U konačnici, Evropa će prije ili kasnije platiti vrlo visoku cijenu ovog balkanskog ruleta energetskim interesima. Ali upravo zbog tih igara i tih interesa Dodiku i Čoviću, Zagrebu i Beogradu interes je BiH zadržati izvan evropskih okvira, i u zoni svojih interesa i svojih kriminalnih utjecaja.

Analizu onoga što se zadnjih mjeseci događa ne samo s Evropom, nego i oko kojekakvih balkanskih kombinacija, može se suštinski svesti na jedan zaključak. Dok se Evropa zabavlja Brexitom, “partneri” joj iza leđa igraju nove i opasne energetske, ali i kriminalno-krijumčarske igre preko Balkana, koje će dugoročno ne samo ugroziti sigurnost Europske unije, nego i njenu financijsko ekonomsku stabilnost, ukoliko briselski eurobirokrati uskoro ne dođu pameti. Čini se da u današnjim evropskim institucijama ne postoji niti jedna koja bi analitičkim pregledima prvo igara oko Bexita, a potom igara oko Balkana, i konačno igara oko Latinske Amerike, upozorila one koji u Evropi i u ime Evrope odlučuju na gubitničku igru koja je nametnuta Uniji. Dva su mi događaja pritom, gotovo karikaturalno bitna za razumijevanje pozadinskih okolnosti aktualne evropske krize. Prvi je svakako anegdota o tome kako je Kissinger svojevremeno komentirao nastanak Europske unije, riječima: “Evropa? Što je to? Na koji telefon se dobije Evropa?”. Drugi događaj je moj beogradski susret s nekad moćnim washingtonskim birokratom Yossefom Bodanskym, u srpnju 2014. godine, nakon mojeg povratka s prezentacija o organiziranom kriminalu i korupciji na Balkanu, koje sam održao u radnim tijelima Evropske komisije u Bruxellesu. Bodansky je tada doletio u Beograd i na sastanku sa mnom, kad sam mu objasnio da Evropa ima danas mehanizme za pokretanje pitanja određenih procesa na Balkanu od devedesetih godina na ovamo, Bodansky mi je samo kratko komentirao: “Zapamtite Margetiću, za desetak godina Evropska unija bit će propali projekt, Velika Britanija izlazi, a na tu krizu uslijedit će izbjeglički valovi i niz unutarevropskih kriza, koji će kulminirati potpuno redefiniranim odnosima energetskih centara moći i novim energetskim putevima”. Nasmijao se i dodao: “Tko računa s Evropom, taj se preračunao”. Pet godina kasnije, scenarij o kojem mi je uz beogradsku kavu pričao moj američki sugovornik, nekad dugogodišnji član Republikanskog kongresnog odbora za borbu protiv terorizma i specijalne oblike rata, naveliko se ostvaruje, i kako stvari stoje ponovno preko leđa Balkana i njegovih stanovnika. Uostalom, kompletna međunarodna zajednica ima besprijekornu historiju prljavih balkanskih igara, koje se u pravilu plaćaju glavama, životima i sudbinama balkanskih ljudi. Postavlja se pitanje, nije li situacija danas slična onoj prije tridesetak godina, kad su se međunarodni interesi zadnji put ovako preklapali preko Balkana?! Posljednji dijelovi mozaika počeli su dolaziti na svoje mjesto nedavnim praktički vojnim udarom i rušenjem vlasti bolivijskog predsjednika Eva Moralesa. Zato ću i analizu trenutne pozicije Balkana u velikim, globalnim, igrama započeti upravo situacijom u Boliviji.

