Aktualna predsjedničina politička agenda, uz kopiranje jeftinih trampovskih trikova i sukob s premijerom Plenkovićem, sastoji se u nabrzinu pokupljenim fragmentima politike HDZ-ovih frakcija desnijih i konzervativnijih od Plenkovićevog kursa
Troipolgodišnje političko glavinjanje predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović trenutačno je dospjelo na poziciju sirovog desnog populizma s antisistemskim primjesama i slabo kamufliranog klerikalizma s dodatkom u vidu protumanjinskih poriva. Ni u protekle tri i pol godine predsjednica nije bila daleko od ovakvog opisa svog političkog djelovanja, no ipak je vrludala od Tomislava Karamarka do Bože Petrova, od skladnih odnosa s premijerom Andrejom Plenkovićem do otvorenih izljeva netrpeljivosti prema njemu, od Trumpa do Putina, od grubih napada na Milorada Pupovca do nepotrebnog ugošćivanja Aleksandra Vučića, od Dragana Čovića do Recepa Tayyipa Erdogana, od inzistiranja na smjeni šefa SOA-e Dragana Lozančića do sukoba s ministrom obrane Damirom Krstičevićem, od Zdravka Mamića do Davora Domazeta Loše… Bila je to, dakle, lutalačka politika pokušaja i pogreške, pri čemu su pokušaji redovno završavali pogreškama, ali javnost pamti dovoljno kratko da gospođa Grabar-Kitarović može sebi dozvoliti proturječja i obrate, neodgovornost i licemjerje.
Aktualna predsjedničina politička agenda, uz kopiranje jeftinih trampovskih trikova i sukob s premijerom Plenkovićem, sukob koji je u dobroj mjeri motiviran obostranim privatnim animozitetom, sastoji se u nabrzinu pokupljenim fragmentima politike HDZ-ovih frakcija desnijih i konzervativnijih od Plenkovićevog kursa (protivnici ili skeptici kad je riječ o Istanbulskoj konvenciji, zagovornici hrvatskog ekskluzivizma i lažnog protuklijentelizma te braniteljske smještenosti iznad društva), zatim politike Mosta u vezi s demografijom, razbijanjem moći HDZ-a i SDP-a i tzv. suverenizmom, kao i antiestablišmentske i kontrasistemske retorike Živog zida, uz natruhe hasanbegovićevsko-glasnovićevskih pogleda na kompleks pitanja povezanih s ustaškim logorom Jasenovac i NDH – genocidom nad Židovima, Srbima i Romima. Čini se da je predsjednica države odlučila svoju tzv. politiku okititi svime za što procjenjuje da je trenutno u modi i da prolazi kod zbunjenog i ogorčenog biračkog tijela, a to u ovom času – po njezinom i shvaćanju njezinih savjetnika – nije ono što nudi Plenkovićev HDZ. Vođena iskustvom svog prethodnika na Pantovčaku Ive Josipovića, ona se nastoji pozicionirati što dalje od službene politike HDZ-a i Plenkovićeve vlade i isporučiti se glasačima kao kandidatkinja obespravljenog i zaboravljenog ‘naroda’: pritom pod ‘narodom’ misli i na najveći dio HDZ-ovih vjernih birača, jer bez njih su joj šanse za uspjeh svedene na vjeru u neobjašnjivo čudo.
