‘Neki su naučili da na Srbe u Hrvatskoj gledaju kao na opasnost. Pa ne može pet posto Srba biti opasnost’, rekao je Mesić. Strankama desnice je pitanje zastupnika srpske manjine u Vladi bilo nešto drugo: ‘To je bila borba za što veći kolač od budžeta.’ Uistinu, u hrvatskoj politici važne su samo četiri stvari: prve tri su budžet, a četvrtu ne znamo
Želite li znati kako je izgledao Drugi svjetski rat na ovim prostorima, nemojte čitati povijesti, naročito ne službene verzije. Gledajte filmove Žike Pavlovića, džinovskog baobaba jugoslavenske kinematografije. Bivši komunist dr. Zavisić (Ljuba Tadić), koji se pridružio četnicima, predlaže partizanima da se ujedine protiv Talijana koji su okupirali Crnu Goru. Partizani pristanu, no četnici ih izdaju. Četnici potom po crnogorskim gudurama naganjaju skupinu partizana, koji ih mame za sobom kako progonitelji ne bi prešli u Bosnu pa lovili Vrhovni štab. Pavle Vuisić i Bata Živojinović su rojalisti, četnici, Rade Šerbedžija, Miki Manojlović i Lazar Ristovski partizani, ali nema tu neke dramatične razlike: vidimo ljude koji love neke druge ljude s namjerom da ih ubiju. U objema grupama vidljiva je individualna diferencijacija, nisu to homogene skupine istomišljenika. Kad pobiju partizane, četnici i Talijani slože njihova trupla na livadu pa se slikaju s njima, to su trofeji. Sve izgleda kao klasičan lov na veprove. U jednoj sceni, Pavlović kroz usta Šerbedžije objašnjava kako partizani nalikuju na prve kršćane: skrivaju se u zemunicama (katakombe), vjeruju u Marxa, žrtvuju se i trpe kako bi žrtvom spasili sve druge, a jednoga će dana mjesta svoga trpljenja opisivati kao postaje križnoga puta. Rade Šerbedžija, s dugom kosom i bradom, nalik je na Krista. Točno je tako i bilo – Bertrand Russell izveo je analogiju kršćanstva i komunizma koja je savršeno funkcionirala, no istinitost vjere u kršćanski raj na ovome svijetu ne može se ni dokazati ni opovrgnuti pa je ona preživjela, dok je komunistički raj pregazio teret svakodnevice. Stvar je započela u Petrogradu, kad je prekinuta nabava kruha, a završila u Gdanjsku, kad je poskupjelo meso pa ga radnici više nisu mogli kupovati.
Tri godine prije Titove smrti snimiti ovakav film stvar je koja zaslužuje duboko poštovanje, a završne scene u kojima trudna žena rađa dijete na konjskoj zaprezi s koje je jedva zbacila nožem naoružanog četnika koji je hoće silovati, pa je na kraju porađa Ciganka iz čerge koja tokom cijelog filma vodi plešuću medvjedicu, spadaju u vrhunce svjetske kinematografije.
Reporterka Marijana Čikić provjerila je jesu li želje Milana Bandića, maratonca koji trči počasni krug, još uvijek zapovijesti za njegove podređene. Nazvala je nekolicinu pročelnika, voditelja podružnica i predsjednicu uprave Holdinga ne bi li dobila posao preko veze. ‘Jelena Spajić je pri telefonu. Vi mene ne znate, moj tata je kum s gos’n Bandićem pa su nešto razgovarali oko mog posla, pa sam ja preko tate od Milana valjda dobila vaš broj da vam se javim, da bi se kod vas navodno moglo naći nešto za mene…’ Tako je glasilo jedno reporterkino javljanje podređenima gos’n Bandića, a slično su izgledala i ostala na koja su pozvani hiperventilirali i znojili se. ‘’Ja ne znam gdje ti živiš, ali mi smo u Hrvatskoj i ovo uopće nije tema za telefon’, rekao je jedan voditelj poslovnice. Dakle, sve može, ali uz višu razinu sigurnosne kulture. ‘To nije razgovor za telefon, bez obzira što su tvoj tata i gospodin Bandić razgovarali, ja u toj priči mogu sudjelovati, ali samo na neki drugi način, ne telefonom. Javit ćeš mi se sutra pa ćemo dogovorit neki termin.’’ Tako to ide u Bandićgradu, tako to ide u Kroaciji, tako u Agroslaviji. ‘Da ste proširili vaš eksperiment na projekte i planove, isto biste prošli’, prokomentirao je Josip Kregar. Formule IMT (ima l’ mene tute), NR (nazovi rođu) ili IŽ (imam žnjoru) ključni su faktor vertikalne profesionalne promocije i idejna kralježnica naše ekonomije, dogovornije no ikad u povijesti. Ali da ne dužimo: pohvale reporterki Čikić na sjajnom poslu.
