Nismo li sa svih strana okruženi samim lažima i lažiranjima? Lažne usne i grudi, lažni branitelji i ratni invalidi, lažirani natječaji za načelničke limuzine, lažna sniženja u trgovinama, lažni naslovi u medijima, lažne javne nabave, lažne tvrdnje u školskim udžbenicima, lažni putni troškovi, lažljive političke koalicije, lažne vijesti, lažne sinkope, lažne žičare, lažne reforme, lažni sms-ovi, lažni iskazi… Ne'š ti jedne diplome, pih!
Budimo realni – je li se išta bolje uopće moglo i očekivati od Domovine kojoj je tvorac, pače The Otac, imao diplomu doktora povijesnih znanosti, iako je prije toga završio tek srednju trgovačku školu te, nakon poduže pauze u obrazovanju, četiri semestra Više vojne škole JNA u Beogradu?
I akademikom je postao, netom po porođenju male Domovine, a za jednog od najbližih političkih suradnika uzeo je profesora koji je s vozačem, asistenticom i službenim autom (još onomad, u tvrdom socijalizmu!) iz Zadra potegao do Zagreba, da ga vozi na obranu doktorata. A i udbaš je bio, taj Očev profesor, to danas nevoljko priznaju i najmrkliji desničari.
Jasno je, iz takva sjemena ni pod razno nije moglo niknuti društvo čija bi se akademska zajednica mogla s pravom dičiti svojom radišnošću i vrsnoćom. Kao u svemu drugom, ovo je društvo nakon 1990. i u tretmanu visokog obrazovanja od socijalizma zadržalo samo ono najgore, da bi na takvu baštinu nakalemilo sve najgore od kapitalizma.
Fakultetska diploma u nas je oduvijek samo dopola bila statusni simbol učenosti i marljivosti, a otpola tek jedan od onih papira koje je korisno imati, bilo kako stečen bio. A onda su se, po kolapsu socijalizma, na to još nadovezali i zakoni ponude i potražnje. I eto nas tu gdje jesmo, u državi gdje se i u Ministarstvu znanosti i obrazovanja možeš zaposliti s lažnom diplomom.
Zašto i ne, na kraju krajeva? Nismo li sa svih strana okruženi samim lažima i lažiranjima? Lažne usne i grudi, lažni branitelji i ratni invalidi, lažirani natječaji za načelničke limuzine, lažna sniženja u trgovinama, lažni naslovi u medijima, lažne javne nabave, lažne tvrdnje u školskim udžbenicima, lažni putni troškovi, lažljive političke koalicije, lažne vijesti, lažne sinkope, lažne žičare, lažne reforme, lažni sms-ovi, lažni iskazi… Ne'š ti jedne diplome, pih!
Pa evo, iz Ministarstva uprave potvrdili su za 24 sata da je njihova upravna inspekcija samo kroz protekle dvije kalendarske godine na svim razinama za koje je nadležna (od ministarstava naniže, preko županija sve do općina) otkrila ravno 50 falsificiranih diploma i svjedodžbi!
Treću godinu provjeravanja započeli su gromko, jer 51. lažnjak otkrili su u samim njedrima znanstveno-obrazovnog sustava. I to je jedini detalj koji taj slučaj čini (hajde, barem malo) netipičnim. Jer - ušetati s tuljcem u kojemu je znanstveno-obrazovna krivotvorina u Ministarstvo znanosti i obrazovanja s namjerom da se zaposliš, za to ipak treba imati natprosječnu drskost. Jednako tako – zaposliti osobu s lažnom diplomom studija povijesti baš u ministarstvu znanosti i obrazovanja, za to treba raspolagati natprosječnom razinom nehaja. Ili također drskosti, ali ne bi se štel mešati.
Razotkrivanje 'povjesničarke' u ministarstvu gotovo se u dan poklopilo s Indexovim otkrićem da u jednom udžbeniku povijesti (kud će suza neg' na oko?) za 5. razred piše kako je Richard Neave, umjetnik-forenzičar nedavno rekonstruirao vjerojatni stvarni izgled Isusova lica, a učinio je to zahvaljujući analizi 'Isusova kostura'. Ma đe ga nađe, matere ti?!
U istom udžbeniku piše i to da u Starom Egiptu broj robova nikad (a samo kraljevstvo trajalo je cirka tri tisuće godina!) nije rastao na više od četiri posto ukupnog pučanstva, te da je zaštita ljudskih prava bila na visokoj razini za sve slojeve stanovništva!
Budući da se udžbenik s takvim debilnoćama ne bi mogao naći u školskim torbama bez blagoslova i pečata Ministarstva znanosti obrazovanja, udahnite duboko, razmislite dobro, pa recite koja vas mogućnost više ohrabruje za ostanak u Hrvatskoj: ta da je pečat na odobrenje za tu knjigu udarila upravo naša friško razotkrivena 'povjesničarka', ili pak mogućnost da je knjigu odobrila neka njezina kolegica, ili kolega, s posve uredno i legalno stečenom diplomom? Koja vas od tih varijanti ispunjava većom dozom optimizma i, onako, istinskog domoljublja?
Slučaj lažirane diplome u ministarstvu znanosti samo je simptom, pače simptomić, iz zastrašujuće palete pogubnog sindroma koji od ove državice, umjesto interesne zajednice ravnopravnih građana neumorno stvara odbojno, nesigurno brložište međusobno nepovjerljivih varalica. Možda mi sebe same vidimo drugačije, ali izvana, s druge strane granice, percipiraju nas upravo tako. Ne samo stranci, nego i sve više našijenaca koji su – s pravim, zakonitim diplomama i svjedodžbama! – utekli odavde dok im je još na vrijeme.
