Foto: Željko Lukunić/Pixsell
Raison d’être bavljenja politikom u RH nije skrb za boljitak zemlje i dobrobit građana, već najprimitivnija grebačina za unosne državne sinekure, što kolateralno omogućuje pristojna i sigurna beriva najbližoj rodbini (sve do budućih potomaka?) i stranačkoj vojsci od običnih volontera koji lijepe izborne plakate i telefonski dosađuju biračima do vrha piramide koju strogo po vlastitoj volji izgrađuju stranački šefovi. Pa, ako si mu blizu oka i srca, u slučaju izborne pobjede samo ti je nebo granica. I zato Hrvatskoj ne ide, pa ne ide, i neće ići, pa neće dok je tako. Ma što građani mislili. Jer, sami „cvijet“ nacionalnog etnikuma parazitira na državnoj sisi: braća, sestre, sinovi, kćeri, bratići, sestrične, majke, očevi, djedovi, bake, stričevi, strine, kumovi, kume, svojta do stoljeća sedmog, prijatelji, prijatelji prijateljâ, stranački vojnici od kaplara do generala…
Marijan Vogrinec
Zaista, zašto tzv. suverenoj, neovisnoj i samostalnoj Hrvatskoj baš tako tragikomično ne ide, pa ne ide? A skrojena je i koječim obdarena da joj ide, pa ide. I svejedno – ne ide, pa ne ide. Čak je i oblikom „neprirodnog pereca“ – Franjo Tuđman onomad na večeri s Paddyjem Ashdownom nije na salveti razlikovao perec od kifle - određeno je da joj ide. A opet, ne ide. „Domoljubni“ špicli s krunicama oko vrata, koji su zapasali sav javni prostor isljeđivanjem komunjara, udbaša, Jugoslavena, partizana-zločinaca, ateista, četnika i inog kukolja što mrzi Hrvatsku i sve što je hrvatsko, a krije gdje je bio 1991., rado u podmaliganjenim trenucima nacionalnog ponosa i slave od stoljeća sedmog – ma, što sedmog, i puno prije – ističu da je Hrvatska najljepši komadić, koji je Bog namijenio samom sebi kad je narodima dijelio zemlju. Budući da su, kaže bajka dalje, vazda skromni i pošteni Hrvati bili na kraju reda – nikad se, jelte, nisu otimali za tuđe – zapao ih je najljepši komadić, što ga je dobri Bog ostavio sebi.
Doduše, balkanski kiflić tada nije sličio ni kifli niti „neprirodnom perecu“ – Franjo Tuđman na večeri s Paddyjem Ashdownom svojedobno nije na salveti razlikovao perec i kiflu – bio je ohoho veći i deblji, ali zla povijest… No, bezgraničnom Božjom dobrotom, On se opet smilovao na svoje vjerno stado što ga je navodno misionar pape Ivana IV. opat Martin još sredinom sedmog stoljeća pripustio u kršćanski obor, te ga probudio iz tisućljetnog sna. Dao im je državu u kojoj su se, još dok je govorilo oružje, a ustrašeni puk bježao od smrti i drhtao po skloništima, počeli ponašati kao Adam, Eva i zmija pod zabranjenom jabukom u rajskom vrtu. Pa tako, eto, već više od četvrt stoljeća i bez izgleda u skorijoj budućnosti da će Hrvatima doći iz debelog mesa u sivu tvar, a Onom što im je darovao svoj najljepši komad zemlje na svijetu puknuti film te će razjuriti ili zatrti razulareno stado po najavi iz Zvonimirove kletve.
„Zločesti“ novinari, kakvi po prirodi posla i psihološkom profilu zapravo moraju biti, možda su i nehotice otkrili zašto Hrvatskoj ne ide, pa ne ide. Niti će ići, pa ići, dok ju o trošku poreznih obveznika vodi sami „cvijet“ nacionalnog etnikuma: braća, sestre, sinovi, kćeri, bratići, sestrične, majke, očevi, djedovi, bake, stričevi, strine, kumovi, kume, svojta do stoljeća sedmog, prijatelji, prijatelji prijateljâ, stranački vojnici od kaplara do generala, i takvi, na punoj uhljebničkoj skrbi vladajućih politika. Od te goleme armije na hranjivoj državnoj sisi, koja je zapasala sve niše politike, državne uprave, javnih poduzeća i društvenog života od mjesnog odbora i gradske četvrti do općina, županija i državnog vrha, više se ne vidi izlaz. Hrvatska zato i jest tu gdje jest, u slijepom crijevu naprednog svijeta i na samom začelju, fenjerašica u Uniji, jer od samog tzv. osamostaljenja preferira divljekapitalistički tip nepotizma, klijentelizma, korupcije i svakovrsnog lopovluka.
Takva Hvatska, koju nesavjesno vode nesposobni rođaci, stranački drugovi i prijatelji služi za sprdnju čak i nekim srednjoeuropskim zemljama, čiju su sirotinju Hrvati – štono jučer – podcjenjivački gledali von oben kad je u pretovarenim škodama favoritima u subotnje praskozorje stizala na plavi se Jadran talasa, drito na plažu. Danas se malo čime životno važnim: plaćama, novim radnim mjestima, investicijama, uvjetima rada, rastom BDP-a…, RH može uspoređivati s Češkom, Slovačkom, Poljskom…, koje su donedavno gledale u leđa Hrvatskoj, do 1990-ih trećoj među industrijski i agrarno srednjerazvijenim europskim zemljama. Hrvatskoj ne ide dobro. Više nema industriju ni poljoprivredu koja može podmiriti barem 50 posto domaćih potreba, a imala je i za više od 100 posto, za izvoz, ali ima tu golemu armiju braće, sestara, svojte i prijatelja na odgovornim/najodgovornijim upravljačkim mjestima, koja već gotovo tri desetljeća reciklira samu sebe. Neproduktivno troši golem novac i vuče zemlju u vražju mater. U propast, uključujući zatiruću epidemiju tzv. bijele kuge i masovno iseljavanje radno i fertilno najvitalnijeg stanovništva iz vlastite domovine.
