Poput Ivana Vrdoljaka, Brkić je ponajprije eksponent jednog poslovno-političkog lobija. Taj lobi ga je i gurnuo u policijsko-obavještajni pa onda i politički vrh zemlje. Njegovo je samo da se s vremena na vrijeme javi s kakvom uvijenom kritikom Plenkovića s radikalnog desnog krila i da time ishodi konkretne ustupke ponajprije u sferi energetike
Evo već šestu godinu na hrvatskoj političkoj sceni živi mit o natprirodnim operativno-terenskim sposobnostima i zakulisnim unutarstranačkim moćima Milijana Brkića, četrdeset sedmogodišnjeg zamjenika predsjednika HDZ-a i potpredsjednika Hrvatskog sabora, inače diplomiranog kriminalista, bivšeg policijskog specijalca i nekoć visokopozicioniranog službenika u Ravnateljstvu policije i u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji. Brkić, naravno, čitavo to vrijeme aktivno sudjeluje u poticanju ili održavanju mistifikacije o svojoj presudnoj ulozi u kreiranju ideološke pozicije i kadrovske politike najveće hrvatske partije: on želi da se i u stranci i u javnost misli da o njegovoj volji – odnosno o volji tzv. tvrde struje – ovisi sudbina predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića i da se bez njegove suglasnosti ne mogu i ne smiju donositi važne odluke. Brkić želi da se vjeruje da je on glavni ‘čuvar revolucije’ i da je najopasniji Plenkovićev unutrašnji oponent kad je riječ o eventualnim skretanjima s linije rigidnog nacionalizma i konzervativizma, pa svako malo izjavi nešto što je u funkciji bleferskog podsjećanja na njegovu ulogu unutrašnjeg mača nad glavom šefa HDZ-a.
‘Svatko tko osjeća Hrvatsku, Domovinski rat i hrvatske branitelje danas je tu. Oni koji nisu, imaju svoje razloge za to i to morate njih pitati’, rekao je nakon komemoracije za umirovljenog generala Slobodana Praljka, koji se ubio u haškoj sudnici kad je čuo da je pravomoćno osuđen na dvadeset godina zatvora zbog ratnih zločina nad Bošnjacima i zbog aktivnog učešća u hrvatskom udruženom zločinačkom pothvatu protiv Bosne i Hercegovine. Tko se nije pojavio na komemoraciji u zagrebačkoj dvorani ‘Lisinski’? Nisu mnogi, ali Brkiću su među njima važni jedino premijer Plenković i predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović i citirane riječi namijenjene su njima. ‘Gospodin Pupovac i nacionalne manjine neće određivati sastav hrvatske Vlade. Podsjetio bih da je ovo hrvatska država, da u hrvatskoj državi, uz nacionalne manjine koje imaju itekako zajamčena ustavna prava, odlučuju Hrvatice i Hrvati, da je ovo naša zemlja, a ne nečija tuđa’, izjavio je u svibnju, dok je HDZ pokušavao spasiti svoju vladu poslije raskida koalicije s Mostom i dok je vladajuća stranka među ljutim desničarima pokušavala ublažiti činjenicu odlaska Zlatka Hasanbegovića iz svojih redova. ‘Mislim da nitko u Hrvatskoj nije ugrožen, pa tako ni gospodin Pupovac. A ako je, neka ode onamo gdje neće biti ugrožen’, rekao je u ožujku 2016., u vrijeme kratkotrajne vladavine Tomislava Karamarka. HDZ-ova vlada, pa onda i Brkićeva funkcija potpredsjednika Sabora, danas ovise o Miloradu Pupovcu i još dvoje SDSS-ovih parlamentarnih zastupnika, no kod HDZ-ovih i srodnih mu radikala nema bune i nema nelagode zbog raskoraka između ekstremističkih čuvstava i čiste pragme kad je posrijedi konzumacija vlasti: povremeni izljevi netrpeljivosti prema manjinama i svima koji se na bilo koji način razlikuju od poželjne katoličko-nacionalističke matrice služe Brkiću kao domoljubno opravdanje pred zavičajno-birtijskim krugom do čijeg mu je prihvaćanja stalo, kao kakva-takva distanca prema Plenkovićevoj politici u slučaju da HDZ-ova kola krenu nizbrdo ili da dođe u pitanje Plenkovićev liderski status, i kao upozorenje o stalnoj budnosti revolucionarnih skrbnika koje nije pametno shvatiti neozbiljno.
