Puno je nadriliječništva i dijagnoza podijeljeno na političkoj sceni protekloga tjedna. Nadriliječništvom bavilo se mnoštvo bivših i sadašnjih političara.
Frcalo je na sve strane od paranoje, šizofrenije, od logoreje do ovih i onih simptoma, od poremećaja ličnosti do bolesti ovisnosti. Sve specijalist do specijalista.
Radili su naši političari vrlo marljivo od pressica ordinacije. Igrali se doktora tako da je uvijek onaj koji se u tom trenutku javnosti obraća psihijatar, a politički protivnik naravno kronični pacijent.
Ovako sa strane gledano u tim stalnim izmjenama uloga ”psihijatara” i ”pacijenata” moguće je kod svih njih uočiti logoreičnost – salve, slapove manje ili više uljuđenih riječi koje s meritumom stvari imaju malo ili gotovo ništa.
Kad razmaknemo tu koprenu uvreda, omalovažavanja, onih direktnih i onih umotanih u celofan s mašnom birokratskih frazetina i floskula, postaje nekako jasnije zašto je predsjedniku Zoranu Milanoviću tlak skočio na tristo.
Što je probudilo gene kamene, gene sinjske?
Želio je jednostavno skrenuti pažnju javnosti na činjenicu da je HDZ društvance s koalicijskim partnerima uzurpiralo, onako potiho, gotovo ispod žita, sve ovlasti ne libeći se pritom posegnuti i za onim minimumom koji po Ustavu pripada predsjedniku države.
Otud, vjerujem, u njegovom prvom istupu asocijacija na Zlatnom palmom ’76. nagrađeni film Ettorea Scole ”Ružni, prljavi, zli” (Brutti, sporchi e cativi).
Jednostavno oni koji su ga željeli staviti (stavljaju ga i dalje da bira unutar njihove selekcije), ni ne zaslužuju, po mom mišljenju, drugačiju asocijaciju bilo koga od nas osim one na glavni lik tog filma, Giacinta Manfredija i njegovu, u nelegalnim i prljavim poslovima ogrezlu obitelj koja se i međusobno vara i potkrada.
E sad nitko od nas izvan vlasti ne zna dovoljno o tome što se zbiva i što se zbivalo iza zatvorenih vrata zgrada na Pantovčaku i Markovu trgu da možemo procijeniti je li ili nije predsjednik, igrajući se novovjekog Ettorea Scole dobro podijelio uloge između premijera, predsjednika Sabora i manjinskih koalicijskih partnera.
No svi znamo da imamo manjkav Zakon po kojem je raspisan javni poziv, da Zoranu Milanoviću ne odgovaraju kandidati koji su se na njega javili i da je više nego logično i fer da predloži svoje.
Ustavni sud je kazao da to tako ne ide, mada u tome nije bio jedinstven i predsjednik je pristao da se raspiše novi javni poziv.
Kandidatkinja koja kao stručnjakinja uživa njegovo povjerenje obećala se javiti, kao što se mogu javiti i drugi kandidati koji to nisu učinili pri prvom pozivu.
Sve bi bilo O.K. Bura u čaši vode začinjena s mrvu gorštačkoga temperamenta i sinjskoga folklora.
Ali sad je premijer dobio očnjake i zaprijetio kako njegovi neće kandidatkinju prof. dr. Zlatu Đurđević podržati u Saboru, jer nije poštovala proceduru (poziv nije ponovo raspisan pa proceduru i nije mogla ne poštovati), kao i zbog toga što je pristala da ju Milanović ”uvalja u blato” ili tako nekako – a znamo nažalost i mi, a i dobro odgojeni premijer tko se, kad je hrvatski jezik u pitanju, u blatu valja.
Može Andrej Plenković do sutra ponavljati kako on profesoricu Đurđević nije uvrijedio, ali su taj njegov izraz čuli svi koji su pressicu slušali uživo.