„To sa mnom nema veze“
„I?“ – arogantnom je ironijom premijer Andrej Plenković kontrirao novinarima ovih dana u Zadru kad su ga upitali za zdravlje u povodu unosnog zapošljavanja kuma, sestrične, ujaka i šogora, brata svoje supruge. „Pa gledajte, to su sve odluke koje nemaju nikakve veze sa mnom. Svi ti ljudi su ljudi s imenom i prezimenom, obrazovanjem, kvalifikacijama i neće ljudi koji su sa mnom u nekakvoj vrsti povezanosti prestati disati dok sam ja predsjednik vlade.“ Zbog prve tri akvizicije, premijer je koncem prošle godine prijavljen saborskom Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa, kojem je HDZ-ova saborska većina u međuvremenu zamijenila uspješnu predsjednica Daliju Orešković pravnicom Natašom Novaković, navodno prijateljicom Plenkovićevog savjetnika za medije Krešimira Macana.
Premijerova arogancija o disanju u odnosu na javni interes nije mu prvi nekontroliran ispad, jer novinari ne pitaju zbog sebe, jer su zlobni i negativno znatiželjni, nego zato što birači i ostali građani RH imaju pravo znati je li zlorabio svoj državnički položaj i političku moć radi uhljebljivanja najbliže rodbine. Koncem ožujka pukla je vijest kako je njegov šogor Ivan Maslać zaposlen bez javnog natječaja na radnom mjestu komercijalnog direktora Zračne luke Dubrovnik. HDZ-ov dubrovački gradonačelnik Mato Franković nahvalio je do neba Maslaćeve sposobnosti i vrline tako da, jelte, nema nikakve sumnje u to da rečeni brat premijerove supruge može komotno disati na Ćilipima, u direktorskom fotelju izoliranom od avionske buke i vonja kerozina.
Bit će zanimljivo vidjeti i kako će HDZ-ova akvizicija na čelu Povjerenstva za sukob interesa odlučiti i o disanju ostalih bliskih šefu HDZ-a i premijeru: Plenkovićeve sestrične Nere Miličević na radnom mjestu voditeljice Hrvatske turističke zajednice u Njemačkoj, ujaka Marka Raosija u Upravnom vijeću Parka prirode Biokovo te kuma Igora Pokaza na dužnosti veleposlanika RH u Velikoj Britaniji. „To su sve odluke koje nemaju veze sa mnom“, izričit je Andrej Plenković. Naravno da nemaju, to su sve „ljudi s imenom i prezimenom, obrazovanjem, kvalifikacijama“ koji su, eto, prodisali na tim visokim pozicijama baš – za rođakova premijerskog mandata. Plenković ipak neće reći da s njim nema veze permanentno angažiranje Karla Resslera, posinka HDZ-ove već neko vrijeme sive eminencije Vladimira Šeksa.
Za politički uspon mladog Resslera u HDZ-u zaslužan je njegov očuh Šeks, koji se u drugom braku oženio s njegovom majkom Anicom Ressler, gastroenterologinjom na zagrebačkom Rebru. Šeks je njezinog sina, mladog pravnika i izvrsnog studenta s rektorovom nagradom, ubacio za asistenta u Plenkovićev ured u Europarlamentu, a ovaj ga je potom šlepao sa sobom i trenutno ima status njegova savjetnika. Ressler je sada na čelu radne skupine za izradu novog stranačkog statuta, što nikako ne ide pod kapu osobito desnom krilu HDZ-a.
Također nema baš nikakve veze, jelte, s ministricom kulture Ninom Obuljen-Koržinek – ali samo zato što, kaže, nije bila na javnosti zatvorenom dijelu vladine sjednice – to što je Plenković dao imenovati njezinog brata Tonka Obuljena predsjednikom Vijeća Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (HAKOM). I ministričin brat mora negdje disati, a kad se već mora, a „naši“ su na vlasti – zašto ne na visokoj državnoj poziciji. Nije važno gdje je tko dosad disao, i zašto nije disao baš na takvoj visini, gdje je zrak čist i zdrava, ali jest važno da se te prilike ne pružaju kad braća i sestre nisu tu gdje jesu. Jer, valja im vjerovati kad, tvrde da su „preuzeli odgovornost“. Sic. Vrag će znati zašto novinarima nije dostavljena informacija o imenovanju Tonka Obuljena. Neće valjda biti da premijer Andrej Plenković nešto želi sakriti?
„Nova kadrovska afera“, odjeknulo je s Nove TV. „Svetimir Marić, brat glavnog kadrovikla u vladi, ministra Gorana Marića, imenovan je za člana Uprave tvrtke Tehnički servisi željezničkih vozila.“ Brate Gorane, kako to? Plenkoviću? Od svog imenovanja na, tvrde neki izmišljenu ministarsku poziciju skrbi o državnoj imovini, Goran Marić, javlja Nova TV, „vodi računa o svim kadrovima u javnim tvrtkama, ističe potrebu uvođenja reda, hvali se analizama zatečenog ružnog stanja i rastrošnosti, ali s imenovanjem brata – nema veze“. A tko ima? Sveti Petar?
