Konvencionalne retorzije na Prvom, pa i Četvrtom programu naša su žalosna civilizacijska norma, ali uzeti Treći program Deanu Šoši gore je od zločina, to je primjer herostratizma poput ulaska ISIL-ovaca u Palmiru, gdje su počekićali tisućljetne spomenike
Ležiš u krevetu, čilaš, nedjelja je, otvoriš N1 i misliš – ovo je neka zabuna! Masa u crno odjevenih četnika, Bulajić, ‘Bitka na Neretvi’, fali samo Orson Welles. Ali avaj, riječ je o izvještaju N1 iz Višegrada s obilježavanja dana zarobljavanja Draže Mihailovića, koji je komemoriralo nekoliko četa bradatih spodoba odjevenih u crno, zastrašujućeg izgleda i primitivnih fizionomija. Reporterka N1 Adisa Ibrahimović, heroina regionalnog etera, žrtva je njihova divljaštva. Snimanje je četnike razbjesnilo, pa se jedan od njih zajurio prema ekipi N1, srušio snimatelja na zemlju i počeo ga udarati kamerom po glavi. ‘Prišla sam i govorila i molila ga da to ne radi, mislila sam, žensko sam, neće me napadati… Ali on se okrenuo prema meni i počeo me udarati mikrofonom po glavi’, ispričala je reporterka kad se oporavila od šoka. Povijest je opet krenula u rikverc, a nema nikoga da je zaustavi.
Uzeti Treći program Deanu Šoši gore je od zločina – to je greška! Konvencionalne retorzije na Prvom, pa i Četvrtom programu naša su žalosna civilizacijska norma, ne mogu se izbjeći, ali Šoša je Tito Trećeg – nakon smjene, njegovo će se veliko djelo raspasti. Jer raditi cjelodnevni program 365 dana u godini s budžetom od devet milijuna kuna (usporedbe radi, to je dvije trećine ‘Crno-bijelog svijeta’), lansirati niz novih formata, dostići gledanost veću od Artea u Francuskoj, može se samo golemim pionirskim entuzijazmom, energijom i znanjem koje nije dano svima. Naprotiv, to je osobina profeta.Od 1. siječnja 2012. došli su na 2.3 ‘šera’ u ovoj godini – Arte u Francuskoj je na 2.2, dok je usporedivi kanal u Njemačkoj na jedan posto. Nema nikakve sumnje da riječ ‘čudo’ zvuči razmjerno najprikladnije uz ovo postignuće. ‘Treća povijest’ postala je brend, lansiran je odličan ispovjedni format ‘Stand up’, pa sjajna ‘Treća runda’ koja bi na Prvom, u boljem terminu, postala hit. ‘Peti dan’ nesretno je s Prvog prebačen na Treći, ali se održao. Zapažen je i ‘Šahovski komentar’, pa ‘Kvizna situacija’ itd. Filmski ciklusi i maratoni pretvorili su Treći u vječiti praznik kulture. Ovih dana krenuo je novi Knjaz, pa novi kratki glazbeni formati, u nedjelju i prva od 30 epizoda animiranog serijala ‘Tko preživi, pričat će’, koji su radili naši mladi animatori. Treći je stripizirao povijest filozofije, a stripu je konstantno posvećivana velika pažnja. Uz Treći je imalo smisla biti mlad i sanjati o boljoj budućnosti u ovoj zemlji. Ovako, vječnaja pamjat.
Posve je jasno kakav će profil sad dobiti. Preinačiti ‘Treću povijest’ da bude po Hasinom, Tominom i Bujinom ukusu, ukinuti ‘Treću rundu’, privesti kraju ‘Peti dan’, a onda ga ukinuti, kao i sve ostalo osim filmova. Čini se da je ovo godina u kojoj će se Treći program urušiti i pitanje je samo kako će to izgledati. Našoj desnici ne treba ni knjiga, ni film, ni kultura, a od muzike ti ljudi vole čuti zvuk novca, gusle, Škoru i Thompsona – prst u uvo i pjevaj. Novi urednik bit će mrtvozornik jednog kulturnog trupla. Imali smo nedavno takav primjer herostratizma: kad su ISIL-ovci ušli u Palmiru i počekićali tisućljetne spomenike predložak je za kaznenu ekspediciju na Trećem. Ova silovita kadrovska odmazda poduprta je slabom, krhkom vlašću, koalicijom HDZ-a i Mosta (hvala, Božo Petrov) – što bi tek napravili da su jači? Stara je vlast ostavila Četvrti program oporbi, nova i ne sanja o takvom luksuzu, pa će sve glajhšaltovati. Staroj su posadi urednici bili šaroliki: informativne su emisije uređivali i urednici skloni SDP-u i oni skloni HDZ-u (uostalom, Katarina Periša Čakarun postala je ime tek u prošlih nekoliko godina). Nova posada ide Kosovčevim tragom, slobodna diskusija neće se ni fingirati. Na Prisavlju se opet vrti repriza – devedesetih.
