Narodu je ovoga dosta. Noćnih replika i smijeha u Saboru, zazivanja izvanrednog stanja i oštrog vojničkog hoda Predsjednice, oporbenjaka koji ne znaju računati do pet, petljavih sudova kojima se ne vjeruje, potkupljivih medija, grintavih oporbenjaka (u koje možda i ja spadam).
Premijer ne gleda u kameru niti u sugovornika, već mu pogled luta prema zamišljenim točkama na zidu. I kad nešto suvislo misle, što je rijetkost, naše vođe muljaju gore od sportskih komentatora. Ljudi su i bijesni i rezignirani, no to je prije dijagnoza nego opis stanja.
Mitovi su snažni pokretač ljudi. Duboka uvjerenja, nerazumljiva s povijesne distance i skeptičnom umu, gorivo su masovnih pokreta, promjenjivih društvenih struja i mode vremena. Jedan mit jači je od svih drugih.
Hrvati danas vjeruju da nas iz gliba može izvući samo pravi vođa, a još čvršće vjeruju da smo u blato pali zbog zavjere tajnih društava i sotonističkih prokletstava. S njima se može nositi samo netko nepotkupljiv, častan, hrabar domoljub, mudar i predan cilju i pozivu.
Smirena prodavačica na tržnici, čovjek na ulici ili netko tko sjedi u hladovini smokve u dvorištu pitaju me isto pitanje, kao da ja znam odgovor: Do kada će ovo trajati? Tko će nas povesti? Sjede tako iskreno zabrinuti čekajući spasitelja. Do kada će tako?
Nije mi jasno odakle takva očekivanja da će se pojaviti vođa i spasitelj? Svakako ne iz iskustva. Svako toliko uzburkaju se duhovi, rasplamsaju nade i očekivanja, uvjerenje da se pojavio pravi vođa.
U Tuđmana se i danas zaklinju njegovi blijedi epigoni, no ne čine to ni iskreno niti im to vjerujem. Vremenom nestaje njegov realan politički lik (realitet i cinizam su bile njegove jače strane), on postaje mit, ličnost koje da nije bilo, sve bi propalo, a danas je osoba koja daje ime zapuštenoj tratini po kojoj se vodaju psi.
Tuđmana danas najviše vole ljudi na uzici. I on je, kao i Tito, otišao preko neke planine. ”Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito … na daleke nedogledne poljane narodne pjesme odakle kao da je i stigao.“ (Krleža).
Svi su u nekom trenutku zabljesnuli kao vođe i mesije, spasitelji koji gledaju odvažno i vode iz blata u budućnost, iz barbarstva u civilizaciju. Karizma se istopila u svakodnevnu banalnu rutinu, vođe su postajale žmirkave povijesne lanterne.
Pogledajte samo niz premijera: Valentić, Mateša, Račan, Sanader, Kosor, Milanović, Orešković, Karamarko. Dodajmo Mesića i Manolića, dodajmo Glavaša – pa oni su heroji osnivanja HDZ-a. Bez njih bi Veselica, Savka ili Tripalo bili vođe. Radili su čuda, narod ih je uzdizao, mediji slavili, birači im davali glas.
Jednom na vlasti, njihova je slava blijedila, pozlata otpadala. Kad su maknuti s vlasti, počelo ih se prezirati, čak optuživati da su sami krivi za gubitak. Napuštale su ih pristaše, prijatelji, a najprije obožavatelji. Iako dobri i sposobni ljudi, ne bez mane, ali ljudi, nisu se mogli nositi s izazovom beskrajnih očekivanja.
Bit mita je da se u njega želi vjerovati. Duboko u sebi ljudi znaju da vođe nema na obzoru, nitko im ne valja, ali ta sumnja ne popunjava prazninu očajne nade da će mesija jednom napokon doći kad nama bude najteže, ali treba izdržati i čekati.
Očekivanja se ne smanjuju (uvijek) kad se pokaže da su pretjerana. Vremena su pokazala da su kandidati sve lošiji.
Tripalo i Savka, Čičak i Budiša postali su nazivi spisa u arhivu, a Bandić, Đapić, Tepeš, Štromar i Komadina postali su kandidati za nacionalnog vođu.