Glas Slavonije nedavno je izvijestio o nepotističkoj aferi u Feričancima, gdje se navodno stranački i rodbinski zapošljavalo u sklopu projekta za pomoć u kući starijim osobama „Zaželi i učini dobro djelo“, a HDZ-ov općinski načelnik Marko Knežević, bražno napadnut na društvenim mrežama, pere ruke i tvrdi da mu je – „savjest čista“. HNS-ov vijećnik Mirko Jurčević tvrdi da nije. Na javni se natječaj prijavilo 30 žena, 24 su pozvane na razgovor, a izabrano ih je 15. „Vidljivo je da su zaposlene supruge, tete i sestrične općinskih vijećnika“, kazao je Jurčević. „Osim vijećnika Domagoja Marinića (HDZ) kao administratora, zaposlena je i Slavica Bilandžić, supruga nezavisnog vijećnika Zdenka Bilandžića, kao voditeljica projekta. Također, zaposlena je Monika Stipić, kćerka Stipe Stipića, Ines Čepo, supruga Josipa Čepe, vijećnika iz redova HDZ-a te Suzana Benić, rođakinja Marina Benića (HDZ), predsjednika Općinskog vijeća.“
Je li i zato četiri autobusa slavonskih iseljenika tjedno – školovanih i mlađe dobi – odlaze iz Osijeka na put bez povratka, u Irsku, Njemačku, Švedsku… čak i Češku? Dakako, rodbina mora disati, i to punim plućima, RH ne mora i na škrge. Zato Hrvatskoj ne ide, pa ne ide niti će ići, pa ići, jer Feričanci nisu iznimka u Bijednoj Našoj. Oni su pravilo: u zaseoku, selu, u većem mjestu, u gradu i u državi. Feričanci su pravilo u Zagrebu, gdje je nesuđenom „gradonačelniku Hrvatske“ kadroviranje raison d’être vladarske dugovječnosti. Uz sitnice, kojima se bavi pravosuđe. Mediji su se svojedobno zgražali nad podatkom da u Zagrebačkom holdingu radi čak sedam članova iste obitelji, od majke i oca do djece i njihovih supružnika. Neki dan je na HTV-u „lakirao“ poskupljenje struje građanima, ako ga se još netko sjeća, Daniel Srb, bivši predsjednik beznačajne pravaške stranke iz koalicije s HDZ-om, a sada jedan od pristojno plaćenih šefova u HEP-u.
Otkako su vukovarski stožeraši na čelu s bivšim medicinskim bratom Tomislavom Josićem nasilu, autobusnim desantom i čekićanjem ćirilice na javnim ustanovama, fizičkim onemoćavanjem SDP-ovom koalicijskom državnom vrhu i diplomatskom zboru odati počast žrtvama rata u Vukovaru te inim „domoljubno-braniteljskim“ cirkusima izgurali „komunjare“, najunosnije upravljačke poslove u gradskoj vlasti podijelili su međusobno (Ivan Penava, Igor Gavrić, Tomislav Josić…), a ostale po nepotističkom, stranačkom (HDZ) i klijentelističkom babu i stričevima. Istraživački novinar Drago Hedl pisao je u Expressu kako gradonačelnik Penava ne poštuje ni instituciju javnog natječaja, ni kriterije iskustva, stručnosti…, nego zapošljava kako mu se svidi. Nestranačke prvake javnih ustanova zamjenjuje hadezeovcima i u tu svrhu, kad je potrebno, mijenja normativne akte. Vukovar vene, žitelji se iseljavaju, za mlade nema posla niti dolaze ozbiljniji ulagači.
Dvadeset tisuća uhljeba
Svaka vladajuća koalicija, a najčešće je riječ o koalicijama, dovede sa sobom oko 20.000 novih uhljeba, smjenjuje zatečene čak i vrlo uspješne šefove (np. SDP-ovog čelnika Podravke Zvonka Mršića) i postavlja svoje. SDP je za svog mandata maknuo oko 2500 šefova u MUP-ovom sustavu, sve do zadnje policijske uprave, a kad je 2016. došla na vlast HDZ-ova koalicija, poduzela je istu čistku „nepodobnih“. I SDP-u i HDZ-u, najvećim krivcima što Hrvatskoj ne ide, pa ne ide, jedini je personalni kriterij zapošljavanja – je li kandidat „naš“. Uopće nije bitno to što (ne) zna, i kakvu štetu čini državi. Čelnik Mosta Božo Petrov, nesuđeni fratar i jako angažiran kritičar HDZ-ovog nepotizma, lani je kao HDZ-ov koalicijski partner gurao svog kuma na mjesto desne ruke HDZ-ovog ravnatelja Hrvatskih voda, a kum nije imao minimalno obrazovanje za taj posao. Zapošljavanje najbliže rodbine na državnim poslovima pripisuje se i mostovcu Nikoli Grmoji, a bivšu SDP-ovku Mirelu Holly stajao je stranačke iskaznice običan e-mail kojim je kolegi ministru sugerirala zapošljavanje jedne „naše“.
Raison d’être bavljenja politikom u RH nije skrb za boljitak zemlje i dobrobit građana, već najprimitivnija grebačina za unosne državne sinekure, što kolateralno omogućuje pristojna i sigurna beriva najbližoj rodbini (sve do budućih potomaka?) i stranačkoj vojsci od običnih volontera koji lijepe izborne plakate i telefonski dosađuju biračima do vrha piramide koju strogo po vlastitoj volji izgrađuju stranački šefovi. Pa, ako si mu blizu oka i srca, u slučaju izborne pobjede samo ti je nebo granica. I zato Hrvatskoj ne ide, pa ne ide, i neće ići, pa neće dok je tako. Ma što građani mislili. Neke više ni ne zanima gdje danas dišu svojedobno u Hrvatskoj pošti visokopozicioniran brat Kreško bivšeg premijera Zorana Milanovića, kćer bivšeg premijera Ive Sanadera, Petra, kojoj navodno otac plaća u SAD-u višegodišnje luksuzno čekanje svjetske glumačke slave, pa Lovro Škopljanac, uistinu vrijedan i natprosječno sposoban sin bivše HDZ-ove premijerje Jadranke Kosor iz braka s HRT-ovim sportskim novinarom Ivom Škopljancem…
Nego, da ne zametnemo u toj nepreglednoj armiji najsposobnijih što je hrvatski etnos bio kadar iznjedriti na najbolje i najodgovornije pozicije u politici, javnim ustanovama, gospodarstvu, kulturi, znanosti i društvu u najširem smislu – sada kad je dosanjan taj tisućgodišnji san da je hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, a hrvatska puška na hrvatskom ramenu – bila bi grehota makar retorički se ne upitati: gdje sada dišu kćerka Nevenka, sinovi Miroslav i Stjepan te unuci Dejan i Siniša Košutić pokojnog prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana? Prvih 10 godina RH poduzetničke, političke, bankarske, automobilističke, vojne i tko zna kakve sve zvijezde u državi što je već vidljivo bila u gospodarskom, društvenom i moralnom slobodom padu. Kad je 10. prosinca 1999. umro slavni „Otac Domovine“, zvijezde su naprasno potamnjele, uplelo se pravosuđe, javnost se zabavljala dinastijskim aferama s izvanbračnom djecom, neplaćanjem alimentacije, propalim poduzetničkim i političkim projektima, brakolomima, povratkom unuka ocu u Srbiju, itsl.
