Ljekovito je i iscjeljujuće u ova sumorna vremena čuti lijepu priču o nekom mladom, svjetski uspješnom Hrvatu. Koliko, međutim, mladih i svjetski uspješnih Hrvata znate, a da svijetom ne uspjehuju trčeći za poliuretanskom loptom? Dobro, osim Mate Rimca?


Prošlog utorka novine su objavile kako je Ante Vrban, mladi šibenski arhitekt sa zagrebačkom adresom, u Frankfurtu dobio prestižnu German Design Award u kategoriji Interior Architecture. Nagrada koju je zaslužio za dizajn luksuznog stana na zagrebačkom Zrinjevcu Anti pri tom nije prva takva nagrada: German Design Award je prije dvije godine dobio i za uređenje Kameleon vile u Jadriji kraj Šibenika. Međunarodne nagrade naš mladi arhitekt svjetskog glasa skuplja kao Pokemone. U studenom prošle godine, recimo, u Londonu je za
projekt unutarnjeg uređenja Ville Gabrijele u istarskom Kosteliru primio International Property Award u kategoriji Best Residential Interior Europe. A ni ta mu nije prva: prije nekoliko godina istu je International Property Award dobio i za interijer crkve Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta u Kninu.

Reklo bi se, Anti je samo nebo granica. Arapski šeici, ruski oligarsi i hrvatski biskupi svađaju se čekajući u dugačkom redu pred Antinim biroom, tajnica unutra svađa se s njima objašnjavajući kako je Ante rasprodan dvije godine unaprijed, a opčinjene urednice ženskih revija i lifestyle rubrika svađaju se koja je od njih naočitog Šibenčanina prva ovjenčala titulom najpoželjnijeg hrvatskog neženje.

Da je poželjniji čak i od profesionalnog najpoželjnijeg neženje Janka Popovića Volarića, bogami jest: uvijek besprijekorno sređen, Ante nosi isključivo Dior, Givenchy, Vuitton i Gucci – „moj šoping je kratak i jednostavan: uđem u Dior Homme i obučem se za cijelu sezonu u sat vremena“ obožava Hermes, ljetuje na Sejšelima, vozi Porsche, a prije tjedan-dva promoviran je i kao zaštitno lice novog Porscheova modela Taycan: ona German Design Awardom ovjenčana vila na Jadriji zapravo je njegova vikendica, a dvije stotine četvornih metara ogroman luksuzni stan u srcu povijesnog Zagreba, za koji je mladi šibenski arhitekt sa zagrebačkom adresom i drugi put nagrađen u Frankfurtu, njegova je privatna zagrebačka adresa.

I sve to prije četrdesetog rođendana!

„Ja sam, međutim, još uvijek onaj isti Ante koji sam bio s pedeset kuna u džepu na faksu. Bogatstvo je relativna stvar. Najveće je  bogatstvo u poslovnom svijetu tvoje ime i prezime. Tu gdje se sada nalazim ne može se doći tako da ti netko nešto pokloni“, nedavno se tako opčinjenoj novinarki Večernjeg lista povjerio mladi arhitekt, koji ni u jednom od bezbrojnih intervjua koje je dao posljednjih mjeseci nije propustio istaknuti kako su za „ime i prezime u poslovnom svijetu“ potrebne dvije stvari: Božja pomoć i tvrda glava.

„Bog je u mom životu stalno. Mislim da prosvijetljen um ne može ne razmišljati o nadnaravnom. Ja Ga vidim u svemu oko sebe i u sebi. Ja sam katolik i Hrvat, i na to sam ponosan“, ispričao je Ante opčinjenoj novinarki portala Scena.hr. „Zahvalan sam Bogu i svemiru što imam privilegiju da radim ono što volim“, ispovjedio se prije dva-tri mjeseca opčinjenoj novinarki Storyja. „Mislim da Bog svima nama da neki talent u kojem možemo biti najbolji. Hoćemo li to i biti, ovisi koliko radimo i čega smo se sve spremni odreći. Bilo je, naravno, i
teških dana. Plivao sam uzvodno i nisam se obazirao na komentare. Taj put nije bio lagan, ali probijao sam zidove i bio drugačiji unatoč svemu“, prisjetila se mlada arhitektonska zvijezda svojih početaka, poručujući mladim kolegama da ustraju u svojim snovima: „Uspjeh je moguć, i želim da mlade generacije arhitekata to znaju.“