Te i takve izjave mogu se tumačiti i kao HDZ-ova dvostruka igra, jer im je jedini društveno relevantni efekt držati uz HDZ i onaj dio desnog biračkog tijela koji se teško miri s koalicijom sa SDSS-om, sa skidanjem HOS-ove proustaške spomen-provokacije iz Jasenovca, s ublažavanjem službenog državnog stava o presudi hercegbosanskoj šestorici, s nedolaskom premijera i predsjednice na komemoraciju za Praljka, s liberalizacijom obrazovne reforme, s Plenkovićevim – sad već davnim – najavama o ratifikaciji Istanbulske konvencije… Istovremeno, želi se Europsku uniju i Europsku pučku stranku držati u uvjerenju da je HDZ bastion tolerancije, visokih demokratskih standarda te ljudskih prava i sloboda. ‘Uz dva predsjednika podjednakih ovlasti i specifične težine, koji bi pravično podijelili sektore djelovanja, primjerice, nikome ne bi palo na pamet pitati zašto se Andrej Plenković nije pojavio na komemoraciji osuđenome ratnom zločincu Slobodanu Praljku, niti zbog čega je Milijan Brkić – ako već Plenkovića nije bilo – tome svečanom okupljanju prisustvovao. Bilo bi jasno da svaki od njih rutinski obavlja svoj posao i ne bi ih pratile insinuacije da jedan drugome rade iza leđa’, predložio je Viktor Ivančić u prošlom broju Novosti model još efikasnijeg i transparentnijeg HDZ-ovog prakticiranja dvoličnosti.
S obzirom na to da Ivančićeva politička inovacija neće (uskoro) zaživjeti zbog iracionalnosti i taštine političara te zbog protokolarnih komplikacija koje bi proistekle iz rečenog rješenja, Hrvatskoj ostaje život u neproglašenoj simbiozi algoidnog Plenkovića i gljivastog Brkića, ostaje zarobljenost čitave zemlje njihovim međusobnim interesnim parazitiranjem koje u najvećoj mjeri određuje glavinjanje hrvatskog političkog mejnstrima i koje će trajati dok se jednom od njih dvojice ne ukaže zgodna prilika za upravljanje strankom i državom lišeno vitalne ovisnosti o onom drugom. Pritom je Brkićev problem taj što teško može biti prvi čovjek HDZ-a i predsjednik Vlade i što će uvijek morati tražiti neko lice koje će isturiti u prvi plan u zamjenu za poslušnost. ‘U najvećem dijelu Karamarkovog mandata na čelu HDZ-a Brkić je bio njegov glavni izvršitelj i operativac’, kaže naš sugovornik blizak vodstvu HDZ-a. ‘Počeo mu je tiho otkazivati lojalnost tek kad je postao izgledan Karamarkov pad, koji je ovaj sam skrivio svojim nerazumnim i sumnjivim postupcima. Premda je Brkiću, tada glavnom tajniku stranke, i njegovim istomišljenicima bilo teško palo već i Karamarkovo promoviranje Hasanbegovića u neformalnog ideologa HDZ-a, jer se Hasanbegović učlanio u stranku nekoliko mjeseci prije nego što je postao to što je postao, nisu pružali otpor sve dok se vlast nije počela munjevito urušavati. Brkić, koji je u međuvremenu postao zamjenik predsjednika HDZ-a, pristao je na Plenkovića zato što je shvatio da je to jedini način za ostanak na vlasti, ali nije postao Plenkovićev izvršitelj i operativac. Oni su saveznici iz nužde i iz golog interesa i to se neće promijeniti sve dok je HDZ na vlasti: Plenkoviću ne treba otvorena unutrašnja fronta i spreman je na razne ustupke da to izbjegne, a Brkić vrlo dobro zna da je svaka akcija protiv Plenkovića osuđena na propast sve dok je HDZ na vlasti i dok ima rejting kakav ima. To su, uostalom, pokazali i odjeci komemoracije za Praljka.’