Arsen živi vječno! Njegove pjesme su i dalje zvučna kulisa na kojoj se odvijaju naši životi, susreti, rastanci, usponi, padovi. Taj je čovjek bio jednako darovit u svemu čega bi se prihvatio – kao pripovjedač, slikar, pisac filmske muzike, zabavljač opće prakse, cinik kojeg smo obožavali – jedino, čini se, nije bio dobar menadžer vlastitih talenata. ‘Čujem da je jedan kolega’, kaže Arsen, ‘na svadbi uzeo pet hiljada eura. Ja za svu filmsku muziku, od ‘Prosjaka i sinova’ do ‘Glembajevih’, a pisao sam dosta, nisam zaradio pet hiljada kuna… Ali nema veze, ne pjevam po svadbama, ali bih mogao pjevati po razvodima.’ Pa nabraja svoje pjesme za razvode: ‘Ne, za te nije čovjek kao ja’, ‘Ničeg nema od tebe, od mene’, ‘To nismo mogli znati’, ‘Otkako te ne volim’… ‘Ajd’ sad dosta’, rekao je na kraju novinarki, razgovarajući za televiziju bos, u papučama. Odmah poslije njega išao je ležeran, šarmantan razgovor s Oliverom Dragojevićem, koji je ostavio trag u beskraju. Oba su razgovora dokazala da je poezija veća od života, od razlika, od mržnje. Treći program RTS-a prinosimo vašoj pozornosti (hvala Plenkiju na ovoj besmrtnoj frazi) jer je, kao i imenjak mu s Prisavlja, najbolji dio programa državne televizije, valjda zato što kultura više nikome nije pretjerano važna pa se tamo može čuti i nešto pametno, promišljeno, produhovljeno.
Dario Juričan širi područje borbe! Nakon filmova, performansa, izjedanja janjetine i izravnih političkih akcija pokrenuo je i late night talk show koji možete gledati na YouTubeu. ‘Prva epizoda emitirana je 4. 7. 2020., imala je do sada preko 30.000 pregleda i u njoj su gostovali Aco Stanković, Dennis Domian i Elizabeta Brodić’, piše u najavi. ‘Gradonačelnik svemira je dugoročni kreativni projekt koji popunjava rupu na hrvatskoj show sceni. Prvi je to hrvatski show sniman u filmskoj tehnici u 4K rezoluciji.’ U drugoj po redu emisiji Milan Bandić Juričan pozabavio se supstancijalnim temama naše politike: ‘Imaju li političari najbolji kokain? Gdje se krade? Kako se mlate pare na YouTubeu? Jesu li cajke postale dobar dan?’ U showu vidimo nova lica, gnjevne mlade ljude – repera Riđija Riđa, čovjeka riđe kose i brade idealne za Conan Doyleovu pripovijest ‘Liga riđokosih’, i jutjubericu Niku Ilčić. Tko želi pogledati, emisiju će naći ovdje.
.
