Jedna dosjetka o Gorbačovu kaže da je polovina njegovih ekonomista imala pravo, ali on nije znao koja je to polovina. Zoran Milanović misli da zna. On je odabrao one koji osluškuju što traži Europa i misle da je uvijek pametno priključiti se vladajućoj doktrini. Sve drugo bilo bi nerazumno i opasno. Doduše, Bernard Shaw davno je rekao da sav progres ovisi o nerazumnom ljudima, ali to je valjda samo dosjetka. Milanović, kao i njegovi prethodnici, vjerojatno misli da će reforme koje savjetuju svjetske financijske organizacije pokrenuti hrvatsko gospodarstvo. Poslušnost zasad ne daje rezultate, ali za to smo, po istoj logici, vjerojatno sami krivi jer nismo dovoljno poslušni. Reforme bi morale biti odlučnije. Ali koje reforme? Sve se svodi na isto. To su odricanje, žrtvovanje i patnja. U judaističko-kršćanskoj civilizaciji, u kojoj smo svi odgojeni, unaprijed se smatra da to mora biti dobro. Previše smo trošili, sada je vrijeme za kaznu i plaćanje računa.
Ali prije samo pet ili šest godina, vladajuća je doktrina bila drukčija. Njeni su se zagovornici divili “novim financijskim proizvodima” banaka i dokazivali da će one osigurati stalan progres. Neki su naši ekonomisti čak dokazivali da proizvodnja nema smisla i ukazivali na irski primjer. Čim se zemlja više zadužuje, to je progres brži, tvrdili su oni. Pritom nisu izmislili ništa novo. Prije više od 80 godina, uoči Velike depresije, “vladao je nevjerojatan optimizam, iz kojeg su se rađale prave orgije špekulacija”, piše Winston Churchill u svojim uspomenama. I onda kaže nešto što je posebno važno za našu temu: “Pisale su se knjige kako bi se dokazalo da su krize fenomen koji su razvijene poslovne organizacije i ekonomska znanost konačno svladale. Očigledno je došao kraj onakvim ekonomskim ciklusima kakvi su nam poznati, rekao je u rujnu godine 1929. predsjednik Newyorške burze. A u listopadu je iznenadna i snažna oluja zapuhala nad Wall Streetom…”
Tadašnji američki predsjednik Herbert Hoover shvatio je da nešto treba brzo poduzeti kako bi se spriječilo produbljivanje krize. Morao se, naravno, osloniti na ekonomsku znanost, pri čemu je imao isti problem kao mnogo kasnije Gorbačov ili sada Milanović. Kome vjerovati? Svakako ne onima koji su do jučer svirali na note drugog i drukčijeg ekonomskog šlagera. Opredijelio se za svog sekretara za financije Andrewa Melonea, koji je tvrdio da treba ohladiti pregrijanu ekonomiju, što se može postići samo smanjenjem emisije novca. Istovremeno, tvrdio je on, treba pokrenuti proces restrukturiranja gospodarstva, što znači da moraju propadati loše, a napredovati dobre tvrtke. Štoviše, treba poticati propast svih koji su u danim uvjetima zapali u nevolje. (U Račanovo vrijeme to se kod nas nazivalo raščišćavanjem ruševina.) Zvučalo je dobro i logično, ali rezultati su bili katastrofalni. Tek je novi predsjednik Franklin Roosevelt izabrao neke duge ekonomiste, koji će donijeti i drugi ekonomski model. Što je razvijeni svijet naučio iz svega toga? Uoči sadašnje krize, činilo se – ništa! Predsjednik Bill Clinton ukinuo je neka ključna ograničenja u poslovanju banaka koja je uveo Roosevelt, nakon čega su događaji počeli nevjerojatno sličiti onima otprije 80 godina. Ali kada se rasplamsala kriza, pokazalo se da je bitan dio lekcije ipak svladan. Umjesto oštrog rezanja troškova i hlađenja ekonomije, razvijene su zemlje počele poticati potrošnju. Svi se još sjećamo da su Nijemci davali iz proračuna po dvije tisuće eura svakome tko bi kupio novi automobil, a Amerikanci po 500 dolara svakom građaninu, kako bi potaknuli njihovu potrošnju, a preko nje proizvodnju i zaposlenost. Neki su ekonomisti, na primjer nobelovac Paul Krugman, stalno prigovarali da mjere za poticanje potrošnje nisu dovoljno energične, ali kako se sada pokazuje, rezultat nije izostao.
Istovremeno su drugima, pa i nama, davali i još uvijek daju sasvim drukčije savjete. MMF, Svjetska banka, pa i EU nameću politiku restrukturiranja rezanjem potrošnje, a ne drukčijom raspodjelom troškova, odnosno poticanjem proizvodnih investicija i izvoza. Na istom je tragu i ekonomska teorija. Tako je ove godine jedan skup uglednih njemačkih ekonomista jednoglasno zaključio da u kriznim zemljama treba voditi politiku restrukturiranja i da zato treba nastaviti sa štednjom i zaoštravanjem uvjeta poslovanja, kako bi se ubrzalo propadanje loših a razvoj dobrih poduzeća. Ta je pjesma, kao što smo vidjeli, stara 80 godina, a njene riječi i note napisao je nesretni gospodin Melone.
Kriza je tada ubrzano prešla Atlantik, na čijim je valovima došla i američka politika njenog prevladavanja. Ali sve je ipak ovisilo o domaćim političarima i njihovim ekonomistima. Britanija se vratila na zlatni standard i ojačala svoju funtu; zapravo je obnovila tečaj koji je postojao prije rata, godine 1914. Kako se u ratnim godinama pojavila inflacija (koje prije toga nije bilo punih 99 godina), proizvodnja je bila žestoko pogođena. Ali plutokratima iz londonskog Cityja (financijskog središta dobrog dijela svijeta) to je bio vjetar u jedra. Zanimljivo je da je ministar financija tada bio već spomenuti Winston Churchill, kojem je trebao još jedan svjetski rat pa da shvati grešku.
No kod nas se još uvijek insistira na tom receptu, pa je primjerice jedan ministar u prvoj Račanovoj vladi, inače sam veliki trgovac uvoznom kineskom robom, izjavio da su ekonomisti koji zagovaraju slabljenje kune zastarjeli mozgovi. Po tome, on je bio sljedbenik Britanaca iz vremena između dva svjetska rata, ali i prethodnik Zorana Milanovića, koji sada misli da je riječ o zastarjelom rješenju.
Njemačka, čije su financije bile narušene izostankom američkih kredita, također je u stezanju potrošnje potražila izlaz iz nevolja. Ali u Njemačkoj je bujao nacionalizam, ojačan povrijeđenim ponosom zbog gubitka rata, pa je masa mladih ljudi bez posla, među kojima i mnogi veterani, bila spremna da se priključi raznim desničarskim paramilitarnim organizacijama. Kod nas se one zovu stožeri. Tu su stjecali osjećaj moći i dobivali smisao svojih siromašnih, praznih i besperspektivnih života. Oni su proizvodili i nove lidere, koje je stari establišment smatrao samo jednodnevnim mušicama. Nakon što je upoznao Hitlera, predsjednik Weimarske Republike Paul von Hindenburg je rekao: “Taj čovjek da bude kancelar? On zaslužuje samo da ga postavim za upravitelja neke pošte, gdje će lijepiti marke s mojim likom.” Vlast je smatrala da je najbolje sve pustiti da se istutnji i zamre samo od sebe. Poslije samo godinu dana i još jednog financijskog stezanja, koje je proizvelo novi milijun nezaposlenih, Hitler je postao njemački kancelar.
Izvor: Novosti
