Dva su se igrača pobrinula za ishod nedavnih izbora, Crkva koja je pomogla HDZ-u i krupni kapital koji je gurao Oreškovića. To ne znači da su djelovali usuglašeno, osim u jednom, da Karamarko ne bude premijer, jer je Kaptolu nepouzdani desničar, dok krupni kapital želi desnicu posvećenu prvenstveno služenju kapitalističkoj internacionali
Počelo je narodnim veseljem. Držeći se za trbuh od smijeha, društvene mreže dohvatile su se čovjeka koji riječ ‘građani’ izgovara, nesigurno slovkajući, kao ‘građevine’. A kako se radi o veleuvaženom mandataru nove hrvatske vlade Tihomiru Orešković, malo slobode dopustio si je i inače smrtno uštogljeni, umalo drveni televizijski voditelj, rekavši da je dosad bio problem govori li premijer engleski, a sada je govori li hrvatski. Dobro, pokazali smo da se znamo slatko nasmijati. Ali znamo li još nešto? Znamo li se recimo ljutito namrštiti, sijevnuti očima, zaškrgutati zubima, frknuti…? Te su facijalne radnje puno primjerenije ovom trenutku, jer protekli izbori i muljaže koje su uslijedile pouzdano su među najgorim, ili i najgore, što se vidjelo u proteklih 25 godina. Ne, ne radi se o tome što se HDZ provukao kroz iglene uši i zasjeo na vlast, iako pod vodstvom Tomislava Karamarka predstavlja najopskurniju političku tvorevinu u ovih četvrt stoljeća. Čak bi se moglo reći da je ta stranka poražena u pobjedi jer je, kako nedavno napisasmo, njena konzervativna kontrarevolucija, bez obzira na sve, abortirala. A sam Karamarko mogao bi u dogledno vrijeme nestati s političke scene, izgleda zato što neki centri političke moći izvan zemlje procjenjuju da se desnica u Hrvatskoj više ne smije temeljiti na sirovom nacionalizmu. Nego na manje konfliktnom, navodno nadideološkom služenju globalnoj kapitalističkoj internacionali.
Pa ipak, sve ovo ne valja, a sluti i da bi moglo biti još gore. Ne valja iz dva razloga, od kojih smo se jednog već dotakli. To je da su se ovi izbori prvi put dogodili u izravnoj režiji, to se dosad radilo s distance i manje vidljivo, krupnog međunarodnog kapitala koji nam je, evo, podario i ovog čudnovatog kljunaša u obliku neizabranog, dakle nelegitimnog i nametnutog mandatara. Drugi igrač koji je stupio na scenu je ovdašnja Katolička crkva, koja je također dosad djelovala iz drugog plana, ali je sada razgrnula zastore i izravno utjecala na ishod izbora. To što su se ova dva jaka igrača, plećata poput dvokrilnog ormara, pojavila istodobno, ne znači da surađuju, prije bi se reklo da se konkurentski mjerkaju, a popovi povremeno i zareže protiv neoliberalnog dekroatiziranja Hrvatske. Ali iz prebogatog iskustva znamo da se to sasvim uspješno da izgladiti podjelom plijena. Uostalom, Crkva je već pokazala da joj kompromisi nisu strani, kao kada se poslije ovih izbora ‘Glas Koncila’ prvi put pojavio s idejom o velikoj koaliciji SDP-a i Karamarkove stranke. Bilo je to i najrječitije priznanje da je HDZ zaista poraženi pobjednik ovih izbora, zbog čega se Kaptol ponudio kao strpljivi medijator koji će koliko-toliko prikriti i ublažiti tu činjenicu. Strpljenja je nestalo tek kada je u jednom trenutku izgledalo da se priprema koalicija SDP-a s Mostom, pa se onda oglasio sisački biskup Vlado Košić i onom buzdovanskom fetvom opleo po Zoranu Milanoviću i Boži Petrovu.