U velikoj dvorani Hrvatskog novinarskog društva za stolom su ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar i redatelji Zrinko Ogresta i Branko Schmidt, dok su u prvom redu borbeno raspoloženi veterani, delegacija iz šatora u Savskoj u kojoj se naglo probudio sineastički nerv, pa žele okupirati HAVC. Tijekom 1980-ih SUBNOR je, u nekoliko puta većoj državi, reagirao samo na dvije stvari: knjigu Vuka Draškovića ‘Nož’ (‘Knjigu nismo čitali, ali je osuđujemo’) i film ‘Život sa stricem’, nastao prema romanu ‘Okvir za mržnju’ Ivana Aralice, tada simpatizera Saveza komunista Hrvatske… Hrvatska je, prema točnom uvidu Dejana Jovića, dobila pandan iranskom Vijeću čuvara revolucije. Smisao šatora, kako vidimo, nisu mirovine i invalidnine, već prije svega ideologija. Proizvodnja slike svijeta, čuvanje tradicija i sl. Kako nitko od nas nije veslo sisao, posve je jasno da je prava meta blagajna HAVC-a. Hribar je od te ustanove stvorio motor hrvatske audiovizualne industrije, koja je postala najjača u regiji, što nikad dosad nije bila. Sad u HAVC treba instalirati sedlarovštinu kao duhovnu normu, a sanaderizam kao materijalnu: blagajne treba isprazniti, a onda će opet doći netko s ljevice da čisti nastali nered. Do bola predvidivo.
Na dvostruku provalu i prijetnje koje su mi upućene nije reagirao nitko iz politike osim gospodina Obersnela, kaže Oliver Frljić na konferenciji za novinare koju je povodom njegova slučaja priredila Antifašistička liga. Frljić otvara pitanje svih pitanja: naše (lijeve) stranke nemaju nikakvu kulturnu politiku, za njih kultura ne postoji čak ni kad je riječ o ovakvim skandalima. Kad odu u kazalište, svima se u glavi mota rečenica Đure Čvorovića iz ‘Balkanskog špijuna’: ‘E šta čovek mora da trpi zbog razbojnika.’ Kultura, kulturna politika, kulturna hegemonija (Gramsci) trebale bi biti nukleus, a razvojna i socijalna politika dva važna krila. Nažalost, na sceni vidimo samo glavinjanja. Gotovo pet tisuća ljudi potpisalo je peticiju protiv takozvanog ministra kulture, to je cijela jedna samonikla antifašistička narodna fronta, ali nema partije da joj, ako je već ne stvara, barem stane na čelo. Tri važna čovjeka francuske kulture, Jack Lang, Alain Finkielkraut i Pascal Bruckner koji su na pitanje ‘gdje si bio 1991’ mogli uglas reći ‘u Hrvatskoj’, ogorčeni su Hasom, Karamarko je potonuo u međunarodnu izolaciju, no zasad nema organizirane snage koja bi pokupila taj golemi civilizacijski i politički kapital… N1 pokazuje silnu ažurnost u prijenosu ovakvih događaja: brzi, efikasni, dinamični, u naše domove unose povijest koja se, nažalost, opet odvija pred našim očima.
Novi urednici Dnevnika, nova postava s jednim voditeljem, novi voditelji. Sve prilagođeno zahtjevima gledatelja, jednog jedinog – predsjednika HDZ-a koji vodi bitku za reizbor. Dnevnik bi trebao počinjati riječima ‘dobra večer, gospodine Tomo’. Neka, tako to ide. Ovdje valja navesti samo bilancu bivšeg ravnatelja, koju posuđujemo iz jednog od tekstova koji su trebali ubrzati njegov odlazak. Brojke govore ovako: financijski rezultati Hrvatske televizije najbolji su u posljednjih 15 godina. Tako piše ‘Jutarnji list’. Samo u posljednje dvije godine Goran Radman uštedio je 203,1 milijun kuna. Broj zaposlenih smanjio je sa 3366 na 2849. Zbog lažnih ili upitnih diploma i srednjoškolskih svjedodžbi otišlo je oko 180 ljudi. Na računima je ostalo oko 70 milijuna kuna. O tome se radi. Za to se bitka vodi.