Konkretni smisao Brkićevog povremenog zveckanja pobunom radikala i puštanja u medije spinova o enormnom širenju njegovog unutarstranačkog utjecaja, osim spomenutog zadržavanja uz HDZ i birača nezadovoljnih Plenkovićevim izletima u umjerenjaštvo te stvaranja kvalitetnog startnog položaja u slučaju političkih turbulencija, jest upravo iznuđivanje koncesija u svoju korist i u korist ‘svojih ljudi’ u stranačkoj strukturi te za interese poslovne grupacije okupljene oko Pavla Vujnovca, vlasnika Prvog plinarskog društva i još niza tvrtki iz energetskog sektora, poduzetnika Zorana Gopca, zatim Višeslava Vukojevića, sina Vice Vukojevića, te Josipa Jurčevića, nekoć načelnika Personalnog odjela u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji. Financijsku bazu ovog poslovnog kruga jedno je vrijeme predstavljala Karlovačka banka, dok obitelj Šola, koja je vladala tom bankom, nije izvrgnuta kaznenom progonu: ta je banka, između ostalog, izdašno financirala nekretninske poslovne pothvate bivših supruga Brkića i Jurčevića. Zatim je PPD, zajedno s operacijama povezanima s Lukom Ploče, zamijenio Karlovačku banku, ali s puno većim kapitalom, puno razgranatijim interesima i neusporedivo širim manevarskim mogućnostima kad je posrijedi plasman novca. Poznato je da je, zahvaljujući Brkićevom posredovanju, Vujnovac 2014. godine kreditirao HDZ višemilijunskim iznosom.
Milijan Brkić je, poput novog-starog predsjednika Hrvatske narodne stranke Ivana Vrdoljaka, ponajprije eksponent jednog poslovno-političkog lobija. Taj lobi ga je i gurnuo u policijsko-obavještajni pa onda i politički vrh zemlje, jer istaknuta ratna uloga, nacionalistička zadrtost i odbijanje da kao zapovjednik specijalne policijske jedinice početkom 2001., u vrijeme bijega Mirka Norca i prosvjeda povezanih s time, posluša svoje nadređene u MUP-u – a to je bilo sve s čime je Brkić raspolagao – nisu bili dovoljni za instaliranje na važne položaje. Zato zamjenik predsjednika HDZ-a i potpredsjednik Sabora neće poduzimati nikakve nepromišljene i nagle pokrete: njegovo je samo da se s vremena na vrijeme javi s kakvom uvijenom kritikom Plenkovića s radikalnog desnog krila i da tom vrstom pritiska ishodi konkretne ustupke ponajprije u sferi energetike. Čini se da će uloga Ivana Vrdoljaka u vladajućoj koaliciji biti identična, osim što će njegov pritisak na premijera dolaziti s, uvjetno rečeno, liberalnih pozicija.
Evo već šestu godinu na hrvatskoj političkoj sceni živi mit o natprirodnim operativno-terenskim sposobnostima i zakulisnim unutarstranačkim moćima Milijana Brkića, četrdeset sedmogodišnjeg zamjenika predsjednika HDZ-a i potpredsjednika Hrvatskog sabora, inače diplomiranog kriminalista, bivšeg policijskog specijalca i nekoć visokopozicioniranog službenika u Ravnateljstvu policije i u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji. Brkić, naravno, čitavo to vrijeme aktivno sudjeluje u poticanju ili održavanju mistifikacije o svojoj presudnoj ulozi u kreiranju ideološke pozicije i kadrovske politike najveće hrvatske partije: on želi da se i u stranci i u javnost misli da o njegovoj volji – odnosno o volji tzv. tvrde struje – ovisi sudbina predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića i da se bez njegove suglasnosti ne mogu i ne smiju donositi važne odluke. Brkić želi da se vjeruje da je on glavni ‘čuvar revolucije’ i da je najopasniji Plenkovićev unutrašnji oponent kad je riječ o eventualnim skretanjima s linije rigidnog nacionalizma i konzervativizma, pa svako malo izjavi nešto što je u funkciji bleferskog podsjećanja na njegovu ulogu unutrašnjeg mača nad glavom šefa HDZ-a.
