Božićna priča Rajka Grlića: kućanski aparati i čuda tehnike koji su nam nekad bili članovi obitelji

Moja sestra Vesna i ja često se ne slažemo oko detalja iz familijarne prošlosti. Neki mi je dan, nakon što sam je upitao za datum dolaska jednog od tih aparata, citirala Harolda Pintera: “Prošlost je ono što ti misliš da se sjećaš, u što si uvjerio sebe da se sjećaš ili se pretvaraš da se sjećaš”. Odgovorio sam joj citatom iz mamine knjige: “Naša su subjektivna sjećanja poput Rašomona. Svatko može imati svoju varijantu i usprkos nepobitnim činjenicama”.

Tatina upala pluća od bojler-slobode

Prvo tehničko čudo kojeg pamtim bio je bojler. Iz dvosobnog stana u Kulušićevoj u kojem je živjelo dvanaestero ljudi, s jednom kupaonicom u kojoj se peć za vodu ložila na drva i ugljen i koju je svaka obitelj mogla za kupanje koristiti jednom tjedno, mama, tata, sestra i ja smo 1956. preseli u potpuno novi dvosobni stan u Vrbanićevoj. Mama ga je dobila, točnije rečeno zaradila u znoju lica svoga, od tvornice Katran.

U njemu su bila dva nova bojlera marke Vaillant, jedan u kupaonici, a drugi u kuhinji. Oni su bili moj prvi susret sa nezapamćenim tehničkim napretkom dvadesetog stoljeća. Tata je najviše uživao u toj slobodi, u tome da se može kupati i kretati kako i kada hoće, da se svako malo tuširao i nakon toga hodao po stanu ogrnut samo ručnikom. Na kraju je, nekoliko mjeseci nakon useljenja, i to usred ljeta, od te novostečene slobode, a po mami i od propuha, zaradio tešku upalu pluća. Ti bojleri su radili preko četrdeset godina, a onda ih je moja sestra prije prodaje roditeljskog stana poklonila prijateljima i oni tamo još uvijek uredno rade.

Prvi aparat čiji dolazak pamtim bio je Blaupunkt radio. Njega je iz Njemačke, iz Ulma, donio muž naše krojačice Klare, prijateljice pokojne bake Katarine. Smeđa drvena kutija s velikim zvučnikom i skalom punom imena meni tada nepoznatih gradova. Mogla je biti 1956. ili ’57. godina. Stavljen je u dnevni boravak i nikome osim tati nije bilo dozvoljeno paliti ga ili na njemu tražiti stanice.

Cingula – bingula – bešerung

Bio je kućna svetinja u čije sam magično oko mogao satima buljiti. Kada sam krenuo u gimnaziju i prije odlaska u školu obavezno slušao „Po vašem izboru“, Blaupunkt je još uvijek funkcionirao, ali tada već nije bilo dovoljno da ga se samo upali, trebalo ga je, i to dosta jako, lupiti. Penzioniran je nakon punih dvadeset i pet godina, kad mu ni lupanje više nije moglo pomoći. Otišao je u familijarnu povijest, uz dužan sentiment koji je zaslužio kao njen vjerni član.

Nakon njega je u kuću, negdje oko 1959., ušao „Obodin“, najčuveniji jugoslavenski frižider tog vremena. Pamtim ga više po tome što je bilo na njemu nego u njemu. Za Badnjak je, naime, bio prekriven svečanom tkaninom na koju se postavljao bor. Tata, Vesna i ja bismo ga okitili dok je mama završavala spremanje večere. Onda bi došla familija s poklonima koje su, kao po nekom ritualu, ostavljali u kuhinji. U nju bi zatim ušla moja prabaka Guga i zatvorila vrata.

Na frižideru, oko podnožja okićenog bora, a ako tu nije stalo i na klupu pored, razmjestila bi šareno umotane darove. Kad bi sve sredila, otvorila bi vrata i zvoneći malim zvonom viknula: “Cingula – Bingula – Bešerung”. To je bio znak za početak diobe darova. Nakon darova i obavezne pjesme počela bi velika familijarna večera.