Kako je pak točno izgledao trnovit i tegoban puta mladog studenta arhitekture od „pedeset kuna u džepu na faksu“ do dvjesto kvadrata službeno najljepšeg stana na svijetu - zašto je „zahvalan Bogu i svemiru“, na koji je način „plivao uzvodno“, čime je „probijao zidove“ i kako je uopće stvorio svoje najveće bogatstvo, „ime i prezime u poslovnom svijetu“ - saznali smo pak iz drugog jednog njegovog, nešto starijeg intervjua, prvi put objavljenog prošlog utorka, točno na dan kad je u Frankfurtu ovjenčan priznanjem German Design Award.

„Poduzetnik Željko Šelendić angažirao me 2005. godine za uređenje stana njegova sina Josipa, a onda i za uređenje tog stana na Petretićevu trgu. Dao mi je nacrt stana i rekao mu da će mu se javiti kćer Milana Bandića. S Anamarijom sam onda išao u Somec interijere kako bismo odabrali namještaj. Ne znam koliki su bili troškovi uređenja navedenog stana, jer o tome nisam vodio računa, niti mi je Šelendić rekao u kojem iznosu novca se treba kretati prilikom odabira namještaja. Uređenje tog stana odradio sam besplatno, jer sam mu bio zahvalan što me angažirao za uređenje sinova stana. Besplatno sam odrađivao još sličnih uređenja jer mi nije trebao novac, već sam želio stvoriti ime“, ispričao je mladi arhitekt Ante Vrban svoje početke u ekskluzivnom intervjuu s istražiteljima USKOK-a, kad su prije pet godina, u svibnju 2015., počeli istraživati stambene afere zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i njegove veze s poduzetnikom Željkom Šelendićem.

Još kao student arhitekture, kako vidimo, Ante je zajedno s kćerkom Milana Bandića, „s pedeset kuna u džepu“ i Šelendićevom karticom u ruci obijao pragove zagrebačkih salona luksuznog namještaja: to za slučaj da se one „mlade generacije arhitekata“ pitaju kojemu se „Bogu i svemiru“ valja klanjati, na koji način „plivati uzvodno“ i čime „probijati zidove“. Kako, u najkraćemu, „besplatno odrađujući uređenja“ za utjecajne ljude u poslovnom svijetu „stvoriti ime“: ono „ime i prezime“ koje je „najveće bogatstvo u poslovnom svijetu“.

„Tako sam uređivao i stan Milanu Bandiću u Bužanovoj ulici. Nisam vodio računa o tome kolika je cijena radova: izvođači radova izdavali su račune na njegovo ime, o čemu bih ja onda obavještavao Bandića, koji mi je potom ostavljao kuvertu s novcem za naplatu računa. Nikad mi nije rekao da je preskupo nešto što sam predložio. Sjećam se da je u to vrijeme na tržištu najpopularnija bila marka Fendi Casa, a i meni se sviđao taj Fendi. Stan je tako opremljen vrhunskim talijanskim namještajem, kupljenim također u Somec interijerima. Bandićeva kuhinja marke Schiffini stajala je oko pedeset tisuća eura, Fendijev blagovaonski stol najmanje sedam, a stolice do pet tisuća eura“, nastavio je svoju potresnu priču pred istražiteljima USKOK-a mladi arhitekt svjetskog glasa. „Na sličan način uređivao sam stanove i drugim Bandiću bliskim osobama, poput Lidije Tomić i Mate Brzice, pa me na koncu nagradio za trud i 2006. poklonio mi stan od trideset četiri kvadrata na Vrbiku. Za taj stan nisam platio porez na promet nekretnina, niti mi je itko to tražio. Budući da mi je Milan Bandić poklonio stan, podrazumijevalo se da je on platio i taj porez.“

Tako je, eto, mladi zagrebački student „stvorio ime“ i konačno se skućio. „Tu gdje se sada nalazi“ Ante Vrban, shvatili ste do sad, „ne može se doći tako da ti netko nešto pokloni“.

