U sklopu notorne desničarske ofenzive na kulturu, pod šifrom antikorupcijskog domoljublja već sedam mjeseci traje braniteljski medijsko-pravni nasrtaj na Hrvatski audiovizualni centar. Iako su brojni revizorski i nadzorni postupci odagnali sve sumnje u kriminalnu djelatnost, braniteljski istupi na temu i dalje se svrstavaju u rubriku “breaking news”. To prije svega dovoljno govori o poraznom stanju medijskog tretmana kulture, ali i o njenoj sustavnoj depolitizaciji proteklih desetljeća.
Činjenice o filmskoj industriji u Hrvatskoj kao nedvojbeno najuspješnijoj grani ukupne kulturne proizvodnje, kao i nedvojbeni uspjesi domaćeg filma u okvirima svjetske (festivalske) produkcije, slaba su medijska roba u usporedbi s trenutnom javnom reputacijom Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) koji je u cijelosti odgovoran za čitav proces domaće filmske proizvodnje, i njegova ravnatelja Hrvoja Hribara. Eventualna anketa šireg uzorka s pitanjima što je HAVC i tko je Hribar pokazala bi, nedvojbeno, među građanima izrazitu skepsu u koruptivnost i klijentelizam te javne ustanove i njezina ravnatelja.
Međutim, eventualna anketa šireg uzorka koja bi postavila pitanje: kako se proizvodi film u Hrvatskoj ili pak što su to koprodukcije – nezamisliva je u uvjetima domaće (mainstream) medijske proizvodnje. I ne samo da je nezamisliva, nego bi svatko tko je predloži bio odmah “pročitan” kao HAVC-ov klijent ili propagandist, nažalost politički i/ili medijski nepismen. Svatko tko (je) pokuša(o) “slučaj” HAVC-a i/ili Hribara javno postaviti na tračnice prvog problema i strukturnog razumijevanja procesa suvremene filmske proizvodnje, unaprijed je (bio) osuđen na sudbinu (medijskog) moralističkog dosadnjakovića, simpatičnog ili manje takvog konzervativnog elitista kojemu po definiciji trajno izmiče “novi” trenutak medijskih strategija.
Po nemogućnosti dosljednog javnog fokusa na logiku i strukturu problema, tema domaćeg filma tek je, nažalost, (politizirani) izuzetak koji potvrđuje pravilo. O kulturnoj, posebice umjetničkoj, proizvodnji u domaćoj javnosti odavno se ne uspijeva i ne može razgovarati: koji put uz opravdanje da nedostaje prava supstanca, češće da za takvu nema publike. I može nam stoput biti žao što jednostavna dijagnoza elitizirane kulture nasuprot radikalnog populizma dobiva svoje suvremeno pokriće, kao što smo stoput veće budale ako to pokriće prihvatimo kao dovoljan argument klasnih distinkcija u kulturi i socijalne dinamike novog političkog konzervatizma.
Kronologija slučaja
Naime, slučaj “Branitelji protiv HAVC- a”, kako se kolokvijalno i točno medijski naziva višemjesečno javno maltretiranje te institucije i njezinih suradnika, nije tek dokaz da se ideološki manipuliranom laži u medijima može proizvesti bombastičan učinak u isključivoj prevlasti lažnih tvrdnji, nego krunski dokaz da je višedesetljetni proces pauperizacije kritičkog medijskog diskursa, sukladan pauperizaciji umjetničkog obrazovanja u osnovnim i srednjim školama Hrvatske, dovršen i doveden do savršenstva prazne forme. A u kondicijama prazne forme ne isplati se, logično, postavljati ni pitanja niti dijagnoze. Odnosno: kad nikome ništa nije jasno, nema smisla ni pitati. Što se onda isplati?
Ne isplati se elaborirati ishodišne i žarišne točke domaćeg medijskog antiintektualizma od retronacionalističkih 1990-ih i turbokompradorskih 2000-ih do danas; moralizirati oko sluganske naravi javnog medija i žaliti zbog dolaska Karamarkove divizije desničarskog (medijskog) treša. Isplati se jedino kronogija fakata, ne dulja od par mjeseci, u smislu medijskih aktivnosti dijela braniteljskih udruga.