Tek je HDZ Tomislava Karamarka, nakon stanovitog procesa tzv. detuđmanizacije zemlje, vratio viđenije članove dinastije Tuđman u stranku, a Miroslava zbrinuo u masno plaćenoj klupi svog saborskog zastupnika. Gdje se tu i tamo probudi i nešto dosadno izdesničari radi tv-kamera ne bi li skrenuo oko javnosti na sebe: „Evo, i ja sam tu“. Višekratno neuspješan i anemičan političar, a facom pljunuti otac Franjo, nije osobito ili uopće pomogao HDZ-u jedinim (problematičnim) kapitalom što ga je unio u stranku – prezimenom Tuđman. Birači se nisu dali fascinirati potamnjelim zvijezdama iz 1990-tih. Prvi hrvatski predsjednik, povijest će do bolje ocijeniti s nužne distance, prvi je među krivcima/odgovornima za sramotno stanje RH, besperspektivnost i opću apatiju ljudi koji su prisiljeni tražiti kruh i sreću iseljavanjem u inozemstvo.
Ne mogu doći na red kad država dijeli mjesta na kojima se ugodno diše. Rodbina ovih s vlasti ima prednost: braća, sestre, sinovi, kćeri, bratići, sestrične, majke, očevi, djedovi, bake, stričevi, strine, kumovi, kume, svojta do stoljeća sedmog, prijatelji, prijatelji prijateljâ, stranački vojnici od kaplara do generala, i takvi. Hrvati su svjetski (i šire) prvaci u sportskoj disciplini koja se u bivšoj, 24-milijunskoj socijalističkoj državi južnih Slavena kolokvijalno vodila pod kodnim imenom VIP (veza i poznanstvo), a kapitalistički ju je sociološko-politički mainstream nakon preokreta 1990-ih godina preimenovao u – nepotizam i klijentelizam. U pravom, npr. američkom, korporativnom kapitalizmu, kakvim hrvatski neće biti ni za stotinu godina, brat, sestra, netko od svojte, blizak prijatelj ili prijatelj bliskog rođaka nemaju gotovo nikakvih izgleda postati jedan od glavnih – što bi se kolateralno nazvalo uhljebom – u tvrtki svog djeda, oca, majke, brata, sestre, strica, ujaka… ili na političkoj poziciji, ako nema provjerene i dokazane preferencije. Koje jamče znanje, sposobnosti, invenciju, zalaganje i tako neke slične kvalitete baš tog kandidata i baš za to radno mjesto.
Nema kritičke pameti
Nepotizam i klijentelizam te politička, materijalna i moralna duboko ukorijenjena u RH korupcija iseljava i eutanazira zemlju. To je „domoljubna“ logika u se, na se i poda se koja braćom i sestrama što moraju disati više ne zatire život samo u ionako iseljenim pasivnim, kamenitim krajevima nego i u hrvatskoj žitnici Slavoniji, na 35 kilometara oko Zagreba, u Podravini i Međimurju, Lici, Banovini, Kordunu… Vrag je odnio šalu. To je egzodus neusporediv s onim 1970-ih kada su tzv. jugošvabe ili, pristojnije, naši gastarbajteri odlazili trbuhom za kruhom na strane bauštele pojedinačno, s nakanom da zarade novac i vrate se. Sada odlaze cijele obitelji i – ne kane se vratiti. Odlaze zauvijek. I djecu odvode sa sobom. Raskol između prebogatih tri-četiri posto i ostatka sve siromašnijih građana postao je neizdrživ.
Divljekapitalističkom socijalnom devastacijom je 1990-ih grubo izbrisan tzv. srednji sloj radi „državotvornog“ utemeljenja kaste prekonoćno obogaćenih „domoljuba“. Vrag će znati na što je točno mislio prvi hrvatski predsjednik i „ponajbolji sin“ svog naroda Franjo Tuđman kad je onog kolovoškog dana 1995. na kninskoj tvrđavi stiskao zube i smiješno grčio šake iznad glave: „Imamo Hrvatsku!“ Zaista, na koga je mislio? Kad se danas odvrti film, pa se ta dreka u vjetar iznad tvrdoga grada kralja Zvonimira usporedi s aktualnom svakodnevicom Bijedne Naše, sve postaje puno, puno jasnije. Čak i to koliko je pjevač Dražen Žanko fulao ceo fudbal stihovima: „Mi smo tu odavna, svi moraju znati/ To je naša zemlja, tu žive Hrvati/ Na kamenu tvrdom o tom slova pišu,/ ‘Od stoljeća sedmog tu Hrvati dišu’“. I prije Hrvata to je bila nečija zemlja i poslije Hrvata bit će nečija zemlja. Bez obzira na to, što „na kamenu tvrdom slova pišu“, jer već sada Hrvati na „svojoj zemlji“ jedva još – na škrge dišu.