Stjepan Mesić na respektabilan je način rušio mitove kad god ih nije podupirao – ovoga puta zdravorazumski je posložio stvari i urbi et orbi objasnio kako ovdje više nema Srba kojih bi se bilo tko trebao plašiti, ali oni i dalje služe kao strašilo. ‘Neki su naučili da na Srbe u Hrvatskoj gledaju kao na opasnost. Pa ne može pet posto Srba biti opasnost’, rekla je prva obrva hrvatske politike, a bio je i puno oštriji. ‘Danas se samo seronje i kukavice boje Srba. To je kao da se danas netko boji Venecijanaca.’ Imenovanje Borisa Miloševića u Vladu ‘pokazat će da je borba protiv Srba, kao protiv opasnosti, jedna izmišljena stvar’, rekao je Mesić. Dodao je da je strankama desnice pitanje zastupnika srpske manjine u Vladi bilo nešto drugo: ‘To je bila borba za što veći kolač od budžeta.’ S tim se nije teško složiti. U hrvatskoj politici važne su samo četiri stvari: prve tri su budžet, a četvrtu ne znamo. Mesić je na duhovit način opovrgnuo i rašireni ideologem prema kojemu je HDZ demokršćanska stranka, u što može vjerovati jedino onaj tko ne zna da je nastala od 90.000 prebjega iz Saveza komunista u kojemu demokršćanstvo, barem koliko se sjećamo, nije bilo osobito popularno. Na pitanje je li među osnivačima HDZ-a bilo ljudi koji nisu radili za Udbu, Josip Manolić dao je povijesni odgovor: ‘Bilo ih je… Ali malo.’ ‘Tuđman je rekao da je Hrvatska nastala na civilizacijskoj podlozi kršćanstva, a ne na sadašnjoj podlozi ove ili one stranke’, pojasnio je Mesić, pa ispričao anegdotu. ‘Jure Radić je na jednom sjednici predsjedništva s Tuđmanom nahvalio da je HDZ genijalno izgradio na državotvorstvu Ante Starčevića, na mirotvorstvu Stjepana Radića i na socijalnoj komponenti hrvatske ljevice, a da bi sad trebalo uvesti i četvrtu komponentu, a to je kršćanska demokracija. Tuđman je udario šakom u stol i rekao: ‘Nikada mi to više nemojte spominjati!’’ Tuđman je potom naveo kako je Radićev HSS bio antiklerikalan (Radićeva je doskočica bila ‘popovi lopovi’, a ni Starčević nije volio Crkvu). ‘Tuđman je to valjda negdje tajno zagovarao demokršćanstvo’, šeretski je završio doživotni bivši predsjednik.
portalnovosti
Hajka, Klasik TV, 11. srpnja, 18:24
Želite li znati kako je izgledao Drugi svjetski rat na ovim prostorima, nemojte čitati povijesti, naročito ne službene verzije. Gledajte filmove Žike Pavlovića, džinovskog baobaba jugoslavenske kinematografije. Bivši komunist dr. Zavisić (Ljuba Tadić), koji se pridružio četnicima, predlaže partizanima da se ujedine protiv Talijana koji su okupirali Crnu Goru. Partizani pristanu, no četnici ih izdaju. Četnici potom po crnogorskim gudurama naganjaju skupinu partizana, koji ih mame za sobom kako progonitelji ne bi prešli u Bosnu pa lovili Vrhovni štab. Pavle Vuisić i Bata Živojinović su rojalisti, četnici, Rade Šerbedžija, Miki Manojlović i Lazar Ristovski partizani, ali nema tu neke dramatične razlike: vidimo ljude koji love neke druge ljude s namjerom da ih ubiju. U objema grupama vidljiva je individualna diferencijacija, nisu to homogene skupine istomišljenika. Kad pobiju partizane, četnici i Talijani slože njihova trupla na livadu pa se slikaju s njima, to su trofeji. Sve izgleda kao klasičan lov na veprove. U jednoj sceni, Pavlović kroz usta Šerbedžije objašnjava kako partizani nalikuju na prve kršćane: skrivaju se u zemunicama (katakombe), vjeruju u Marxa, žrtvuju se i trpe kako bi žrtvom spasili sve druge, a jednoga će dana mjesta svoga trpljenja opisivati kao postaje križnoga puta. Rade Šerbedžija, s dugom kosom i bradom, nalik je na Krista. Točno je tako i bilo – Bertrand Russell izveo je analogiju kršćanstva i komunizma koja je savršeno funkcionirala, no istinitost vjere u kršćanski raj na ovome svijetu ne može se ni dokazati ni opovrgnuti pa je ona preživjela, dok je komunistički raj pregazio teret svakodnevice. Stvar je započela u Petrogradu, kad je prekinuta nabava kruha, a završila u Gdanjsku, kad je poskupjelo meso pa ga radnici više nisu mogli kupovati.
