Nedavni izbori u Mađarskoj i Srbiji nisu promijenili ništa u političkoj orijentaciji tih zemalja, ali je unekoliko zahvalno to što su pokazali neodrživost sadašnjeg svjetskog poretka. Svijet više nije na prekretnici zbog nalaženja kompromisa između Zapada i Istoka, nego zato što treba pronaći novu, treću adresu za upravljanje tim poretkom
Orban i Vučić na nedavnom otvorenju dionice pruge Beograd – Budimpešta (foto Milan Maričić/PIXSELL)
Tresla se brda, rodio se miš. Tom pomalo izlizanom izrekom ipak se najbolje opisuje što se promijenilo nakon izbora u Mađarskoj i u Srbiji. Nije se promijenilo ništa. Sva očekivanja Zapada da će promijeniti vlast u ovim dvjema državama ili barem značajno oslabiti Viktora Orbana i Aleksandra Vučića otišla su u slivnik promašenih iluzija. Orban i Vučić ne samo da su ostali na vlasti, nego su je i ojačali. Doduše, Washington i Bruxelles ponešto su ipak uspjeli. Orban se pridružio zapadnim sankcijama protiv Rusije zbog intervencije u Ukrajini, ali odbija osuditi Putinovu intervencionističku politiku u toj zemlji, dok Vučić odbija sankcije Moskvi, ali prihvaća rezolucije i druge akte Ujedinjenih naroda o osudi ruske intervencije i isključivanju Rusije iz tijela UN-a. No bez obzira na to, Mađarska i Srbija etablirale su se kao katolički i pravoslavni bastion neliberalne demokracije i autokratizma u Evropi. Tko je za to kriv? Pa u krajnjem slučaju mađarski i srpski birači koji su ogromnom većinom podržali takav politički i društveni model. Ali kriv je, bez sumnje, i Zapad koji se ujedinio tek oko upada ruske vojske u Ukrajinu i oko slanja oružja ukrajinskoj vojsci. Što se, doduše, može djelomično razumjeti s obzirom na rasplet ukrajinskog rata. No zapadne saveznice očito su morale napraviti puno više u privlačenju Rusije, a ne u antagoniziranju s njom, zbog čega, u krajnjoj liniji, i one snose odgovornost za rusko-ukrajinski rat.
Zanimljivo je da se Aleksandar Vučić poslije izbora požalio da je Srbija skrenula udesno što, naravno, nije i ne može biti istina jer sukno i škare srpske politike drži on sam, pa Srbija skreće udesno onoliko koliko on želi, vezano prvenstveno uz nepriznavanje faktične samostalnosti Kosova. Drugo, ako Srbija nekamo skreće, to je prije ulijevo jer su lijevo-liberalne stranke nadjačale ultrakonzervativce u skupštini, što je Vučiću valjda nezgodno priznati. Napokon, važno je kome je Vučić uputio ovu žalopojku. Vladimiru Putinu sigurno nije jer je on neokrunjeni car desnih opozicijskih radikala na Zapadu, iako mu se tron u posljednje vrijeme poprilično drma. Dakle, poruka je mogla biti poslana samo Zapadu, kao što je to svojedobno činio i Franjo Tuđman žaleći se da ima posla s pronacističkim radikalima pa Zapadni svijet nema bolje rješenje od njega (slično je radio i Orban dok je još Jobbik bio ekstremno desničarska organizacija). Dakle, Mađarska i Srbija nisu bez stanovitih aduta u sučeljavanju sa Zapadom i to se dobro vidjelo tokom proteklih izbora. I Orban i Vučić ušli su u njih s cijelim paketima mjera populacionističkih namjera kojima beneficiraju mlađe obitelji s više djece. To, doduše, sliči na uobičajeno šibicarenje uoči izbora, ali također pokazuje da Evropska unija nema nikakvu socijalnu politiku, osim nažvrljanu na nekoliko načelnih stavki, čime su se mađarski i srpski režim obilno okoristili. Doda li se ovome da je Evropa pokazivala gotovo neoimperijalnu ekonomsku bahatost nad svojim južnim dijelovima, što je u slučaju Grčke prešlo u fazu zelenaškog naplaćivanja kredita, i da je zaustavila ulazak tamnoputih izbjeglica i omogućila ulazak samo bjelačkim Ukrajincima, pitanje je da li je od nje, Evrope, išta ostalo.
