nedavno dvije obljetnice: 70 godina života i 50 godina umjetničkog stvaranja. Stigla su i nova priznanja za vaš rad. Uz čestitke na ovom jubileju možete li nam reći kako je bilo pola stoljeća stvarati kulturu podravskog, hrvatskog i jugoslavenskog prostora uz neprestani društveni angažman?
Božica Jelušić: Ne znam, uvijek je bilo teško, ali ja imam razvijen osjećaj dužnosti, pa sam to obavljala kao normalno. Žene uvijek voze po nekoliko kolosijeka, u kulturi kakva je naša, pa se to smatra „normalnim“. To su samo uloge, valjda: domaćica, službenica, majka, pjesnikinja…Pa i kad se umoriš, obavljaš to po inerciji, ne znaš više za bolje i drugačije. Nespavanje, migrene, propadnuća u ponor melankolije, ništa se ne računa. Samo zapisano ostaje, i toga čovjek biva svjestan na polovici životnog puta. Zatim, vidiš da se neka utopija ostvarila, ideja implantirala, i to te odgurne „u nove pobjede“. Velika je cijena afirmacije na tako trusnom području kao što je umjetnost, a najčešće strada privatni život ili čovjek sam sebe prikraćuje za male i velike „gušte“: ode Transibirska željeznica bez tebe, a ti s vrha brijega, boreći se za neku već izgubljenu stvar, domahuješ strojovođi…S osjećajem da nemaš dvije, već samo jednu sudbinu, naravno.
Neprikosnovena ste majstorica hrvatske, kajkavske i podravske riječi. U svojoj najvećoj ljubavi – književnosti – objavili ste 60 naslova poezije i proze a i dalje neprestano stvarate. Je li teško pisati nakon šezdeset objavljenih knjiga?
BJ: Umor je velik. A kako u inspiraciju uglavnom ne vjerujemo, ostaje nam disciplina, rad. Također postoje memorijske zalihe, literatura o literaturi (tuđim djelima), postoji prevođenje. Ulazna energija je bitna. S istom strašću diviti se tuđemu, gledati oko sebe, doživljavati svijet. Uroniti u prirodu, uz koju jedino možemo vezati pojam besmrtnosti. Kao što bi Baudelaire rekao “opijati se”, pod svaku cijenu, ne biti sterilan, mračan, beskrvan, ne biti samom sebi teret. Čak raditi na normu-svaki dan jedna pjesma bez obzira na okolnosti- i držati se svoga zanata, svoga dostojanstva slovostaja. Ne silaziti ispod estetske razine, ne biti na prodaju. Naročito ne popustiti teroru prosječnjaka i antitalenata, koji su odlično organizirani i znaju kako da upropaste svaku odličnu stvar, koja ih nadvisuje. Ima tu puno toga, profesionalci će znati o čemu govorim. Ali i svi oni, koji su se nekim poslom ozbiljno bavili, bez obzira na struku.
Pisali ste o hrvatskoj naivnoj umjetnosti – objavili niz vrijednih monografističkih, esejističkih i polemičkih publicističkih tekstova o najpoznatijim podravskim naivcima, slikarima, kiparima…teško je sve pobrojati. Visokih ste estetskih kriterija. Kako vidite naivnu umjetnost?
BJ: Kao i svaka kulturna i društvena pojava, imala je svoje uspone i padove. Sigurno je da se „zlatne sedamdesete“ neće ponoviti. To je bio kulturološki „bum“, izlaz u cijeli svijet. Ljestvica se nije promijenila, no mnoga vrhunska imena su nestala, slijedom prirodnih zakona. Srednja generacija danas je na pragu starosti. Od novih, velikih najava nema, onih izvornih, vulkanskih talenata, no distribucija stilskih znakova je uredna: hlebinski biljeg se raspoznaje. I priroda je tu, kao vječita inspiracija, pa će naiva još poživjeti koje desetljeće.