Nema te kritične pameti da se skupi ono malo još neiseljenih intelektualnih/političkih glava, pa konsenzualno odluče što jest, a što nije vitalno i prioritetno za RH i da se onda na tome jednako uporno i kvalitetno zalažu sve vlasti koje izbori izbace na površinu. Svijet ne počinje od „naše opcije“, a Amerika je otkrivena još za vikinškog vremena. Braća i sestre neka dišu svojim plućima te na mjestima i onako kako su zaslužili, ne na aparatima svojih rođaka i vladajućih stranačkih opcija. Bez toga nema Bijednoj Našoj naprijed. Bit će raseljena i izgubljena, a braću i sestre više neće imati tko hraniti ni zemlju braniti, ako opet nahrupe neki Avari.
tacno
Raison d’être bavljenja politikom u RH nije skrb za boljitak zemlje i dobrobit građana, već najprimitivnija grebačina za unosne državne sinekure, što kolateralno omogućuje pristojna i sigurna beriva najbližoj rodbini (sve do budućih potomaka?) i stranačkoj vojsci od običnih volontera koji lijepe izborne plakate i telefonski dosađuju biračima do vrha piramide koju strogo po vlastitoj volji izgrađuju stranački šefovi. Pa, ako si mu blizu oka i srca, u slučaju izborne pobjede samo ti je nebo granica. I zato Hrvatskoj ne ide, pa ne ide, i neće ići, pa neće dok je tako. Ma što građani mislili. Jer, sami „cvijet“ nacionalnog etnikuma parazitira na državnoj sisi: braća, sestre, sinovi, kćeri, bratići, sestrične, majke, očevi, djedovi, bake, stričevi, strine, kumovi, kume, svojta do stoljeća sedmog, prijatelji, prijatelji prijateljâ, stranački vojnici od kaplara do generala…
Marijan Vogrinec
Zaista, zašto tzv. suverenoj, neovisnoj i samostalnoj Hrvatskoj baš tako tragikomično ne ide, pa ne ide? A skrojena je i koječim obdarena da joj ide, pa ide. I svejedno – ne ide, pa ne ide. Čak je i oblikom „neprirodnog pereca“ – Franjo Tuđman onomad na večeri s Paddyjem Ashdownom nije na salveti razlikovao perec od kifle - određeno je da joj ide. A opet, ne ide. „Domoljubni“ špicli s krunicama oko vrata, koji su zapasali sav javni prostor isljeđivanjem komunjara, udbaša, Jugoslavena, partizana-zločinaca, ateista, četnika i inog kukolja što mrzi Hrvatsku i sve što je hrvatsko, a krije gdje je bio 1991., rado u podmaliganjenim trenucima nacionalnog ponosa i slave od stoljeća sedmog – ma, što sedmog, i puno prije – ističu da je Hrvatska najljepši komadić, koji je Bog namijenio samom sebi kad je narodima dijelio zemlju. Budući da su, kaže bajka dalje, vazda skromni i pošteni Hrvati bili na kraju reda – nikad se, jelte, nisu otimali za tuđe – zapao ih je najljepši komadić, što ga je dobri Bog ostavio sebi.
Doduše, balkanski kiflić tada nije sličio ni kifli niti „neprirodnom perecu“ – Franjo Tuđman na večeri s Paddyjem Ashdownom svojedobno nije na salveti razlikovao perec i kiflu – bio je ohoho veći i deblji, ali zla povijest… No, bezgraničnom Božjom dobrotom, On se opet smilovao na svoje vjerno stado što ga je navodno misionar pape Ivana IV. opat Martin još sredinom sedmog stoljeća pripustio u kršćanski obor, te ga probudio iz tisućljetnog sna. Dao im je državu u kojoj su se, još dok je govorilo oružje, a ustrašeni puk bježao od smrti i drhtao po skloništima, počeli ponašati kao Adam, Eva i zmija pod zabranjenom jabukom u rajskom vrtu. Pa tako, eto, već više od četvrt stoljeća i bez izgleda u skorijoj budućnosti da će Hrvatima doći iz debelog mesa u sivu tvar, a Onom što im je darovao svoj najljepši komad zemlje na svijetu puknuti film te će razjuriti ili zatrti razulareno stado po najavi iz Zvonimirove kletve.
„Zločesti“ novinari, kakvi po prirodi posla i psihološkom profilu zapravo moraju biti, možda su i nehotice otkrili zašto Hrvatskoj ne ide, pa ne ide. Niti će ići, pa ići, dok ju o trošku poreznih obveznika vodi sami „cvijet“ nacionalnog etnikuma: braća, sestre, sinovi, kćeri, bratići, sestrične, majke, očevi, djedovi, bake, stričevi, strine, kumovi, kume, svojta do stoljeća sedmog, prijatelji, prijatelji prijateljâ, stranački vojnici od kaplara do generala, i takvi, na punoj uhljebničkoj skrbi vladajućih politika. Od te goleme armije na hranjivoj državnoj sisi, koja je zapasala sve niše politike, državne uprave, javnih poduzeća i društvenog života od mjesnog odbora i gradske četvrti do općina, županija i državnog vrha, više se ne vidi izlaz. Hrvatska zato i jest tu gdje jest, u slijepom crijevu naprednog svijeta i na samom začelju, fenjerašica u Uniji, jer od samog tzv. osamostaljenja preferira divljekapitalistički tip nepotizma, klijentelizma, korupcije i svakovrsnog lopovluka.
Takva Hvatska, koju nesavjesno vode nesposobni rođaci, stranački drugovi i prijatelji služi za sprdnju čak i nekim srednjoeuropskim zemljama, čiju su sirotinju Hrvati – štono jučer – podcjenjivački gledali von oben kad je u pretovarenim škodama favoritima u subotnje praskozorje stizala na plavi se Jadran talasa, drito na plažu. Danas se malo čime životno važnim: plaćama, novim radnim mjestima, investicijama, uvjetima rada, rastom BDP-a…, RH može uspoređivati s Češkom, Slovačkom, Poljskom…, koje su donedavno gledale u leđa Hrvatskoj, do 1990-ih trećoj među industrijski i agrarno srednjerazvijenim europskim zemljama. Hrvatskoj ne ide dobro. Više nema industriju ni poljoprivredu koja može podmiriti barem 50 posto domaćih potreba, a imala je i za više od 100 posto, za izvoz, ali ima tu golemu armiju braće, sestara, svojte i prijatelja na odgovornim/najodgovornijim upravljačkim mjestima, koja već gotovo tri desetljeća reciklira samu sebe. Neproduktivno troši golem novac i vuče zemlju u vražju mater. U propast, uključujući zatiruću epidemiju tzv. bijele kuge i masovno iseljavanje radno i fertilno najvitalnijeg stanovništva iz vlastite domovine.