Koliko god fetve ne pripadale katoličkoj tradiciji, ova je baš dobro sjela, toliko dobro da je pouzdano pomogla da se Most okrene HDZ-u i spasi ga od ostajanja u opoziciji. Sasvim je sigurno da će se na ovome graditi mit da je ‘Crkva spasila HDZ’, za što će se, naravno, tražiti odgovarajuća naknada jer u tome zbilja ima debele istine, mada se ne može reći da to u istoj mjeri vrijedi i za Karamarka. Ne radi se o tome da bi on nešto loše napravio Kaptolu, naprotiv, u nedostatku vlastite preuzeo je crkvenu agendu bojovnog antikomunizma i graničnog ustaštva. Ali Crkva mu ne vjeruje zbog velikih cik-cakova u političkoj biografiji, što se vidjelo iz nekih tekstova posljednjih mjeseci u istome ‘Glasu Koncila’, u kojima se desnu opoziciju nazvalo nekvalificiranom i nesposobnom. To bi mogla biti prešutna točka dodira s međunarodnim krugovima iz kojih dolazi Orešković, koji također ne vole Karamarka, iako iz sasvim drukčijih razloga. Tome će se onda rado prikloniti i vrlo religiozni i ništa manje prokapitalistički Most, dodajući zazoru prema šefu HDZ-a i, istina već prozreto i bogu dosadno, moraliziranje protiv ‘foteljaštva’. Ali, kako god bilo, time dobivamo tri protiv jedan, što nije šala i ne može se preko toga tek tako spužvom. Ipak, ovo ne znači da je tu priči kraj. Iako je HDZ formalni predlagač Oreškovića za mandatara, u toj će se stranci sigurno s vremenom pojaviti, sada još ne, frustracije što joj je prvi put premijer nametnut sa strane.
To je za nju uvredljivo, još više ponižavajuće, bez obzira na to što Karamarko i u vlastitoj stranci stoji loše i ne može se isključiti da ga se i vlastiti ‘prijatelji’ žele riješiti. Osim toga, HDZ nikako ne bi htio ostati po strani ove nove političke tvorbe koju je, ne samo zbog kalendarskog poklapanja, najprikladnije nazvati hrvatskim božićnim kapitalizmom. Riječ je o mutnoj i opasnoj kopulaciji oltara i kapitala, u kojoj se spajaju navodno nespojivi konzervativizam i liberalizam, ali tako se mislilo i prije nego što je Augusto Pinochet sasvim uspješno spario tenkovske gusjenice s tekstovima Čikaške škole. Dakle ide to. Kakvi su izgledi HDZ-a da izbjegne ispadanje iz ovog aranžmana i tako postane punjena ptica žarkih nacionalnih boja, ali koju se ništa ozbiljno neće pitati? Pa nekakvi izgledi sigurno postoje. Dosad smo vidjeli nekoliko ovakvih nametanja državnih čelnika od strane kapitalističke internacionale, kao nedavno Marija Montija u Italiji ili Lucasa Papademosa u Grčkoj, a postoji i stariji primjer Milana Panića u Miloševićevoj SR Jugoslaviji (i on je, gle, došao iz farmaceutskog biznisa kao i Orešković). Ništa od toga nije uspjelo, što znači da ni ovo s novim hrvatskim mandatarom možda ne prođe.
I sada ne znaš što je gore. Ako Orešković kiksa i propadne, vratit će se ovaj primitivni nacionalizam koji je Karamarko srozao na svakodnevno udaranje u bubnjeve oko domoljubne logorske vatre. Ako Orešković uspije, upast ćemo u istu gnojnicu, samo s druge strane jame. Dogodit će se to prije svega zbog scenarija koji je mandataru već stavljen pod nos, a to je da nije isto voditi veliku tvrtku i državu, jer u prvoj ne moraš voditi računa o dječjim vrtićima, školama, bolnicama, žilet-žicama na granici… i svemu ostalome što je posao države. Ali to je samo početak. Još je gore što je Orešković bio jedan od ključnih protagonista kada je Teva preuzimala Plivu, pretvorivši je iz male ali superuspješne tvornice, sa snažnim istraživačkim timovima i svjetski poznatim lijekovima, u štancaru drugorazrednih tableta. To će reći da je budući hrvatski premijer zapravo aktivni sudionik ekonomske kolonizacije Hrvatske, koji možda samo dolazi dovršiti započeti posao. Eto, zato se treba znati ljutito namrštiti, sijevnuti očima, zaškrgutati zubima.