Počinjemo od najsvježijih događaja jer se na N1 televiziji, dok pišemo ovaj tekst, uživo emitira konferencija za medije u organizaciji Koordinacije braniteljskih i stradalničkih udruga proizašlih iz Domovinskog rata iz nekog zagrebačkog hotela, pod televizijskom egidom “Branitelji protiv HAVC-a”. Riječ je o iznenadnom događaju, iako ne i neočekivanom, jer ne znamo točno koliko je medijskih konferencija ista Koordinacija “sazvala” posljednjih mjeseci. Ovom posljednjom prigodom, konferencijom ponovno predsjeda gospođa Zorica Gregurić iz Udruge vukovarskih branitelja grada Zagreba, uz još nekoliko govornika među kojima se ističe povjesničar antikomunist Josip Jurčević. Novinarsku publiku nažalost ne vidimo i ne čujemo, ali o njima svjedoče mnogobrojni televizijski i radijski mikrofoni. Tema i povod konferencije su uvijek jednaki, a riječ je o “borbi protiv kriminala i korupcije koja se često prikriva kulturom”, kako je u više navrata objasnila Gregurić. Nažalost, konferencija ne donosi baš ništa nova, čak niti dopune kaznenim prijavama protiv ravnatelja Hribara i članova Upravnog odbora HAVC-a, među kojima je specijalan naglasak na članici UO-a, aktualnoj ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek.
U praksi, posljednja konferencija za medije “Koordinacije protiv HAVC-a” svela se na deklamiranje imena onih filmskih redatelja i iznosa koji im je dodijeljen putem HAVC-a pod optužbom klijentelizma i pljačke državnog proračuna; dok su se prethodne dvije konferencije u listopadu bavile kaznenim prijavama i njihovim dopunama protiv ravnatelja Hribara i članova UO HAVC-a. Detalji prijava su ionako presudni za dramaturgiju medijske promocije Koordinacije braniteljskih udruga, ali ne i za ukupnu poantu događaja.
Jasni rezultati nadzora
Naime, jedna od važnijih poanti u slučaju otkrivena je na medijskoj konferenciji 12. listopada u zagrebačkom Europskom domu, kada je Koordinacija pouzdanom retorikom “antikriminalnog domoljublja” novom premijeru Andreju Plenkoviću pokušala ukazati na potrebu da bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović, idol i ikona karamarkista u HDZ-u i njihovih izvanstranačkih radikalnijih satelita, zadrži ministarsku funkciju budući da je tadašnja Plenkovićeva kandidatkinja za ministricu kulture Nina Obuljen Koržinek navodno odgovorna za kriminalne postupke kao članica UO HAVC-a.
Personalnim i/ili profesionalnim difamacijama Obuljen Koržinek, Hribara i ostalih članova UO HAVC-a koje je divljački lansirala Koordinacija u “borbi protiv HAVC-a”, bavi se sada domaće pravosuđe. Dokumentacija kaznenih i/ili prekršajnih prijava otežala je s obje strane spora ako je, naravno, uopće ispravno adresirati obje strane kao ravnopravne sudionike. Jer u dilemi “ravnopravnosti u sukobu” posve tonemo, budući da repetitivnost motiva medijske reprezentacije slučaja HAVC daleko nadmašuje svu faktičku dokumentaciju.
Ne znamo, primjerice, broj konferencija za medije koje je uz naglašenu pravnu koncilijantnost i materijalne dokaze kojima demantiraju optužbe radikalne desnice, posljednjih mjeseci održao HAVC, ali lako možemo procijeniti njihov slabašan medijski učinak. U uvjetima konzervativnih pravnih država EU-e, nalazi Državne revizije, Upravnog nadzora i Proračunskog nadzora Ministarstva financija kojima se posljednjih mjeseci i godina dubinski skenirao rad HAVC-a potvrđujući status te javne ustanove bez kriminalnih ili kriminogenih dokaza – bili bi dostojan pravorijek za zaključenje medijskog slučaja.
Ne i u medijskom maršu Koordinacije braniteljskih udruga, kojoj posljednjih mjeseci kao da traje medijski “beskrajan dan”. Povjesničar antikomunist Josip Jurčević jasno je, na posljednjoj sesiji s medijima, objasnio da “ova akcija protiv korupcije traje od trećeg mjeseca ove godine”, odosno od medijski vrlo uzrujanog slučaja s filmom “15 minuta – Masakr u Dvoru” danskih redatelja Georga Larsena i Kaspera Vedesmanda, gdje je HAVC odobrio i financijski sudjelovao u manjinskoj dansko-hrvatskoj koprodukciji, a kasnije – zbog proceduralnih propusta u produkciji i žestokih pritisaka vladajuće desnice na čelu s tadašnjim ministrom kulture Hasanbegovićem – vratio sva uložena sredstva.