Povremeni izljevi netrpeljivosti prema manjinama služe Brkiću kao domoljubno opravdanje pred zavičajno-birtijskim krugom, kao kakva-takva distanca prema Plenkovićevoj politici i kao upozorenje o stalnoj budnosti revolucionarnih skrbnika
‘Svatko tko osjeća Hrvatsku, Domovinski rat i hrvatske branitelje danas je tu. Oni koji nisu, imaju svoje razloge za to i to morate njih pitati’, rekao je nakon komemoracije za umirovljenog generala Slobodana Praljka, koji se ubio u haškoj sudnici kad je čuo da je pravomoćno osuđen na dvadeset godina zatvora zbog ratnih zločina nad Bošnjacima i zbog aktivnog učešća u hrvatskom udruženom zločinačkom pothvatu protiv Bosne i Hercegovine. Tko se nije pojavio na komemoraciji u zagrebačkoj dvorani ‘Lisinski’? Nisu mnogi, ali Brkiću su među njima važni jedino premijer Plenković i predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović i citirane riječi namijenjene su njima. ‘Gospodin Pupovac i nacionalne manjine neće određivati sastav hrvatske Vlade. Podsjetio bih da je ovo hrvatska država, da u hrvatskoj državi, uz nacionalne manjine koje imaju itekako zajamčena ustavna prava, odlučuju Hrvatice i Hrvati, da je ovo naša zemlja, a ne nečija tuđa’, izjavio je u svibnju, dok je HDZ pokušavao spasiti svoju vladu poslije raskida koalicije s Mostom i dok je vladajuća stranka među ljutim desničarima pokušavala ublažiti činjenicu odlaska Zlatka Hasanbegovića iz svojih redova. ‘Mislim da nitko u Hrvatskoj nije ugrožen, pa tako ni gospodin Pupovac. A ako je, neka ode onamo gdje neće biti ugrožen’, rekao je u ožujku 2016., u vrijeme kratkotrajne vladavine Tomislava Karamarka. HDZ-ova vlada, pa onda i Brkićeva funkcija potpredsjednika Sabora, danas ovise o Miloradu Pupovcu i još dvoje SDSS-ovih parlamentarnih zastupnika, no kod HDZ-ovih i srodnih mu radikala nema bune i nema nelagode zbog raskoraka između ekstremističkih čuvstava i čiste pragme kad je posrijedi konzumacija vlasti: povremeni izljevi netrpeljivosti prema manjinama i svima koji se na bilo koji način razlikuju od poželjne katoličko-nacionalističke matrice služe Brkiću kao domoljubno opravdanje pred zavičajno-birtijskim krugom do čijeg mu je prihvaćanja stalo, kao kakva-takva distanca prema Plenkovićevoj politici u slučaju da HDZ-ova kola krenu nizbrdo ili da dođe u pitanje Plenkovićev liderski status, i kao upozorenje o stalnoj budnosti revolucionarnih skrbnika koje nije pametno shvatiti neozbiljno.
Te i takve izjave mogu se tumačiti i kao HDZ-ova dvostruka igra, jer im je jedini društveno relevantni efekt držati uz HDZ i onaj dio desnog biračkog tijela koji se teško miri s koalicijom sa SDSS-om, sa skidanjem HOS-ove proustaške spomen-provokacije iz Jasenovca, s ublažavanjem službenog državnog stava o presudi hercegbosanskoj šestorici, s nedolaskom premijera i predsjednice na komemoraciju za Praljka, s liberalizacijom obrazovne reforme, s Plenkovićevim – sad već davnim – najavama o ratifikaciji Istanbulske konvencije… Istovremeno, želi se Europsku uniju i Europsku pučku stranku držati u uvjerenju da je HDZ bastion tolerancije, visokih demokratskih standarda te ljudskih prava i sloboda. ‘Uz dva predsjednika podjednakih ovlasti i specifične težine, koji bi pravično podijelili sektore djelovanja, primjerice, nikome ne bi palo na pamet pitati zašto se Andrej Plenković nije pojavio na komemoraciji osuđenome ratnom zločincu Slobodanu Praljku, niti zbog čega je Milijan Brkić – ako već Plenkovića nije bilo – tome svečanom okupljanju prisustvovao. Bilo bi jasno da svaki od njih rutinski obavlja svoj posao i ne bi ih pratile insinuacije da jedan drugome rade iza leđa’, predložio je Viktor Ivančić u prošlom broju Novosti model još efikasnijeg i transparentnijeg HDZ-ovog prakticiranja dvoličnosti.