Današnji kandidati nemaju osobine koje bi ih za to kvalificirale (intelektualna širina, kozmopolitsko iskustvo, obrazovanost, komunikacijske vještine) ili one osobine koje traži puk (skromnost, britkost, zdrav razum, patriotizam, glumljeni ili stvarni populizam).
Ne radi se o tome da nema kandidata koji bi objektivno zadovoljili takve uvjete. No uznemirene i nestvarne nade puka ne mogu se zadovoljiti. Narodu nitko nije dovoljno dobar, svakome i uvijek, no to je tek fraza koju obično i koristi netko tko nije dobar nikome i nema nikakve kvalitete.
Biti mesija u Hrvata nije zahvalna profesija. Nagrada je u tome da o sebi, kad si obožavan i poznat, doista prestaneš misliti kao o ljudskom biću, ličnosti i građaninu. Zato je toliko neistinitih mesija, mesija pripravnika i lažnih vođa. Vapimo za pravim, dobivamo krivotvorine.
Židovi su mesiju čekali dvije tisuće godina, a kad je došao, onda su ga razapeli i proglasili lažnim prorokom. Dvije tisuće godina uzaludne nade. Uostalom, i prije dolaska mesije su se s vremena na vrijeme nadali čudu, prepoznavali znakove dolaska .
Tibetanski svećenici ne čekaju. Kad trebaju novog mesiju, obilaze svijet tražeći znakove na tek rođenom djetetu. Uostalom i kršćani su, s nekoliko stoljeća zaostatka, priznali da pronalaženje mesije nije jednostavan zadatak.
”Samo im sv. Matej (kraljevima) posvećuje nekoliko redaka i kaže da su u vrijeme Isusova rođenja s Istoka došli neki magi koji su, vidjevši jednu zvijezdu, ovo protumačili kao znak rođenja kralja židovskoga te su mu se htjeli pokloniti. Došavši u Jeruzalem (Betlehem?) da bi prikupili daljnje obavijesti, svojim su propitkivanjem uznemirili kralja i cijeli grad. Na to je Herod sazvao svećeničke glavare i knjigoznance, da bi doznao koje bi to moglo biti mjesto iz proročanstva triju maga, u kojemu se rodio novi židovski kralj…Zatim su otputovali u svoje zemlje a da nikoga više nisu obavijestili. Evanđelist Matej ne kaže jesu li to bili kraljevi, kako su se zvali i odakle su bili stigli.” (Mario Cavargna Bontosi)
Tako se to radi.
Okrenimo na šalu. Pojavi se znak na nebu i nadležni se upute u potragu. A kod nas ništa. Možda bi trebalo profesionalizirati (headhunting) našu potragu za spasiteljem Hrvatske. Usrdne molitve i zagovor Crkve nije baš uspio. Na vlast su dolazili njihovi pitomci koji su ubrzo pokazali manjak sposobnosti, višak nekršćanske sklonosti novcu i mutnim poslovima.
Zar je znak pojava plakata da trebamo ljude koji vjeruju u sebe? Zar je znak nogometna pobjeda zalivena pivom? Mi slušamo reklame zelenaša i vlasnika pivovara koji nam potiču patriotizam i traže da vjerujemo u sebe, da valjda nakon jutarnje boce podignemo kredit. Za kvalitetna čuda i dolazak mesije treba više od plakata.
Dopustite mi, zato, malo prigodne Krležine patetike:
”Na crnom jarbolu lađe
Tri već krvava ljeta
Vješaju hrvatske sne.
I zar na galiji ovoj doista nikoga nema,
Da jarbole polomi zadnje,
Da laži hrvatske smrvi,
Pa neka potone Sve!”
autograf
Premijer ne gleda u kameru niti u sugovornika, već mu pogled luta prema zamišljenim točkama na zidu. I kad nešto suvislo misle, što je rijetkost, naše vođe muljaju gore od sportskih komentatora. Ljudi su i bijesni i rezignirani, no to je prije dijagnoza nego opis stanja.
Mitovi su snažni pokretač ljudi. Duboka uvjerenja, nerazumljiva s povijesne distance i skeptičnom umu, gorivo su masovnih pokreta, promjenjivih društvenih struja i mode vremena. Jedan mit jači je od svih drugih.