Medijska potkapacitiranost
Koordinacija braniteljskih udruga mjesecima, dakle, papagajski upućuje na “nove dokaze” kriminalne rabote i “antidomoljubne kulture” HAVC-a ignorirajući državne pravne akte gdje se ne otkriva i ne ogoljuje kriminal nego manjkavosti sistematizacije zakona i statuta javne ustanove u kulturi, što nedvosmisleno nisu kriminalne aktivnosti. U takvoj dijakroniji slučaja, medijska epizoda u kojoj se ravnatelj Hrvoje Hribar pri “objašnjavanju proizvodne procedure” filma “15 Minuta – Masakr u Dvoru” pokušava retorički “približiti” vladajućoj desnici uz patetičnu tezičnost patriotizma kao pretpostavke svakog poštenog rada u ovoj zemlji, izgleda tragikomično.
I baš tako, naime tragikomično, izgledala bi skica proizvodnog procesa domaćeg filma, kad bismo ju risali prema dijagnostici palanačkog populizma u kulturi. U toj dijagnostici radikalne desnice čiji je pobočnik ili nevidljivi pokretač bivši ministar kulture Hasanbegović, proizvodnja domaćeg filma oslanja se isključivo na faraonski kompleks ravnatelja Hribara i klijentelistički odnos baba i stričeva pri dodjeli proračunskog novca. Takav je scenarij, međutim, strukturno neizvediv u HAVC-u, po čemu je ta javna ustanova daleko najparticipativnije postavljena u Hrvatskoj, ali i mnogo šire. Upravni odbor HAVC-a ne može, strukturno ni faktički, biti nadležan za financiranje filmova nego za poslovanje te ustanove, zbog čega logično slijedi da aktualna ministrica Obuljen Koržinek kao (donedavna) članica UO HAVC-a ne može biti kriva za eventualne propuste u raspodjeli sredstava.
A zašto ovako jednostavni misaoni slijed javnosti nisu jednostavno isporučili domaći mediji, nego su se nepokolebljivo držali “objektivnosti obiju strana” nudeći publici samo “svježe” događaje kao dnevne natuknice, bez ikakvog kontektsualnog pokrića? Koordinacija braniteljskih udruga mjesecima održava pop-up konferencije za čijim terminima trče novinari svih domaćih medijskih kuća, da bi novim gomilanjem bezvrijednog sadržaja unazadili interes za ozbiljnijim pitanjima o svrsi čitave stvari. Desnica, naime, tako obavlja sporovozni posao političke mobilizacije, tako tobožnju ideološku “borbu oko značenja” kulturnog i društvenog problema prebacuje na teren medijskog diskurza, gdje je situacija metodički predvidljiva.
Politički imunitet ministrice
U registru obrambenog cinizma možemo se tješiti da je učinak Koordinacije braniteljskih udruga protiv HAVC-a jednak učinku kakvog parazitskog kazališta kojemu publika iz konceptualnog poštenja ili radoznalosti daje medijsku šansu. Cinizmu, međutim, nema ovdje mjesta. Sukob desnice s HAVC-om jest očigledan pokušaj ucjepljivanja izolacionističke, nacionalističke politike u strukturne postulate sveukupne kulturne proizvodnje u Hrvatskoj, ali i porazan dokaz kapaciteta kulturnog kapitala u medijima. Rogobatnost sintagme kulturnog kapitala u domaćim medijima ne treba naglašavati, ali niti potiskivati nelagodu zbog njegove upotrebe: slučaj HAVC-a govori o totalnoj nemogućnosti da se javnosti, mimo ideologiziranih desničarskih balona, objasni lapidarnost i/ili složenost modela filmske proizvodnje i produkcije u korist kulturnog, umjetničkog, autorskog djela koje je dostupno svima kao posljedica ili nagrada, a ne trošak i proračunski kriminal.