Božica Jelušić – foto FB
Jedno od većih područja Vašeg djelovanja je ekologija, osnivačica ste Ekološkog društva Đurđevac. Jeste li uspjeli spasiti okoliš u svom zavičaju? Hoće li preživjeti naša planeta ovu silnu devastaciju, zagađenja, nebrigu društva za očuvanje životne sredine, rijeka, mora, zraka, šuma…?
BJ: Nisam optimistična, glavni problemi su načeti i tek dolaze. Resursi se prazne, slijedi entropija. Desakralizacija prirode učinila je da je doslovce „sve dozvoljeno“. Podrivamo svoje temelje, zagađujemo svoje gnijezdo. Preživjet će oni koji znaju sami proizvesti hranu i pronaći živu vodu u okolišu.
Živite i radite na prekrasnom plemićkom imanju Barnagor u Čepelovcu, u miru, podalje od hektike metropole. Napisali ste i knjigu o njemu ‘Čišćenje globusa’, dolaze Vam i mnogi posjetitelji. Kakvi su planovi za Barnagor i jeste li zadovoljni onim što ste tamo napravili?
BJ: Imanje je veliko i teško za održavanje, zahtjevno. Moje godine to više ne mogu nositi. Ako se ne nađe lokalni interesent, morat će ići na prodaju. No, možda se to ne dogodi, ako kulturni turizam i seoski turizam ne ostanu samo fraze u saborskim dokumentima.
Jedna ste od rijetkih osoba koja kaže da nikada nije osjetila ‘represiju socijalizma’. Imate dobra sjećanja na svoj život u nekada zajedničkoj nam domovini. Putovali ste, usavršavali svoja znanja u inostranstvu, radili, stvarali…. Kako je bilo to vrijeme za Vas?
BJ: To je bilo odlično vrijeme, vrijeme komunikacije, izgradnje mostova. Vrijeme realne konkurencije i pristojne hijeratičnosti. Literatura je imala status i težinu. Pametni ljudi mogli su napredovati, mogućnosti su bile otvorene. U korpusu „YU-pjesnikinja“ kojemu sam pripadala, bilo je barem 15 čvrstih imena, koja su mogla izdržati svjetske kriterije. Danas je, naravno, sve to iluzija, distopija, ružni tragovi rasapa. Mediokriteti i skorojevići na vlasti, arivisti i „rodijaci“ u književnim klanovima. Dosadno mi je to, ne volim o tome razgovarati. Neka o meni, mojim osjećajima i uspomenama govori moja poezija.
Bavili ste se godinama i pedagoškim radom. Šta mislite o današnjim generacijama i obrazovnom sistemu kakav imamo u svim državama na postjugoslavenskom prostoru?
BJ: Pa, jedini realan odgovor je da mi je drago što sam umirovljena, nisam više školnica, osim po duši. Zbrka u kurikulima, nevolje s kadrom, ideologizacija, sve to ne pridonosi realnom obrazovanju za novo doba. Očaranost tehnikom, kibernetikom, tipkovnicama, ekranima, na račun zanemarivanja humanističkih i kreativnih predmeta, uskoro će dati porazne ishode. Ja sam pristalica Steinera, antropozofije, liberalnog i građanskog pristupa obrazovanju, pa sam u očitoj manjini.
U Hrvatskoj se 2022. godine vode polemike oko prava žena koja su moderna društva riješila u prošlom stoljeću. Klerikalizacija hrvatskog društva, jedinstvo države i crkve svodi ženu na objekt za rađanje, kuhanje i poslušnost muškarcu. Može li se hrvatsko društvo oduprijeti diktatu patrijarhata ili je ta bitka već izgubljena?
BJ: Bez podjela dužnosti i ravnopravnosti spolova, dijalog je nezamisliv. Gdje crkva umiješa prste, uvijek je nešto opskurno na vidiku, što se desetljećima ne može popraviti. Smiješni tipovi u suknjama, sibariti i nazadnjaci, raspravljaju o “ženskoj ulozi”, zapravo ženskoj psihi. Blesavo do daske. Što su to uopće “rodne uloge”, što je život po diktatu, a bez ljubavi? Što je rađanje, ako nije stvar izbora i čin slobodne volje? Ne znam, mi smo na početnim slovima abecede, mnogo će vode poteći, dok je cijelu savladamo.
