S novim američkim predsjednikom paneuropska ideja gubi svoga začetnika i sponzora, štoviše američka moć okreće se protiv nje i teži imploziji u izolacionizam i ekonomski nacionalizam, ističe tportalov komentator analizirajući Trumpovu likvidaciju TPP-a i TTIP-a. Drugi svjetski rat, upozorava, pokazao je da između težnje ekonomskoj samodovoljnosti i koncentracijskog logora postoji izravna uzročno-posljedična veza te da su carinske barijere samo nagovještaj neusporedivo opasnijih prepreka. Oni koji te pouke pokušavaju unakaziti revizionizmom simpatiziraju Trumpa jer u njemu vide neku vrstu ohrabrenja za svoje utopijske, od suverenosti pijane, hermetički zatvorene i zagušljive državice
Odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa o istupanju SAD-a iz Transpacifičkog partnerstva (TPP), o prekidu pregovora o Transatlantskom sporazumu o trgovini i investicijama (TTIP), kao i najava revizije Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (NAFTA), možda su najvažniji događaji u svjetskoj ekonomskoj povijesti nakon Drugog svjetskog rata. Koliko važni, toliko opasni.
Iz tih Trumpovih odluka, njegove ideologije i stila vladavine, napose iz slutnji koje pobuđuju, nameće se zaključak da je svijet na povijesnoj prekretnici. Donald Trump započeo je demontažu temeljnih načela i vrednota američke vanjske (i unutarnje) politike. Posljedice su nesagledive. Zasad su samo bolno simbolične.
Lekcija iz Breton Woodsa
Ta bolna simbolika ne može se valjano pojmiti ako se ne vratimo u prošlost, u zapušteni hotel Mount Washington, u skijalištu Breton Woods, američka država New Hampshire. Vrijeme radnje je srpanj 1944. Prošlo je tek mjesec dana od savezničkog iskrcavanja u Normandiji. U tom hotelu sastali su se predstavnici četrdeset i četiri države Antifašističke koalicije kako bi udarili temelje poslijeratnom svjetskom ekonomskom poretku.
Trajao je najstrašniji sukob u povijesti čovječanstva, a bila su svježa sjećanja i na događaj, zapravo proces koji je bio jedan od uzroka sukoba, na Veliku depresiju, fatalnu ekonomsku krizu koja je započela 1929. i koja je, uzmu li se u obzir palijativne mjere kojima su se države nosile s njom, trajala zapravo do početka rata. Sudionici konferencije bili su suočeni sa stravičnim iskustvom i odlučni da ga učine zauvijek neponovljivim.
Tridesetih godina su se države s Velikom depresijom nosile uspostavom carinskih barijera, ustrajnom monetarnom suverenošću i ekonomskim nacionalizmom – u čemu su, dakako, prednjačile nacistička Njemačka i fašistička Italija – dakle mjerama koje su, usprkos prividnim početnim, ali dugoročno neodrživim uspjesima, samo produbljivale krizu i dodatno dezintegrirale svjetsko tržište.
Konferencija u Breton Woodsu odlučila se za potpuno drugačiji pristup, za liberalizaciju svjetske trgovine i opću konvertibilnost valuta, riječju za ekonomski racionalizam. (U sebe zatvoreni sovjetski blok sebe je izuzeo iz tog sustava). Tada su osnovani i Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka – kasnije je sklopljen i Opći sporazum o carinama i trgovini (GATT) iz kojeg je proizišla Svjetska trgovačka organizacija (WTO) – kao globalni institucionalni okvir koji države obvezuje na elementarni minimum racionalnog ponašanja.
Iza takvog, novog svjetskog ekonomskog poretka stajale su sa svojom vojnom, ekonomskom i moralnom snagom Sjedinjene Države. Bio je to (i ostao) nesavršen, vjerojatno nepravedan, nerijetko omražen, s vremenom modificiran, ali kakav-takav poredak koji je polazio od jednostavne (i moralno neupitne) premise da je svijet jedan i da su sudbine svih država i svih ljudi međuovisne i isprepletene te da svaki pokušaj 'razdruživanja' od toga svijeta – kakav god da jest – vodi izravno u propast, siromaštvo i rat.