portalnovosti
N1 info
Ležiš u krevetu, čilaš, nedjelja je, otvoriš N1 i misliš – ovo je neka zabuna! Masa u crno odjevenih četnika, Bulajić, ‘Bitka na Neretvi’, fali samo Orson Welles. Ali avaj, riječ je o izvještaju N1 iz Višegrada s obilježavanja dana zarobljavanja Draže Mihailovića, koji je komemoriralo nekoliko četa bradatih spodoba odjevenih u crno, zastrašujućeg izgleda i primitivnih fizionomija. Reporterka N1 Adisa Ibrahimović, heroina regionalnog etera, žrtva je njihova divljaštva. Snimanje je četnike razbjesnilo, pa se jedan od njih zajurio prema ekipi N1, srušio snimatelja na zemlju i počeo ga udarati kamerom po glavi. ‘Prišla sam i govorila i molila ga da to ne radi, mislila sam, žensko sam, neće me napadati… Ali on se okrenuo prema meni i počeo me udarati mikrofonom po glavi’, ispričala je reporterka kad se oporavila od šoka. Povijest je opet krenula u rikverc, a nema nikoga da je zaustavi.
Treći program, in memoriam
Uzeti Treći program Deanu Šoši gore je od zločina – to je greška! Konvencionalne retorzije na Prvom, pa i Četvrtom programu naša su žalosna civilizacijska norma, ne mogu se izbjeći, ali Šoša je Tito Trećeg – nakon smjene, njegovo će se veliko djelo raspasti. Jer raditi cjelodnevni program 365 dana u godini s budžetom od devet milijuna kuna (usporedbe radi, to je dvije trećine ‘Crno-bijelog svijeta’), lansirati niz novih formata, dostići gledanost veću od Artea u Francuskoj, može se samo golemim pionirskim entuzijazmom, energijom i znanjem koje nije dano svima. Naprotiv, to je osobina profeta.Od 1. siječnja 2012. došli su na 2.3 ‘šera’ u ovoj godini – Arte u Francuskoj je na 2.2, dok je usporedivi kanal u Njemačkoj na jedan posto. Nema nikakve sumnje da riječ ‘čudo’ zvuči razmjerno najprikladnije uz ovo postignuće. ‘Treća povijest’ postala je brend, lansiran je odličan ispovjedni format ‘Stand up’, pa sjajna ‘Treća runda’ koja bi na Prvom, u boljem terminu, postala hit. ‘Peti dan’ nesretno je s Prvog prebačen na Treći, ali se održao. Zapažen je i ‘Šahovski komentar’, pa ‘Kvizna situacija’ itd. Filmski ciklusi i maratoni pretvorili su Treći u vječiti praznik kulture. Ovih dana krenuo je novi Knjaz, pa novi kratki glazbeni formati, u nedjelju i prva od 30 epizoda animiranog serijala ‘Tko preživi, pričat će’, koji su radili naši mladi animatori. Treći je stripizirao povijest filozofije, a stripu je konstantno posvećivana velika pažnja. Uz Treći je imalo smisla biti mlad i sanjati o boljoj budućnosti u ovoj zemlji. Ovako, vječnaja pamjat.
Posve je jasno kakav će profil sad dobiti. Preinačiti ‘Treću povijest’ da bude po Hasinom, Tominom i Bujinom ukusu, ukinuti ‘Treću rundu’, privesti kraju ‘Peti dan’, a onda ga ukinuti, kao i sve ostalo osim filmova. Čini se da je ovo godina u kojoj će se Treći program urušiti i pitanje je samo kako će to izgledati. Našoj desnici ne treba ni knjiga, ni film, ni kultura, a od muzike ti ljudi vole čuti zvuk novca, gusle, Škoru i Thompsona – prst u uvo i pjevaj. Novi urednik bit će mrtvozornik jednog kulturnog trupla. Imali smo nedavno takav primjer herostratizma: kad su ISIL-ovci ušli u Palmiru i počekićali tisućljetne spomenike predložak je za kaznenu ekspediciju na Trećem. Ova silovita kadrovska odmazda poduprta je slabom, krhkom vlašću, koalicijom HDZ-a i Mosta (hvala, Božo Petrov) – što bi tek napravili da su jači? Stara je vlast ostavila Četvrti program oporbi, nova i ne sanja o takvom luksuzu, pa će sve glajhšaltovati. Staroj su posadi urednici bili šaroliki: informativne su emisije uređivali i urednici skloni SDP-u i oni skloni HDZ-u (uostalom, Katarina Periša Čakarun postala je ime tek u prošlih nekoliko godina). Nova posada ide Kosovčevim tragom, slobodna diskusija neće se ni fingirati. Na Prisavlju se opet vrti repriza – devedesetih.
