U Hrvatskoj su proustaški, filoustaški i fašistički kadrovi vjerojatno duboko u vojsci, policiji, tajnoj službi i na svim ključnim pozicijama u društvu. To je priprema za obračun u slučaju ako se netko pobuni – kaže u razgovoru za Radio Slobodna Europa (RSE) kulturni teoretičar, filozof, prevoditelj i publicist koji živi u Berlinu, Boris Buden.
RSE: Mnogo toga bi se moglo reći o aktualnim hrvatskim prilikama, ali mnogi upozoravaju na sve snažniju ulogu Katoličke crkve koja počinje određivati samu bit društva. Gdje je nestala sloboda izbora o kojoj se toliko govorilo nakon devedesetih?
Buden: Pa, nema slobode izbora. To je isprazna fraza. Pozicija Katoličke crkve u Hrvatskoj otkriva jedan dublji historijat odnosa između crkve i države. S jedne strane, u globalnom smislu, ono što je nekada bio sekularizam, to se raspalo. To je počelo mnogo prije, u Iranu s mulama, čak i u Sjedinjenim Američkim Državama danas, dakle u centru demokracije, imamo revitalizaciju tog takozvanog fundamentalizma. To ne znači da se radi o ljudima koji mnogo više, puno dublje i odlučnije vjeruju u Boga.
Fundamentalizam znači da vjera ulazi u sve pore društva i okupira ono mjesto na kojem je bilo društvo koje je razoreno u neoliberalnoj globalizaciji. Kod nas je specifično to da je Katolička crkva koja je u jugoslavenskom socijalizmu bila stvar privatnosti, odvojena od države, ne i zabranjena, jer ljudi su išli u crkvu, ali samo oni koji su vjerovali u Boga, bila u jednom sekularnom društvu, ali taj sekularizam 90-e prestaje.
Vjera izlazi iz crkve i ulazi u javnu sferu, ali ne samo u smislu zauzimanja, okupiranja javne sfere, već se domogla ogromne imovine i zauzela je zahvaljujući Vatikanskim ugovorima poziciju, ne samo društvenog hegemona, već i monopolnu poziciju. Crkva ne mora plaćati poreze kao drugi, vraćena joj je, navodno njena oduzeta, imovina.
Crkva je, zapravo, danas jedna velika kompanija, a u ideološkom smislu ona je aparat hrvatske države, ili kako ja to nazivam, hrvatskog nacionalističkog režima. Ona je sam temelj tog nacionalističkog režima. To nema nikakve veze sa porastom vjere u Boga produbljavanjem vjerskih osjećaja.
Nikada Katolička crkva u Hrvatskoj nije bila dalje od Boga. Ne radi se o tome da crkva sada izlazi iz privatne i zauzima svu javnu sferu. Naprotiv, ateizacija i to ona radikalna, je ušla u najsitnije pore Katoličke crkve. To je jedna ateizirana i socijalizirana crkva. Njena je bit u etatističkoj poziciji, a kako ona ima tu monopolnu poziciju i kako se preselila u područje apsolutno sigurnih političkih elita vladajuće klase, ona apsolutno i podržava taj režim.
Ljudi su shvatili: ako ne ideš u crkvu, ako ti dijete nije kršteno i ako ne ide na vjeronauk, ti nisi pravi Hrvat, odnosno Hrvatica, a ne biti pravi Hrvat i Hrvatica u Hrvatskoj danas, to nikome ne koristi. Postoji sveprisutno pasivno nasilje te hegemonije. Ipak, čini mi se da sve više ljudi shvaća o čemu se tu radi.
U hrvatskoj javnosti izgleda da komunizam prijeti demokraciji
RSE: Međutim, kada u javnom životu pojedinci pokušavaju polemizirati sa pojedincima iz Katoličke crkve ili pojednicima iz aktualne vlasti, najprije se etikatera komunistima, jugoslavenima, Srbima, a sa etiketama izostaje bilo kakav dijalog. Da li je to cilj – ušutkati dio javnosti?
Buden: Ideja javnosti kao mjesta kritičke diskusije u kojoj se razmjenjuju racionalni argumenti kako bi društvo dostiglo neki stupanj racionalnosti i tolerancije, taj, još Habermasovski ideal liberalne demokracije, nema nikakve veza sa hrvatskom javnošću.
