1.

Nezaštićeno izložena strogim pogledima prolaznika, kružnim naletima ustajalog zraka i emisiji svjetlosti iz dva izvora, prerano upaljene stropne lampe i posvudašnjeg, ali oslabjelog sunca – na hladnom vanjskom stubištu u ulazu zgrade sjede nečija glasna, bljedolika djeca kao krhka suprotnost postojanoj građevini koja je istovremeno lomljiva oprečnost spremnom potresu u dubinama – tek drhtaju u usporedbi s mogućim padom golemog meteorita – trunom pepela iz goruće Kumove slame. Nespokojan sam dok slažem pokretljive slojeve beskrajnog i konačnog svemira. Na moj pozdrav odgovaraju istovremeno kao usklađeni blizanci Milan i Dragan Matuško hiljadudevetstošezdesetprve. Sumračje požuruje.

2.

U pekari, u kruhu, na kraju svog puta, stapaju se sunčeve zrake i nebeska voda, a opojni miris topline hvali se kako ga je stvrdnula u hranjivost. Naziru se njišuća žuta polja prepuna zrnja, čuje vršidbena vreva smisla. Prodavačica je ljubazno užurbana, ili užurbano ljubazna (nije lako razaznati razliku), kako bi se kupci vratili kupovati i sutra, jer ona razumno ulaže i u ljude, a ne samo u kasu koja se jednolično glasa kad god otvori svoja halapljiva usta. Neonsko svjetlo treperi u ritmu nervozne odgovornosti dok se suočava s nadiranjem tjeskobnog mraka. Kruh će biti pojeden, dan će zauvijek proći. Izgubljeni predmeti ljubavi nadoknađuju se novim očekivanjima. Između je, tvrdi Freud, oplakivanje zbog gubitka onoga sa čime se poistovjećujemo. Melankolija usporava.

3.

Pruga je otvrdla brazda koja razdvaja grad na južni i sjeverni dio, a vlakovi su mačete koje glasno rasijecaju ovu pušljivu jabuku. Na ilegalnom pružnom prijelazu čekaju se znakovi sigurnosti: tišina i odsustvo svjetlosti koja se približava. Ovdje je nastojanje da se izbjegne jureći vlak skoreno u smotreni strah. Povećava li brzina udaljavanje ili ga smanjuje? Nakon što je kompozicija osvjetljenih prozora prošla promijenila je visinu tona. Koliko je proteklo vremena od gimnazijske lekcije o Dopplerom efektu?! Ovom prugom putovali su Hercule Poirot, đaci, vojnici, sneni ljubavnici varalice, snaše, i roditelji i djeca na putu prema moru. Još neko vrijeme stojim i čekam na prelazak preko tračnica iako se vlak više ne čuje i ne vidi. Oprez i sjećanja usporavaju.

4.

Svjetlost polagano nestaje poput povjerenja. Ipak, ima je još dovoljno da se pred ulazom, na tlu pored odebljale lipe, ugledaju, kako mile, vatreni opančari. Podsjećaju na afričke maske i na topli miris djetinjstva koje je trajalo toliko dugo koliko je trebalo vremena za napuniti ugljenom i vodom lokomotivu s natpisom JDŽ. Ostatak života putovanje je na koje se koristi davno utovarena energija. Kapija škripi kao seoski đeram. U dvorištu kuće koja mi još uvijek pripada kao suvenir istih dimenzija kao oponašani objekt, koračam po ispucalom betonu prekrivenom otocima crnozelene mahovine, diram hrapavi zid koji se osipa, žmirim i sanjarim da se budim. Nikada nikoga neće više dočekati stari domaćini. Tu su sada samo bijeli mačak i njegov tek useljeni mladi vlasnik. Iz kuće se čuju Pink Floyd – Brick in the wall.
All in all it's just another brick in the wall.
All in all you're just another brick in the wall.
Čulni vrtlozi požuruju.