Ja na N1, koji mi A1, je li stvarno bez ikakvih političkih pritisaka s vrha (???), više ne da gledati.
Nije čuo ni gnjusne dijagnoze Gordana Jandrokovića i Vladimira Šeksa koje su upućivali Zoranu Milanoviću, a na inzistiranje novinarke da odgovori i pokušaj da mu citira visokopozicionirane članove njegove stranke od kojih neki zahtijevaju opoziv predsjednika države (koji ni Plenković ne isključuje u potpunosti), prekinuo je, blago nama, pressicu u ponedjeljak.
Premijer istupe predsjednika države Zorana Milanovića naziva ”političkim divljaštvom”, optužuje ga da je pismima utjecao na zastupnike, ali u svom prejudiciranju glasova zastupnika HDZ-a i predstavnika manjina u Saboru ne vidi ništa loše, mada im je pred hrvatskim građanima oduzeo i onaj minimum dostojanstva koji svaki čovjek treba imati, ne dopustivši im ni fingiranje mogućnosti da misle vlastitom glavom kad je važna funkcija predsjednice Vrhovnoga suda u pitanju.
Mogućnost da na čelo Vrhovnog suda zasjedne žena, koja se po svoj prilici izjašnjava kao pripadnica srpske manjine, ali od toga ne radi ni karijeru, ni političko pitanje, svaki normalan čovjek u Hrvatskoj trebao je vidjeti kao civilizacijski korak naprijed.
Ja sam iz predsjednikova prijedloga kandidatkinje Zlate Đurđević (pa bila ona prva ili četvrta s kojom je razgovarao o čemu bruje pravosudni kuloari), zbilja iščitala pomak – em žena, em stručnjakinja, em nije iz većinskoga naroda, em je spremna uhvatiti se u koštac s odgovornošću vođenja jedne tako važne institucije, kud ćeš bolje.
To što nije bezrezervno stao uz nju za mene je neoprostiva politička greška Milorada Pupovca. To što i on i premijer biranim riječima traže alibi u navodnom nepoštivanju procedure prozirno je do kraja svakom mislećem čovjeku.
Zbilja ne odobravam nepotrebne grubosti u javnom govoru (pa tako ni nepotrebne napade na Sanju Sarnavku, Dejana Jovića, itd), ali dio predsjednikovih metafora, i onih iz narodnog govora, ali i onih za koje potrebno poznavati nešto rock&rolla s ovih prostora i povijesti filma, smatram zanimljivim i opravdanim načinom da zadobiješ pažnju javnosti oko ozbiljnog problema.
”Stil to je sam čovjek”, glasovita je rečenica Descartesova učenika Buffona na primanju u Francusku akademiju znanosti. Njegov stil smo znali kad smo ga birali!?
”Govori da te vidim”, kazao je, pak, Sokrat, a mi smo ovih posljednjih dana odista mogli vidjeti tko i što nam vodi zemlju.
Kad čovjek čija polovica Vlade, koju je sam izabrao, ode zbog sumnje na korupciju i kriminalna djela, a stranka biva pravomoćno osuđena govori kako ga smeta kršenje procedure Zlate Đurđević ja vidim tek licemjerje i laž, i nikakvo upiranje prstom u Milanovićevo ”političko divljaštvo” i navodno ”ludilo” o kojemu govore, samo drugim riječima Šeks i Jandroković, neće me razuvjeriti.
Brutti, sporchi e cattivi kontra ”političkoga divljaka” samo je uvod u birokratski umiveno jednoumlje Andreja Plenkovića u kojemu su zli i zlonamjerni svi, od novinara do političara, koji se s njim otvoreno ne slažu!
Plenković i njegova stranka u ova tri desetljeća čine od zemlje ludnicu, a od nas pasivne pacijente – jedan, onaj prvi među jednakima, se pobunio! Nek’ mu je sa srećom.
autograf
Frcalo je na sve strane od paranoje, šizofrenije, od logoreje do ovih i onih simptoma, od poremećaja ličnosti do bolesti ovisnosti. Sve specijalist do specijalista.
