Tek nebulozne političare koji, nimalo slučajno, u poluvremenu mijenjaju dresove, sve podsjeća na trilogiju »Kum« u kojoj, kažu, ne bi voljeli živjeti.
Neka institucije rade svoj posao, ta izlizana fraza čije se autorstvo pripisuje Stipi Mesiću, definitivno je, hvala Bogu, otišla u povijest.
Institucije u ovoj države ne postoje, bolje rečeno, postoje samo na papiru, pokazala je to i ova sve veća santa leda koja nezaustavljivo klizi s Milijanom Brkićem. Počnimo s vrhom pravosuđa, DORH-om, koji prilikom selidbe izgubi baš taj važan a ne neki bezvezni spis, a njegov šef mrtav ozbiljan uvjerava javnost kako će taj isti papir sada, sedam godina poslije, rekonstruirati!? Istodobno, neozbiljni mediji čitajući sami sebe saznaju da tadašnjoj tužiteljici počinje suđenje zbog pogodovanja kriminalcu koji je slučajno sin bivšeg šefa zagrebačke policije! I nikome ništa, od institucija ni traga, od posla ni glasa.
Druga institucija, sud koji je vodio proces za elitnu prostituciju i okončao ga ekspresno, bez da je saslušao klijente i davateljice seksualnih usluga, odredivši (pre)blage kazne, također je u potrazi za 11 najzanimljivijih stranica koje su nestale iz danas arhiviranog predmeta!? I opet nikom ništa, slučajna država slučajno šuti o slučaju u kojem slučajnosti nema.
Tek nebulozne političare koji, nimalo slučajno, u poluvremenu mijenjaju dresove, sve podsjeća na trilogiju »Kum« u kojoj, kažu, ne bi voljeli živjeti. Što je štromost uma time htjela reći ostaje nejasno, no štovateljima Coppolinog epa dobro je poznato da je Vito Corleone propucan zbog svojih moralnih dvojbi oko unosnog posla dilanja droge. A morala, kao i institucija, u Hrvatskoj nema ni u tragovima, zato se o državi sve češće govori kao o propalom projektu.
Jer, samo propalim može se zvati projekt u kojem se čak i institucija pravobraniteljice za djecu politizira i kadrovira kriterijima političke podobnost. Na isti način patronizira se i odlučuje o predsjednici Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, izboru ravnatelja osnovnih i srednjih škola, sada smo evo svjedoci i križarskog rata za čelnog čovjeka HAZU... I mogli bismo nabrajati unedogled. Ništa nije slučajno, od izbora šofera koji voze pojedine ministre na ugovor o radu i koji, uz mirovinu, imaju i dopunsko zanimanje drukera, do izbora predsjednika Vrhovnog suda. Sve se zna, sve je odlučeno prije nego li institucije to formaliziraju i zamotaju u celofan legislative.
I koji bi to i kakav posao sada te i takve »institucije« i pojedinci bez morala trebali i mogli odraditi? Rekonstruirati spis o jednom saslušanju i jednom suđenju gdje je već sve unaprijed bilo dogovoreno, od njihovog urudžbiranja do nestanka? Kakve bismo koristi imali od toga osim da institucije još jednom pokriju svoju golotinju i trulež države? I da budemo sretni što ne živimo »Kuma« iako je u svome mafijaštvu pošteniji i moralniji od nas? Ništa osobno, to je samo posao.
Vijest da su institucije pustile još jednog osuđenika, Dragu Tadića, da se od zatvorske kazne skloni u rezervnu domovinu Hercegovinu, baš kao što su to činili Miroslav Kutle, Branimir Glavaš, Zdravko Mamić i mnogi drugi, govori da, osim organiziranog kriminala, nije sve trulo u državi Hrvatskoj. Očigledno, za neke besprijekorno funkcionira sustav pradomovinske sigurnosti.
novilist