Činjenica da se Evropa prvi put ujedinila oko slanja oružja ukrajinskoj vojsci zvuči zastrašujuće i sramotno. Doduše, i utvrde evroskepticizma doživjele su stanovitu štetu jer je, recimo, Poljska donekle zahladila odnose s Mađarskom zbog proruskih stavova Budimpešte, koje Varšava tradicionalno ne podnosi. No evroskeptični klinovi ulaze u meko evropsko tlo i to se jedva išta može promijeniti. Štoviše, ti klinovi dobro funkcioniraju i šire se dalje, pa kada je nedavno hrvatski šef diplomacije Gordan Grlić Radman uskliknuo "brat uz brata, Mađar uz Hrvata", time je zapravo poručio da bez obzira na, blago rečeno, dvojbene odnose Zagreba i Budimpešte oko Ine Hrvatska ima stanovite simpatije za orbanistički tip vlasti.
Trenutno spomenuti klin najviše prijeti u Francuskoj, gdje uoči drugog kruga predsjedničkih izbora Le Pen puše za vrat Macronu, ali ne događa se prvi put da je radikalna desnica došla pred vrata Elizejske palače. A onda se u Francuzima probude, ja ga tako zovem, republikanski refleksi, i radikalna desnica promaši cilj. Zato je važnije ono što se događa na prostoru ex-Jugoslavije, gdje se odvija proces zamrznutog rata, koji se u slučaju Crne Gore umalo i odmrznuo, a isto bi se moglo dogoditi i u Bosni i Hercegovini, iako je to manje vjerojatno. Ima tu još nešto važno. Volodimir Zelenski tvrdi da je rat protiv Ukrajine zapravo rat protiv Evrope, što znači da se nudi kao neka vrsta vojne krajine Evropske unije, što je s obzirom na rasplet ukrajinskog rata sasvim razumljivo. Ali ako je Rusija zbilja prijetnja Evropi, to ne znači da treba biti obratno, na što upućuje sada već masovno bojkotiranje ruskih umjetnika i znanstvenika na Zapadu. Suprotno, novi "berlinski zid" trebalo bi rušiti s obje strane, pri čemu bi Evropu trebalo definirati kao jedinstveni kulturni prostor u koji bi jednako pripadali i Berlin, i Pariz, i London, pa preko Kijeva i Moskva.
Dakle, nije toliko problem što su Mađarska i Srbija na nedavnim izborima navodno skrenule dodatno udesno, koliko što to postaje problem cijelog zapadnog svijeta. Uostalom, to govori i bazična faktografija posljednjih desetljeća. Taj svijet je sebe proglasio ovlaštenim izvoznikom demokracije u arapske zemlje, a onda se, apsurdno, pretvorio u uvoznika najgorih ratničkih i zločinačkih metoda iz tih zemalja, i to uvoznika u srce Evrope. Jer ne treba zaboraviti da nije jedini Putin glupo progutao udicu glavnog krivca ukrajinskog rata, nego je spisak krivaca dulji. Zapad je naime od poticanja pronacističkog prevrata na Majdanu pa nadalje postao manje-više direktan sudionik u ukrajinskom krvavom ratu i time praktički izbrisao svoju početnu mirotvornu funkciju te se pretvorio u ožičane i militarizirane države koje ne prežu ni od vojnih metoda kojima opasuju svoje zone interesa.