Hrvatska javnost danas je velikim dijelom privatizirana. Riječ je o interesima vladajuće klase, koja i nije formirana kao kapitalistička klasa, već se radi o višim feudalnim staležima koji se sastoje od političke klase, od kriminalnih bogataša, od crkve, jedne ideološke elite i od ratnih veterana. Zapravo, u toj javnosti se odvija klasna borba. Viša klasa se već 25 godina bori protiv nižih klasa kako bi osigurala svoje privilegije.
Naravno da komunista više nema, ali u hrvatskoj javnosti izgleda da od Oktobarske revolucije do danas komunizam nikada nije bio jači, te prijeti demokraciji. To je smiješno. Radi se o nečem sasvim drugom. Naime, priča o tome da su Hrvati tisuću godina željeli državu, pa su je sad dobili i za sobom su ostavili oba totalitarizma i sada će uživati u fantastičnoj budućnosti, sada se potpuno raspala. U to više niko ne vjeruje.
Hrvatski nacionalni projekt je u dubokoj krizi i to se raspada pred očima ljudi. Više im ne možete obećati niti milijarde dolara od dijaspore, niti da će sutra vratiti kredite i zbog toga se zaoštrava ta ideološka borba koja je potpuno zastarila, pa se tvrdi da su i dalje Hrvati ugroženi od Srba, komunista, srbočetnika, četničkih jugo partizanskih komunista, itd. Međutim, fašizacija društva je ono što iza svega i kroz taj ideološki mjehur prodire na najmoćnije pozicije u društvu.
RSE: Upravo sam Vas to htjela pitati. Naime, ono što se počelo pojavljivati 90-ih u Hrvatskoj, odnosno pozivanje na ustašku državu, kao da je poprimilo legalitet. Negira se partizanski, a uzdiže ustaški pokret. Mladi ljudi ne vide bitnu razliku, uostalom to su naučili iz školskih udžbenika. Do kuda može ići to mijenjanje povijesnih činjenica?
Buden: Danas u javnosti izgleda da je biti ustaša nešto dobro, a biti partizan nešto loše. Međutim, fašizam, kao i 20-tih i 30-tih godina prošloga stoljeća, tako i danas ma svoju funkciju u kontekstu krize kapitalizma. U Hrvatskoj se događa da ono što je nekada bilo desno, radikalno, za što su vjerovali da je Tuđman (Franjo) u stanju držati na nekoj ekstremnoj desnici, kao nešto ridikulozno, to sada prelazi u sam centar društva, što samo potvrđuje staru tezu da je ta naša građanska klasa slaba, ustrašena, zbunjena, bez ikakve perspektive, eksproprirana, materijalno uništena. Ona se u strahu jednostavno šlepa za tim šovinizmom i ustaštvom, ili šuti.
Neki od njih dobivaju određene pozicije i to je ono klasično razaranje te sredine. Nje više nema, nju grabi ta radikalna desnica i to je fašizacija društva radi hegemonije i osiguranja vlasti. Ustaštvo nije samo u tome da se viče "Za dom spemni", već u tome da su proustaški , filoustaški, fašistički kadrovi vjerojatno duboko u vojsci, policiji, tajnoj službi i na svim ključnim pozicijama u društvu. To je priprema za obračun u slučaju ako se netko pobuni.
Ono što je nacionalistički režim u Hrvatskoj ostvario to je potpuna integracija Hrvatske u globalno liberalni kapitalizam, a da li je to donijelo hrvatskom narodu sreću ili ne, neka sam hrvatski narod prosudi. Te elite su kao i Ante Pavelić u službi onih koji u globalnim razmjerima drže moć. Tu su banke i korporacije i mislim da je Hrvatska izgubila svaku suverenost i da joj svaki europski političar ili centar europske-atlantske moć i može naređivati.
Hrvatska se vraća u srednji vijek
RSE: U Hrvatskoj se posljednje vrijeme sve više govori o reformi obrazovanja, ali ona nikako da saživi. U borbi između suvremenog shvaćanja znanosti i obrazovanja, Hrvatska kao da se vraća u srednji vijek?