‘Političke elite otuđile su se od naroda, i onda se čude što bujaju tzv. populističke opcije. Nije problem u tim opcijama, nego u onima koji ne prepoznaju da se očekivanja ljudi mijenjaju, i da politika mora izaći iz zagrebačkih salona i osjetiti što narod želi’, izjavila je predsjednica krajem prošlog tjedna u Osijeku. Izjavila je i ovo u povodu referendumske inicijative Narod odlučuje, ustavno krajnje upitne rabote koja smjera na prekrajanje izbornog zakonodavstva i izgleda Sabora te na kresanje političkih prava nacionalnih manjina, odnosno manjinskih zastupnika u parlamentu: ‘Koliko znam, skupljeno je dosta potpisa, očito su građani davanjem tih potpisa pokazali da žele promjene, da se protrese taj život u Hrvatskoj, političke elite. Isto tako su pokazali želje za izmjenom izbornog zakona.’ I još: ‘Kao što ste vidjeli, prikupljen je dovoljan broj potpisa, ali kad već govorimo o ustavnosti, mislim da bi trebalo preispitati odluke nekih gradonačelnika koji nisu dopustili skupljanje potpisa za referendum, pa ma što oni mislili o referendumskim pitanjima.’ Grabar Kitarović, usto, priznala je da se sastala sa Željkom Markić prije nego što su se počeli prikupljati potpisi za raspisivanje referenduma, na kojem inzistira dotična gospođa i njezina sljedba, a četvorica predsjedničinih savjetnika dala su svoje potpise za referendum. To su Ante Deur, posebni savjetnik za branitelje, Tomislav Madžar, posebni savjetnik za zdravstvo i sport, Mate Radeljić, savjetnik za unutarnju politiku, i Vlado Galić, savjetnik za obranu i nacionalnu sigurnost. Prva dvojica su nevažna, dok su druga dvojica – uz izgubljenog Matu Granića u području vanjskih poslova – ključni kreatori predsjedničine politike, ako se taj bućkuriš svega i svačega, uz dominantnu ulogu osobnih neprijateljstava, uopće može zvati politikom.
Četrdeset četverogodišnji Imoćanin Radeljić – za razliku od pedeset trogodišnjeg Širokobriježanina Galića – nije čovjek tvrdih i dosljednih političkih uvjerenja. U svojoj dvadesetogodišnjoj poslovno-političkoj karijeri radio je i za Ivu Sanadera i za Jadranku Kosor, za Antu Đapića i za Branimira Glavaša, za Ivicu Vrkića i za Tomislava Karamarka: s većinom njih razišao se u nelijepim okolnostima. Radeljića se uvijek više zanimali vlastiti materijalni i karijerni interesi nego bilo što drugo, no posvećenost sebi, socijalna snalažljivost i zakulisno operiranje još uvijek nisu dovoljne kvalifikacije za zrelo i odgovorno političko rasuđivanje. Vlado Galić, pak, dosljedni je i uvjereni radikalni desničar i on nikad nije ni pokušao misliti izvan okvira bogobojaznog i društveno militantnog hrvatskog nacionalizma. Na Pantovčak je došao iz Odjela za analitiku HDZ-a, gdje ga je 2013. godine instalirao Karamarko, a Plenković ga od 2016. marginalizirao. O tom umirovljenom pukovniku vojne sigurnosne službe, jednom od ključnih ljudi špijunske operacije Kameleon s kraja devedesetih godina, operacije usmjerene protiv dijela ‘neprijateljskih’ nevladinih organizacija, ovako smo u Novostima pisali u prosincu prošle godine, kad je imenovan savjetnikom predsjednice Grabar-Kitarović: ‘Utoliko je predsjedničina odluka da postavi Galića na jednu od najistaknutijih savjetničkih funkcija u svom uredu nastavak njezinog latentnog ili nešto manje latentnog sukoba s Plenkovićem: u njezinom najbližem suradničkom okruženju ubuduće će sjediti čovjek koji nimalo ne simpatizira premijera, a pritom je vrlo dobro upoznat sa situacijom u HDZ-u i s Plenkovićevim modelom vođenja stranke, uključujući njegove slabe točke i tihe džepove unutrašnjeg nezadovoljstva.’