Iako je Evropa, praktički prešutjela vojno rušenje Moralesa u Boliviji, kao da je Bruxelles htio ostati distanciran od situacije u Latinskoj Americi, nesumnjivo je kako će dugoročno gledano rušenje Moralesa, imati itekakve posljedice po Evropsku uniju. Naime, kako se Evropska unija, strateški preorijentira na održive izvore energije i energente, samo u 2014. godini EU je uvezla 10% bioetanola i 26% biodizela ukupno potrošenog na prostoru Unije. Među glavnim, strateškim uvoznicima, odnosno dobavljačima biogoriva za EU, točnije među vodećih pet uvoznika u EU bila je upravo Bolivija, pogotovo kad govorimo o bioetanolu. Osim toga, za razliku od nekih drugih izvoznika u EU, Bolivija je s Unijom sudionik posebnog, strateškog dogovora o poticajima za održivi razvoj i dobro upravljanje u EU tzv. “OSP+”, te je u tom smislu u pogledu korištenja održivih energenata Bolivija bila jedan od strateških evropskih partnera u dugoročnim strategijama dugoročne zamjene korištenja zastarjelih energenata, koji se u EU najvećim dijelom dobavljaju iz izvora bliskih SAD-u, ili pak poslovno i strateški povezanih s SAD-om i Velikom Britanijom, ili pak Rusijom. Drugim riječima u evropskoj strategiji što veće diverzifikacije izvora energenata, Bolivija je svakako bila jedan od strateških partnera s kojima je EU već imala ugovorene srednjoročne ili dugoročne strateške sporazume, što naravno jednim dijelom zadire u američke, britanske, te interese njihovih satelita na međunarodnom tržištu energenata, dok svakako u manjoj mjeri utječe na ruske interese. U trenutku kad Evropa pokušava ostvariti što je veću moguću energetsku neovisnost o ruskim energentima, oslanjanje na partnere kao što je Bolivija, svakako je pobrkalo planove SAD-a i Velike Britanije u njihovoj strategiji preuzimanja energetske kontrole nad Unijom, koji i nisu neka tajna i o kojim planovima samo naivci mogu imati nekakvih iluzija. Uz to, nikako ne treba zaboraviti i činjenicu da je Bolivija vlasnik najvećih rezervi litija u svijetu, te je u pogledu te strateške proizvodnje, Morales potaknuo osnivanje YLB-a, državnog litijskog koncerna, kojem je povjereno upravljanje ovim vrlo vrijednim i strateški izuzetno važnim bolivijskim resursom, a samo nekoliko mjeseci prije državnog udara u Boliviji, Moralesova vlast je 11. srpnja 2019. godine, s ruskom kompanijom Rosatom potpisala strateški sporazum o razvoju industrije litija. Nije teško zaključiti kako je takvim upravljanjem strateškim svjetskim rezervama litija, Morales “gurnuo prst u oko” SAD-u i njihovim partnerima.

Mnogi su, možda, već i zaboravili da je ovom zadnjem, očito bolje organiziranom i uspješnom državnom udaru u Boliviji, prethodio pokušaj državnog udara u travnju 2009. godine, kad je skupina predvođena izvjesnim Eduardom Floresom Chicom, organizirala i pripremala izvesti atentate na Eva Moralesa i njegovog tadašnjeg potpredsjednika. Chico, koji je vodio skupinu organizatora, a što je izuzetno važna informacija, bio je dragovoljac tzv. “Domovinskog rata” u Hrvatskoj, i pripadnik hrvatskog ratnog podzemlja, koji je i u Boliviji bio povezan s hrvatskim podzemljem i kontroverznim pripadnicima hrvatske manjine, koji su pak povezani kako s ratnoprofiterskim elitama na Balkanu, tako i s međunarodnim narkotrafikantskim klanovima, ali i balkanskim krakom međunarodnih narkokartela. Dakako, Chico je još od vremena rata bio usko povezan s paraobavještajnim mafijaškim miljeom u Hrvatskoj, koji ovdje predstavlja, a danas čak i jače nego tada, pravu paralelnu strukturu vlasti, organiziranu ratnih devedesetih godina upravo kako bi se preko nje, u ime i za račun “duboke države” i ratnoprofiterskog političkog vrha, koordiniralo organizirane kriminalne aktivnosti od kojih se punio “crni” budžet režima u Zagrebu, odnosno nešto što bismo mogli nazvati paralelnim državnim budžetom koji se financira iz kriminala i služi za financiranje ilegalnih operacija iza kojih stoji vlast. Tim modelom HDZ-ova ratnoprofiterska elita nastavila se služiti sve do danas, a postojanje obavještajnog podzemlja, paralelne ili duboke države, o čemu sam pisao i prije desetak godina kad je Chico pokušao organizirati atentat na Moralesa, danas je notorna stvar i sve prisutnija čak i u onim medijima u kojima postoji kontrola tih istih paraobavještajnih struktura. Dakle, postojanje paralelne države naprosto više nije moguće sakriti. Ona je sistem, kako je to nedavno pokazao i sukob Plenkovića i Brkića, znatno jači od javnog državnog aparata, pa je danas jasno da je Brkić taj koji drži u šaci Plenkovića, a ne obrnuto, što je direktan rezultat stvarnih odnosa paralelne vlasti i javne vlasti. Te 2009. godine atentator Chico ubijen je, a bolivijski predsjednik neko je vrijeme razmišljao o pokretanju tužbe protiv Hrvatske zbog ovog sudjelovanja hrvatskog državljanina i dobrovoljca u planu državnog udara, te zbog sumnji da se radilo o nešto široj zavjeri i ozbiljnijem planu državnog udara i nasilnog preuzimanja vlasti u Boliviji.

