Brešanov "Dnevnik velikog Perice" zaslužuje srdačnu preporuku (foto Tomislav Miletić/PIXSELL)
Nova.rs, 6. ožujka, 19:30
Zlatan Ibrahimović istrčao je na estradni teren Sanrema uz zvuke pjesme Nade Topčagić "Jutro je". Čudo!
Voditeljica (uzbuđeno): Nado, od jutros ste glavna tema medija!
Nada (u magnovenju): Ja kažem ovako: Od jutros ne mogu doći do sebe! Ja sam jutros morala u četiri sata da popijem deprozepan. Kad sam vidjela o čemu se radi, i kad su svi počeli da me zovu i da me proganjaju, ja sam doživjela... Nisam mogla vjerovati da će ovakvo jutro da svane. Ja nisam mogla jutro da dočekam.
Voditeljica (smirenije): Nado, Zlatan Ibrahimović je na scenu talijanskog festivala ušao uz uvodne taktove vaše pjesme "Jutro je", koja traje 32 godine?
Nada (u ekstazi): Znaš ti što je to? To je za mene... mislim, ne moram više ništa u životu da snimam. Ovo je za mene vrhunac moje karijere. Zlatan je mene bacio totalno u orbitu, ja sam otišla, ja sam nestala, on je mene katapultirao, ozbiljno ti kažem, ovo je vrhunac moje karijere, takav jedan čovjek, takva jedna institucija... I da pjeva u moru hitova, da se prva nađe moja pjesma "Jutro je" – šta bolje da poželiš u životu?
Dnevnik velikog Perice, HRT, 15. ožujka, 21:05
Prvi dojmovi o Brešanovoj seriji nadopunjeni su drugima i trećima – da, odlična je, zaslužuje srdačnu preporuku. "Dnevnik velikog Perice" proizvodi dosad zabranjen osjećaj nostalgije. Kad gledate Dnevnik (i slušate evergrine Ive Robića, Drage Diklića i drugih pjevača šlagera koje su slušali naši očevi i oci), morate postati sentimentalni prema vremenu oslikanom u pedesetak nijansi ružičaste. Pogledate li, međutim, markantne filmove crnotalasnih suvremenika – "Buđenje pacova", "Kad budem mrtav i beo", "Biće skoro propast sveta" itd. – zaključit ćete da je druga polovica šezdesetih Jugoslavenima bila sedmi krug pakla. "Što je istina?" upitao bi Poncije Pilat. Koja je priča istinitija? Obje su istinitije. Istina ove priče naime nije politička (nekome je bilo dobro, a nekome loše) već – biološka. Nostalgija za šezdesetima ili, kao u "Crno-bijelom svijetu", za osamdesetima, treći je čin Stankovićeve "Koštane", u kojemu se opjevava "žal za mladost": Da znaješ, mome, mori, da znaješ,/ kakva je žalba za mladost,/ na porta bi me čekala,/ od konja bi me skinula/ u sobu bi me unela,/ u usta bi me ljubila –/ of, aman, zaman, mlado devojče,/ izgore mi srce za tebe!...
Na regionalnoj burzi nostalgije događa se zanimljivo vrenje. Prevrednuju se sve vrijednosti. Bivša je država imala nekoliko briljantnih serija tog tipa ("Grlom u jagode" Karanovića i Grlića, "Više od igre" Zdravka Šotre, "Malo" i "Velo misto" Smoje i Marušića), a onda je najedanput nostalgija kriminalizirana, stjerana u kut, stigmatizirana, jer je upućivala na Jugoslaviju, "tamnicu naroda" u kojoj su svi bili potlačeni, obespravljeni, poniženi i uvrijeđeni. Srbi su nostalgiju s vremenom pripustili u eter ("Robna kuća" govorila je o onima koji su stvarali "lepšu stranu istorije", RTS-ov "Trezor" pušta stare emisije, često puta crno-bijele i sl.), a u Hrvatskoj se na mala vrata ušuljala preko Klasik TV-a, no na velikoj sceni ostala je odiozna sve do pojave "Crno-bijelog svijeta". U Srbiji je, međutim, eksplodirala nostalgija za "zlatnim dobom" 1920-ih i 1930-ih ("Kralj Petar Prvi", "Senke nad Balkanom", "Montevideo, Bog te video!", sad i "Aleksandar od Jugoslavije"). Srbija panično bježi od Drugog svjetskog rata, pa i poraća, vjerojatno zbog raširene ćosićevske ideje prema kojoj "Srbi gube u miru ono što dobiju u ratu", tražeći utjehu u eri Karađorđevića, do datuma do kojeg je ta era bila pobjednička. Bilo bi puno korisnije kad bi se snimale i kritičnije serije, ali takve se ne snimaju, ne bi država dala pare za trezveno bilanciranje povijesti i ispostavljanje računa zabluda. U spomenutim uradcima vidimo nešto drugo: sladunjav prikaz herojske ili "herojske" povijesti – Petar, Aleksandar, Dušan (usput, već je kralj Aleksandar, kako je Krleža rekao Čengiću, smatrao da sve te junačke mitologije, od Kosova do Kajmakčalana, treba gurnuti pod tepih, ali nisu ga slušali). Sve je to anakrono, suštinski uglavnom štetno, namijenjeno odvlačenju pažnje od sadašnjice. Bajke o "zlatnom dobu" sedativ su za odrasle, deprozepan, kako bi rekla Nada Topčagić.