Ukratko, svijet se opet našao na raskrsnici, ali ne u smislu nalaženja kompromisa između Zapada i Istoka, nego u smislu traženja nove, treće adrese koja bi utvrdila novi svjetski poredak ili, drukčije rečeno, bila gospodar mira i rata u svijetu. To mogu biti jedino Ujedinjeni narodi, istina reformirani da bi u tome mogli biti efikasni, što, doduše, u dogledno vrijeme ne izgleda realno. No bez obzira na to, Mađarskoj i Srbiji čak treba odati priznanje što su pružile poticaj da se krene u tom pravcu, koliko god taj pravac bio lelujav i neizvjestan.
portalnovosti
Orban i Vučić na nedavnom otvorenju dionice pruge Beograd – Budimpešta (foto Milan Maričić/PIXSELL)
Tresla se brda, rodio se miš. Tom pomalo izlizanom izrekom ipak se najbolje opisuje što se promijenilo nakon izbora u Mađarskoj i u Srbiji. Nije se promijenilo ništa. Sva očekivanja Zapada da će promijeniti vlast u ovim dvjema državama ili barem značajno oslabiti Viktora Orbana i Aleksandra Vučića otišla su u slivnik promašenih iluzija. Orban i Vučić ne samo da su ostali na vlasti, nego su je i ojačali. Doduše, Washington i Bruxelles ponešto su ipak uspjeli. Orban se pridružio zapadnim sankcijama protiv Rusije zbog intervencije u Ukrajini, ali odbija osuditi Putinovu intervencionističku politiku u toj zemlji, dok Vučić odbija sankcije Moskvi, ali prihvaća rezolucije i druge akte Ujedinjenih naroda o osudi ruske intervencije i isključivanju Rusije iz tijela UN-a. No bez obzira na to, Mađarska i Srbija etablirale su se kao katolički i pravoslavni bastion neliberalne demokracije i autokratizma u Evropi. Tko je za to kriv? Pa u krajnjem slučaju mađarski i srpski birači koji su ogromnom većinom podržali takav politički i društveni model. Ali kriv je, bez sumnje, i Zapad koji se ujedinio tek oko upada ruske vojske u Ukrajinu i oko slanja oružja ukrajinskoj vojsci. Što se, doduše, može djelomično razumjeti s obzirom na rasplet ukrajinskog rata. No zapadne saveznice očito su morale napraviti puno više u privlačenju Rusije, a ne u antagoniziranju s njom, zbog čega, u krajnjoj liniji, i one snose odgovornost za rusko-ukrajinski rat.
Zanimljivo je da se Aleksandar Vučić poslije izbora požalio da je Srbija skrenula udesno što, naravno, nije i ne može biti istina jer sukno i škare srpske politike drži on sam, pa Srbija skreće udesno onoliko koliko on želi, vezano prvenstveno uz nepriznavanje faktične samostalnosti Kosova. Drugo, ako Srbija nekamo skreće, to je prije ulijevo jer su lijevo-liberalne stranke nadjačale ultrakonzervativce u skupštini, što je Vučiću valjda nezgodno priznati. Napokon, važno je kome je Vučić uputio ovu žalopojku. Vladimiru Putinu sigurno nije jer je on neokrunjeni car desnih opozicijskih radikala na Zapadu, iako mu se tron u posljednje vrijeme poprilično drma. Dakle, poruka je mogla biti poslana samo Zapadu, kao što je to svojedobno činio i Franjo Tuđman žaleći se da ima posla s pronacističkim radikalima pa Zapadni svijet nema bolje rješenje od njega (slično je radio i Orban dok je još Jobbik bio ekstremno desničarska organizacija). Dakle, Mađarska i Srbija nisu bez stanovitih aduta u sučeljavanju sa Zapadom i to se dobro vidjelo tokom proteklih izbora. I Orban i Vučić ušli su u njih s cijelim paketima mjera populacionističkih namjera kojima beneficiraju mlađe obitelji s više djece. To, doduše, sliči na uobičajeno šibicarenje uoči izbora, ali također pokazuje da Evropska unija nema nikakvu socijalnu politiku, osim nažvrljanu na nekoliko načelnih stavki, čime su se mađarski i srpski režim obilno okoristili. Doda li se ovome da je Evropa pokazivala gotovo neoimperijalnu ekonomsku bahatost nad svojim južnim dijelovima, što je u slučaju Grčke prešlo u fazu zelenaškog naplaćivanja kredita, i da je zaustavila ulazak tamnoputih izbjeglica i omogućila ulazak samo bjelačkim Ukrajincima, pitanje je da li je od nje, Evrope, išta ostalo.
