Obezglavljeno hrvatsko sudstvo, s nagomilanim predmetima i najgorom percepcijom neovisnosti u cijeloj Europskoj uniji, ulazi u svoju drugu godinu dok protuustavne pojave koje veličaju ustaški režim nesmetano prodiru u javni prostor i državne institucije.
O sudstvu na “pokvarenoj vagi” i posrnulom društvu na udaru ustašizacije za Novosti govori Čedo Prodanović, poznati odvjetnik i jedan od istaknutih intelektualaca iz olovnih devedesetih.
Sudstvo, jedna od tri ravnopravne grane vlasti, već je godinu dana kastrirano v. d. upravljanjem Vrhovnim sudom, bez ikakve vizije izlaza. Kako komentirate političko špekuliranje autonomijom sudbene vlasti?
U konkretnom slučaju, Vrhovni sud, kao treća i u našem društvu tradicionalno najslabija grana vlasti, snosi izravne posljedice neriješenih odnosa moći između Vlade i predsjednika Republike. Svjedočimo situaciji da se ustavne ovlasti predsjednika za predlaganje čelnog čovjeka najvišeg suda sustavno opstruiraju.
Smatram da se prema problemu neizbora predsjednika Vrhovnog suda nipošto ne smije ostati ravnodušan. Potpuno mi je neobjašnjivo da glavni akteri ove “pravosudne sapunice” ne sagledavaju štetnost takvog postupanja. Naime, funkcija predsjednika Vrhovnog suda nije protokolarna, već suštinska. On rukovodi ključnom pravosudnom institucijom, on je najviši pravosudni dužnosnik u državi sa značajnim ingerencijama.
Njegov rad ima izravne posljedice na funkcioniranje cjelokupnog pravnog sustava i stoga nikako ne može biti nevažno tko i na koji način obavlja tu dužnost. Ne želim vjerovati da ovakav neodgovoran pristup zapravo odražava svjesno bagateliziranje pravosuđa kao treće grane vlasti, no sve upućuje upravo na to.
Svjedočimo jeftinoj kadrovskoj kombinatorici i profanoj trgovini stranačkim favoritima za mjesta na Vrhovnom i Ustavnom sudu. Pokušajmo samo zamisliti Sabor ili Vladu koji bi godinu dana funkcionirali bez predsjednika – to bi bio apsurd, ali u pravosuđu se to tretira kao prihvatljivo stanje
Izbor predsjednika Vrhovnog suda postao je ulog u trampi za suce Ustavnog suda. Hrvatsko pravosuđe izgleda kao predmet obične robne razmjene na političkoj tržnici.
Radi se, sasvim jednostavno, o demonstraciji moći i borbi za utjecaj na društvene procese. Izbor predsjednika Vrhovnog suda izravno se uvjetuje izborom ustavnih sudaca, te dvije stvari nemaju nikakve međusobne veze. Sve je postalo predmetom trgovine. Iako druge dvije grane vlasti sustavno degradiraju status pravosuđa, svi politički akteri i dalje grčevito žele zadržati prevladavajući utjecaj na rad redovnih, ali i Ustavnog suda.
Naime, ako doista svi zastupamo iste kriterije – da pravosudni dužnosnici moraju biti stručni, profesionalni i pošteni, te da će suditi sine ira et studio – onda bi trebalo biti potpuno svejedno iz čije “kvote” kandidati dolaze, pod uvjetom da tim kriterijima udovoljavaju.
Zašto se onda vodi tolika borba za “naše dečke”? Sigurno ne samo da bi im se osobno pogodovalo, već iz čistog uvjerenja da će ti “naši dečki” u budućnosti biti korisni po principu quid pro quo. Naravno, osim ako se nekim čudom ne preobraze u ortodoksne profesionalce i ne zaborave na svoje dugove. Drugdje se to zbog istih razloga radi s više “stila”, da ne kažem perfidnije, dok se kod nas to pretvara u obični pazar.