U ključu radikalnog populizma koji ne impresionira ni financijski uspjeh kreativnih industrija, stožerno je uvjerenje da “obična” javnost uopće nije zainteresirana za kulturu (korumpirane) elite. A procjena točnosti takve tvrdnje tek je na kušnji, jer žilavi domaći (politički, kulturni) provincijalizam možda može udaviti svaku razumnu interpretaciju. Ilustrirajmo to dvama nedavnim događajima. Prvi se dogodio 14. listopada kada su nezavisni saborski zastupnik Željko Glasnović i Zorica Gregurić iz Udruge vukovarskih branitelja Grada Zagreba uoči konstituirajuće sjednice Sabora zastupnicima dijelili DVD-e s originalnom verzijom dokumentarca “15 minuta – Masakr u Dvoru”, za koji prema vijestima agencije Hina tvrde da “blati i difamira Hrvatsku, Domovinski rat i hrvatske branitelje”. Glasnović i Gregurić pri tome očito ne znaju, a svakako ih nije briga, da su činom podjele “sprženih DVD-a” odnosno neovlašteno umnoženim snimkama filma danskih autora Larsena i Vedesmanda najgrublje moguće prekršili Zakon o autorskim i srodnim pravima, a taj se čin u okvirima EU kojoj Hrvatska pripada, drakonski kažnjava. Široj domaćoj javnosti taj događaj može biti karnevaleskno dojmljiv, ali je sljedeće pitanje može li se jednaki dojam primijeniti i na najavu skorog susreta ministrice kulture Obuljen Koržinek s predstavnicima Koordinacije braniteljskih i stradalničkih udruga oko “nepravilnosti u HAVC-u”, koju je na posljednjoj medijskoj prigodi predstavio povjesničar antikomunist Jurčević. “Ministrica je ponudila sastanak a mi smo prihvatili, jer je činjenica da ministrica osobno, a niti članovi njezine rodbine, nisu imali direktne finacijske koristi od HAVC-a”, pojasnio je hladnokrvno Jurčević. Što sad žele Jurčević i Koordinacija braniteljskih udruga? Možda reprizu “Šatoraša” na terenu domaće kulture, kad se ništa suvislije ne daje u udarnom terminu domaće (medijske) politike?
Kako god bilo, čitava će ova pompa imati i važan ali nažalost periferni učinak. Naime, napadnuta desnim rafalima, minstrica Obuljen Koržinek će vjerojatno biti pošteđena smislenijih kritika svoje kulturne politike u dogledno, dulje vrijeme. Što god napravila, značit će stabilizaciju sustava. Što god ne napravila, ionako se neće primijetiti jer, kao što se iz višemjesečnog slučaja HAVC – Koordinacija braniteljskih udruga može vidjeti, ne postoji kompetentno medijsko mjesto s kojega bi se iole smisleno pitanje moglo postaviti.
bilten
Činjenice o filmskoj industriji u Hrvatskoj kao nedvojbeno najuspješnijoj grani ukupne kulturne proizvodnje, kao i nedvojbeni uspjesi domaćeg filma u okvirima svjetske (festivalske) produkcije, slaba su medijska roba u usporedbi s trenutnom javnom reputacijom Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) koji je u cijelosti odgovoran za čitav proces domaće filmske proizvodnje, i njegova ravnatelja Hrvoja Hribara. Eventualna anketa šireg uzorka s pitanjima što je HAVC i tko je Hribar pokazala bi, nedvojbeno, među građanima izrazitu skepsu u koruptivnost i klijentelizam te javne ustanove i njezina ravnatelja.
Međutim, eventualna anketa šireg uzorka koja bi postavila pitanje: kako se proizvodi film u Hrvatskoj ili pak što su to koprodukcije – nezamisliva je u uvjetima domaće (mainstream) medijske proizvodnje. I ne samo da je nezamisliva, nego bi svatko tko je predloži bio odmah “pročitan” kao HAVC-ov klijent ili propagandist, nažalost politički i/ili medijski nepismen. Svatko tko (je) pokuša(o) “slučaj” HAVC-a i/ili Hribara javno postaviti na tračnice prvog problema i strukturnog razumijevanja procesa suvremene filmske proizvodnje, unaprijed je (bio) osuđen na sudbinu (medijskog) moralističkog dosadnjakovića, simpatičnog ili manje takvog konzervativnog elitista kojemu po definiciji trajno izmiče “novi” trenutak medijskih strategija.