Grabar-Kitarović i njezini ključni savjetnici, rekosmo, blizu su scenariju po kojem bi aktualna predsjednica države po drugi mandat krenula kao nezavisna kandidatkinja desnice, što ne bi automatski isključilo službenu podršku HDZ-a, naročito ako na čelu te stranke ne bi bio Plenković, ali ne bi automatski ni podrazumijevalo HDZ-ovu potporu. Predsjednica, osim toga, nastoji preduhitriti Plenkovića i smanjiti mu manevarske mogućnosti da je u posljednji čas iznenadi izvlačenjem iz šešira nekog drugog HDZ-ovog predsjedničkog kandidata, kao što približavanjem Mostu želi poslati poruku Boži Petrovu da preskoči iduće predsjedničke izbore, a vjerojatno će to isto pokušati ishoditi i od Ivana Vilibora Sinčića ili Ivana Pernara i drugih mogućih desničarskih kandidata. Jasno joj je da joj ne ide u prilog potencijalna poplava relativno jakih desnih pretendenata na pantovčačku hladovinu, pogotovo ako HDZ oficijelno podupre nekog drugog a ne nju, i ako se zagrebački gradonačelnik Milan Bandić još jednom upusti u utrku. Takva gužva proizvela bi neizvjesnost u pogledu desnog kandidata koji bi ušao u drugi krug, a Grabar-Kitarović ne voli neizvjesnost, pa ne radi ništa drugo, niti je išta drugo zanima, nego poduzima korake da sačuva funkciju koja joj je prirasla srcu.
Njezin petogodišnji predsjednički mandat svest će se isključivo na pokušaje da osigura još pet godina na istom položaju. Pritom se ne obazire, a u idućih godinu i pol obazirat će se još i manje, na Ustav i zakone, na zdrav razum i bolje običaje, na društvenu štetu koju emitira svojim demagoškim eskapadama i na prozirnost vlastitih namjera, na trovanje građana mržnjom i bijesom zbog svojih sebičnih probitaka i na ispraznost – počesto kontradiktornih – parola za kojima poseže da bi se lažno predstavila zastupnicom narodnih interesa. Uspaničena Kolinda Grabar-Kitarović uvjerena je da njezin mali osobni cilj opravdava sva sredstva, a pretakanje tog uvjerenja u svakodnevnu praksu sve je više udaljava od reizbora, ali nedorasla predsjednica i tragikomični spletkari iz njezinog bliskog okruženja nisu intelektualno i moralno kapacitirani da dobace dalje od toga.
Milan Bandić najavio je da ozbiljno razmišlja o svojoj novoj, drugoj kandidaturi za predsjednika Republike. Prvi put kandidirao se 2009. i ušao u drugi krug s Ivom Josipovićem: doživio je uvjerljivi poraz. Što ga motivira na ponovnu kandidaturu? Odgovor na ovo pitanje nije jednodimenzionalan, ali Bandićev primarni motiv je strateška bitka za ostanak na vlasti i na slobodi, što je u njegovom slučaju jedno te isto, to jest za izbjegavanje osuđujuće presude u dvama sudskim postupcima, koje protiv njega vodi USKOK, i koji bi konačno trebali doći u fazu glavne rasprave na zagrebačkom Županijskom sudu.
Predsjednička kandidatura u tom je kontekstu tek taktički potez čiji je smisao dvojak: em da se opet može proglašavati žrtvom političkog progona jer je njegova kandidatura prijetnja odnarođenim moćnicima, em da utječe na sudove svojim političkim i javnim djelovanjem. Istu funkciju ima i njegova recentna medijska sveprisutnost, kao i ispunjavanje svih želja koalicijskim partnerima. On zna da ni po koju cijenu ne smije ostati bez vlasti u glavnom gradu: ostane li bez vlasti, bit će lišen mogućnosti da, kao dosad, uspješno opstruira i odgađa sudska ročišta i da trabunja o političkom odstrelu putem pravosudnog aparata.
Utoliko, još jedna predsjednička kandidatura Milana Bandića manje je vezana uz politiku i legitimnu ambiciju, a više je svjedočanstvo o tome što je jedan fanatizirani i sobom zaokupljeni pojedinac spreman učiniti da očuva enormnu moć koju predugo i preintenzivno konzumira.