Tajne depeše koje je 2011. godine objavio Wikileaks, potvrdile su u potpunosti informacije o tome kako je Morales razmišljao o pokretanju tužbe protiv Hrvatske zbog Chicovog sudjelovanja u planiranom atentatu. Flores je, naime, nakon Domovinskog rata dobio hrvatsko državljanstvo, a bio je izuzetno blizak ratnom HDZ-ovom gospodaru života i smrti u Slavoniji Branimiru Glavašu, dok ga se zajedno s jedinicom kojoj je pripadao sumnjičilo za miniranje srpskih kuća u Osijeku, te ubojstvo švicarskog i britanskog novinara. U svjetlu povezanosti državnog udara u Boliviji s balkanskom energetskom pričom i interesima, nije naodmet spomenuti niti činjenicu da je nakon rata na Balkanu Chico, dakle atentator na Moralesa, jedno vrijeme živio u Budimpešti, a da je s njim u Boliviji kao pripadnik atentatorske grupe tada ubijen i mađarski državljanin Arpad Magyaros, dok su u akciji uhićeni Mario Tadic Astorga, također hrvatski i bolivijski državljanin, te još jedan Mađar Elod Toaso, pa se nesumnjivo radilo o akciji koja je bila dio plana državnog udara, a koju su zajednički atentatom na Moralesa trebali izvesti hrvatski i mađarski atentatori. Iako su se tad te informacije mogle činiti nepovezive s mnogo širim kontekstom ove priče; danas, desetak godina kasnije, mozaik ovih povezanih informacija potpuno se uklapa u veću sliku.

Desetak godina kasnije, iza nešto bolje organiziranog i ovaj put barem za sad uspješnog državnog udara u Boliviji stoji ponovno jedan hrvatski tajkun iz Bolivije, koji je i u slučaju ranijeg državnog udara bio optužen kako je bio jedan od organizatora, te financijera atentata na Eva Moralesa. Za ovaj uspjeli državni udar iz 2019. godine bolivijski “kralj soje” Branko Marinković i javno se ponosi kako je rušio Moralesa. Marinković je, inače, nakon neuspjelog državnog udara 2009. godine pobjegao u Sjedinjene Američke Države, gdje je dobio politički azil, a kasnije se nastanio i u Brazilu, odakle je prema vlastitom priznanju sudjelovao i daljnjem planiranju nasilnog rušenja Moralesa s vlasti u Boliviji. Nije pritom nikakva tajna da je Marinković direktno povezan s neofašističkim, ekstremno desničarskim paramilitarističkim skupinama, te neonacističkim organizacijama, koje su izravno sudjelovale u ovom zadnjem državnom udaru.