„To sa mnom nema veze“
„I?“ – arogantnom je ironijom premijer Andrej Plenković kontrirao novinarima ovih dana u Zadru kad su ga upitali za zdravlje u povodu unosnog zapošljavanja kuma, sestrične, ujaka i šogora, brata svoje supruge. „Pa gledajte, to su sve odluke koje nemaju nikakve veze sa mnom. Svi ti ljudi su ljudi s imenom i prezimenom, obrazovanjem, kvalifikacijama i neće ljudi koji su sa mnom u nekakvoj vrsti povezanosti prestati disati dok sam ja predsjednik vlade.“ Zbog prve tri akvizicije, premijer je koncem prošle godine prijavljen saborskom Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa, kojem je HDZ-ova saborska većina u međuvremenu zamijenila uspješnu predsjednica Daliju Orešković pravnicom Natašom Novaković, navodno prijateljicom Plenkovićevog savjetnika za medije Krešimira Macana.
Premijerova arogancija o disanju u odnosu na javni interes nije mu prvi nekontroliran ispad, jer novinari ne pitaju zbog sebe, jer su zlobni i negativno znatiželjni, nego zato što birači i ostali građani RH imaju pravo znati je li zlorabio svoj državnički položaj i političku moć radi uhljebljivanja najbliže rodbine. Koncem ožujka pukla je vijest kako je njegov šogor Ivan Maslać zaposlen bez javnog natječaja na radnom mjestu komercijalnog direktora Zračne luke Dubrovnik. HDZ-ov dubrovački gradonačelnik Mato Franković nahvalio je do neba Maslaćeve sposobnosti i vrline tako da, jelte, nema nikakve sumnje u to da rečeni brat premijerove supruge može komotno disati na Ćilipima, u direktorskom fotelju izoliranom od avionske buke i vonja kerozina.
Bit će zanimljivo vidjeti i kako će HDZ-ova akvizicija na čelu Povjerenstva za sukob interesa odlučiti i o disanju ostalih bliskih šefu HDZ-a i premijeru: Plenkovićeve sestrične Nere Miličević na radnom mjestu voditeljice Hrvatske turističke zajednice u Njemačkoj, ujaka Marka Raosija u Upravnom vijeću Parka prirode Biokovo te kuma Igora Pokaza na dužnosti veleposlanika RH u Velikoj Britaniji. „To su sve odluke koje nemaju veze sa mnom“, izričit je Andrej Plenković. Naravno da nemaju, to su sve „ljudi s imenom i prezimenom, obrazovanjem, kvalifikacijama“ koji su, eto, prodisali na tim visokim pozicijama baš – za rođakova premijerskog mandata. Plenković ipak neće reći da s njim nema veze permanentno angažiranje Karla Resslera, posinka HDZ-ove već neko vrijeme sive eminencije Vladimira Šeksa.
Za politički uspon mladog Resslera u HDZ-u zaslužan je njegov očuh Šeks, koji se u drugom braku oženio s njegovom majkom Anicom Ressler, gastroenterologinjom na zagrebačkom Rebru. Šeks je njezinog sina, mladog pravnika i izvrsnog studenta s rektorovom nagradom, ubacio za asistenta u Plenkovićev ured u Europarlamentu, a ovaj ga je potom šlepao sa sobom i trenutno ima status njegova savjetnika. Ressler je sada na čelu radne skupine za izradu novog stranačkog statuta, što nikako ne ide pod kapu osobito desnom krilu HDZ-a.
Također nema baš nikakve veze, jelte, s ministricom kulture Ninom Obuljen-Koržinek – ali samo zato što, kaže, nije bila na javnosti zatvorenom dijelu vladine sjednice – to što je Plenković dao imenovati njezinog brata Tonka Obuljena predsjednikom Vijeća Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (HAKOM). I ministričin brat mora negdje disati, a kad se već mora, a „naši“ su na vlasti – zašto ne na visokoj državnoj poziciji. Nije važno gdje je tko dosad disao, i zašto nije disao baš na takvoj visini, gdje je zrak čist i zdrava, ali jest važno da se te prilike ne pružaju kad braća i sestre nisu tu gdje jesu. Jer, valja im vjerovati kad, tvrde da su „preuzeli odgovornost“. Sic. Vrag će znati zašto novinarima nije dostavljena informacija o imenovanju Tonka Obuljena. Neće valjda biti da premijer Andrej Plenković nešto želi sakriti?
„Nova kadrovska afera“, odjeknulo je s Nove TV. „Svetimir Marić, brat glavnog kadrovikla u vladi, ministra Gorana Marića, imenovan je za člana Uprave tvrtke Tehnički servisi željezničkih vozila.“ Brate Gorane, kako to? Plenkoviću? Od svog imenovanja na, tvrde neki izmišljenu ministarsku poziciju skrbi o državnoj imovini, Goran Marić, javlja Nova TV, „vodi računa o svim kadrovima u javnim tvrtkama, ističe potrebu uvođenja reda, hvali se analizama zatečenog ružnog stanja i rastrošnosti, ali s imenovanjem brata – nema veze“. A tko ima? Sveti Petar?