Prije šest godina skupina intelektualaca, pisaca, jezikoslovaca s postjugoslavenskog prostora donijela je Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Kao neko ko stvara taj jezik, možete li reći koliko je besmislena tvrdnja o različitim jezicima?
BJ: Ja nisam bila u toj grupi, nisam apsolvirala tu inicijativu. Pišem na hrvatskom i engleskom, ostale jezike u regionu poznajem i s lakoćom čitam. Literarno, zajednički jezik mi se ne čini funkcionalnim, premda bi u komunikaciji možda imao stanovite prednosti.
Čini mi se da danas nemamo pjesnike poput Vas, Sidrana, Stojića koji su stvarali novi jezik. Je li to produkt tehnološkog doba koje je duh bacilo na marginu ili nešto drugo?
BJ: Ne znam, malo se čita, puno se brblja. Samopromotivni ljudi caruju. Grupe izbacuju svoje kvazi-genije po društvenim mrežama. Sreća je što se talenat ne može odglumiti ni falsificirati, pa sve te barnumske reklame ništa ne vrijede. Pjesme trebaju pružiti užitak, doživljaj ili povod za razmišljanje. Većina današnjih “uradaka” to nema. No, nada uvijek postoji, jer “Duh puše kamo hoće”, kako piše u Bibliji.
Božica Jelušić foto: FB
Ozbiljne kulture i države se brinu o klasicima svoje književnosti – dobivaju zasluženo mjesto u društvu. Kakvo je stanje kod nas i da li odsustvo brige o najboljima govori da živimo u nepravednom društvu, kiču i carstvu banalnosti?
BJ: Stanje je loše i Vi ste svojim pitanjem već uključili odgovor. Nepravda, kič, banalnost, protekcija, nedostatak kapaciteta, častohleplje, potkupljivost, teror prosječnosti…“Udio Đavola“, rekao bi Rougemont, u svakoj pori društva. To je to.
Niste više politički angažirani. Svojevremeno ste bili članica Liberalne stranke pok. Vlade Gotovca. Zašto danas nemamo političare poput Gotovca već politički prostor preuzimaju birokrate, tehnokrate i mediokriteti?
BJ: „Šivamo iz donesenog materijala“, kako je nekada pisalo na starim krojačkim radnjama. Istrošile se zalihe, ispraznile magaze, a moljci pojeli karaktere. I eto ti sad, u dronjcima hodamo, nema boljega.
Rado dolazite u Bosnu i Hercegovinu na mnoga kulturna dešavanja a i privatno. Uvijek sa sveskom i olovkom u ruci, svaki predah na tom putu je i nova pjesma ili crtež koje u trenu napišete i poklanjate. U čemu je BiH inspiracija za Vas?
BJ: Moram reći da su dolasci privatni, prijateljski iz domene „tajni srca“. Velike suradnje nema, nema pravih poziva, ni akademskih ni umjetničkih. No, to srcu i nije važno. Dolazit ću dok me duh i noge podržavaju, to je sigurno.
Kad bi vam bio dan novi početak, bi li mijenjali išta u životu?
BJ: Ne znam, ne znam…Ljubav za lijepo i za život plodni, to bih zadržala. Želju za promjenom, strast kretanja, osjećaj unutrašnje slobode, da smijem jednako smiono i uvjerljivo reći svoje DA i svoje NE. Pouzdanje u dobar ishod stvari, altruizam…Možda se ne bih obiteljski vezala, to je ogromna odgovornost. I u novom početku živjela bih intenzivno, nikad učmalo. I ponavljala bih: SRCE JE USAMLJENI LOVAC, no od lova nikada ne bih odustajala!