Troipolgodišnje političko glavinjanje predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović trenutačno je dospjelo na poziciju sirovog desnog populizma s antisistemskim primjesama i slabo kamufliranog klerikalizma s dodatkom u vidu protumanjinskih poriva. Ni u protekle tri i pol godine predsjednica nije bila daleko od ovakvog opisa svog političkog djelovanja, no ipak je vrludala od Tomislava Karamarka do Bože Petrova, od skladnih odnosa s premijerom Andrejom Plenkovićem do otvorenih izljeva netrpeljivosti prema njemu, od Trumpa do Putina, od grubih napada na Milorada Pupovca do nepotrebnog ugošćivanja Aleksandra Vučića, od Dragana Čovića do Recepa Tayyipa Erdogana, od inzistiranja na smjeni šefa SOA-e Dragana Lozančića do sukoba s ministrom obrane Damirom Krstičevićem, od Zdravka Mamića do Davora Domazeta Loše… Bila je to, dakle, lutalačka politika pokušaja i pogreške, pri čemu su pokušaji redovno završavali pogreškama, ali javnost pamti dovoljno kratko da gospođa Grabar-Kitarović može sebi dozvoliti proturječja i obrate, neodgovornost i licemjerje.
Približavanjem Mostu Grabar-Kitarović želi poslati poruku Boži Petrovu da preskoči iduće predsjedničke izbore, a vjerojatno će to isto pokušati ishoditi i od Sinčića ili Pernara i drugih mogućih desničarskih kandidata
Aktualna predsjedničina politička agenda, uz kopiranje jeftinih trampovskih trikova i sukob s premijerom Plenkovićem, sukob koji je u dobroj mjeri motiviran obostranim privatnim animozitetom, sastoji se u nabrzinu pokupljenim fragmentima politike HDZ-ovih frakcija desnijih i konzervativnijih od Plenkovićevog kursa (protivnici ili skeptici kad je riječ o Istanbulskoj konvenciji, zagovornici hrvatskog ekskluzivizma i lažnog protuklijentelizma te braniteljske smještenosti iznad društva), zatim politike Mosta u vezi s demografijom, razbijanjem moći HDZ-a i SDP-a i tzv. suverenizmom, kao i antiestablišmentske i kontrasistemske retorike Živog zida, uz natruhe hasanbegovićevsko-glasnovićevskih pogleda na kompleks pitanja povezanih s ustaškim logorom Jasenovac i NDH – genocidom nad Židovima, Srbima i Romima. Čini se da je predsjednica države odlučila svoju tzv. politiku okititi svime za što procjenjuje da je trenutno u modi i da prolazi kod zbunjenog i ogorčenog biračkog tijela, a to u ovom času – po njezinom i shvaćanju njezinih savjetnika – nije ono što nudi Plenkovićev HDZ. Vođena iskustvom svog prethodnika na Pantovčaku Ive Josipovića, ona se nastoji pozicionirati što dalje od službene politike HDZ-a i Plenkovićeve vlade i isporučiti se glasačima kao kandidatkinja obespravljenog i zaboravljenog ‘naroda’: pritom pod ‘narodom’ misli i na najveći dio HDZ-ovih vjernih birača, jer bez njih su joj šanse za uspjeh svedene na vjeru u neobjašnjivo čudo.