Osim toga, jedan od zavjerenika u neuspjelom državnom udaru 2009. godine, koji je u tome surađivao s Marinkovićem, Mario Francisco Tadić Astorga zvani “Indijanac”, šezdesetogodišnji također bivši dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik gardijske brigade HV-a Tigrovi, iz 1991. godine, navodno u činu pukovnika, nakon što je 2015. godine pušten iz zatvora u Boliviji pobjegao je ni manje ni više nego upravo u Hrvatsku, odakle je očito osjećao kako će moći nastaviti nesmetano djelovati, pa nije nemoguće da je nastavio biti “oficir za vezu” balkanskog podzemlja i organizatora ovog zadnjeg i uspjelog državnog udara u Boliviji.

Razlozi za zakulisnu intervenciju, odnosno državni udar kakav je u Boliviji izveden uz ključnu ulogu hrvatskog podzemlja, nesumnjivo je pitanje strateških resursa, jer i onima najglupljima ne treba pretjerano objašnjavati kako je svjetska povijest znatnim dijelom upravo povijest ratovanja za resurse. Pritom, u slučaju bolivijskog državnog udara bitno je nekoliko činjenica. Prvo, u državnom udaru su sudjelovali narkokarteli. Drugo, narkokartel iz Cochabambe je imao izrazito važnu ulogu, a ključnu ulogu u tom kartelu igraju Hrvati i funkcioniranje tog kartela temelji se na strateškoj dugogodišnjoj čvrstoj povezanosti s balkanskim narko podzemljem u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Srbiji, na Kosovu, te u Bosni i Hercegovini, u čemu je premreženost s ratnoprofiterskim kriminalnim miljeom izuzetno bitna. Treće, dakle, nesporna je strateška veza tog narkokartela s Hrvatskom. Četvrto, alarmantna je povezanost državnog udara u Boliviji s neonacističkim organizacijama, skupinama zapadnih bijelih rasista kao i uska povezanost s neoustaškim miljeom u Hrvatskoj, koji je pak izuzetno povezan s vladajućim strukturama u Hrvatskoj, a posebno s paraobavještajnim miljeom. Peto, značajna je i veza organizacijske strukture iza državnog udara u Boliviji s njemačkom kompanijom ACI Systems Alemania (ACISA), jer se pritom radi o neskrivenoj vezi njemačke kompanije sa državnim udarom kojeg su izveli neonacisti iz narkokartela koji je usko povezan s Hrvatskom. Pritom se ACISA na svojoj web stranici hvali svojim partnerima, pa navodi listu njemačkih državnih institucija, od federalne vlade, pokrajinskih vlasti u značajnijim pokrajinama, do raznih specijaliziranih državnih instituta u Njemačkoj.

Bolivijski uspjeh, a tako i preuzimanje kontrole nad bolivijskim plinom, ali i drugim energentima, a posebno rezervama litija, SAD jednim dijelom kompenzira dugotrajni neuspjeh strategija nasilnog rušenja vlasti u Venecueli, te istovremeno širi svoju energetsku interesnu zonu, kojom steže energetske interese i energetsku kontrolu nad Evropom. Teško bi bilo vjerovati kako su Hrvati u cijeloj priči slučajno. Kao uostalom i Mađari. Jer i jedni i drugi su višestruko uključeni u američko-britanske energetske igre na Balkanu, koje se igraju upravo preko Hrvatske, Mađarske, Srbije, te preko strategije izgradnje LNG terminala na Krku u Hrvatskoj, koji je Evropi predstavljen kao strateški projekt osiguravanja veće energetske neovisnosti i sigurnosti za Evropsku uniju, te smanjenja energetske ovisnosti EU od Rusije. Hrvatska je u toj priči prema onome kako predstavlja LNG projekt u Bruxellesu, evropski strateški partner. Međutim, pozicija Zagreba za EU puno je opasnija od ovog privida kojeg pokušava stvoriti Plenkovićeva Vlada.