Svjedočimo jeftinoj kadrovskoj kombinatorici i profanoj trgovini stranačkim favoritima za mjesta na Vrhovnom i Ustavnom sudu. U toj “trgovini” dugoročno nitko ne dobiva. Sudovi gube kredibilitet u javnosti koja s pravom sumnja u ispravnost takvog izbora, a posljedično i u nepristranost njihova rada. Uostalom, pokušajmo samo zamisliti Sabor ili Vladu koji bi godinu dana funkcionirali bez predsjednika – to bi bio apsurd, ali u pravosuđu se to tretira kao prihvatljivo stanje.
Utješna nagrada za lojalnost
Zamislimo dakle da su Sabor ili Vlada godinu dana bez predsjednika. Zašto nas vladajući uvjeravaju da je Vrhovni sud bez lidera sasvim normalna i funkcionalna pojava?
Potpuno je nezamislivo da bi Sabor ili Vlada mogli i tjedan dana, a kamoli duže, funkcionirati bez svojih predsjednika. Sama činjenica da vladajući u slučaju predsjednika Vrhovnog suda to ne vide kao problem najbolje prokazuje njihov stvaran stav: da predsjednik najvišeg suda nije neophodan, jer će se stvari “već nekako rješavati same po sebi”.
Nakon godina čekanja, u Saboru se raspravlja o objedinjenim izvješćima Vrhovnog suda za čak tri protekle godine. Zar je moguće da je odnos zakonodavne vlasti prema sudbenoj toliko podcjenjivački?
Činjenica da se izvješća Vrhovnog suda nađu na saborskom razmatranju s tri godine zakašnjenja čini ih potpuno irelevantnima. To su već tempi passati – podaci koji više nisu aktualni. Takva tromost nije samo administrativni problem, ona odražava duboki ignorantski stav politike ne samo prema Vrhovnom sudu, već prema pravosuđu u cjelini. Ako se izvješće najvišeg sudskog tijela tretira s tolikim odmakom, onda se postavlja pitanje čemu takva procedura uopće služi.
Kako ocjenjujete Ustavni sud kao neovisnog arbitra? Čuva li on danas Ustav ili tek interese onih koji su ih tamo postavili?
Ustavni sud u pravilu korektno obavlja svoju funkciju. Međutim, otvoreno je pitanje koliko je on u stanju ostati imun na politički utjecaj i društvenu stratificiranu klimu u najosjetljivijim, politički neuralgičnim slučajevima, te ugrađuje li tada u svoje odluke i “više interese” onih koji su ih tamo postavili.
Hrvatska nije otok, sve su informacije dostupne i Bruxelles sve vidi. No, pravo je pitanje reagira li adekvatno na očite aberacije i pokušaje ograničavanja demokratskih stečevina kod nas. Tu prije svega mislim na udare na slobodu medija kroz “Lex AP” i sramotne SLAPP tužbe protiv novinara
Prošle su vladajuće garniture s lijeve i desne strane političkog spektra, ali način izbora ustavnih sudaca nije se mijenjao od ustavnih promjena 2010. Očito je da ta “pravosudna destinacija” služi za udomljavanje istrošenih, lojalnih političkih lica. Zašto se to dozvolilo?
Ustavni zakon jasno propisuje uvjete za izbor suca Ustavnog suda: to mora biti istaknuti pravnik s najmanje 15 godina iskustva koji se dokazao znanstvenim ili stručnim radom, ili pak svojim javnim djelovanjem. Notorna je činjenica da neki od izabranih sudaca javnosti uopće nisu poznati po stručnim ili znanstvenim postignućima – jer ih realno i nemaju. Stoga se njihov izbor redovito svodi na onaj rastezljivi, treći kriterij: “javno djelovanje”.
No, to djelovanje – što god ono značilo, a u praksi se svodi na čistu politiku ili bliskost strankama – ne smije biti kompenzacija za nedostatak stručnosti. Ono ne može biti legitimacija za rad u tijelu koje bi trebalo biti jamac Ustava. Upravo taj treći kriterij danas služi kao svojevrsni Kvisko za zbrinjavanje ražalovanih političara. Onih koji iz određenih razloga više nisu adekvatni za operativnu politiku, pa im se funkcija ustavnog suca dodjeljuje kao svojevrsna utješna nagrada za lojalnost.