Po nemogućnosti dosljednog javnog fokusa na logiku i strukturu problema, tema domaćeg filma tek je, nažalost, (politizirani) izuzetak koji potvrđuje pravilo. O kulturnoj, posebice umjetničkoj, proizvodnji u domaćoj javnosti odavno se ne uspijeva i ne može razgovarati: koji put uz opravdanje da nedostaje prava supstanca, češće da za takvu nema publike. I može nam stoput biti žao što jednostavna dijagnoza elitizirane kulture nasuprot radikalnog populizma dobiva svoje suvremeno pokriće, kao što smo stoput veće budale ako to pokriće prihvatimo kao dovoljan argument klasnih distinkcija u kulturi i socijalne dinamike novog političkog konzervatizma.
Kronologija slučaja
Naime, slučaj “Branitelji protiv HAVC- a”, kako se kolokvijalno i točno medijski naziva višemjesečno javno maltretiranje te institucije i njezinih suradnika, nije tek dokaz da se ideološki manipuliranom laži u medijima može proizvesti bombastičan učinak u isključivoj prevlasti lažnih tvrdnji, nego krunski dokaz da je višedesetljetni proces pauperizacije kritičkog medijskog diskursa, sukladan pauperizaciji umjetničkog obrazovanja u osnovnim i srednjim školama Hrvatske, dovršen i doveden do savršenstva prazne forme. A u kondicijama prazne forme ne isplati se, logično, postavljati ni pitanja niti dijagnoze. Odnosno: kad nikome ništa nije jasno, nema smisla ni pitati. Što se onda isplati?
Ne isplati se elaborirati ishodišne i žarišne točke domaćeg medijskog antiintektualizma od retronacionalističkih 1990-ih i turbokompradorskih 2000-ih do danas; moralizirati oko sluganske naravi javnog medija i žaliti zbog dolaska Karamarkove divizije desničarskog (medijskog) treša. Isplati se jedino kronogija fakata, ne dulja od par mjeseci, u smislu medijskih aktivnosti dijela braniteljskih udruga.
Počinjemo od najsvježijih događaja jer se na N1 televiziji, dok pišemo ovaj tekst, uživo emitira konferencija za medije u organizaciji Koordinacije braniteljskih i stradalničkih udruga proizašlih iz Domovinskog rata iz nekog zagrebačkog hotela, pod televizijskom egidom “Branitelji protiv HAVC-a”. Riječ je o iznenadnom događaju, iako ne i neočekivanom, jer ne znamo točno koliko je medijskih konferencija ista Koordinacija “sazvala” posljednjih mjeseci. Ovom posljednjom prigodom, konferencijom ponovno predsjeda gospođa Zorica Gregurić iz Udruge vukovarskih branitelja grada Zagreba, uz još nekoliko govornika među kojima se ističe povjesničar antikomunist Josip Jurčević. Novinarsku publiku nažalost ne vidimo i ne čujemo, ali o njima svjedoče mnogobrojni televizijski i radijski mikrofoni. Tema i povod konferencije su uvijek jednaki, a riječ je o “borbi protiv kriminala i korupcije koja se često prikriva kulturom”, kako je u više navrata objasnila Gregurić. Nažalost, konferencija ne donosi baš ništa nova, čak niti dopune kaznenim prijavama protiv ravnatelja Hribara i članova Upravnog odbora HAVC-a, među kojima je specijalan naglasak na članici UO-a, aktualnoj ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek.
U praksi, posljednja konferencija za medije “Koordinacije protiv HAVC-a” svela se na deklamiranje imena onih filmskih redatelja i iznosa koji im je dodijeljen putem HAVC-a pod optužbom klijentelizma i pljačke državnog proračuna; dok su se prethodne dvije konferencije u listopadu bavile kaznenim prijavama i njihovim dopunama protiv ravnatelja Hribara i članova UO HAVC-a. Detalji prijava su ionako presudni za dramaturgiju medijske promocije Koordinacije braniteljskih udruga, ali ne i za ukupnu poantu događaja.
Jasni rezultati nadzora
Naime, jedna od važnijih poanti u slučaju otkrivena je na medijskoj konferenciji 12. listopada u zagrebačkom Europskom domu, kada je Koordinacija pouzdanom retorikom “antikriminalnog domoljublja” novom premijeru Andreju Plenkoviću pokušala ukazati na potrebu da bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović, idol i ikona karamarkista u HDZ-u i njihovih izvanstranačkih radikalnijih satelita, zadrži ministarsku funkciju budući da je tadašnja Plenkovićeva kandidatkinja za ministricu kulture Nina Obuljen Koržinek navodno odgovorna za kriminalne postupke kao članica UO HAVC-a.