portalnovosti
Počelo je narodnim veseljem. Držeći se za trbuh od smijeha, društvene mreže dohvatile su se čovjeka koji riječ ‘građani’ izgovara, nesigurno slovkajući, kao ‘građevine’. A kako se radi o veleuvaženom mandataru nove hrvatske vlade Tihomiru Orešković, malo slobode dopustio si je i inače smrtno uštogljeni, umalo drveni televizijski voditelj, rekavši da je dosad bio problem govori li premijer engleski, a sada je govori li hrvatski. Dobro, pokazali smo da se znamo slatko nasmijati. Ali znamo li još nešto? Znamo li se recimo ljutito namrštiti, sijevnuti očima, zaškrgutati zubima, frknuti…? Te su facijalne radnje puno primjerenije ovom trenutku, jer protekli izbori i muljaže koje su uslijedile pouzdano su među najgorim, ili i najgore, što se vidjelo u proteklih 25 godina. Ne, ne radi se o tome što se HDZ provukao kroz iglene uši i zasjeo na vlast, iako pod vodstvom Tomislava Karamarka predstavlja najopskurniju političku tvorevinu u ovih četvrt stoljeća. Čak bi se moglo reći da je ta stranka poražena u pobjedi jer je, kako nedavno napisasmo, njena konzervativna kontrarevolucija, bez obzira na sve, abortirala. A sam Karamarko mogao bi u dogledno vrijeme nestati s političke scene, izgleda zato što neki centri političke moći izvan zemlje procjenjuju da se desnica u Hrvatskoj više ne smije temeljiti na sirovom nacionalizmu. Nego na manje konfliktnom, navodno nadideološkom služenju globalnoj kapitalističkoj internacionali.
Pa ipak, sve ovo ne valja, a sluti i da bi moglo biti još gore. Ne valja iz dva razloga, od kojih smo se jednog već dotakli. To je da su se ovi izbori prvi put dogodili u izravnoj režiji, to se dosad radilo s distance i manje vidljivo, krupnog međunarodnog kapitala koji nam je, evo, podario i ovog čudnovatog kljunaša u obliku neizabranog, dakle nelegitimnog i nametnutog mandatara. Drugi igrač koji je stupio na scenu je ovdašnja Katolička crkva, koja je također dosad djelovala iz drugog plana, ali je sada razgrnula zastore i izravno utjecala na ishod izbora. To što su se ova dva jaka igrača, plećata poput dvokrilnog ormara, pojavila istodobno, ne znači da surađuju, prije bi se reklo da se konkurentski mjerkaju, a popovi povremeno i zareže protiv neoliberalnog dekroatiziranja Hrvatske. Ali iz prebogatog iskustva znamo da se to sasvim uspješno da izgladiti podjelom plijena. Uostalom, Crkva je već pokazala da joj kompromisi nisu strani, kao kada se poslije ovih izbora ‘Glas Koncila’ prvi put pojavio s idejom o velikoj koaliciji SDP-a i Karamarkove stranke. Bilo je to i najrječitije priznanje da je HDZ zaista poraženi pobjednik ovih izbora, zbog čega se Kaptol ponudio kao strpljivi medijator koji će koliko-toliko prikriti i ublažiti tu činjenicu. Strpljenja je nestalo tek kada je u jednom trenutku izgledalo da se priprema koalicija SDP-a s Mostom, pa se onda oglasio sisački biskup Vlado Košić i onom buzdovanskom fetvom opleo po Zoranu Milanoviću i Boži Petrovu.