Izvješća Europske komisije i Eurobarometar za 2025. ponovno nas zakucavaju na dno EU-a po percepciji neovisnosti pravosuđa. Kako je moguće da smo 13 godina nakon ulaska u Uniju postali europski sinonim za tromost sustava i nepovjerenje građana u vlastite suce?
Izvješća Europske komisije i duboko nepovjerenje građana nisu tek puka “loša percepcija” ili subjektivna ocjena, već izravna posljedica njihova negativnog iskustva u interakciji s hrvatskim pravosuđem. Dakle, ne radi se o dojmu bez pokrića, već o stavu zasnovanom na konkretnim slučajevima u kojima građani nisu dobili pravnu zaštitu kakvu zaslužuju. To je jasan dokaz da je naš sustav i dalje kronično neučinkovit. Dokle god građani na vlastitoj koži osjećaju da pravo i pravda u našim sudnicama ne idu ruku pod ruku, bit ćemo i ostat ćemo na dnu Europe.
Rekorderi smo u EU-u po broju sudaca, ali i po sporosti postupaka. Proizvodi li naše pravosuđe samo tone papira i beskonačne procese umjesto pravde?
Podaci Europske unije su neumoljivi: Hrvatska ima dvostruko više sudaca od europskog prosjeka – čak 42 na 100.000 stanovnika, dok je prosjek Unije tek 22. Slično je i s brojem sudova. Imamo tipičan model fragmentiranog pravosuđa, što jasno ukazuje na hitnu potrebu za regionalizacijom i ukidanjem malih, neučinkovitih sudova u korist specijalizacije.
Iz ovih brojki proizlazi jasan zaključak: hrvatsko pravosuđe nema problem s manjkom kadrova, niti je objektivno preopterećeno brojem predmeta. Dugotrajnost postupaka isključivo je rezultat loše organizacije sustava, zastarjele strukture procesa i neadekvatnog upravljanja institucijama. Uz to, nužno je uspostaviti stvarne mehanizme odgovornosti – od jače disciplinske odgovornosti i objektivne evaluacije rada, do konačno transparentnih postupaka imenovanja sudaca. Bez toga, ostat ćemo sustav koji troši goleme resurse na proizvodnju sporosti.
Problemi isti kao i 2006.
Reforma pravosuđa tiho je nestala i iz predizbornih obećanja. Ministarstvo se hvali tek digitalizacijom. Je li taj tehnički uspjeh paravan koji skriva stvaran politički utjecaj na sustav?
Potreba za reformom pravosuđa postala je ceterum censeo svake stranke u kampanji, ali čim se osvoji vlast radikalni zahvati ustupaju mjesto kozmetici. Digitalizacija je bitna, ali ona ni izbliza nije dovoljna za stvarnu reformu. Još je 2006. godine Europska komisija konstatirala da smo tek u početnoj fazi, upozoravajući na iste probleme koje imamo i danas: golemi broj neriješenih predmeta, prespore postupke i nužnost racionalizacije mreže sudova za barem 30 do 40 posto.
Tada nam je jasno rečeno da nemamo neovisan, transparentan i učinkovit sustav. Poražavajuće je da unatoč određenim poboljšanjima ključni problemi danas ostaju gotovo identični onima iz vremena pristupnih pregovora. Mi smo, dakle, u stanju trajne “početne faze” iz koje se očito ne želimo maknuti.
Od osnivanja samostalne Hrvatske pratite i sudjelujete u društvenim procesima. Je li Hrvatska danas bliža zapadnim demokracijama ili autokratskom modelu koji se sve više udaljava od Bruxellesa?
Hrvatska je danas neupitno zemlja zapadne demokracije, ali to ne znači da su autokratske tendencije nestale. One su samo promijenile oblik. Tvrdnja da “glumimo” vladavinu prava pred Bruxellesom bila bi predrastična, a u današnje vrijeme i nemoguća. Hrvatska nije otok, sve su informacije dostupne i Bruxelles sve vidi. Pravo je pitanje, međutim, reagira li Bruxelles adekvatno na očite aberacije i pokušaje ograničavanja demokratskih stečevina kod nas.