Personalnim i/ili profesionalnim difamacijama Obuljen Koržinek, Hribara i ostalih članova UO HAVC-a koje je divljački lansirala Koordinacija u “borbi protiv HAVC-a”, bavi se sada domaće pravosuđe. Dokumentacija kaznenih i/ili prekršajnih prijava otežala je s obje strane spora ako je, naravno, uopće ispravno adresirati obje strane kao ravnopravne sudionike. Jer u dilemi “ravnopravnosti u sukobu” posve tonemo, budući da repetitivnost motiva medijske reprezentacije slučaja HAVC daleko nadmašuje svu faktičku dokumentaciju.
Ne znamo, primjerice, broj konferencija za medije koje je uz naglašenu pravnu koncilijantnost i materijalne dokaze kojima demantiraju optužbe radikalne desnice, posljednjih mjeseci održao HAVC, ali lako možemo procijeniti njihov slabašan medijski učinak. U uvjetima konzervativnih pravnih država EU-e, nalazi Državne revizije, Upravnog nadzora i Proračunskog nadzora Ministarstva financija kojima se posljednjih mjeseci i godina dubinski skenirao rad HAVC-a potvrđujući status te javne ustanove bez kriminalnih ili kriminogenih dokaza – bili bi dostojan pravorijek za zaključenje medijskog slučaja.
Ne i u medijskom maršu Koordinacije braniteljskih udruga, kojoj posljednjih mjeseci kao da traje medijski “beskrajan dan”. Povjesničar antikomunist Josip Jurčević jasno je, na posljednjoj sesiji s medijima, objasnio da “ova akcija protiv korupcije traje od trećeg mjeseca ove godine”, odosno od medijski vrlo uzrujanog slučaja s filmom “15 minuta – Masakr u Dvoru” danskih redatelja Georga Larsena i Kaspera Vedesmanda, gdje je HAVC odobrio i financijski sudjelovao u manjinskoj dansko-hrvatskoj koprodukciji, a kasnije – zbog proceduralnih propusta u produkciji i žestokih pritisaka vladajuće desnice na čelu s tadašnjim ministrom kulture Hasanbegovićem – vratio sva uložena sredstva.
Medijska potkapacitiranost
Koordinacija braniteljskih udruga mjesecima, dakle, papagajski upućuje na “nove dokaze” kriminalne rabote i “antidomoljubne kulture” HAVC-a ignorirajući državne pravne akte gdje se ne otkriva i ne ogoljuje kriminal nego manjkavosti sistematizacije zakona i statuta javne ustanove u kulturi, što nedvosmisleno nisu kriminalne aktivnosti. U takvoj dijakroniji slučaja, medijska epizoda u kojoj se ravnatelj Hrvoje Hribar pri “objašnjavanju proizvodne procedure” filma “15 Minuta – Masakr u Dvoru” pokušava retorički “približiti” vladajućoj desnici uz patetičnu tezičnost patriotizma kao pretpostavke svakog poštenog rada u ovoj zemlji, izgleda tragikomično.
I baš tako, naime tragikomično, izgledala bi skica proizvodnog procesa domaćeg filma, kad bismo ju risali prema dijagnostici palanačkog populizma u kulturi. U toj dijagnostici radikalne desnice čiji je pobočnik ili nevidljivi pokretač bivši ministar kulture Hasanbegović, proizvodnja domaćeg filma oslanja se isključivo na faraonski kompleks ravnatelja Hribara i klijentelistički odnos baba i stričeva pri dodjeli proračunskog novca. Takav je scenarij, međutim, strukturno neizvediv u HAVC-u, po čemu je ta javna ustanova daleko najparticipativnije postavljena u Hrvatskoj, ali i mnogo šire. Upravni odbor HAVC-a ne može, strukturno ni faktički, biti nadležan za financiranje filmova nego za poslovanje te ustanove, zbog čega logično slijedi da aktualna ministrica Obuljen Koržinek kao (donedavna) članica UO HAVC-a ne može biti kriva za eventualne propuste u raspodjeli sredstava.
A zašto ovako jednostavni misaoni slijed javnosti nisu jednostavno isporučili domaći mediji, nego su se nepokolebljivo držali “objektivnosti obiju strana” nudeći publici samo “svježe” događaje kao dnevne natuknice, bez ikakvog kontektsualnog pokrića? Koordinacija braniteljskih udruga mjesecima održava pop-up konferencije za čijim terminima trče novinari svih domaćih medijskih kuća, da bi novim gomilanjem bezvrijednog sadržaja unazadili interes za ozbiljnijim pitanjima o svrsi čitave stvari. Desnica, naime, tako obavlja sporovozni posao političke mobilizacije, tako tobožnju ideološku “borbu oko značenja” kulturnog i društvenog problema prebacuje na teren medijskog diskurza, gdje je situacija metodički predvidljiva.