Premijer ne gleda u kameru niti u sugovornika, već mu pogled luta prema zamišljenim točkama na zidu. I kad nešto suvislo misle, što je rijetkost, naše vođe muljaju gore od sportskih komentatora. Ljudi su i bijesni i rezignirani, no to je prije dijagnoza nego opis stanja
Hrvati danas vjeruju da nas iz gliba može izvući samo pravi vođa, a još čvršće vjeruju da smo u blato pali zbog zavjere tajnih društava i sotonističkih prokletstava. S njima se može nositi samo netko nepotkupljiv, častan, hrabar domoljub, mudar i predan cilju i pozivu.
Smirena prodavačica na tržnici, čovjek na ulici ili netko tko sjedi u hladovini smokve u dvorištu pitaju me isto pitanje, kao da ja znam odgovor: Do kada će ovo trajati? Tko će nas povesti? Sjede tako iskreno zabrinuti čekajući spasitelja. Do kada će tako?
Nije mi jasno odakle takva očekivanja da će se pojaviti vođa i spasitelj? Svakako ne iz iskustva. Svako toliko uzburkaju se duhovi, rasplamsaju nade i očekivanja, uvjerenje da se pojavio pravi vođa.
U Tuđmana se i danas zaklinju njegovi blijedi epigoni, no ne čine to ni iskreno niti im to vjerujem. Vremenom nestaje njegov realan politički lik (realitet i cinizam su bile njegove jače strane), on postaje mit, ličnost koje da nije bilo, sve bi propalo, a danas je osoba koja daje ime zapuštenoj tratini po kojoj se vodaju psi.
Tuđmana danas najviše vole ljudi na uzici. I on je, kao i Tito, otišao preko neke planine. ”Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito … na daleke nedogledne poljane narodne pjesme odakle kao da je i stigao.“ (Krleža).
Svi su u nekom trenutku zabljesnuli kao vođe i mesije, spasitelji koji gledaju odvažno i vode iz blata u budućnost, iz barbarstva u civilizaciju. Karizma se istopila u svakodnevnu banalnu rutinu, vođe su postajale žmirkave povijesne lanterne.
Narodu je ovoga dosta. Noćnih replika i smijeha u Saboru, zazivanja izvanrednog stanja i oštrog vojničkog hoda Predsjednice, oporbenjaka koji ne znaju računati do pet, petljavih sudova kojima se ne vjeruje, potkupljivih medija, grintavih oporbenjaka (u koje možda i ja spadam)
Pogledajte samo niz premijera: Valentić, Mateša, Račan, Sanader, Kosor, Milanović, Orešković, Karamarko. Dodajmo Mesića i Manolića, dodajmo Glavaša – pa oni su heroji osnivanja HDZ-a. Bez njih bi Veselica, Savka ili Tripalo bili vođe. Radili su čuda, narod ih je uzdizao, mediji slavili, birači im davali glas.
Jednom na vlasti, njihova je slava blijedila, pozlata otpadala. Kad su maknuti s vlasti, počelo ih se prezirati, čak optuživati da su sami krivi za gubitak. Napuštale su ih pristaše, prijatelji, a najprije obožavatelji. Iako dobri i sposobni ljudi, ne bez mane, ali ljudi, nisu se mogli nositi s izazovom beskrajnih očekivanja.
Bit mita je da se u njega želi vjerovati. Duboko u sebi ljudi znaju da vođe nema na obzoru, nitko im ne valja, ali ta sumnja ne popunjava prazninu očajne nade da će mesija jednom napokon doći kad nama bude najteže, ali treba izdržati i čekati.
Očekivanja se ne smanjuju (uvijek) kad se pokaže da su pretjerana. Vremena su pokazala da su kandidati sve lošiji.
Tripalo i Savka, Čičak i Budiša postali su nazivi spisa u arhivu, a Bandić, Đapić, Tepeš, Štromar i Komadina postali su kandidati za nacionalnog vođu.