Glas Slavonije nedavno je izvijestio o nepotističkoj aferi u Feričancima, gdje se navodno stranački i rodbinski zapošljavalo u sklopu projekta za pomoć u kući starijim osobama „Zaželi i učini dobro djelo“, a HDZ-ov općinski načelnik Marko Knežević, bražno napadnut na društvenim mrežama, pere ruke i tvrdi da mu je – „savjest čista“. HNS-ov vijećnik Mirko Jurčević tvrdi da nije. Na javni se natječaj prijavilo 30 žena, 24 su pozvane na razgovor, a izabrano ih je 15. „Vidljivo je da su zaposlene supruge, tete i sestrične općinskih vijećnika“, kazao je Jurčević. „Osim vijećnika Domagoja Marinića (HDZ) kao administratora, zaposlena je i Slavica Bilandžić, supruga nezavisnog vijećnika Zdenka Bilandžića, kao voditeljica projekta. Također, zaposlena je Monika Stipić, kćerka Stipe Stipića, Ines Čepo, supruga Josipa Čepe, vijećnika iz redova HDZ-a te Suzana Benić, rođakinja Marina Benića (HDZ), predsjednika Općinskog vijeća.“
Je li i zato četiri autobusa slavonskih iseljenika tjedno – školovanih i mlađe dobi – odlaze iz Osijeka na put bez povratka, u Irsku, Njemačku, Švedsku… čak i Češku? Dakako, rodbina mora disati, i to punim plućima, RH ne mora i na škrge. Zato Hrvatskoj ne ide, pa ne ide niti će ići, pa ići, jer Feričanci nisu iznimka u Bijednoj Našoj. Oni su pravilo: u zaseoku, selu, u većem mjestu, u gradu i u državi. Feričanci su pravilo u Zagrebu, gdje je nesuđenom „gradonačelniku Hrvatske“ kadroviranje raison d’être vladarske dugovječnosti. Uz sitnice, kojima se bavi pravosuđe. Mediji su se svojedobno zgražali nad podatkom da u Zagrebačkom holdingu radi čak sedam članova iste obitelji, od majke i oca do djece i njihovih supružnika. Neki dan je na HTV-u „lakirao“ poskupljenje struje građanima, ako ga se još netko sjeća, Daniel Srb, bivši predsjednik beznačajne pravaške stranke iz koalicije s HDZ-om, a sada jedan od pristojno plaćenih šefova u HEP-u.
Otkako su vukovarski stožeraši na čelu s bivšim medicinskim bratom Tomislavom Josićem nasilu, autobusnim desantom i čekićanjem ćirilice na javnim ustanovama, fizičkim onemoćavanjem SDP-ovom koalicijskom državnom vrhu i diplomatskom zboru odati počast žrtvama rata u Vukovaru te inim „domoljubno-braniteljskim“ cirkusima izgurali „komunjare“, najunosnije upravljačke poslove u gradskoj vlasti podijelili su međusobno (Ivan Penava, Igor Gavrić, Tomislav Josić…), a ostale po nepotističkom, stranačkom (HDZ) i klijentelističkom babu i stričevima. Istraživački novinar Drago Hedl pisao je u Expressu kako gradonačelnik Penava ne poštuje ni instituciju javnog natječaja, ni kriterije iskustva, stručnosti…, nego zapošljava kako mu se svidi. Nestranačke prvake javnih ustanova zamjenjuje hadezeovcima i u tu svrhu, kad je potrebno, mijenja normativne akte. Vukovar vene, žitelji se iseljavaju, za mlade nema posla niti dolaze ozbiljniji ulagači.
Dvadeset tisuća uhljeba
Svaka vladajuća koalicija, a najčešće je riječ o koalicijama, dovede sa sobom oko 20.000 novih uhljeba, smjenjuje zatečene čak i vrlo uspješne šefove (np. SDP-ovog čelnika Podravke Zvonka Mršića) i postavlja svoje. SDP je za svog mandata maknuo oko 2500 šefova u MUP-ovom sustavu, sve do zadnje policijske uprave, a kad je 2016. došla na vlast HDZ-ova koalicija, poduzela je istu čistku „nepodobnih“. I SDP-u i HDZ-u, najvećim krivcima što Hrvatskoj ne ide, pa ne ide, jedini je personalni kriterij zapošljavanja – je li kandidat „naš“. Uopće nije bitno to što (ne) zna, i kakvu štetu čini državi. Čelnik Mosta Božo Petrov, nesuđeni fratar i jako angažiran kritičar HDZ-ovog nepotizma, lani je kao HDZ-ov koalicijski partner gurao svog kuma na mjesto desne ruke HDZ-ovog ravnatelja Hrvatskih voda, a kum nije imao minimalno obrazovanje za taj posao. Zapošljavanje najbliže rodbine na državnim poslovima pripisuje se i mostovcu Nikoli Grmoji, a bivšu SDP-ovku Mirelu Holly stajao je stranačke iskaznice običan e-mail kojim je kolegi ministru sugerirala zapošljavanje jedne „naše“.
Raison d’être bavljenja politikom u RH nije skrb za boljitak zemlje i dobrobit građana, već najprimitivnija grebačina za unosne državne sinekure, što kolateralno omogućuje pristojna i sigurna beriva najbližoj rodbini (sve do budućih potomaka?) i stranačkoj vojsci od običnih volontera koji lijepe izborne plakate i telefonski dosađuju biračima do vrha piramide koju strogo po vlastitoj volji izgrađuju stranački šefovi. Pa, ako si mu blizu oka i srca, u slučaju izborne pobjede samo ti je nebo granica. I zato Hrvatskoj ne ide, pa ne ide, i neće ići, pa neće dok je tako. Ma što građani mislili. Neke više ni ne zanima gdje danas dišu svojedobno u Hrvatskoj pošti visokopozicioniran brat Kreško bivšeg premijera Zorana Milanovića, kćer bivšeg premijera Ive Sanadera, Petra, kojoj navodno otac plaća u SAD-u višegodišnje luksuzno čekanje svjetske glumačke slave, pa Lovro Škopljanac, uistinu vrijedan i natprosječno sposoban sin bivše HDZ-ove premijerje Jadranke Kosor iz braka s HRT-ovim sportskim novinarom Ivom Škopljancem…
Nego, da ne zametnemo u toj nepreglednoj armiji najsposobnijih što je hrvatski etnos bio kadar iznjedriti na najbolje i najodgovornije pozicije u politici, javnim ustanovama, gospodarstvu, kulturi, znanosti i društvu u najširem smislu – sada kad je dosanjan taj tisućgodišnji san da je hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, a hrvatska puška na hrvatskom ramenu – bila bi grehota makar retorički se ne upitati: gdje sada dišu kćerka Nevenka, sinovi Miroslav i Stjepan te unuci Dejan i Siniša Košutić pokojnog prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana? Prvih 10 godina RH poduzetničke, političke, bankarske, automobilističke, vojne i tko zna kakve sve zvijezde u državi što je već vidljivo bila u gospodarskom, društvenom i moralnom slobodom padu. Kad je 10. prosinca 1999. umro slavni „Otac Domovine“, zvijezde su naprasno potamnjele, uplelo se pravosuđe, javnost se zabavljala dinastijskim aferama s izvanbračnom djecom, neplaćanjem alimentacije, propalim poduzetničkim i političkim projektima, brakolomima, povratkom unuka ocu u Srbiju, itsl.