Politički imunitet ministrice
U registru obrambenog cinizma možemo se tješiti da je učinak Koordinacije braniteljskih udruga protiv HAVC-a jednak učinku kakvog parazitskog kazališta kojemu publika iz konceptualnog poštenja ili radoznalosti daje medijsku šansu. Cinizmu, međutim, nema ovdje mjesta. Sukob desnice s HAVC-om jest očigledan pokušaj ucjepljivanja izolacionističke, nacionalističke politike u strukturne postulate sveukupne kulturne proizvodnje u Hrvatskoj, ali i porazan dokaz kapaciteta kulturnog kapitala u medijima. Rogobatnost sintagme kulturnog kapitala u domaćim medijima ne treba naglašavati, ali niti potiskivati nelagodu zbog njegove upotrebe: slučaj HAVC-a govori o totalnoj nemogućnosti da se javnosti, mimo ideologiziranih desničarskih balona, objasni lapidarnost i/ili složenost modela filmske proizvodnje i produkcije u korist kulturnog, umjetničkog, autorskog djela koje je dostupno svima kao posljedica ili nagrada, a ne trošak i proračunski kriminal.
U ključu radikalnog populizma koji ne impresionira ni financijski uspjeh kreativnih industrija, stožerno je uvjerenje da “obična” javnost uopće nije zainteresirana za kulturu (korumpirane) elite. A procjena točnosti takve tvrdnje tek je na kušnji, jer žilavi domaći (politički, kulturni) provincijalizam možda može udaviti svaku razumnu interpretaciju. Ilustrirajmo to dvama nedavnim događajima. Prvi se dogodio 14. listopada kada su nezavisni saborski zastupnik Željko Glasnović i Zorica Gregurić iz Udruge vukovarskih branitelja Grada Zagreba uoči konstituirajuće sjednice Sabora zastupnicima dijelili DVD-e s originalnom verzijom dokumentarca “15 minuta – Masakr u Dvoru”, za koji prema vijestima agencije Hina tvrde da “blati i difamira Hrvatsku, Domovinski rat i hrvatske branitelje”. Glasnović i Gregurić pri tome očito ne znaju, a svakako ih nije briga, da su činom podjele “sprženih DVD-a” odnosno neovlašteno umnoženim snimkama filma danskih autora Larsena i Vedesmanda najgrublje moguće prekršili Zakon o autorskim i srodnim pravima, a taj se čin u okvirima EU kojoj Hrvatska pripada, drakonski kažnjava. Široj domaćoj javnosti taj događaj može biti karnevaleskno dojmljiv, ali je sljedeće pitanje može li se jednaki dojam primijeniti i na najavu skorog susreta ministrice kulture Obuljen Koržinek s predstavnicima Koordinacije braniteljskih i stradalničkih udruga oko “nepravilnosti u HAVC-u”, koju je na posljednjoj medijskoj prigodi predstavio povjesničar antikomunist Jurčević. “Ministrica je ponudila sastanak a mi smo prihvatili, jer je činjenica da ministrica osobno, a niti članovi njezine rodbine, nisu imali direktne finacijske koristi od HAVC-a”, pojasnio je hladnokrvno Jurčević. Što sad žele Jurčević i Koordinacija braniteljskih udruga? Možda reprizu “Šatoraša” na terenu domaće kulture, kad se ništa suvislije ne daje u udarnom terminu domaće (medijske) politike?
Kako god bilo, čitava će ova pompa imati i važan ali nažalost periferni učinak. Naime, napadnuta desnim rafalima, minstrica Obuljen Koržinek će vjerojatno biti pošteđena smislenijih kritika svoje kulturne politike u dogledno, dulje vrijeme. Što god napravila, značit će stabilizaciju sustava. Što god ne napravila, ionako se neće primijetiti jer, kao što se iz višemjesečnog slučaja HAVC – Koordinacija braniteljskih udruga može vidjeti, ne postoji kompetentno medijsko mjesto s kojega bi se iole smisleno pitanje moglo postaviti.
bilten