Dalje je bilo lako.

„Uvijek kada dođem do određene razine, kad dođem do razine da sam spreman za testiranje novih materijala i tehnologija oblikovanja, ja prodam stan i kupim novi“, objasnio je onda Ante kako je od Bandićeve nagrade i trideset četiri kvadrata na Vrbiku došao do German Design Awarda za dvjesto četvornih metara na Zrinjevcu. Samo što tajnu s „određenim razinama“ i „testiranjem novih tehnologija oblikovanja“ nije prepričao u intervjuu USKOK-u 2015., već u intervjuu Storyju u studenom 2019., nakon one nagrade u Londonu, već uplativši participaciju za nagradu u Frankfurtu.

Nisam vam rekao? Da, djeco s faksa, internacionalne nagrade se ne dobijaju, nego plaćaju: do „imena i prezimena“ - već ste zaboravili - „ne može se doći tako da ti netko nešto pokloni“. German Design Award, naime, tek je nešto uljuđenija i glamuroznija verzija onih zlatnih medalja, zvučnih titula i kićenih diploma koje za par hiljada eura kupuju gradonačelnici balkanskih vukojebina i rektori tamošnjih privatnih
sveučilišta. Za taj njemački Award – baš kao i ostala slična „internacionalna priznanja“ - plaća se i participacija, i troškovi gala ručka, i prostor u katalogu, i licenca za kićenje titulom na vizit-karti. Kategorija Interior Architecture, recimo - kad smo već kod kategorije koja je Anti donijela svjetsku slavu - samo je jedna od šezdesetak kategorija German Design Awarda, među kojima su i kategorije „Kupatilo“ ili „Kuhinja“. A naš „svjetski poznati“ arhitekt u toj je kategoriji samo jedan od stotinu i šezdeset dobitnika, među kojima se, na primjer, nalazi i dekorater nekog gruzijskog restorana s neoklasicističkim atrijem i najozbiljnije oslikanim nebom na plafonu.

„Naš, a svjetski“ Ante Vrban ugledan je, naime, i priznat arhitekt po prilici koliko je i njegov zemljak Maksim Mrvica ugledni i priznati pijanist, a Josip Hauser ugledni i priznati violončelist. Antina „internacionalna priznanja“ točna su mjera „našeg, a svjetskog“ uspjeha, baš kao što je njegov nepojamni kič s bijelim oniksom i Swarovski kristalićima točna mjera „našeg, a svjetskog“ ukusa. Krvavo pri tom stečeno „ime i prezime“ primjerena je nagrada za sve one „teške dane“ s „pedeset kuna u džepu“, za „plivanje uzvodno“ Šelendićevim
bankovnim izvodima, „probijanje zidova“ u Bandićevu stanu i mukotrpno obilaženje Fendijevih i Schiffinijevih salona s njegovom kćerkom.

Kako vidite, draga djeco, „uspjeh je moguć“. Dok USKOK-ovi istražitelji dođu do vaših mentora i njihovih kćerki, vi ćete biti daleko, kačeći uokvireni neki Kurac Palac Excellence Award na zid svog salonskog stana, u povijesnom centru neke šarmantne srednjoeuropske metropole s gradonačelnikom istančana ukusa i moćnih prijatelja. Tamo, ukratko, gdje se ne može doći tako da ti netko nešto pokloni. Štoviše, dovoljno daleko da tu stvar – to dakle kako se do tamo „ne može doći tako da ti netko nešto pokloni“ – možeš reći bez imalo srama.

Ne plivajte stoga nizvodno, ne zaobilazite zidove. Budite katolici, Hrvati i arhitekti.

Budite kao Ante.

N1