vidio sam ih na tržnici. probijali su se
kroz ljudsko komešanje,
zamršenim prolazima koje su sami
istovremeno stvarali i pronalazili.
hodali su zagrljeni, bezbrižni, nasmijani.
on visok, privlačan, čarni,
dječjeg lica koje nikada neće ostarjeti,
a ona, moja daleka rođaka, košćata, niska
ružna kao unakažena.
on kao Ron, a ona kao Sarah Cole
iz priče Russela Banksa.
njegove nepomične oči nisu se smijale,
a njene su isijavale toplinu opraštanja.
tukao ju je nemilosrdno. u mladosti. davno.
svi smo vidjeli plavu patnju na njenom licu.
jednom joj je slomio vilicu. tjednima se
hranila na slamku. taj čarni kučkin sin
ubijao ju je da bi možda preživio svoj stid.
i evo ih poslije tuge i bola, i evo ih
poslije nemira i nezadovoljstva
u miru i prijateljstvu, u zaboravu i lakoći.
a govorio joj je, siguran sam,
kao Ron svojoj Sarah Cole:
ostavi me, ti odvratna, ružna kujo.
ali, ona nije otišla kao Sarah Cole.