Tek je HDZ Tomislava Karamarka, nakon stanovitog procesa tzv. detuđmanizacije zemlje, vratio viđenije članove dinastije Tuđman u stranku, a Miroslava zbrinuo u masno plaćenoj klupi svog saborskog zastupnika. Gdje se tu i tamo probudi i nešto dosadno izdesničari radi tv-kamera ne bi li skrenuo oko javnosti na sebe: „Evo, i ja sam tu“. Višekratno neuspješan i anemičan političar, a facom pljunuti otac Franjo, nije osobito ili uopće pomogao HDZ-u jedinim (problematičnim) kapitalom što ga je unio u stranku – prezimenom Tuđman. Birači se nisu dali fascinirati potamnjelim zvijezdama iz 1990-tih. Prvi hrvatski predsjednik, povijest će do bolje ocijeniti s nužne distance, prvi je među krivcima/odgovornima za sramotno stanje RH, besperspektivnost i opću apatiju ljudi koji su prisiljeni tražiti kruh i sreću iseljavanjem u inozemstvo.
Ne mogu doći na red kad država dijeli mjesta na kojima se ugodno diše. Rodbina ovih s vlasti ima prednost: braća, sestre, sinovi, kćeri, bratići, sestrične, majke, očevi, djedovi, bake, stričevi, strine, kumovi, kume, svojta do stoljeća sedmog, prijatelji, prijatelji prijateljâ, stranački vojnici od kaplara do generala, i takvi. Hrvati su svjetski (i šire) prvaci u sportskoj disciplini koja se u bivšoj, 24-milijunskoj socijalističkoj državi južnih Slavena kolokvijalno vodila pod kodnim imenom VIP (veza i poznanstvo), a kapitalistički ju je sociološko-politički mainstream nakon preokreta 1990-ih godina preimenovao u – nepotizam i klijentelizam. U pravom, npr. američkom, korporativnom kapitalizmu, kakvim hrvatski neće biti ni za stotinu godina, brat, sestra, netko od svojte, blizak prijatelj ili prijatelj bliskog rođaka nemaju gotovo nikakvih izgleda postati jedan od glavnih – što bi se kolateralno nazvalo uhljebom – u tvrtki svog djeda, oca, majke, brata, sestre, strica, ujaka… ili na političkoj poziciji, ako nema provjerene i dokazane preferencije. Koje jamče znanje, sposobnosti, invenciju, zalaganje i tako neke slične kvalitete baš tog kandidata i baš za to radno mjesto.
Nema kritičke pameti
Nepotizam i klijentelizam te politička, materijalna i moralna duboko ukorijenjena u RH korupcija iseljava i eutanazira zemlju. To je „domoljubna“ logika u se, na se i poda se koja braćom i sestrama što moraju disati više ne zatire život samo u ionako iseljenim pasivnim, kamenitim krajevima nego i u hrvatskoj žitnici Slavoniji, na 35 kilometara oko Zagreba, u Podravini i Međimurju, Lici, Banovini, Kordunu… Vrag je odnio šalu. To je egzodus neusporediv s onim 1970-ih kada su tzv. jugošvabe ili, pristojnije, naši gastarbajteri odlazili trbuhom za kruhom na strane bauštele pojedinačno, s nakanom da zarade novac i vrate se. Sada odlaze cijele obitelji i – ne kane se vratiti. Odlaze zauvijek. I djecu odvode sa sobom. Raskol između prebogatih tri-četiri posto i ostatka sve siromašnijih građana postao je neizdrživ.
Divljekapitalističkom socijalnom devastacijom je 1990-ih grubo izbrisan tzv. srednji sloj radi „državotvornog“ utemeljenja kaste prekonoćno obogaćenih „domoljuba“. Vrag će znati na što je točno mislio prvi hrvatski predsjednik i „ponajbolji sin“ svog naroda Franjo Tuđman kad je onog kolovoškog dana 1995. na kninskoj tvrđavi stiskao zube i smiješno grčio šake iznad glave: „Imamo Hrvatsku!“ Zaista, na koga je mislio? Kad se danas odvrti film, pa se ta dreka u vjetar iznad tvrdoga grada kralja Zvonimira usporedi s aktualnom svakodnevicom Bijedne Naše, sve postaje puno, puno jasnije. Čak i to koliko je pjevač Dražen Žanko fulao ceo fudbal stihovima: „Mi smo tu odavna, svi moraju znati/ To je naša zemlja, tu žive Hrvati/ Na kamenu tvrdom o tom slova pišu,/ ‘Od stoljeća sedmog tu Hrvati dišu’“. I prije Hrvata to je bila nečija zemlja i poslije Hrvata bit će nečija zemlja. Bez obzira na to, što „na kamenu tvrdom slova pišu“, jer već sada Hrvati na „svojoj zemlji“ jedva još – na škrge dišu.
Nema te kritične pameti da se skupi ono malo još neiseljenih intelektualnih/političkih glava, pa konsenzualno odluče što jest, a što nije vitalno i prioritetno za RH i da se onda na tome jednako uporno i kvalitetno zalažu sve vlasti koje izbori izbace na površinu. Svijet ne počinje od „naše opcije“, a Amerika je otkrivena još za vikinškog vremena. Braća i sestre neka dišu svojim plućima te na mjestima i onako kako su zaslužili, ne na aparatima svojih rođaka i vladajućih stranačkih opcija. Bez toga nema Bijednoj Našoj naprijed. Bit će raseljena i izgubljena, a braću i sestre više neće imati tko hraniti ni zemlju braniti, ako opet nahrupe neki Avari.
tacno