Lirsku pjesmu možete napisati o bilo čemu, ali film i TV seriju samo o onome što režim (koji daje milijune) smatra politički oportunim. To što je Hrvatima napokon dopuštena nostalgija (scenarije i budžet odobrila je država) znak je da smo na dobrom putu. Ona je onakva kakva i treba biti, suštinski apolitična, to je "žal za mladost", sa zvucima, bojama, slikama. Još da se pojavi neki hrvatski "Trezor", sreći i veselju ne bi bilo kraja ni konca – TV Zagreb je bila najbolja TV kuća bivše države, a nigdje je nema.
Zabranjeni bez zabrane, Klasik TV, 17. ožujka, 00:06
U prvom dijelu ove kritike pišemo o nostalgiji za šezdesetima, crnom talasu i Klasik TV-u, onda se na Klasiku ukaže serija o cenzuri u Jugoslaviji, pa još šezdesetih, pa još s Gordanom Mihićem kao sugovornikom. Taj čuveni, plodni i uspješni scenarist, antikomunist, otkriće Živojina Pavlovića, drug Matije Bećkovića i Miće Danojlića, progovorio je o cenzuri, pa smo očekivali klišeiziranu jeremijadu, "zlo i naopako, pakao, nesloboda, 'apšenja, komunistički progoni, Sibir, katorga". Sve bismo mi to ovdje rado i korektno citirali. Ali avaj: "Kad sam svojim studentima pričao o tome vremenu, u kojemu sam počinjao svoju karijeru, u očima svih tih mladih ljudi postojala je svijest o tome da je to bilo jedno užasno, totalitarno vrijeme, jedna mračna diktatura, užasna, u kojoj nitko nije smio ništa da kaže, nije smio da pisne", priča Mihić pa nastavlja: "Ja kažem NE! Koliko god da sam ja bio protiv tog sistema jednoumlja, nisam volio Tita (sad je sramota da o tome pričam, davno je to prošlo), postojalo je u vlasti mnogo liberalnih ljudi, veoma spremnih pomoći svim mladim ljudima da prave drukčije, liberalne filmove. Jer kako drukčije objasniti činjenicu da ste u vrijeme punog procvata komunizma imali petnaest crnih filmova, koji nisu mogli biti strašniji po taj sistem? Dakle, netko je to puštao. I nitko nas nije proganjao." Mihić je, kaže glas naratora u offu, bio 25 godina slobodni filmski umjetnik, dvaput otpuštan s posla, ima preko 40 filmskih scenarija, tri režirana filma, 18 TV serija, 40 radio-drama, 11 kazališnih predstava, tri knjige proze. Dobitnik sedam nagrada za scenarij na festivalu u Vrnjačkoj Banji, Zlatne arene u Puli, Sterijine nagrade. Sedam godina bio je profesor dramaturgije na FDU-u u Beogradu. Mihić je simpatičan, pošten, nadaren, iskren čovjek, a ne serator koji živi od vlastite martirologije.
Slijedi njegov zapanjujući solilokvij: "Ono je bilo vrijeme neke čudne slobode, u jednom režimu za koga bi se reklo sve, samo ne to. A zapravo je bilo... Žika Pavlović je jednom rekao da je to bilo Periklovo doba umjetnosti, gdje je sve cvjetalo." "Šest godina sam bio na Fakultetu filmske umjetnosti", nastavio je, "predavao sam filmski scenarij. Ali je užasavajuće – užasavajuće! – kad sad gledam svoje studente od 35 godina koji nemaju prvi igrani film, a ja sam, u jednom sistemu za kojega se – s pravom ili s manje prava – misli da je bio totalitaran – u 29. godini imao devet igranih filmova, dvije filmske režije i tri TV serije. Pazite, mogao sam da završim karijeru. A netko je danas nije ni počeo. To je užasavajuće."
Mihić je, kao disident, dobio i dvosoban stan. "Ako danas pogledamo spisak zabranjenih filmova u Jugoslaviji", kaže neki mladi teoretičar, "vidjet ćemo da je masa zabranjenih djela bila ujedno i nekvalitetna." Živa istina. Bez zabrane i progona, od raznih blaženika do kultnih režisera, nitko ne bi zasjao. "Mučeništvo, gospodine, je ono što ti ljudi vole: to je jedini način na koji čovjek može postati slavan bez sposobnosti", rekao je jednom Napoleon.
portalnovosti
