Čak je i anonimni autor na službenim stranicama grada Slavonskog Broda, po defaultu afirmativno raspoložen, vješto izbjegao opisati detalje događanja nazvano „Brodski spomenar“ koje se se svake godine organizira u sklopu manifestacije „“U svijetu bajki...“. Naime, teško bi bilo riječima navesti sve značajke living theater-a koji se odvijao u salonu obiteljske kuće Radosavljević/Golubić, koji odiše dahom prošlih vremena, u prisustvu odabrane, ali ne i elitne, publike, i odabranih, ali ne i relevantnih, predstavnika medija. Kostimirani, s naglaskom na šeširima, akteri događanja, čitanjem pisama, poezije, govora i memoara i drugih zapisa koji svjedoče o životu Ivane Brlić Mažuranić, nastojali su stvoriti slike života jedne od najuglednijih brodskih obitelji te Slavonskog Broda u Ivanino vrijeme. Inače, o manifestaciji "U svijetu bajki Ivane brlić Mažuranić", kritički je pisao sbperiskopov kolumnist Occupy u tekstu objavljenom pod naslovom Glazbeno-scenska pizdarija, bez imalo tolerancije za svrhu i ciljeve glazbeno-scenske čarolije, bez milosti za njene režisere.
Spomenarsko događanje građanskog naroda na scenski način kojim se, osim Ivaninog djela i života, htjelo evocirati, i uspomene na nestalu građansku klasu Austro-Ugarske i Stare Jugoslavije, kretalo se na tankoj liniji dodira, ili razdvajanja, između malograđanske parade kiča u vidu kostimbala (Noć muzeja 2) i performansa kojim se nastojalo razotkriti bitne oznake vremena u kojem je živjela Ivana. Dakle, koliko smo kao promatrači iz daljine shvatili, s jedne strane klajnbirgerska slatkasta dopadljivost sudionika izvirala je iz svakog ugla salona u obliku učene razonode, te kao podilaženje popularnom ukusu u koji svakako spada živopisni povrat u povijesni nepovrat. A, s druge strane, natruhe egzibicionizma kao pokretača multimedijalnog projekta, sastrugale su, kao na palimpsestu, nanose sterotipija na prvotnom rukopisu života i djela Ivane Brlić Mažuranić. Što je prevladalo? Recimo da je postignut balans, pa događanju dajemo ocjenu +2 odnosno -3. Strogi Occupy bi bez pardona uvalio kulju.
Anonimni autor tvrdi da spomenarska sjećanja, nastala u razdoblju od 1889. do 1947. godine, predstavljaju živu sliku razvoja i života jedne građanske obitelji toga razdoblja. Razgovarajući s Predragom Matvejevićem, Krleža je o Glembajevima, između ostalog, rekao: „... a ja sam se usudio već davno skromno primjetiti da smo kojom srećom imali našu građansku klasu na visini ove tako „odiozne glembajevštine“, naslijedili bismo bili zamjernu civilizaciju, što nažlost, nije bio slučaj.“ Usuđujem se i ja još skromnije primjetiti da smo kojom srećom u Brodu imali građansku klasu na visini savršenih, elegantnih kostima u salonu obiteljske kuće Radosavljević/Golubić, naslijedili bismo zamjerno kulturan grad, a ne kasabu.
Žalosno je što se „Brodski spomenar“ održao u kući susjeda Golubića, a ne u "vlastitom" prostoru, kući Brlićevih, sada u vlasništvu Grada. Možda zato što spremačica Mica nije na vrijeme obrisala prašinu u salonu ili u knjižnici? A možda zato što bi se primjetilo koliko je vrijednih knjiga iz legendarne knjižnice dobilo noge? No, sve će nam to slijedeće godine objasniti odgovorni, ali bez kostima, šešira i maski.
Na književnoj večeri okupio se velik broj gostiju i uzvanika iz društvenog i kulturnog života grada, ali je i najšira publika, odgajana na kvazipovijesnim tv-serijama, došla na svoje. Naime, mogla je fragmente događanja razdragano pogledati na lokalnoj dalekovidnici, kao i fotografije na news portalima.