Buden: Pa naravno da se vraća u srednji vijek. Proces refeudalizacije hrvatskog društva traje već četvrt stoljeća. No, do svijesti ljudi još nisu stigle posljedice te refeudalizacije. Uzmite na primjer, hrvatski jezik. On se navodno strašno razlikuje od srpskog jezika, i tako dalje. Tu ima blebetanja u beskočanost, ali zašto se toliko blebeće o toj različitosti, pa zato da se prikrije ona druga činjenica, a to je pitanje: čemu hrvatski jezik u hrvatskom obrazovanju. Vi više nemate nikakve industrije, što će vam na hrvatskom jeziku terminologija u kemiji, biologiji, strojarstvu, brodogradnji, proizvodnji, u teoriji, filozofiji, u povijesti umjetnosti. Hrvatski jezik vam više uopće ne treba.
Postoji još jedna industrija u Hrvatskoj koja funkcionira, a to je turizam. Ali, u toj industriji hrvatski jezik vam pogotovo ne treba. Na sceni je revernakularizacija jezika, na ono što je bio u srednjem vijeku, na vernakular, a ne nacionalni jezik. Cijelo obrazovanje je, zapravo, revernakulizirano. Za koga vi obrazujete ljude, za što, da oni rade u kojem društvu, proizvode čije znanje, nacionalnu kulturu. To je završena priča.
Imate one koji imaju novaca, elitu koja će obrazovati svoju djecu na engleskom jeziku u privatnim školama, kako bi oni što brže mogli odlaziti u inozemstvo. Fantazija o tome kako treba obnoviti prosvjetiteljstvo paše u jednu nacionalnu državu koja ima materijalne pretpostavke za razvijeno društvo, a hrvatski nacionalistički režim je uništio te materijalne pretpostavke.
RSE: U posljednje vrijeme odnosi Hrvatske sa susjedima blago rečeno nisu dobri. Mnogi upozoravaju da pojednici koje vode Hrvatsku nisu naučili diplomatsku abecedu, iako su dio života proveli u diplomaciji. Kako Vi to tumačite?
Buden: To je posljedica te rapidne provincijalizacije svega. To je žalosno. U hrvatskoj javnosti nije moguće generirati ono što se zove komunikativna racionalnost, kako to kaže Habermas (Jürgen). Nemoguće je ostvariti neku racionalnu raspravu o tome da vidimo koliko kvadratnih metara mora Hrvatska žrtvovati, a da hrvatski narod preživi. Opći interes se uopće ne artikulira, a kada nema općeg interesa, onda se s ljudima postupa kao s pijunima. Sve je to toliko žalosno da je teško komentirati.
Njemačka kao zadnji bastion funkcionirajuće demokracije
RSE: Živite u Njemačkoj gdje su ove nedjelje parlamentarni izbori. Možete li prognozirati pobjednika?
Buden: Tu se pobjednik zna. Njemačka je najmoćnija država Europske unije, jedna od najstabilnijih u svijetu. Ona je zadnji bastion funkcionirajuće demokracije, relativno još uvijek socijalna država, stabilna, i tako dalje. Osnovni instikt ljudi u Njemačkoj je – kako bi bilo lijepo kada bi ostalo ovako kako je sada. Oni gledaju što se okolo zbiva i zato će taj instikt pobijediti na izborima.
Međutim, da stvari ne mogu ostati kao što su bile dosada, to je jasno. Stranka AfD-e (Alternative für Deutschland), desna, historijski revizionistička partija je u mogućnosti da zauzme vodeću ulogu u opoziciji, kao treća parlamentarna snaga. Situacija se zaoštarava. Ideološka i politička kriza je i ovdje, ali puno je lakše podnijeti krizu kada ste dobro potkoženi i imate ogromne suficite u budžetu pa ne znate kamo ćete s tim novcima. Njemačka je uspjela integrirati milijun migranata koji sada ulaze u tržište rada. Dakle, sve funkcionira, ali Njemačka je na neki način "oko oluje" u kojem još sve funkcionira, ali to je u tom samom centru.
Hrvatska ili bivša Jugoslavija ako hoćete pionir je u tom iskustvu raspada, destrukcije, uništavanja budućnosti. Čini mi se da bi Nijemci trebali učiti od nas. Možda bi bilo dobro da im na neki okrugli stol na kojem bi oni raspravljali o svojoj budućnosti, pošaljemo neke od naših političara koji su tu budućnost uništili kod nas. Ne mislim samo na neke od HDZ-ovih političara (Hrvatska demokratska zajednica), već i SDP-ovih (Socijaldemokratska partija).
