Nije korupcija balkanska ezoterija. I u Europi možete preživjeti aferu s netransparentnim ugovorima s farmaceutskim divovima i biti u EK-u
„Živ spomenik neumnosti
Določa te, nikoli te ne spusti
Živ spomenik neumnosti
Preziraš ga, v tebi živi“
„Živ spomenik gluposti
Određuje te, nikad te ne pušta
Živ spomenik gluposti
Prezireš ga, u tebi živi“
Gregor Tomc
Godišnjice i obljetnice prate nas cijeloga života. Lijepe slavimo, a kad se radi o tragedijama, ponoru ljudskog karaktera ili društva, u te dane obuzima nas neugoda. Ne samo zbog zla i lošeg što se dogodilo, već i zato što se, a to je najgore, razotkrije ono što znamo, ali teško priznajemo. Da se iz obljetnica ili godišnjica slabo uči.
Prije godinu u Novom Sadu šesnaestero ljudi ubijeno je padom nadstrešnice. No te smrti nisu posljedica građevinske nezgode, tehničkih problema s armaturom ili materijalima. Ne, konstrukcija, nevidljiva, koja je ubila ljude i oštetila društvo, konstrukcija je korupcije i bešćutnosti. Svijeće, vijenci, bol tisuća na komemoraciji nisu bili samo zbog poginulih. Bili su možda i više zbog živih, onih koji pristaju živjeti u sustavu koji ubija, državi koja se urušava, društvu koje strada. „Kap je prelila čašu punu korupcije“, rekla je jedna govornica. Točno, čaša prepuna korupcije. Društvo ispunjeno, vođeno, upravljano motivima korupcije i kriminala. Ne samo ono srpsko pa da promatramo sa strane, moraliziramo i pravimo se boljima. Ne, ista čaša, isto oštećeno društvo, ista korupcija i kriminal i kod nas.
Tragedija, zapravo, nije ono što se dogodilo tad, prije godinu dana. Tragedija je ono što se nije dogodilo, ono što traje. Tolerancija pogrešnog, zlog, koruptivnog, kriminalnog. Problem društva, srpskog, nije što se nadstrešnica srušila, kao što tragedija hrvatskog društva nije u kriminalu koji se oko nas događa, opetovanoj korupciji koja nas pogađa. Stvarna klopka, problem, tragedija, jest što se ništa nije dogodilo. Nema odgovornosti. Nema promjena. Nema rekonstrukcije sustava. Nema pravde. Društva su naučila, sustav se navikao, da je tragedija prirodna pojava. Normalna stvar. A ne posljedica društvenog raspada, smrad političkog truleža. Godišnjice se obilježavaju na dan, komemorira se sat ili dva. A korupcija traje.
Korupcija nije devijacija. Ona je katastrofa. Jer je stvarnost. Koja traje. Tako stoje stvari. Nije to pogreška sustava. Ne. Već temeljni kod društva, algoritam svijesti. Država koja poslužuje lojalnost, ne i zakone, polako – no sigurno – pretvara se u tržište naknada. Ne i pravde. Poslušnik je nagrađen. Onaj tko propituje biva ismijan. Onaj tko se buni, kažnjen. Omerta poretka u kojem politička stabilnost počiva na šutnji, bijegu od istine, zametanju tragova, Kada se pravda izbjegava, korupcija postaje društveni ljepak, ono što povezuje interes vladajućih i šutljivih.
Nažalost, ni Europa ne nudi bolji primjer. Nije korupcija balkanska ezoterija. I u Europi možete preživjeti aferu s obrisanim porukama i netransparentnim ugovorima s farmaceutskim divovima i biti u Europskoj komisiji. Makar ste i prije imali probleme kao ministrica obrane. I sumnju na plagijat. Portugalski premijer može podnijeti ostavku zbog istrage o koncesijama i „zelenim“ poslovima pa postati kandidat za najvišu poziciju u Uniji. Ni europska elita ne pada zbog sumnji, već na njima raste, penje se. Na periferiji to se čita kao Biblija, uči kao lekcija. Odgovornost nije prepreka, tek privremeni prekid karijere. Pa ako u Bruxellesu netransparentnost ne isključuje napredovanje, u Zagrebu, Novom Sadu ili Beogradu to postaje pravilo igre. Ako u centru korupcija predstavlja dekoraciju, na rubovima ona je smrtonosna bolest.
Pogledajte logiku vlasti. Javnost služi poput kulise, građani su statisti. Transparentnost je gluma. Zakoni predstava za kamere. Moral političko oružje – kako institucije slabe, vlast diže glas o vrijednostima. Što je zadah sustava gadljiviji, to se o moralu više propovijeda. Nacionalni ponos, domoljublje, religijska retorika, borba protiv „bolesti“, sve su to politički anestetici za društvo koje ne smije shvatiti što boli. Moral služi kao plahta, stolnjak, pokrivalo. Za nepravdu. Retradicionalizacija i korupcija međusobno se hrane. Što više križeva i zastava, to manje računa i ugovora. Državotvorstvo nude oni koji na korupciji zarađuju. Ili barem na kriminal žmire. Isti provode i klerikalnu rekonkvistu. Lažne vrijednosti u koje se zaklinju sjajna su scenografija za zaradu. Ili nagradu političkim sponzorima ili financijskim pokroviteljima. Bešćutnost prema slabima i nemoćnima nije nuspojava. Još je manje slučajna. U društvu koje se zaklinje u Boga i Domovinu, najteže je pronaći ljudskost.