Tri godine prije Titove smrti snimiti ovakav film stvar je koja zaslužuje duboko poštovanje, a završne scene u kojima trudna žena rađa dijete na konjskoj zaprezi s koje je jedva zbacila nožem naoružanog četnika koji je hoće silovati, pa je na kraju porađa Ciganka iz čerge koja tokom cijelog filma vodi plešuću medvjedicu, spadaju u vrhunce svjetske kinematografije.
Potraga, RTL, 13. srpnja, 18:30
Reporterka Marijana Čikić provjerila je jesu li želje Milana Bandića, maratonca koji trči počasni krug, još uvijek zapovijesti za njegove podređene. Nazvala je nekolicinu pročelnika, voditelja podružnica i predsjednicu uprave Holdinga ne bi li dobila posao preko veze. ‘Jelena Spajić je pri telefonu. Vi mene ne znate, moj tata je kum s gos’n Bandićem pa su nešto razgovarali oko mog posla, pa sam ja preko tate od Milana valjda dobila vaš broj da vam se javim, da bi se kod vas navodno moglo naći nešto za mene…’ Tako je glasilo jedno reporterkino javljanje podređenima gos’n Bandića, a slično su izgledala i ostala na koja su pozvani hiperventilirali i znojili se. ‘’Ja ne znam gdje ti živiš, ali mi smo u Hrvatskoj i ovo uopće nije tema za telefon’, rekao je jedan voditelj poslovnice. Dakle, sve može, ali uz višu razinu sigurnosne kulture. ‘To nije razgovor za telefon, bez obzira što su tvoj tata i gospodin Bandić razgovarali, ja u toj priči mogu sudjelovati, ali samo na neki drugi način, ne telefonom. Javit ćeš mi se sutra pa ćemo dogovorit neki termin.’’ Tako to ide u Bandićgradu, tako to ide u Kroaciji, tako u Agroslaviji. ‘Da ste proširili vaš eksperiment na projekte i planove, isto biste prošli’, prokomentirao je Josip Kregar. Formule IMT (ima l’ mene tute), NR (nazovi rođu) ili IŽ (imam žnjoru) ključni su faktor vertikalne profesionalne promocije i idejna kralježnica naše ekonomije, dogovornije no ikad u povijesti. Ali da ne dužimo: pohvale reporterki Čikić na sjajnom poslu.
TV lica: Arsen Dedić i Oliver Dragojević, RTS, 14. srpnja, 14:30
Arsen živi vječno! Njegove pjesme su i dalje zvučna kulisa na kojoj se odvijaju naši životi, susreti, rastanci, usponi, padovi. Taj je čovjek bio jednako darovit u svemu čega bi se prihvatio – kao pripovjedač, slikar, pisac filmske muzike, zabavljač opće prakse, cinik kojeg smo obožavali – jedino, čini se, nije bio dobar menadžer vlastitih talenata. ‘Čujem da je jedan kolega’, kaže Arsen, ‘na svadbi uzeo pet hiljada eura. Ja za svu filmsku muziku, od ‘Prosjaka i sinova’ do ‘Glembajevih’, a pisao sam dosta, nisam zaradio pet hiljada kuna… Ali nema veze, ne pjevam po svadbama, ali bih mogao pjevati po razvodima.’ Pa nabraja svoje pjesme za razvode: ‘Ne, za te nije čovjek kao ja’, ‘Ničeg nema od tebe, od mene’, ‘To nismo mogli znati’, ‘Otkako te ne volim’… ‘Ajd’ sad dosta’, rekao je na kraju novinarki, razgovarajući za televiziju bos, u papučama. Odmah poslije njega išao je ležeran, šarmantan razgovor s Oliverom Dragojevićem, koji je ostavio trag u beskraju. Oba su razgovora dokazala da je poezija veća od života, od razlika, od mržnje. Treći program RTS-a prinosimo vašoj pozornosti (hvala Plenkiju na ovoj besmrtnoj frazi) jer je, kao i imenjak mu s Prisavlja, najbolji dio programa državne televizije, valjda zato što kultura više nikome nije pretjerano važna pa se tamo može čuti i nešto pametno, promišljeno, produhovljeno.