Ti neki "račanovci, tuđmanovci, sanaderovci, karamakovci, hasangeovici" i slični bi najbolje mogli opisati Nijemcima moguću crnu budućnost koja im se sprema.
6yka
RSE: Mnogo toga bi se moglo reći o aktualnim hrvatskim prilikama, ali mnogi upozoravaju na sve snažniju ulogu Katoličke crkve koja počinje određivati samu bit društva. Gdje je nestala sloboda izbora o kojoj se toliko govorilo nakon devedesetih?
Buden: Pa, nema slobode izbora. To je isprazna fraza. Pozicija Katoličke crkve u Hrvatskoj otkriva jedan dublji historijat odnosa između crkve i države. S jedne strane, u globalnom smislu, ono što je nekada bio sekularizam, to se raspalo. To je počelo mnogo prije, u Iranu s mulama, čak i u Sjedinjenim Američkim Državama danas, dakle u centru demokracije, imamo revitalizaciju tog takozvanog fundamentalizma. To ne znači da se radi o ljudima koji mnogo više, puno dublje i odlučnije vjeruju u Boga.
Fundamentalizam znači da vjera ulazi u sve pore društva i okupira ono mjesto na kojem je bilo društvo koje je razoreno u neoliberalnoj globalizaciji. Kod nas je specifično to da je Katolička crkva koja je u jugoslavenskom socijalizmu bila stvar privatnosti, odvojena od države, ne i zabranjena, jer ljudi su išli u crkvu, ali samo oni koji su vjerovali u Boga, bila u jednom sekularnom društvu, ali taj sekularizam 90-e prestaje.
Vjera izlazi iz crkve i ulazi u javnu sferu, ali ne samo u smislu zauzimanja, okupiranja javne sfere, već se domogla ogromne imovine i zauzela je zahvaljujući Vatikanskim ugovorima poziciju, ne samo društvenog hegemona, već i monopolnu poziciju. Crkva ne mora plaćati poreze kao drugi, vraćena joj je, navodno njena oduzeta, imovina.
Crkva je, zapravo, danas jedna velika kompanija, a u ideološkom smislu ona je aparat hrvatske države, ili kako ja to nazivam, hrvatskog nacionalističkog režima. Ona je sam temelj tog nacionalističkog režima. To nema nikakve veze sa porastom vjere u Boga produbljavanjem vjerskih osjećaja.
Nikada Katolička crkva u Hrvatskoj nije bila dalje od Boga. Ne radi se o tome da crkva sada izlazi iz privatne i zauzima svu javnu sferu. Naprotiv, ateizacija i to ona radikalna, je ušla u najsitnije pore Katoličke crkve. To je jedna ateizirana i socijalizirana crkva. Njena je bit u etatističkoj poziciji, a kako ona ima tu monopolnu poziciju i kako se preselila u područje apsolutno sigurnih političkih elita vladajuće klase, ona apsolutno i podržava taj režim.
Ljudi su shvatili: ako ne ideš u crkvu, ako ti dijete nije kršteno i ako ne ide na vjeronauk, ti nisi pravi Hrvat, odnosno Hrvatica, a ne biti pravi Hrvat i Hrvatica u Hrvatskoj danas, to nikome ne koristi. Postoji sveprisutno pasivno nasilje te hegemonije. Ipak, čini mi se da sve više ljudi shvaća o čemu se tu radi.
U hrvatskoj javnosti izgleda da komunizam prijeti demokraciji
RSE: Međutim, kada u javnom životu pojedinci pokušavaju polemizirati sa pojedincima iz Katoličke crkve ili pojednicima iz aktualne vlasti, najprije se etikatera komunistima, jugoslavenima, Srbima, a sa etiketama izostaje bilo kakav dijalog. Da li je to cilj – ušutkati dio javnosti?
Buden: Ideja javnosti kao mjesta kritičke diskusije u kojoj se razmjenjuju racionalni argumenti kako bi društvo dostiglo neki stupanj racionalnosti i tolerancije, taj, još Habermasovski ideal liberalne demokracije, nema nikakve veza sa hrvatskom javnošću.