Današnji kandidati nemaju osobine koje bi ih za to kvalificirale (intelektualna širina, kozmopolitsko iskustvo, obrazovanost, komunikacijske vještine) ili one osobine koje traži puk (skromnost, britkost, zdrav razum, patriotizam, glumljeni ili stvarni populizam).
Hrvati danas vjeruju da nas iz gliba može izvući samo pravi vođa, a još čvršće vjeruju da smo u blato pali zbog zavjere tajnih društava i sotonističkih prokletstava. S njima se može nositi samo netko nepotkupljiv, častan, hrabar domoljub, mudar i predan cilju i pozivu
Ne radi se o tome da nema kandidata koji bi objektivno zadovoljili takve uvjete. No uznemirene i nestvarne nade puka ne mogu se zadovoljiti. Narodu nitko nije dovoljno dobar, svakome i uvijek, no to je tek fraza koju obično i koristi netko tko nije dobar nikome i nema nikakve kvalitete.
Biti mesija u Hrvata nije zahvalna profesija. Nagrada je u tome da o sebi, kad si obožavan i poznat, doista prestaneš misliti kao o ljudskom biću, ličnosti i građaninu. Zato je toliko neistinitih mesija, mesija pripravnika i lažnih vođa. Vapimo za pravim, dobivamo krivotvorine.
Židovi su mesiju čekali dvije tisuće godina, a kad je došao, onda su ga razapeli i proglasili lažnim prorokom. Dvije tisuće godina uzaludne nade. Uostalom, i prije dolaska mesije su se s vremena na vrijeme nadali čudu, prepoznavali znakove dolaska .
Tibetanski svećenici ne čekaju. Kad trebaju novog mesiju, obilaze svijet tražeći znakove na tek rođenom djetetu. Uostalom i kršćani su, s nekoliko stoljeća zaostatka, priznali da pronalaženje mesije nije jednostavan zadatak.
”Samo im sv. Matej (kraljevima) posvećuje nekoliko redaka i kaže da su u vrijeme Isusova rođenja s Istoka došli neki magi koji su, vidjevši jednu zvijezdu, ovo protumačili kao znak rođenja kralja židovskoga te su mu se htjeli pokloniti. Došavši u Jeruzalem (Betlehem?) da bi prikupili daljnje obavijesti, svojim su propitkivanjem uznemirili kralja i cijeli grad. Na to je Herod sazvao svećeničke glavare i knjigoznance, da bi doznao koje bi to moglo biti mjesto iz proročanstva triju maga, u kojemu se rodio novi židovski kralj…Zatim su otputovali u svoje zemlje a da nikoga više nisu obavijestili. Evanđelist Matej ne kaže jesu li to bili kraljevi, kako su se zvali i odakle su bili stigli.” (Mario Cavargna Bontosi)
Današnji kandidati nemaju osobine koje bi ih za to kvalificirale (intelektualna širina, kozmopolitsko iskustvo, obrazovanost, komunikacijske vještine) ili one osobine koje traži puk (skromnost, britkost, zdrav razum, patriotizam, glumljeni ili stvarni populizam)
Tako se to radi.
Okrenimo na šalu. Pojavi se znak na nebu i nadležni se upute u potragu. A kod nas ništa. Možda bi trebalo profesionalizirati (headhunting) našu potragu za spasiteljem Hrvatske. Usrdne molitve i zagovor Crkve nije baš uspio. Na vlast su dolazili njihovi pitomci koji su ubrzo pokazali manjak sposobnosti, višak nekršćanske sklonosti novcu i mutnim poslovima.
Zar je znak pojava plakata da trebamo ljude koji vjeruju u sebe? Zar je znak nogometna pobjeda zalivena pivom? Mi slušamo reklame zelenaša i vlasnika pivovara koji nam potiču patriotizam i traže da vjerujemo u sebe, da valjda nakon jutarnje boce podignemo kredit. Za kvalitetna čuda i dolazak mesije treba više od plakata.
Dopustite mi, zato, malo prigodne Krležine patetike:
”Na crnom jarbolu lađe
Tri već krvava ljeta
Vješaju hrvatske sne.
I zar na galiji ovoj doista nikoga nema,
Da jarbole polomi zadnje,
Da laži hrvatske smrvi,
Pa neka potone Sve!”
autograf