Tu prije svega mislim na udare na slobodu medija kroz “Lex AP” i sramotne SLAPP tužbe protiv novinara. To su eklatantni primjeri pokušaja gušenja kritičke misli. Dakle, nije problem u tome što Bruxelles ne zna što se događa, nego u tome što se dopušta da takvi antidemokratski ispadi prođu bez pravih sankcija, dok se mi formalno kitimo zapadnim vrijednostima.
Povijesna istina o zločinačkoj naravi NDH ostaje neumoljiva, unatoč uzaludnim pokušajima da se karakter te države odvoji od ustaškog režima. Anti Paveliću, kao inkarnaciji te tvorevine, ne može se zamjeriti “samo” to što je prodao Dalmaciju, a istovremeno ga amnestirati za rasne zakone, koncentracijske logore i egzekucije
Svjedočimo i ideološkom skretanju i revitalizaciji ustaštva u svakodnevici. Zašto najodgovorniji ljudi u državi te pojave uporno ne vide ili svjesno problem guraju pod tepih?
Nipošto nisam pristalica teze da je, s odmakom od 80 godina, “deplasirano govoriti o ustašama i partizanima” jer bismo se konačno trebali okrenuti budućnosti. Naprotiv, smatram da je upravo društveni dogovor o notornim povijesnim činjenicama krucijalno pitanje te iste budućnosti. Za razliku od najodgovornijih političara, poput Andreja Plenkovića i Gordana Jandrokovića, koji uz sav trud ne uspijevaju primijetiti ni natruhe ustašizacije društva ili relativizacije zločinačkog karaktera NDH, ja te fenomene itekako zamjećujem.
Premda sam slabijeg sluha, u prijenosima utakmica vrlo jasno čujem uzvike “ajmo, ajmo, ustaše”. Zabrinut sam, jer povijesno sjećanje nas uči u što se takve pojave mogu izroditi uz izostanak adekvatne reakcije vlasti. Ne vidim ustaše iza svakog ugla, niti mislim da je na Thompsonovom koncertu bilo pola milijuna ustaša, ali se nikako ne mogu složiti s alibi pričama da su takvi skupovi isključivo “emanacija mira i ljubavi”.
Tamo je bilo neupitnih manifestacija ustaštva. Jednako mi je strana i interpretacija o “dvostrukoj konotaciji” pozdrava “Za dom spremni”. Problem je što se danas Hrvatska protiv ustašizacije bori “domobranštinom”. Desni marširaju, a država se brani kao domobrani u povijesti – neodlučno, mlako, kalkulantski, da se nikome ne zamjeri.
ZDS nije u skladu s Ustavom
Kako komentirate pravni rascjep između slova Kaznenog zakona, odluka Ustavnog suda i preporuka političkog povjerenstva o “dvostrukoj konotaciji” koje kao da su iznad Ustava?
Ustavni sud, i njegov tadašnji predsjednik Miroslav Šeparović, po tom su pitanju bili nedvosmisleni. Šeparović je izdao priopćenje u kojem navodi da je sud u više svojih odluka izrazio jasno stajalište: “Za dom spremni” bio je ustaški pozdrav NDH i on nije u skladu s Ustavom Republike Hrvatske. Sve ostalo su opasne akrobacije.
Sintagma o “dvostrukoj konotaciji” samo je smokvin list za opravdanje izostanka reakcije vlasti na pojave ustašluka. Zanimljivo je da zagovornici te “dvostrukosti” istovremeno traže zabranu zvijezde petokrake, one pod kojom je samo na Sutjesci poginulo više od četiri tisuće hrvatskih partizana, većinom iz Dalmacije. To što su pozdrav ZDS koristili pripadnici HOS-a, a ne većina branitelja, ne znači da se on može konvalidirati. On ostaje simbol ne samo totalitarne, već zločinačke NDH. Svakom normalnom čovjeku to bi trebalo biti jasno.