‘Političke elite otuđile su se od naroda, i onda se čude što bujaju tzv. populističke opcije. Nije problem u tim opcijama, nego u onima koji ne prepoznaju da se očekivanja ljudi mijenjaju, i da politika mora izaći iz zagrebačkih salona i osjetiti što narod želi’, izjavila je predsjednica krajem prošlog tjedna u Osijeku. Izjavila je i ovo u povodu referendumske inicijative Narod odlučuje, ustavno krajnje upitne rabote koja smjera na prekrajanje izbornog zakonodavstva i izgleda Sabora te na kresanje političkih prava nacionalnih manjina, odnosno manjinskih zastupnika u parlamentu: ‘Koliko znam, skupljeno je dosta potpisa, očito su građani davanjem tih potpisa pokazali da žele promjene, da se protrese taj život u Hrvatskoj, političke elite. Isto tako su pokazali želje za izmjenom izbornog zakona.’ I još: ‘Kao što ste vidjeli, prikupljen je dovoljan broj potpisa, ali kad već govorimo o ustavnosti, mislim da bi trebalo preispitati odluke nekih gradonačelnika koji nisu dopustili skupljanje potpisa za referendum, pa ma što oni mislili o referendumskim pitanjima.’ Grabar Kitarović, usto, priznala je da se sastala sa Željkom Markić prije nego što su se počeli prikupljati potpisi za raspisivanje referenduma, na kojem inzistira dotična gospođa i njezina sljedba, a četvorica predsjedničinih savjetnika dala su svoje potpise za referendum. To su Ante Deur, posebni savjetnik za branitelje, Tomislav Madžar, posebni savjetnik za zdravstvo i sport, Mate Radeljić, savjetnik za unutarnju politiku, i Vlado Galić, savjetnik za obranu i nacionalnu sigurnost. Prva dvojica su nevažna, dok su druga dvojica – uz izgubljenog Matu Granića u području vanjskih poslova – ključni kreatori predsjedničine politike, ako se taj bućkuriš svega i svačega, uz dominantnu ulogu osobnih neprijateljstava, uopće može zvati politikom.
Savjetnik za obranu i nacionalnu sigurnost Vlado Galić dosljedni je i uvjereni radikalni desničar i on nikad nije ni pokušao misliti izvan okvira bogobojaznog i društveno militantnog hrvatskog nacionalizma
Četrdeset četverogodišnji Imoćanin Radeljić – za razliku od pedeset trogodišnjeg Širokobriježanina Galića – nije čovjek tvrdih i dosljednih političkih uvjerenja. U svojoj dvadesetogodišnjoj poslovno-političkoj karijeri radio je i za Ivu Sanadera i za Jadranku Kosor, za Antu Đapića i za Branimira Glavaša, za Ivicu Vrkića i za Tomislava Karamarka: s većinom njih razišao se u nelijepim okolnostima. Radeljića se uvijek više zanimali vlastiti materijalni i karijerni interesi nego bilo što drugo, no posvećenost sebi, socijalna snalažljivost i zakulisno operiranje još uvijek nisu dovoljne kvalifikacije za zrelo i odgovorno političko rasuđivanje. Vlado Galić, pak, dosljedni je i uvjereni radikalni desničar i on nikad nije ni pokušao misliti izvan okvira bogobojaznog i društveno militantnog hrvatskog nacionalizma. Na Pantovčak je došao iz Odjela za analitiku HDZ-a, gdje ga je 2013. godine instalirao Karamarko, a Plenković ga od 2016. marginalizirao. O tom umirovljenom pukovniku vojne sigurnosne službe, jednom od ključnih ljudi špijunske operacije Kameleon s kraja devedesetih godina, operacije usmjerene protiv dijela ‘neprijateljskih’ nevladinih organizacija, ovako smo u Novostima pisali u prosincu prošle godine, kad je imenovan savjetnikom predsjednice Grabar-Kitarović: ‘Utoliko je predsjedničina odluka da postavi Galića na jednu od najistaknutijih savjetničkih funkcija u svom uredu nastavak njezinog latentnog ili nešto manje latentnog sukoba s Plenkovićem: u njezinom najbližem suradničkom okruženju ubuduće će sjediti čovjek koji nimalo ne simpatizira premijera, a pritom je vrlo dobro upoznat sa situacijom u HDZ-u i s Plenkovićevim modelom vođenja stranke, uključujući njegove slabe točke i tihe džepove unutrašnjeg nezadovoljstva.’