Povijest europske gluposti
Na tragu tih spoznaja je SAD, neposredno nakon Drugog svjetskog rata, vršio pritisak na zapadnoeuropske države da što prije stupe u federaciju sličnu američkoj, koja bi se jednog lijepog dana mogla proširiti i na europski istok. Europljani, glupi kakvi već jesu, reagirali su nervozno. Užasavala ih je pomisao da bi njihove države bile svedene na status nalik Zapadnoj Virginiji, Louisiani ili Wisconsinu (premda u tome nema ničeg lošeg).
Odlučili su se radije za suverenost iako nitko nikada nije uspio objasniti kakve koristi europski građani imaju od toga, ne računajući idiotske domoljubne zanose. Europa se 1951. jedva dogovorila oko ugljena i čelika, a ni danas ne uspijeva uspostaviti funkcionalnu Uniju, dok se njene sastavnice samozadovoljno valjaju u svinjcu svojih suverenosti.
S Trumpom paneuropska ideja gubi svoga začetnika i sponzora, štoviše američka moć okreće se protiv nje i teži imploziji u izolacionizam i ekonomski nacionalizam. Povlačenje SAD-a iz svjetske politike nakon 1918. pridonijelo je političkoj nestabilnosti Europe. Američko podizanje carinskih barijera i povlačenje kreditnog i investicijskog kapitala – a upravo to danas čini Trump likvidacijom TPP-a i TTIP-a – početkom tridesetih godina ekonomski je poharalo Europu s općepoznatim posljedicama, upravo onima koje je jedna druga, bolja Amerika htjela spriječiti u Breton Woodsu 1944.
Kad su 1945. objavljena izvješća i snimke netom oslobođenih nacističkih koncentracijskih logora, postalo je jasno da su sloboda pojedinca i internacionalizam, ali i sloboda trgovine inaugurirana u hotelu Mount Washington, moralni imperativ i jamstvo opstanka ljudske vrste.
Drugi svjetski rat bio je zastrašujuće poučan. U njemu je nacionalizam doveden do svoje krajnje konzekvence, do svoje smrtonosne suštine. Srećom po ljudsku vrstu, Razum ga je uspio svladati, ne samo na bojnom polju, nego i konferencijom u Breton Woodsu.
Drugi svjetski rat pokazao je da između težnje ekonomskoj samodovoljnosti i koncentracijskog logora postoji izravna uzročno-posljedična veza te da su carinske barijere samo nagovještaj neusporedivo opasnijih prepreka. Te su pouke koliko aktualne, toliko i zaboravljene. Slučajno ili ne, oni koji te pouke pokušavaju unakaziti revizionizmom simpatiziraju Trumpa jer u njemu vide neku vrst ohrabrenja za svoje utopijske, od suverenosti pijane, hermetički zatvorene i zagušljive državice.
Valja priznati da bi oni odabrani podanici – etnički, vjerski, svjetonazorski i seksualno provjereni – kojima bi u takvoj utopiji bilo dopušteno živjeti bili doista sretni. Živjeli bi u trajnom kolektivnom zanosu, u neprestanoj svečanosti, svakodnevno bi plakali pred zastavom i himnom, veselo odlazili u vojsku, ubijali, ginuli i pravodobno istrijebili sve koji bi im se usudili reći da su kreteni. U trenucima sumnje (ako bi kojim slučajem sumnja – okosnica ljudskog dostojanstva – bila moguća u takvom društvu) ili kad bi im dojadila jednolična vojnička kuhinja, lako bi se utješili podsjećanjem da žive u 'svojoj', samostalnoj i suverenoj državi. Doista, što bi čovjek u svojem životu uopće trebao htjeti ili mogao poželjeti nego suverenu državu?
Ni Amerika ne može sama
Crni humor na stranu, suština je u tome da ni Amerika ne može sama iako svaki prosječni redneck jamačno drži da univerzum završava negdje u zabiti Biblijskog pojasa. Nacionalizmu usprkos, svijet biva sve više jedinstven, sve više međuovisan, sve manji, ali i sve bogatiji melting pot, sve složenija slitina svekolikih raznolikosti.
Svijet je jedan jedini organizam čiji su krvotok slobodno kretanje ljudi, ideja, roba, kapitala i prožimanje kultura. Utoliko ni same Sjedinjene Države, iako nabrekle od moći, ne mogu računati na suverenost i samodovoljnost. Pitanje je samo hoće li to shvatiti na vrijeme i hoće li preživjeti ove početne simptome moralne i ekonomske tromboze.
tportal