U ovoj septičkoj jami mediji imaju dvostruku ulogu. Zabava. I uspavanka. Umjesto da se afere otvaraju, proizvode se spektakli. Društvo spektakla umjesto normalnog društva. Moralno dramatiziranje umjesto društvene pravičnosti. Nenormalizacija! U državi u kojoj se milijuni iz zdravstva razlijevaju po privatnim računima, a nitko ne snosi kaznene posljedice, javnost danima raspravlja o tome što je „lajkala“ Dalija Orešković. Gadljiva bolesna estradizacija pravde kao društveni mehanizam za izbjegavanje činjenica.
I slučaj Matanić ima obilježja moralnog spektakla. Društvo ove patologije lakše progovara o glupom intervjuu nego što shvaća kako se upravo time politika pretvara u reality show. Jasno da se kaznena djela protiv seksualnih sloboda moraju istražiti. I oštro kazniti. Samo što dok se društvo iscrpljuje u tim linčevima, umrtvljeno prihvaća da se Beroš ponovno zaposlio. Možda ti linčevi tome i služe, da pravo smeće pometu pod tepih. Kolike afere i njihove aktere više ni ne spominjemo. A kazneni postupak će u njima tko zna kada doći na red. Kada društvo zaboravi razliku između moralne reakcije i političke odgovornosti, tada je moraliziranje obrnuto proporcionalno poduzimanju. Pa dok se o jednom lajku pišu traktati, o milijunima iz proračuna se šuti. I ta tišina nije slučajna. Već sustavna. Strategija „umirivanja“ društva. Pa i do „mirogojskog“ mira. Da nas u zdravstvu pobiju umjesto izliječe, u obrazovanju poglupe, u znanosti prevare.
U kakofoniji moralne panike i nikakve pravde, institucije su scenografija. Postoje, a ne djeluju. Reforme su ritualno ponovljena fraza. Racionalizacija politička farsa. Konsolidacija društvena sapunica. Jednako kao u Novom Sadu, sustav se ne popravlja. Samo obnavlja. U istoj kriminalnoj formi. Kad nestane odgovornosti, ostaje ceremonija. Kad nema empatije, ostaje galama. Kad nestane smisla, preostaje retorika.
Korupcija nije ekonomski faul, već nasilje nad zajednicom. Ubija. Dovoljno sporo da se ne bunimo – ali sigurno. Uništava solidarnosti, gasi povjerenje u zakone. Poštenje postaje naivnost, pristojnost simbolizira slabost. Korupcija postaje svjetonazor. Buja. I razara. Ne mito. Ne. Već cinizam kojim se opravdava. Zlo nije u novcu, već u uvjerenju da se ništa ne može promijeniti.
Posljedice su sve gore. Mladi odlaze. Institucije propadaju. Nepovjerenje raste. Moral je davno iscrpljen. Na korupciji smo izgradili ekosustav političke ekonomije, onaj koji proizvodi i bogati elite, a siromaši građane. Tu se socijalna mobilnost nadomještava stranačkom lojalnošću, demokracija klijentelizmom. Ne ostajemo samo bez para, već i bez vjere da se rad i sposobnost isplate. A kad rad postane bezvrijedan, korupcija ostaje jedini model uspjeha.
I što sad? Kako izliječiti bolesno društvo? U društvu spektakla lijek za bolesno društvo nije spektakularan. Pa ga nitko ne želi. Jer se ne radi o šarenim moralnim porukama s bočice Jane ni o zabavnim televizijskim obračunima. Već o ozbiljnim pravilima koja vrijede za sve. Lijek su transparentne procedure i javnost ugovora. Zviždači koje se ne kažnjava. Institucije koje ne ovise o volji premijera ni popularnosti na mrežama. Mediji koji znaju da moralni skandali ne smiju biti jednokratna zamjena za trajni javni interes. Građani koji ne pristaju na iluziju da „svi kradu“. I „isti su“.
Bez snažnih neovisnih institucija borba protiv korupcije ostaje medijski trik. A mi nemamo ni to. Samo navadu, naviku šutnje, relativizacije, da se sve o svemu zna, ali se ništa ne čini. A kad šutnja postane norma, krivnja prestaje biti osobna. I postaje kolektivna. Najveća tragedija je kad društvo prestane razlikovati poštenje i ludost.
Korupcija ne preživljava zato što je ne vidimo. Ne, vidimo je, ali skrećemo pogled. Tragedija u Novom Sadu stoga nije „tuđa“, „strana“. Ona je i naša. Jer uzroci su isti sve i ako se kod nas nije urušila konstrukcija. Ili ako se akteri drugačije zovu, druge su nacionalnosti ili im je stranka druga. Jer kad društvo ne kažnjava počinitelje, kažnjava žrtve. A kad država izgubi empatiju, građani gube povjerenje. Zato nije dovoljno obnoviti nadstrešnice, treba obnavljati institucije. Jer ako su izgrađene bez istine i pravdoljubivosti, urušit će se ponovno. Ovoga puta na nas!