Tu dolazimo do veze Zagreb – Beograd – Banja Luka – Mostar – Moskva, u strateškim energetskim, osobito plinskim igrama na Balkanu, u kojima Hrvatska istovremeno s Amerikancima i Rusima igra čudnu dvostruku energetsku igru Evropi iza leđa i još opasnije – Evropi o glavi. Naime, nesporno je kako je prije par godina nakon posjeta Moskvi, Kolinda Grabar Kitarović učinila nekoliko strateški vrlo bitnih stvari. Prvo, izvela je apsolutni i ekstremni zaokret u politici prema BiH, koju je do krajnosti zaoštrila. Drugo, posredovala je u Zagrebu da se u tajnosti potpišu strogo povjerljivi ugovori Plenkovićeve Vlade i Dodikove Vlade o isporuci ruskog plina preko Hrvatske za Republiku Srpsku, odnosno formalno za Rafineriju Brod. Treće, posredovala je da se bez javne procedure, bez transparentnog zakonitog postupka u svrhu realizacije tog posla Zagreba i Banja Luke, državni produktovod Hrvatske prema Slavonskom Brodu za Bosanski Brod, da na višegodišnje korištenje privatnom poduzeću generala Ivana Čermaka, koji je dobio taj posao isporuke ruskog plina preko Hrvatske njegovom starom ratnom partneru Miloradu Dodiku. Četvrto, posredovala je u davanju pune podrške Draganu Čoviću, koji kao igrač u BiH operativno osigurava logističku podršku ovoj plinskoj strategiji preko Balkana, koja BiH dovodi u energetsku poziciju taoca Zagreba, Beograda i Banja Luke, a preko Čovića je ujedno blokirala bilo kakvu mogućnost da se Federacija BiH uspješno odupre takvoj tajnoj i štetnoj plinskoj strategiji. Peto, preko Čovića i u dogovoru s Dodikom omogućila je Vučiću i Beogradu da u potpunosti kontrolira ulaz plina u BiH na Zvorniku, i to ilegalnim zauzimanjem državnog plinovoda BiH, kojeg je na tom punktu zauzela Dodikova kompanija Pale gas. Tako je odigrana ova izuzetno važna plinska igra preko BiH i Balkana, i to uz stratešku ulogu Zagreba, dok u isto vrijeme Zagreb Evropi tvrdi kako Plenković i HDZ-ova vlast guraju projekt LNG terminala na Krku upravo kako bi se izbjegle ovakve prljave igre. Ne treba zanemariti činjenicu da isto obavještajno podzemlje i isti karteli koji su povezani s bolivijskim pučistima, povezani su i sa strukturama u BiH koje su umiješane u ovu igru, pa je tu na snazi strateški savez koji je bez šire slike teško i prepoznati i razumjeti.

U konačnici, Evropa će prije ili kasnije platiti vrlo visoku cijenu ovog balkanskog ruleta energetskim interesima. Ali upravo zbog tih igara i tih interesa Dodiku i Čoviću, Zagrebu i Beogradu interes je BiH zadržati izvan evropskih okvira, i u zoni svojih interesa i svojih kriminalnih utjecaja. Vučićev “mali Šengen” samo je dio te priče međunarodnog organiziranog kriminala. Bosna i Hercegovina i Balkan ponovno su na udaru. I to na udaru onih, koji preko Bosne i Balkana, pa i preko kriminalnih igara u Boliviji Bruxelles dovode u poziciju taoca američko-britanskih i američko-ruskih energetsko-mafijaških igara. Briselska administracija nesvjesna ovih igara, ne vidi da će ovaj put padom Bosne zbog velikih međunarodnih interesa, pasti i Evropa. I ne vide da neprijatelj Evrope ne dolazi izvana, i da to nisu nikakvi islamski ekstremisti, nego da neprijatelj Evrope dolazi iznutra, sa samog “predziđa kršćanstva”. Iz Hrvatske, koja kao punopravna članica Evropske unije igra opasnu igru protiv strateških interesa same Unije.

tacno