Činjenica da se Evropa prvi put ujedinila oko slanja oružja ukrajinskoj vojsci zvuči zastrašujuće i sramotno. Doduše, i utvrde evroskepticizma doživjele su stanovitu štetu jer je, recimo, Poljska donekle zahladila odnose s Mađarskom zbog proruskih stavova Budimpešte, koje Varšava tradicionalno ne podnosi. No evroskeptični klinovi ulaze u meko evropsko tlo i to se jedva išta može promijeniti. Štoviše, ti klinovi dobro funkcioniraju i šire se dalje, pa kada je nedavno hrvatski šef diplomacije Gordan Grlić Radman uskliknuo "brat uz brata, Mađar uz Hrvata", time je zapravo poručio da bez obzira na, blago rečeno, dvojbene odnose Zagreba i Budimpešte oko Ine Hrvatska ima stanovite simpatije za orbanistički tip vlasti.
Trenutno spomenuti klin najviše prijeti u Francuskoj, gdje uoči drugog kruga predsjedničkih izbora Le Pen puše za vrat Macronu, ali ne događa se prvi put da je radikalna desnica došla pred vrata Elizejske palače. A onda se u Francuzima probude, ja ga tako zovem, republikanski refleksi, i radikalna desnica promaši cilj. Zato je važnije ono što se događa na prostoru ex-Jugoslavije, gdje se odvija proces zamrznutog rata, koji se u slučaju Crne Gore umalo i odmrznuo, a isto bi se moglo dogoditi i u Bosni i Hercegovini, iako je to manje vjerojatno. Ima tu još nešto važno. Volodimir Zelenski tvrdi da je rat protiv Ukrajine zapravo rat protiv Evrope, što znači da se nudi kao neka vrsta vojne krajine Evropske unije, što je s obzirom na rasplet ukrajinskog rata sasvim razumljivo. Ali ako je Rusija zbilja prijetnja Evropi, to ne znači da treba biti obratno, na što upućuje sada već masovno bojkotiranje ruskih umjetnika i znanstvenika na Zapadu. Suprotno, novi "berlinski zid" trebalo bi rušiti s obje strane, pri čemu bi Evropu trebalo definirati kao jedinstveni kulturni prostor u koji bi jednako pripadali i Berlin, i Pariz, i London, pa preko Kijeva i Moskva.
Dakle, nije toliko problem što su Mađarska i Srbija na nedavnim izborima navodno skrenule dodatno udesno, koliko što to postaje problem cijelog zapadnog svijeta. Uostalom, to govori i bazična faktografija posljednjih desetljeća. Taj svijet je sebe proglasio ovlaštenim izvoznikom demokracije u arapske zemlje, a onda se, apsurdno, pretvorio u uvoznika najgorih ratničkih i zločinačkih metoda iz tih zemalja, i to uvoznika u srce Evrope. Jer ne treba zaboraviti da nije jedini Putin glupo progutao udicu glavnog krivca ukrajinskog rata, nego je spisak krivaca dulji. Zapad je naime od poticanja pronacističkog prevrata na Majdanu pa nadalje postao manje-više direktan sudionik u ukrajinskom krvavom ratu i time praktički izbrisao svoju početnu mirotvornu funkciju te se pretvorio u ožičane i militarizirane države koje ne prežu ni od vojnih metoda kojima opasuju svoje zone interesa.
Ukratko, svijet se opet našao na raskrsnici, ali ne u smislu nalaženja kompromisa između Zapada i Istoka, nego u smislu traženja nove, treće adrese koja bi utvrdila novi svjetski poredak ili, drukčije rečeno, bila gospodar mira i rata u svijetu. To mogu biti jedino Ujedinjeni narodi, istina reformirani da bi u tome mogli biti efikasni, što, doduše, u dogledno vrijeme ne izgleda realno. No bez obzira na to, Mađarskoj i Srbiji čak treba odati priznanje što su pružile poticaj da se krene u tom pravcu, koliko god taj pravac bio lelujav i neizvjestan.
portalnovosti