Vijesti, N1
U velikoj dvorani Hrvatskog novinarskog društva za stolom su ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar i redatelji Zrinko Ogresta i Branko Schmidt, dok su u prvom redu borbeno raspoloženi veterani, delegacija iz šatora u Savskoj u kojoj se naglo probudio sineastički nerv, pa žele okupirati HAVC. Tijekom 1980-ih SUBNOR je, u nekoliko puta većoj državi, reagirao samo na dvije stvari: knjigu Vuka Draškovića ‘Nož’ (‘Knjigu nismo čitali, ali je osuđujemo’) i film ‘Život sa stricem’, nastao prema romanu ‘Okvir za mržnju’ Ivana Aralice, tada simpatizera Saveza komunista Hrvatske… Hrvatska je, prema točnom uvidu Dejana Jovića, dobila pandan iranskom Vijeću čuvara revolucije. Smisao šatora, kako vidimo, nisu mirovine i invalidnine, već prije svega ideologija. Proizvodnja slike svijeta, čuvanje tradicija i sl. Kako nitko od nas nije veslo sisao, posve je jasno da je prava meta blagajna HAVC-a. Hribar je od te ustanove stvorio motor hrvatske audiovizualne industrije, koja je postala najjača u regiji, što nikad dosad nije bila. Sad u HAVC treba instalirati sedlarovštinu kao duhovnu normu, a sanaderizam kao materijalnu: blagajne treba isprazniti, a onda će opet doći netko s ljevice da čisti nastali nered. Do bola predvidivo.
Oliver Frljić, N1
Na dvostruku provalu i prijetnje koje su mi upućene nije reagirao nitko iz politike osim gospodina Obersnela, kaže Oliver Frljić na konferenciji za novinare koju je povodom njegova slučaja priredila Antifašistička liga. Frljić otvara pitanje svih pitanja: naše (lijeve) stranke nemaju nikakvu kulturnu politiku, za njih kultura ne postoji čak ni kad je riječ o ovakvim skandalima. Kad odu u kazalište, svima se u glavi mota rečenica Đure Čvorovića iz ‘Balkanskog špijuna’: ‘E šta čovek mora da trpi zbog razbojnika.’ Kultura, kulturna politika, kulturna hegemonija (Gramsci) trebale bi biti nukleus, a razvojna i socijalna politika dva važna krila. Nažalost, na sceni vidimo samo glavinjanja. Gotovo pet tisuća ljudi potpisalo je peticiju protiv takozvanog ministra kulture, to je cijela jedna samonikla antifašistička narodna fronta, ali nema partije da joj, ako je već ne stvara, barem stane na čelo. Tri važna čovjeka francuske kulture, Jack Lang, Alain Finkielkraut i Pascal Bruckner koji su na pitanje ‘gdje si bio 1991’ mogli uglas reći ‘u Hrvatskoj’, ogorčeni su Hasom, Karamarko je potonuo u međunarodnu izolaciju, no zasad nema organizirane snage koja bi pokupila taj golemi civilizacijski i politički kapital… N1 pokazuje silnu ažurnost u prijenosu ovakvih događaja: brzi, efikasni, dinamični, u naše domove unose povijest koja se, nažalost, opet odvija pred našim očima.
Dnevnik, HRT
Novi urednici Dnevnika, nova postava s jednim voditeljem, novi voditelji. Sve prilagođeno zahtjevima gledatelja, jednog jedinog – predsjednika HDZ-a koji vodi bitku za reizbor. Dnevnik bi trebao počinjati riječima ‘dobra večer, gospodine Tomo’. Neka, tako to ide. Ovdje valja navesti samo bilancu bivšeg ravnatelja, koju posuđujemo iz jednog od tekstova koji su trebali ubrzati njegov odlazak. Brojke govore ovako: financijski rezultati Hrvatske televizije najbolji su u posljednjih 15 godina. Tako piše ‘Jutarnji list’. Samo u posljednje dvije godine Goran Radman uštedio je 203,1 milijun kuna. Broj zaposlenih smanjio je sa 3366 na 2849. Zbog lažnih ili upitnih diploma i srednjoškolskih svjedodžbi otišlo je oko 180 ljudi. Na računima je ostalo oko 70 milijuna kuna. O tome se radi. Za to se bitka vodi.
portalnovosti