Gradonačelnik svemira, YouTube
Dario Juričan širi područje borbe! Nakon filmova, performansa, izjedanja janjetine i izravnih političkih akcija pokrenuo je i late night talk show koji možete gledati na YouTubeu. ‘Prva epizoda emitirana je 4. 7. 2020., imala je do sada preko 30.000 pregleda i u njoj su gostovali Aco Stanković, Dennis Domian i Elizabeta Brodić’, piše u najavi. ‘Gradonačelnik svemira je dugoročni kreativni projekt koji popunjava rupu na hrvatskoj show sceni. Prvi je to hrvatski show sniman u filmskoj tehnici u 4K rezoluciji.’ U drugoj po redu emisiji Milan Bandić Juričan pozabavio se supstancijalnim temama naše politike: ‘Imaju li političari najbolji kokain? Gdje se krade? Kako se mlate pare na YouTubeu? Jesu li cajke postale dobar dan?’ U showu vidimo nova lica, gnjevne mlade ljude – repera Riđija Riđa, čovjeka riđe kose i brade idealne za Conan Doyleovu pripovijest ‘Liga riđokosih’, i jutjubericu Niku Ilčić. Tko želi pogledati, emisiju će naći ovdje.
.
Pressing, N1, 15. srpnja, 20:00
Stjepan Mesić na respektabilan je način rušio mitove kad god ih nije podupirao – ovoga puta zdravorazumski je posložio stvari i urbi et orbi objasnio kako ovdje više nema Srba kojih bi se bilo tko trebao plašiti, ali oni i dalje služe kao strašilo. ‘Neki su naučili da na Srbe u Hrvatskoj gledaju kao na opasnost. Pa ne može pet posto Srba biti opasnost’, rekla je prva obrva hrvatske politike, a bio je i puno oštriji. ‘Danas se samo seronje i kukavice boje Srba. To je kao da se danas netko boji Venecijanaca.’ Imenovanje Borisa Miloševića u Vladu ‘pokazat će da je borba protiv Srba, kao protiv opasnosti, jedna izmišljena stvar’, rekao je Mesić. Dodao je da je strankama desnice pitanje zastupnika srpske manjine u Vladi bilo nešto drugo: ‘To je bila borba za što veći kolač od budžeta.’ S tim se nije teško složiti. U hrvatskoj politici važne su samo četiri stvari: prve tri su budžet, a četvrtu ne znamo. Mesić je na duhovit način opovrgnuo i rašireni ideologem prema kojemu je HDZ demokršćanska stranka, u što može vjerovati jedino onaj tko ne zna da je nastala od 90.000 prebjega iz Saveza komunista u kojemu demokršćanstvo, barem koliko se sjećamo, nije bilo osobito popularno. Na pitanje je li među osnivačima HDZ-a bilo ljudi koji nisu radili za Udbu, Josip Manolić dao je povijesni odgovor: ‘Bilo ih je… Ali malo.’ ‘Tuđman je rekao da je Hrvatska nastala na civilizacijskoj podlozi kršćanstva, a ne na sadašnjoj podlozi ove ili one stranke’, pojasnio je Mesić, pa ispričao anegdotu. ‘Jure Radić je na jednom sjednici predsjedništva s Tuđmanom nahvalio da je HDZ genijalno izgradio na državotvorstvu Ante Starčevića, na mirotvorstvu Stjepana Radića i na socijalnoj komponenti hrvatske ljevice, a da bi sad trebalo uvesti i četvrtu komponentu, a to je kršćanska demokracija. Tuđman je udario šakom u stol i rekao: ‘Nikada mi to više nemojte spominjati!’’ Tuđman je potom naveo kako je Radićev HSS bio antiklerikalan (Radićeva je doskočica bila ‘popovi lopovi’, a ni Starčević nije volio Crkvu). ‘Tuđman je to valjda negdje tajno zagovarao demokršćanstvo’, šeretski je završio doživotni bivši predsjednik.
portalnovosti