Međutim, vlast na to ne reagira, iako pravni instrumentarij postoji. Umjesto jasne osude, oni koji se i usude istupiti skrivaju se iza stajališta Ustavnog suda ili pak neupitnog stava partizana Franje Tuđmana, koji je po tom pitanju bio apsolutno određen. No, oni to čine samo pro forma, a ne iz stvarnog vrijednosnog opredjeljenja prema civilizacijskim tekovinama i povijesnoj istini.
Zašto se hrvatska politička elita u sukobu između Ustava i zakona i uličnog revizionizma toliko boji suprotstaviti estradizaciji ustaštva?
Povijesna istina o zločinačkoj naravi NDH ostaje neumoljiva, unatoč uzaludnim pokušajima da se karakter te države odvoji od ustaškog režima. Rekao to doktor Franjo Tuđman ili ne, bilo to zapisano u kamenu ili Ustavu – činjenice su iste. Anti Paveliću, kao inkarnaciji te tvorevine, ne može se zamjeriti “samo” to što je prodao Dalmaciju, a istovremeno ga amnestirati za rasne zakone, koncentracijske logore i egzekucije.
U izvorišnim osnovama Ustava, koje je pisao upravo Tuđman, jasno stoji da se hrvatska državna suverenost u Drugom svjetskom ratu očitovala nasuprot proglašenju NDH, i to kroz odluke ZAVNOH-a, a kasnije i kroz ustave Narodne odnosno Socijalističke Republike Hrvatske. Dakle, pravno su stvari kristalno jasne. Osim ako niste ostrašćeni poklonik Thompsona, po čijim notama danas plešu najviši državni dužnosnici, i ako ne vjerujete slijepo stihovima njegovih “povijesnih hitova”, sve vam je objašnjeno i nesporno.
Zato mi je neshvatljivo da zastupnici u sabornici nesmetano uzvikuju ustaški pozdrav uz nijemu asistenciju predsjednika Sabora, ili da premijer ide u “Canossu” Thompsonu uoči koncerta. To je kapitulacija institucija pred uličnim revizionizmom.
Kao netko tko je od početka samostalne Hrvatske na prvoj liniji borbe za pravnu državu, osjećate li se danas poraženim: Vrhovnim sudom se trguje kao na pazaru, kroz institucije i Sabor legalizira se ustaški pozdrav, a država se svodi na v. d. izvršitelje?
Ne mogu i ne želim se osjećati poraženim. Riječ je o procesima koji nisu od jučer, niti su danas okončani nekakvim eventualnim porazom pravne države. Osim toga, oni ni ne prevaliraju nad demokratskim dosezima u istom razdoblju od 1990-ih u Hrvatskoj. Dakle, situacija se ne može ocjenjivati crno-bijelom. Danas je sa stajališta ljudskih prava i demokratskih stečevina kudikamo povoljnije nego u 1990-im godinama.
Međutim, ono što zamjećujem je da je društvo nekako zaspalo. Devedesetih, u to “željezno Tuđmanovo vrijeme”, postojao je snažan, organiziran otpor. Imali ste institucije poput Helsinškog odbora ili Otvorenog društva koje su državi stalno puhale za vrat i vršile javnu kontrolu. Danas je ta društvena scena zamrla. Više nemate onog “guranja u leđa” državnim organima; ostali su tek rijetki pojedinci koji se povremeno jave.
To što svjedočimo povremenim zastojima u ostvarenju ideala pravne države ne znači da treba “baciti koplje u trnje”. Naprotiv, treba se javno suprotstaviti pojavama koje nagrizaju zdravo, civilno društvo, ono čije su temeljne značajke sloboda i individualizam, nasuprot totalitarizmu i tribalizmu. Govorim to po cijenu da me se ponovno prozove “soroševcem”, što je etiketa koju sam nosio u Otvorenom društvu, a koja je danas nekima opet odiozna. No, ne marim za one koji tako rezoniraju; oni, zapravo, ne znaju što čine.