Radili su naši političari vrlo marljivo od pressica ordinacije. Igrali se doktora tako da je uvijek onaj koji se u tom trenutku javnosti obraća psihijatar, a politički protivnik naravno kronični pacijent.
Ovako sa strane gledano u tim stalnim izmjenama uloga ”psihijatara” i ”pacijenata” moguće je kod svih njih uočiti logoreičnost – salve, slapove manje ili više uljuđenih riječi koje s meritumom stvari imaju malo ili gotovo ništa.
Kad razmaknemo tu koprenu uvreda, omalovažavanja, onih direktnih i onih umotanih u celofan s mašnom birokratskih frazetina i floskula, postaje nekako jasnije zašto je predsjedniku Zoranu Milanoviću tlak skočio na tristo.
Što je probudilo gene kamene, gene sinjske?
Želio je jednostavno skrenuti pažnju javnosti na činjenicu da je HDZ društvance s koalicijskim partnerima uzurpiralo, onako potiho, gotovo ispod žita, sve ovlasti ne libeći se pritom posegnuti i za onim minimumom koji po Ustavu pripada predsjedniku države.
Brutti, sporchi e cattivi kontra ”političkoga divljaka” samo je uvod u birokratski umiveno jednoumlje Andreja Plenkovića u kojemu su zli i zlonamjerni svi, od novinara do političara, koji se s njim otvoreno ne slažu
Otud, vjerujem, u njegovom prvom istupu asocijacija na Zlatnom palmom ’76. nagrađeni film Ettorea Scole ”Ružni, prljavi, zli” (Brutti, sporchi e cativi).
Jednostavno oni koji su ga željeli staviti (stavljaju ga i dalje da bira unutar njihove selekcije), ni ne zaslužuju, po mom mišljenju, drugačiju asocijaciju bilo koga od nas osim one na glavni lik tog filma, Giacinta Manfredija i njegovu, u nelegalnim i prljavim poslovima ogrezlu obitelj koja se i međusobno vara i potkrada.
E sad nitko od nas izvan vlasti ne zna dovoljno o tome što se zbiva i što se zbivalo iza zatvorenih vrata zgrada na Pantovčaku i Markovu trgu da možemo procijeniti je li ili nije predsjednik, igrajući se novovjekog Ettorea Scole dobro podijelio uloge između premijera, predsjednika Sabora i manjinskih koalicijskih partnera.
No svi znamo da imamo manjkav Zakon po kojem je raspisan javni poziv, da Zoranu Milanoviću ne odgovaraju kandidati koji su se na njega javili i da je više nego logično i fer da predloži svoje.
Ustavni sud je kazao da to tako ne ide, mada u tome nije bio jedinstven i predsjednik je pristao da se raspiše novi javni poziv.
Kandidatkinja koja kao stručnjakinja uživa njegovo povjerenje obećala se javiti, kao što se mogu javiti i drugi kandidati koji to nisu učinili pri prvom pozivu.
Sve bi bilo O.K. Bura u čaši vode začinjena s mrvu gorštačkoga temperamenta i sinjskoga folklora.
Ali sad je premijer dobio očnjake i zaprijetio kako njegovi neće kandidatkinju prof. dr. Zlatu Đurđević podržati u Saboru, jer nije poštovala proceduru (poziv nije ponovo raspisan pa proceduru i nije mogla ne poštovati), kao i zbog toga što je pristala da ju Milanović ”uvalja u blato” ili tako nekako – a znamo nažalost i mi, a i dobro odgojeni premijer tko se, kad je hrvatski jezik u pitanju, u blatu valja.
Može Andrej Plenković do sutra ponavljati kako on profesoricu Đurđević nije uvrijedio, ali su taj njegov izraz čuli svi koji su pressicu slušali uživo.
Ja na N1, koji mi A1, je li stvarno bez ikakvih političkih pritisaka s vrha (???), više ne da gledati.