Hrvatska javnost danas je velikim dijelom privatizirana. Riječ je o interesima vladajuće klase, koja i nije formirana kao kapitalistička klasa, već se radi o višim feudalnim staležima koji se sastoje od političke klase, od kriminalnih bogataša, od crkve, jedne ideološke elite i od ratnih veterana. Zapravo, u toj javnosti se odvija klasna borba. Viša klasa se već 25 godina bori protiv nižih klasa kako bi osigurala svoje privilegije.
Naravno da komunista više nema, ali u hrvatskoj javnosti izgleda da od Oktobarske revolucije do danas komunizam nikada nije bio jači, te prijeti demokraciji. To je smiješno. Radi se o nečem sasvim drugom. Naime, priča o tome da su Hrvati tisuću godina željeli državu, pa su je sad dobili i za sobom su ostavili oba totalitarizma i sada će uživati u fantastičnoj budućnosti, sada se potpuno raspala. U to više niko ne vjeruje.
Hrvatski nacionalni projekt je u dubokoj krizi i to se raspada pred očima ljudi. Više im ne možete obećati niti milijarde dolara od dijaspore, niti da će sutra vratiti kredite i zbog toga se zaoštrava ta ideološka borba koja je potpuno zastarila, pa se tvrdi da su i dalje Hrvati ugroženi od Srba, komunista, srbočetnika, četničkih jugo partizanskih komunista, itd. Međutim, fašizacija društva je ono što iza svega i kroz taj ideološki mjehur prodire na najmoćnije pozicije u društvu.
RSE: Upravo sam Vas to htjela pitati. Naime, ono što se počelo pojavljivati 90-ih u Hrvatskoj, odnosno pozivanje na ustašku državu, kao da je poprimilo legalitet. Negira se partizanski, a uzdiže ustaški pokret. Mladi ljudi ne vide bitnu razliku, uostalom to su naučili iz školskih udžbenika. Do kuda može ići to mijenjanje povijesnih činjenica?
Buden: Danas u javnosti izgleda da je biti ustaša nešto dobro, a biti partizan nešto loše. Međutim, fašizam, kao i 20-tih i 30-tih godina prošloga stoljeća, tako i danas ma svoju funkciju u kontekstu krize kapitalizma. U Hrvatskoj se događa da ono što je nekada bilo desno, radikalno, za što su vjerovali da je Tuđman (Franjo) u stanju držati na nekoj ekstremnoj desnici, kao nešto ridikulozno, to sada prelazi u sam centar društva, što samo potvrđuje staru tezu da je ta naša građanska klasa slaba, ustrašena, zbunjena, bez ikakve perspektive, eksproprirana, materijalno uništena. Ona se u strahu jednostavno šlepa za tim šovinizmom i ustaštvom, ili šuti.
Neki od njih dobivaju određene pozicije i to je ono klasično razaranje te sredine. Nje više nema, nju grabi ta radikalna desnica i to je fašizacija društva radi hegemonije i osiguranja vlasti. Ustaštvo nije samo u tome da se viče "Za dom spemni", već u tome da su proustaški , filoustaški, fašistički kadrovi vjerojatno duboko u vojsci, policiji, tajnoj službi i na svim ključnim pozicijama u društvu. To je priprema za obračun u slučaju ako se netko pobuni.
Ono što je nacionalistički režim u Hrvatskoj ostvario to je potpuna integracija Hrvatske u globalno liberalni kapitalizam, a da li je to donijelo hrvatskom narodu sreću ili ne, neka sam hrvatski narod prosudi. Te elite su kao i Ante Pavelić u službi onih koji u globalnim razmjerima drže moć. Tu su banke i korporacije i mislim da je Hrvatska izgubila svaku suverenost i da joj svaki europski političar ili centar europske-atlantske moć i može naređivati.
Hrvatska se vraća u srednji vijek
RSE: U Hrvatskoj se posljednje vrijeme sve više govori o reformi obrazovanja, ali ona nikako da saživi. U borbi između suvremenog shvaćanja znanosti i obrazovanja, Hrvatska kao da se vraća u srednji vijek?
Buden: Pa naravno da se vraća u srednji vijek. Proces refeudalizacije hrvatskog društva traje već četvrt stoljeća. No, do svijesti ljudi još nisu stigle posljedice te refeudalizacije. Uzmite na primjer, hrvatski jezik. On se navodno strašno razlikuje od srpskog jezika, i tako dalje. Tu ima blebetanja u beskočanost, ali zašto se toliko blebeće o toj različitosti, pa zato da se prikrije ona druga činjenica, a to je pitanje: čemu hrvatski jezik u hrvatskom obrazovanju. Vi više nemate nikakve industrije, što će vam na hrvatskom jeziku terminologija u kemiji, biologiji, strojarstvu, brodogradnji, proizvodnji, u teoriji, filozofiji, u povijesti umjetnosti. Hrvatski jezik vam više uopće ne treba.