S obzirom na to da Ivančićeva politička inovacija neće (uskoro) zaživjeti zbog iracionalnosti i taštine političara te zbog protokolarnih komplikacija koje bi proistekle iz rečenog rješenja, Hrvatskoj ostaje život u neproglašenoj simbiozi algoidnog Plenkovića i gljivastog Brkića, ostaje zarobljenost čitave zemlje njihovim međusobnim interesnim parazitiranjem koje u najvećoj mjeri određuje glavinjanje hrvatskog političkog mejnstrima i koje će trajati dok se jednom od njih dvojice ne ukaže zgodna prilika za upravljanje strankom i državom lišeno vitalne ovisnosti o onom drugom. Pritom je Brkićev problem taj što teško može biti prvi čovjek HDZ-a i predsjednik Vlade i što će uvijek morati tražiti neko lice koje će isturiti u prvi plan u zamjenu za poslušnost. ‘U najvećem dijelu Karamarkovog mandata na čelu HDZ-a Brkić je bio njegov glavni izvršitelj i operativac’, kaže naš sugovornik blizak vodstvu HDZ-a. ‘Počeo mu je tiho otkazivati lojalnost tek kad je postao izgledan Karamarkov pad, koji je ovaj sam skrivio svojim nerazumnim i sumnjivim postupcima. Premda je Brkiću, tada glavnom tajniku stranke, i njegovim istomišljenicima bilo teško palo već i Karamarkovo promoviranje Hasanbegovića u neformalnog ideologa HDZ-a, jer se Hasanbegović učlanio u stranku nekoliko mjeseci prije nego što je postao to što je postao, nisu pružali otpor sve dok se vlast nije počela munjevito urušavati. Brkić, koji je u međuvremenu postao zamjenik predsjednika HDZ-a, pristao je na Plenkovića zato što je shvatio da je to jedini način za ostanak na vlasti, ali nije postao Plenkovićev izvršitelj i operativac. Oni su saveznici iz nužde i iz golog interesa i to se neće promijeniti sve dok je HDZ na vlasti: Plenkoviću ne treba otvorena unutrašnja fronta i spreman je na razne ustupke da to izbjegne, a Brkić vrlo dobro zna da je svaka akcija protiv Plenkovića osuđena na propast sve dok je HDZ na vlasti i dok ima rejting kakav ima. To su, uostalom, pokazali i odjeci komemoracije za Praljka.’
Konkretni smisao Brkićevog povremenog zveckanja pobunom radikala i puštanja u medije spinova o enormnom širenju njegovog unutarstranačkog utjecaja, osim spomenutog zadržavanja uz HDZ i birača nezadovoljnih Plenkovićevim izletima u umjerenjaštvo te stvaranja kvalitetnog startnog položaja u slučaju političkih turbulencija, jest upravo iznuđivanje koncesija u svoju korist i u korist ‘svojih ljudi’ u stranačkoj strukturi te za interese poslovne grupacije okupljene oko Pavla Vujnovca, vlasnika Prvog plinarskog društva i još niza tvrtki iz energetskog sektora, poduzetnika Zorana Gopca, zatim Višeslava Vukojevića, sina Vice Vukojevića, te Josipa Jurčevića, nekoć načelnika Personalnog odjela u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji. Financijsku bazu ovog poslovnog kruga jedno je vrijeme predstavljala Karlovačka banka, dok obitelj Šola, koja je vladala tom bankom, nije izvrgnuta kaznenom progonu: ta je banka, između ostalog, izdašno financirala nekretninske poslovne pothvate bivših supruga Brkića i Jurčevića. Zatim je PPD, zajedno s operacijama povezanima s Lukom Ploče, zamijenio Karlovačku banku, ali s puno većim kapitalom, puno razgranatijim interesima i neusporedivo širim manevarskim mogućnostima kad je posrijedi plasman novca. Poznato je da je, zahvaljujući Brkićevom posredovanju, Vujnovac 2014. godine kreditirao HDZ višemilijunskim iznosom.
Milijan Brkić je, poput novog-starog predsjednika Hrvatske narodne stranke Ivana Vrdoljaka, ponajprije eksponent jednog poslovno-političkog lobija. Taj lobi ga je i gurnuo u policijsko-obavještajni pa onda i politički vrh zemlje, jer istaknuta ratna uloga, nacionalistička zadrtost i odbijanje da kao zapovjednik specijalne policijske jedinice početkom 2001., u vrijeme bijega Mirka Norca i prosvjeda povezanih s time, posluša svoje nadređene u MUP-u – a to je bilo sve s čime je Brkić raspolagao – nisu bili dovoljni za instaliranje na važne položaje. Zato zamjenik predsjednika HDZ-a i potpredsjednik Sabora neće poduzimati nikakve nepromišljene i nagle pokrete: njegovo je samo da se s vremena na vrijeme javi s kakvom uvijenom kritikom Plenkovića s radikalnog desnog krila i da tom vrstom pritiska ishodi konkretne ustupke ponajprije u sferi energetike. Čini se da će uloga Ivana Vrdoljaka u vladajućoj koaliciji biti identična, osim što će njegov pritisak na premijera dolaziti s, uvjetno rečeno, liberalnih pozicija.
