Kad bi se Vesna Pusić i njeni poslušnici bavili bilo kakvim sportom, pa čak i borilačkim sportovima bez ikakve regulacije pravilima, zaslužili bi doživotnu zabranu bavljenja sportom kojim se bave.
Politika nije sport, reći će netko i pokušati obraniti Predsjedništvo HNS-a, koje je prekjučer jednoglasno izbacilo Radimira Čačića iz svoje stranke zato što su novinari pisali o njegovoj možebitnoj viziji razvoja i pozcioniranja HNS-a nakon što se vrati s odsluženja kazne. Kaznu služi za prometni prekršaj sa smrtnim ihodom koji je prouzročio u Mađarskoj. Krimen mu je i to što je organizirao sastanke svojih političkih prijatelja, te se tijekom slobodnoga vikenda družio i s nekim političarima izvan HNS-a, te su novinari iz toga iščitali mogućnost nekih budućih koalicija.U hrvatskoj političkoj tradiciji, čak i ako uzmemo u obzir totalitet Saveza komunista, ovakva nečasna makljaža jednoga čovjeka koji se nije dobio priliku braniti još nije viđena. Zamslimo, naime, na trenutak recimo hokejaša koji nasrne na suparnika izvan leda, pred svlačonicom, nokautira ga s leđa, jer mu je ovaj eto na ledu prijetio. Takav bi u bilo kojoj pristojnijoj ligi svijeta mogao računati na dugotrajnu zabranu bavljenja sportom, ako ne i doživotnu suspenziju.
Sve se ovo dogodilo u stranci koja se diči liberalnom i demokratskom tradicijom, stranci koja je uspijevala do sada gajiti privid ovih atributa usprkos dvijema osobama koje su tijekom cijeloga svoga suživota na vrhu stranke gajile više prosvijećeno apsolutističke metode nego li demokratske. Čini se kako je Radimir Čačić ovoga puta žrtvom vlastitih političkih metoda. Uz puno razumijevanje želje Vesne Pusić i "njenoga" predsjedništva za zaštitom interesne platforme putem koje participira u vlasti, valja reći kako se ovakav slučaj ne pamti.
Nije se događao prilikom izlaska HND-a iz HDZ-a, kako piše u svojim memoarima Hrvoje Šarinić. Većina je aktera imala pravo na svoju verziju priče pred užim Predsjedništvom HDZ-a (to što su se brojni predomislili sada nije tema), nije se ovakav slučaj dogodio niti kad je Jozo Radoš potpisivao istupnice iz HSLS-a osnivačima Liberalne stranke, što mogu osobno posvjedočiti, niti kad je on stvarao Libru. Nisu tako izbačeni Sanader, a potom Jadranka Kosor iz HDZ-a, potonja je imala i odvjetnika. Pravo na žalbu, barem formalno, imala je i Aleksandra Kolarić u SDP-u. Stoga, ono što bi moglo zabrinjavati birače HNS-a, nakon ovoga, jest pitanje mogu li vjerovati u demokratske namjere stranci koja svoje istaknute članove izbacuje na ovaj način? Hoće li se tako ponašati i kad ih dopadne neki represivni resor u Vladi RH? I što ukoliko u nekim budućim koalicijskim pregovorima ispregovaraju ministra pravosuđa?!
Kako je stranka o kojoj pričamo od 2000. godine okrenuta više privlačenju kapitalnih političkih manekena u svoje redove nego stvaranju vlastitih kadrova (Kovačević, Herman, Radoš....) postavlja se pitanje tko će se u budućnosti htjeti učlaniti u liberalno-demokratsku stranku koja svojim članovima zabranjuje iznošenje vlastite vizije razvoja stranke. Hoće li u budućnosti svaki član morati zatražiti dopusnicu stranačkog vrha za ispijanje kave s nekim iz druge stranke ili nezavisnim političarem?
Objašnjenje Vesne Pusić kako stranka mora početi računati s mlađim kadrovima dakako stoji, kao što stoji i to kako bi svaka stranka morala ovisiti o više od jednoga čovjeka. Pusić insinuira kako Čačić mora shvatiti da on nije HNS, zadovoljno se smješkajući sa svoje zacementirane pozicije. No, Čačić ne služi kaznu prema kaznenoj nego prema prekršajnoj osnovi, stoga je sasvim legitimna njegova želja za povratkom u politiku. Legitimno je i njegovo lobiranje u tom smislu.