Kavijar za dečke s nogometa

Taj frižider, koji za razliku od naših današnjih nikada nije bio pretjerano popunjen, pamtim po još jednom prizoru. Imao sam dvanaest ili trinaest godina kada sam, nakon nogometa u Šubićevoj, došao kući s nekoliko gladnih suigrača. Otvorio sam ga i na svoju sramotu ustanovio da je gotovo prazan. Samo je u donjoj kutiji bilo neko povrće, a u kutu gornje police stajalo pet-šest staklenki crnoga kavijara. Mama je, kad god bi netko putovao u Budimpeštu, slala rođacima pakete, a oni su zauzvrat njoj slali ruski kavijar, i to ne u malim količinama. Bilo ga je toliko da smo ga se uskoro zasitili i prestali jesti. Otvorio sam staklenku, dečki su si debelo namazali kavijar na kruh i, uz ne baš sretan izraz na licu, pojeli jedino što im se nudilo.

Nas familijarni frižider dočekao je duboku starost i koliko znam još uvijek radi na novoj adresi. Nadživio je tvornicu u Cetinju iz koje je potekao i ispred čijih sam ostataka, zaraslih u visoku travu, stajao prije nekoliko godina. Gledao sam u tu tugu i jad i razmišljao zašto svi južnoslavenski narodi, bez ostatka, gaje tako neizmjernu ljubav prema destrukciji. Crkve nas razdvajaju, destrukcije spajaju.

Godine 1960., uoči rimske Olimpijade, u kuću je došao televizor, crno bijeli Philips. Dočekan je kao malo božanstvo. Danima ga je otac vadio iz kutije, namještao, da bi na kraju, uz dovikivanje s majstorom koji je na krovu okretao antenu, na njemu osvanula slika. Nekoliko tjedana prije Olimpijade televizor se iznenada ugasio. Pregorjela je neka lampa. Tata je napisao ljubavno pismo Philipsu i dva dana pred Olimpijadu stigle su dvije lampe uz pismo da je to poklon kompanije i da nam žele ugodno gledanje Olimpijade.

Kraj prve petoljetke obitelji Grlić

Mi smo, kao i dvadesetak susjeda koji su se natiskali na klupe u našem hodniku, s neskrivenim uzbuđenjem odgledali sve od otvaranja do finalne nogometne utakmice u kojoj je Jugoslavija osvojila zlatnu medalju. Tim crno-bijelim televizorom, koji se nikada više nije kvario, završena je “prva petoljetka industrijalizacije i elektrifikacije“ obitelji Grlić.

U narednim petoljetkama polagano smo se počeli navikavati na ta tehnička čuda. Kućni aparati počeli su gubiti svoju začudnost, prerastali smo ih se bojati i sa strahopoštovanjem dodirivati. A oni, ne bi li nas držali u kakvoj-takvoj ovisnosti, postajali su sve kompliciraniji, programiraniji, zajebaniji za upotrebu. I zato su se, za razliku od dobrih starih, sve češće kvarili i na kraju sve kraće trajali.

Tako smo, nemajući vremena da se zbližimo, izgubili onaj prisni kontakt koji smo imali s njihovim prethodnicima. Ovi novi su kod nas bili samo na privremenom radu, nisu više bili članovi familije. Zato preskačem sve te petoljetke i skačem na zadnju. Da ovo kratko sentimentalno putovanje privedem kraju tamo gdje sam ga i započeo, s kompjuterom.

Mamina ostavština na floppy disku

Mama je bila nevjerojatna stenodaktilografkinja. Mogla je na svojoj sivoj Olympiji prepisivati tatin tekst i istovremeno govoriti što sve trebam donijeti iz dućana. Negdje početkom osamdesetih u kuću je ušla električna pisaća mašina, ali mama, koliko pamtim, nije s njom bila pretjerano oduševljena. Koncem osamdesetih iz Londona sam joj donio Atari kompjuter.

Pisala je jedno vrijeme na njemu, ali ni on joj nije legao. Svoju knjigu “Sjećanja” je i dalje pisala na dobroj staroj Olympiji. Zatim sam donio jedan i na kraju drugi PC. Na njemu je krenula pisati duga pisma djeci koja su tada bila daleko od Zagreba. Bili su to eseji o vremenu i ljudima koje i Vesna i ja danas pažljivo čuvamo.

Od njih bi se, da nisu tako osobna i nama upućena, dala složiti nevjerojatna kronologija tragedije i beščašća devedesetih. Ali nije pisala samo njih. Redovno je pisala priče za Modru lastu i knjigu Putnik za Krakow. U njenoj ostavštini našli smo i floppy disk na kojem je bilo petnaestak priča. Neke od njih objavljenje su u novom, proširenom izdanju njenih Sjećanja.

Zima je, vani pada snijeg, zeko u šumi iza kuće traži svoju mamu, a mene, kao što vidite, griju uspomene. Vrijeme je da se kiti bor.

telegram