Postoji još jedna industrija u Hrvatskoj koja funkcionira, a to je turizam. Ali, u toj industriji hrvatski jezik vam pogotovo ne treba. Na sceni je revernakularizacija jezika, na ono što je bio u srednjem vijeku, na vernakular, a ne nacionalni jezik. Cijelo obrazovanje je, zapravo, revernakulizirano. Za koga vi obrazujete ljude, za što, da oni rade u kojem društvu, proizvode čije znanje, nacionalnu kulturu. To je završena priča.
Imate one koji imaju novaca, elitu koja će obrazovati svoju djecu na engleskom jeziku u privatnim školama, kako bi oni što brže mogli odlaziti u inozemstvo. Fantazija o tome kako treba obnoviti prosvjetiteljstvo paše u jednu nacionalnu državu koja ima materijalne pretpostavke za razvijeno društvo, a hrvatski nacionalistički režim je uništio te materijalne pretpostavke.
RSE: U posljednje vrijeme odnosi Hrvatske sa susjedima blago rečeno nisu dobri. Mnogi upozoravaju da pojednici koje vode Hrvatsku nisu naučili diplomatsku abecedu, iako su dio života proveli u diplomaciji. Kako Vi to tumačite?
Buden: To je posljedica te rapidne provincijalizacije svega. To je žalosno. U hrvatskoj javnosti nije moguće generirati ono što se zove komunikativna racionalnost, kako to kaže Habermas (Jürgen). Nemoguće je ostvariti neku racionalnu raspravu o tome da vidimo koliko kvadratnih metara mora Hrvatska žrtvovati, a da hrvatski narod preživi. Opći interes se uopće ne artikulira, a kada nema općeg interesa, onda se s ljudima postupa kao s pijunima. Sve je to toliko žalosno da je teško komentirati.
Njemačka kao zadnji bastion funkcionirajuće demokracije
RSE: Živite u Njemačkoj gdje su ove nedjelje parlamentarni izbori. Možete li prognozirati pobjednika?
Buden: Tu se pobjednik zna. Njemačka je najmoćnija država Europske unije, jedna od najstabilnijih u svijetu. Ona je zadnji bastion funkcionirajuće demokracije, relativno još uvijek socijalna država, stabilna, i tako dalje. Osnovni instikt ljudi u Njemačkoj je – kako bi bilo lijepo kada bi ostalo ovako kako je sada. Oni gledaju što se okolo zbiva i zato će taj instikt pobijediti na izborima.
Međutim, da stvari ne mogu ostati kao što su bile dosada, to je jasno. Stranka AfD-e (Alternative für Deutschland), desna, historijski revizionistička partija je u mogućnosti da zauzme vodeću ulogu u opoziciji, kao treća parlamentarna snaga. Situacija se zaoštarava. Ideološka i politička kriza je i ovdje, ali puno je lakše podnijeti krizu kada ste dobro potkoženi i imate ogromne suficite u budžetu pa ne znate kamo ćete s tim novcima. Njemačka je uspjela integrirati milijun migranata koji sada ulaze u tržište rada. Dakle, sve funkcionira, ali Njemačka je na neki način "oko oluje" u kojem još sve funkcionira, ali to je u tom samom centru.
Hrvatska ili bivša Jugoslavija ako hoćete pionir je u tom iskustvu raspada, destrukcije, uništavanja budućnosti. Čini mi se da bi Nijemci trebali učiti od nas. Možda bi bilo dobro da im na neki okrugli stol na kojem bi oni raspravljali o svojoj budućnosti, pošaljemo neke od naših političara koji su tu budućnost uništili kod nas. Ne mislim samo na neke od HDZ-ovih političara (Hrvatska demokratska zajednica), već i SDP-ovih (Socijaldemokratska partija).
Ti neki "račanovci, tuđmanovci, sanaderovci, karamakovci, hasangeovici" i slični bi najbolje mogli opisati Nijemcima moguću crnu budućnost koja im se sprema.
6yka