Iz navedenih razmišljanja razvidno je kako ovo nije početak kraja HNS-a zbog možebitnog raskola te stranke na razdjelnice bliske dvjema dominantnim osobama stranke. Ovo je početak kraja Potemkinova sela kojega su ove dvije osobnosti godinama gradile stvarajući privid liberalnih i demokratskih atributa. Godinama su privlačili političke manekene i tako stvarali interesnu grupaciju poslušnika.
Ipak, dvojni je savez koji je pokušao stvoriti različitu stranku od sviju na ovim prostorima u nečemu uspio. Stvorili su stranku takvih nedemokratskih procesa kakvih na ovim prostorima jako dugo nije bilo.
Sve se ovo dogodilo u stranci koja se diči liberalnom i demokratskom tradicijom, stranci koja je uspijevala do sada gajiti privid ovih atributa usprkos dvijema osobama koje su tijekom cijeloga svoga suživota na vrhu stranke gajile više prosvijećeno apsolutističke metode nego li demokratske. Čini se kako je Radimir Čačić ovoga puta žrtvom vlastitih političkih metoda. Uz puno razumijevanje želje Vesne Pusić i "njenoga" predsjedništva za zaštitom interesne platforme putem koje participira u vlasti, valja reći kako se ovakav slučaj ne pamti.
Nije se događao prilikom izlaska HND-a iz HDZ-a, kako piše u svojim memoarima Hrvoje Šarinić. Većina je aktera imala pravo na svoju verziju priče pred užim Predsjedništvom HDZ-a (to što su se brojni predomislili sada nije tema), nije se ovakav slučaj dogodio niti kad je Jozo Radoš potpisivao istupnice iz HSLS-a osnivačima Liberalne stranke, što mogu osobno posvjedočiti, niti kad je on stvarao Libru. Nisu tako izbačeni Sanader, a potom Jadranka Kosor iz HDZ-a, potonja je imala i odvjetnika. Pravo na žalbu, barem formalno, imala je i Aleksandra Kolarić u SDP-u. Stoga, ono što bi moglo zabrinjavati birače HNS-a, nakon ovoga, jest pitanje mogu li vjerovati u demokratske namjere stranci koja svoje istaknute članove izbacuje na ovaj način? Hoće li se tako ponašati i kad ih dopadne neki represivni resor u Vladi RH? I što ukoliko u nekim budućim koalicijskim pregovorima ispregovaraju ministra pravosuđa?!
Kako je stranka o kojoj pričamo od 2000. godine okrenuta više privlačenju kapitalnih političkih manekena u svoje redove nego stvaranju vlastitih kadrova (Kovačević, Herman, Radoš....) postavlja se pitanje tko će se u budućnosti htjeti učlaniti u liberalno-demokratsku stranku koja svojim članovima zabranjuje iznošenje vlastite vizije razvoja stranke. Hoće li u budućnosti svaki član morati zatražiti dopusnicu stranačkog vrha za ispijanje kave s nekim iz druge stranke ili nezavisnim političarem?
Objašnjenje Vesne Pusić kako stranka mora početi računati s mlađim kadrovima dakako stoji, kao što stoji i to kako bi svaka stranka morala ovisiti o više od jednoga čovjeka. Pusić insinuira kako Čačić mora shvatiti da on nije HNS, zadovoljno se smješkajući sa svoje zacementirane pozicije. No, Čačić ne služi kaznu prema kaznenoj nego prema prekršajnoj osnovi, stoga je sasvim legitimna njegova želja za povratkom u politiku. Legitimno je i njegovo lobiranje u tom smislu.
Iz navedenih razmišljanja razvidno je kako ovo nije početak kraja HNS-a zbog možebitnog raskola te stranke na razdjelnice bliske dvjema dominantnim osobama stranke. Ovo je početak kraja Potemkinova sela kojega su ove dvije osobnosti godinama gradile stvarajući privid liberalnih i demokratskih atributa. Godinama su privlačili političke manekene i tako stvarali interesnu grupaciju poslušnika.
Ipak, dvojni je savez koji je pokušao stvoriti različitu stranku od sviju na ovim prostorima u nečemu uspio. Stvorili su stranku takvih nedemokratskih procesa kakvih na ovim prostorima jako dugo nije bilo.
Izvor: seebiz