Koliko god fetve ne pripadale katoličkoj tradiciji, ova je baš dobro sjela, toliko dobro da je pouzdano pomogla da se Most okrene HDZ-u i spasi ga od ostajanja u opoziciji. Sasvim je sigurno da će se na ovome graditi mit da je ‘Crkva spasila HDZ’, za što će se, naravno, tražiti odgovarajuća naknada jer u tome zbilja ima debele istine, mada se ne može reći da to u istoj mjeri vrijedi i za Karamarka. Ne radi se o tome da bi on nešto loše napravio Kaptolu, naprotiv, u nedostatku vlastite preuzeo je crkvenu agendu bojovnog antikomunizma i graničnog ustaštva. Ali Crkva mu ne vjeruje zbog velikih cik-cakova u političkoj biografiji, što se vidjelo iz nekih tekstova posljednjih mjeseci u istome ‘Glasu Koncila’, u kojima se desnu opoziciju nazvalo nekvalificiranom i nesposobnom. To bi mogla biti prešutna točka dodira s međunarodnim krugovima iz kojih dolazi Orešković, koji također ne vole Karamarka, iako iz sasvim drukčijih razloga. Tome će se onda rado prikloniti i vrlo religiozni i ništa manje prokapitalistički Most, dodajući zazoru prema šefu HDZ-a i, istina već prozreto i bogu dosadno, moraliziranje protiv ‘foteljaštva’. Ali, kako god bilo, time dobivamo tri protiv jedan, što nije šala i ne može se preko toga tek tako spužvom. Ipak, ovo ne znači da je tu priči kraj. Iako je HDZ formalni predlagač Oreškovića za mandatara, u toj će se stranci sigurno s vremenom pojaviti, sada još ne, frustracije što joj je prvi put premijer nametnut sa strane.
To je za nju uvredljivo, još više ponižavajuće, bez obzira na to što Karamarko i u vlastitoj stranci stoji loše i ne može se isključiti da ga se i vlastiti ‘prijatelji’ žele riješiti. Osim toga, HDZ nikako ne bi htio ostati po strani ove nove političke tvorbe koju je, ne samo zbog kalendarskog poklapanja, najprikladnije nazvati hrvatskim božićnim kapitalizmom. Riječ je o mutnoj i opasnoj kopulaciji oltara i kapitala, u kojoj se spajaju navodno nespojivi konzervativizam i liberalizam, ali tako se mislilo i prije nego što je Augusto Pinochet sasvim uspješno spario tenkovske gusjenice s tekstovima Čikaške škole. Dakle ide to. Kakvi su izgledi HDZ-a da izbjegne ispadanje iz ovog aranžmana i tako postane punjena ptica žarkih nacionalnih boja, ali koju se ništa ozbiljno neće pitati? Pa nekakvi izgledi sigurno postoje. Dosad smo vidjeli nekoliko ovakvih nametanja državnih čelnika od strane kapitalističke internacionale, kao nedavno Marija Montija u Italiji ili Lucasa Papademosa u Grčkoj, a postoji i stariji primjer Milana Panića u Miloševićevoj SR Jugoslaviji (i on je, gle, došao iz farmaceutskog biznisa kao i Orešković). Ništa od toga nije uspjelo, što znači da ni ovo s novim hrvatskim mandatarom možda ne prođe.
I sada ne znaš što je gore. Ako Orešković kiksa i propadne, vratit će se ovaj primitivni nacionalizam koji je Karamarko srozao na svakodnevno udaranje u bubnjeve oko domoljubne logorske vatre. Ako Orešković uspije, upast ćemo u istu gnojnicu, samo s druge strane jame. Dogodit će se to prije svega zbog scenarija koji je mandataru već stavljen pod nos, a to je da nije isto voditi veliku tvrtku i državu, jer u prvoj ne moraš voditi računa o dječjim vrtićima, školama, bolnicama, žilet-žicama na granici… i svemu ostalome što je posao države. Ali to je samo početak. Još je gore što je Orešković bio jedan od ključnih protagonista kada je Teva preuzimala Plivu, pretvorivši je iz male ali superuspješne tvornice, sa snažnim istraživačkim timovima i svjetski poznatim lijekovima, u štancaru drugorazrednih tableta. To će reći da je budući hrvatski premijer zapravo aktivni sudionik ekonomske kolonizacije Hrvatske, koji možda samo dolazi dovršiti započeti posao. Eto, zato se treba znati ljutito namrštiti, sijevnuti očima, zaškrgutati zubima.
portalnovosti