Nije čuo ni gnjusne dijagnoze Gordana Jandrokovića i Vladimira Šeksa koje su upućivali Zoranu Milanoviću, a na inzistiranje novinarke da odgovori i pokušaj da mu citira visokopozicionirane članove njegove stranke od kojih neki zahtijevaju opoziv predsjednika države (koji ni Plenković ne isključuje u potpunosti), prekinuo je, blago nama, pressicu u ponedjeljak.
Premijer istupe predsjednika države Zorana Milanovića naziva ”političkim divljaštvom”, optužuje ga da je pismima utjecao na zastupnike, ali u svom prejudiciranju glasova zastupnika HDZ-a i predstavnika manjina u Saboru ne vidi ništa loše, mada im je pred hrvatskim građanima oduzeo i onaj minimum dostojanstva koji svaki čovjek treba imati, ne dopustivši im ni fingiranje mogućnosti da misle vlastitom glavom kad je važna funkcija predsjednice Vrhovnoga suda u pitanju.
Mogućnost da na čelo Vrhovnog suda zasjedne žena, koja se po svoj prilici izjašnjava kao pripadnica srpske manjine, ali od toga ne radi ni karijeru, ni političko pitanje, svaki normalan čovjek u Hrvatskoj trebao je vidjeti kao civilizacijski korak naprijed.
Ja sam iz predsjednikova prijedloga kandidatkinje Zlate Đurđević (pa bila ona prva ili četvrta s kojom je razgovarao o čemu bruje pravosudni kuloari), zbilja iščitala pomak – em žena, em stručnjakinja, em nije iz većinskoga naroda, em je spremna uhvatiti se u koštac s odgovornošću vođenja jedne tako važne institucije, kud ćeš bolje.
To što nije bezrezervno stao uz nju za mene je neoprostiva politička greška Milorada Pupovca. To što i on i premijer biranim riječima traže alibi u navodnom nepoštivanju procedure prozirno je do kraja svakom mislećem čovjeku.
Plenković i njegova stranka u ova tri desetljeća čine od zemlje ludnicu, a od nas pasivne pacijente – jedan, onaj prvi među jednakima, se pobunio! Nek’ mu je sa srećom
Zbilja ne odobravam nepotrebne grubosti u javnom govoru (pa tako ni nepotrebne napade na Sanju Sarnavku, Dejana Jovića, itd), ali dio predsjednikovih metafora, i onih iz narodnog govora, ali i onih za koje potrebno poznavati nešto rock&rolla s ovih prostora i povijesti filma, smatram zanimljivim i opravdanim načinom da zadobiješ pažnju javnosti oko ozbiljnog problema.
”Stil to je sam čovjek”, glasovita je rečenica Descartesova učenika Buffona na primanju u Francusku akademiju znanosti. Njegov stil smo znali kad smo ga birali!?
”Govori da te vidim”, kazao je, pak, Sokrat, a mi smo ovih posljednjih dana odista mogli vidjeti tko i što nam vodi zemlju.
Kad čovjek čija polovica Vlade, koju je sam izabrao, ode zbog sumnje na korupciju i kriminalna djela, a stranka biva pravomoćno osuđena govori kako ga smeta kršenje procedure Zlate Đurđević ja vidim tek licemjerje i laž, i nikakvo upiranje prstom u Milanovićevo ”političko divljaštvo” i navodno ”ludilo” o kojemu govore, samo drugim riječima Šeks i Jandroković, neće me razuvjeriti.
Brutti, sporchi e cattivi kontra ”političkoga divljaka” samo je uvod u birokratski umiveno jednoumlje Andreja Plenkovića u kojemu su zli i zlonamjerni svi, od novinara do političara, koji se s njim otvoreno ne slažu!
Plenković i njegova stranka u ova tri desetljeća čine od zemlje ludnicu, a od nas pasivne pacijente – jedan, onaj prvi među jednakima, se pobunio! Nek’ mu je sa srećom.
autograf