Grabar-Kitarović i njezini ključni savjetnici, rekosmo, blizu su scenariju po kojem bi aktualna predsjednica države po drugi mandat krenula kao nezavisna kandidatkinja desnice, što ne bi automatski isključilo službenu podršku HDZ-a, naročito ako na čelu te stranke ne bi bio Plenković, ali ne bi automatski ni podrazumijevalo HDZ-ovu potporu. Predsjednica, osim toga, nastoji preduhitriti Plenkovića i smanjiti mu manevarske mogućnosti da je u posljednji čas iznenadi izvlačenjem iz šešira nekog drugog HDZ-ovog predsjedničkog kandidata, kao što približavanjem Mostu želi poslati poruku Boži Petrovu da preskoči iduće predsjedničke izbore, a vjerojatno će to isto pokušati ishoditi i od Ivana Vilibora Sinčića ili Ivana Pernara i drugih mogućih desničarskih kandidata. Jasno joj je da joj ne ide u prilog potencijalna poplava relativno jakih desnih pretendenata na pantovčačku hladovinu, pogotovo ako HDZ oficijelno podupre nekog drugog a ne nju, i ako se zagrebački gradonačelnik Milan Bandić još jednom upusti u utrku. Takva gužva proizvela bi neizvjesnost u pogledu desnog kandidata koji bi ušao u drugi krug, a Grabar-Kitarović ne voli neizvjesnost, pa ne radi ništa drugo, niti je išta drugo zanima, nego poduzima korake da sačuva funkciju koja joj je prirasla srcu.
Njezin petogodišnji predsjednički mandat svest će se isključivo na pokušaje da osigura još pet godina na istom položaju. Pritom se ne obazire, a u idućih godinu i pol obazirat će se još i manje, na Ustav i zakone, na zdrav razum i bolje običaje, na društvenu štetu koju emitira svojim demagoškim eskapadama i na prozirnost vlastitih namjera, na trovanje građana mržnjom i bijesom zbog svojih sebičnih probitaka i na ispraznost – počesto kontradiktornih – parola za kojima poseže da bi se lažno predstavila zastupnicom narodnih interesa. Uspaničena Kolinda Grabar-Kitarović uvjerena je da njezin mali osobni cilj opravdava sva sredstva, a pretakanje tog uvjerenja u svakodnevnu praksu sve je više udaljava od reizbora, ali nedorasla predsjednica i tragikomični spletkari iz njezinog bliskog okruženja nisu intelektualno i moralno kapacitirani da dobace dalje od toga.
Motivirani kandidat Milan Bandić
Milan Bandić najavio je da ozbiljno razmišlja o svojoj novoj, drugoj kandidaturi za predsjednika Republike. Prvi put kandidirao se 2009. i ušao u drugi krug s Ivom Josipovićem: doživio je uvjerljivi poraz. Što ga motivira na ponovnu kandidaturu? Odgovor na ovo pitanje nije jednodimenzionalan, ali Bandićev primarni motiv je strateška bitka za ostanak na vlasti i na slobodi, što je u njegovom slučaju jedno te isto, to jest za izbjegavanje osuđujuće presude u dvama sudskim postupcima, koje protiv njega vodi USKOK, i koji bi konačno trebali doći u fazu glavne rasprave na zagrebačkom Županijskom sudu.
Predsjednička kandidatura u tom je kontekstu tek taktički potez čiji je smisao dvojak: em da se opet može proglašavati žrtvom političkog progona jer je njegova kandidatura prijetnja odnarođenim moćnicima, em da utječe na sudove svojim političkim i javnim djelovanjem. Istu funkciju ima i njegova recentna medijska sveprisutnost, kao i ispunjavanje svih želja koalicijskim partnerima. On zna da ni po koju cijenu ne smije ostati bez vlasti u glavnom gradu: ostane li bez vlasti, bit će lišen mogućnosti da, kao dosad, uspješno opstruira i odgađa sudska ročišta i da trabunja o političkom odstrelu putem pravosudnog aparata.
Utoliko, još jedna predsjednička kandidatura Milana Bandića manje je vezana uz politiku i legitimnu ambiciju, a više je svjedočanstvo o tome što je jedan fanatizirani i sobom zaokupljeni pojedinac spreman učiniti da očuva enormnu moć koju predugo i preintenzivno konzumira.
