Stasale su generacije koje ljude »pogrešne nacionalnosti« smatraju vrhunaravnim neprijateljima. Naučili su to kod kuće, na ulici, na tribinama, vidjeli su na televiziji
Bila je to vijest za jedan dan. Hrvatska televizija odbila je otkupiti »Srbenku«, dokumentarni film Nebojše Slijepčevića koji je na filmskom festivalu u Cannesu osvojio nagradu »Doc Aliance«.
Prvi je to hrvatski dokumentarni film koji je osvojio ovu nagradu, ali ova preporuka nije bila dovoljna da ga Hrvatska televizija odluči prikazati hrvatskom gledateljstvu.
Obrazloženje s HRT-a bilo je smiješno i prozirno: film im je, kažu, predug. Traje 72 minute. Da je kojim slučajem nagradu u Cannesu dobio film koji govori o djevojčici u plavom kaputiću, koja plače u dugoj koloni vukovarskih izbjeglica nakon što je srpska vojska okupirala grad, vjerujete li da bi ga Hrvatska televizija odbila emitirati s istim obrazloženjem i možete li zamisliti kakva bi uzbuna (s pravom) nastala kad bi javna televizija odbila emitirati takav dokumentarac.
Srbenka, međutim, govori o drugim djevojčicama. Pogađate, radi se o djevojčicama čije je djetinjstvo, kao i djetinjstvo djevojčice u plavom kaputiću, također obilježeno traumama, neizbježnim pratiljama svakog rata. Međutim, u ovom slučaju se radi o traumama onih dječaka i djevojčica koji su u Hrvatskoj obilježeni srpskom nacionalnošću. A kako je biti Srbin i Srpkinja u Hrvatskoj - to nam je valjda poznato.
Ako nekome nije poznato, ako netko misli da je riječ tek o efektnom sloganu stranke tolikima u Hrvatskoj omraženog srpskog političara Milorada Pupovca, zaputit ćemo se na trenutak u Supetar, gdje čopor od dvadesetak divljaka trči za petoro sezonaca i urliče: »Tko je od vas Srbin!«
Odgovor nisu čekali, tukli su sve redom. Tukli su ih jer su shvatili da je netko od petoro mladih ljudi, koji u Supetru rade kao sezonci, srpske nacionalnosti. Mržnji prema Srbima naučio ih je prije svega rat, potom su znanje stečeno kod kuće utvrđivali u školi, na ulici, na tribini stadiona...
U filmu »Srbenka«, između ostalog, gledatelji Hrvatske televizije mogli bi vidjeti što djeca srpske nacionalnosti doživljavaju u hrvatskim školama. Mogli bi, kad bi Hrvatska televizija otkupila taj dokumentarni film, ali neće ga otkupiti, jer 72 minute trauma djece »pogrešne nacionalnosti« dugo je i predugo za ukus odgovornih na javnoj televiziji i programsku shemu HTV-a.
Fokusirano na proživljene traume »svojih«, hrvatsko društvo za druge uglavnom nema milosti, bilo da se radi o »Srbenkama« ili onim patnicima što sa strahom izvir(uj)u iz ličkih i goranskih šumaraka, u nadi da ih nitko živ neće vidjeti dok se ne dokopaju granice i države koju su zamislili kao mjesto svog spasenja.
Nije lako biti »onaj drugi« i »ona druga« u Hrvatskoj. Nije lako niti u Srbiji. Nije lako niti u Bosni i Hercegovini. Nije lako niti u Crnoj Gori. Nije lako nigdje gdje je trovanje mržnjom nacionalna disciplina.
Ta mržnja, dakako, nije pala s neba. Ona je, rekosmo, posljedica rata koji smo imali prije dvadeset i nešto godina. Tad smo bačeni u začarani krug mržnje iz kojeg ne znamo ili ne želimo izići.
Ako 2019. godine javna televizija odbija otkupiti najbolji dokumentarni film snimljen prethodne godine i ovjenčan nagradama, samo zato jer »predugo« govori o traumi drugoga, jasno je da kao društvo nismo niti blizu ozdravljenja.
Naravno, ta mržnja doći će kao kec na desetku političkim opcijama kakvu zastupa Hrvoje Zekanović. Ovaj saborski zastupnik prije par dana govorio je o onom napadu čopora nogometnih navijača u Supetru, motiviranom mržnjom prema Srbima.
Zašto govorimo samo o tome napadu, kad je u Hrvatskoj prošle godine bilo 1.624 djela protiv života i tijela, pitao je sa saborske govornice Zekanović, relativizirajući supetarski napad motiviran mržnjom prema Srbima.
Da je kojim slučajem dvadeset navijača Crvene Zvezde u Vukovaru pretuklo petoro mladića i djevojaka, sve uz urlike - »Tko je od vas Hrvat?«, vjerujete li da bi spomenuti Zekanović sa saborske govornice govorio isto? Naravno da ne bi.
Zekanović samo pokušava pridobiti glasove za svoju političku opciju, a dobro mu je poznato njegovo biračko tijelo. Na žalost, minuli europski izbori pokazali su da je Zekanovićev birački bazen sve dublji.
Nikog to ne iznenađuje, jer u društvu koje uporno goji ratom raspirenu mržnju, jasno je da su stasale generacije koje ljude »pogrešne nacionalnosti« smatraju vrhunaravnim neprijateljima.
Naučili su to kod kuće, na ulici, na tribinama stadiona, vidjeli su na televiziji da treba tako i nikako drugačije. Naučili su to u školi, maltretirajući djecu »pogrešne nacionalnosti«. U takvom društvu časno je stati uz Srbenku.
