Kada su Tuđmanovi tajkuni došli po sredstva za proizvodnju novina, televizijskog i radijskog programa,
ja sam šutio;
jer nisam bio proizvođač novina, televizijskog i radijskog programa.
Kada su u Slobodnu Dalmaciju, Večernji list, Vjesnik i HRT došli po novinare zbog srpske nacionalnosti,
ja sam šutio;
jer nisam bio Srbin.
Kad su došli po šaku hrvatskih novinara koji nisu željeli sudjelovati u ratnom huškanju i nacionalizmu,
ja sam šutio;
jer nisam bio jedan od njih.
(Foto: Lupiga.com)
Kada su ugledni novinari počeli progoniti otpuštene kolege koji su u rijetkim neovisnim medijima upozoravali na ratno huškanje i nacionalističko ludilo u novinarskom mainstreamu,
ja sam šutio;
jer nisu spominjali moje ime.
Kada je država došla po nekolicinu novinara jer su pisali o hrvatskim ratnim zločinima i etničkom čišćenju nepoželjne manjine, zbog čega nisu mogli ići niti do trafike bez policijske pratnje,
ja sam šutio;
jer nisam pisao o hrvatskim zločinima.
Kada su novonastali komercijalni mediji došli po profit koji je stvoren iz nacionalno osviještenog straha, promovirajući autore koji su novinarstvo pretvarali u sredstvo za informiranje javnosti o kućnim brojevima hrvatskih izroda - i sugovornike koji su u intervjuima najavljivali posjete rečenim adresama,
ja sam šutio;
jer na popisu nisam vidio moju ulicu.
(Foto: Građanska akcija)
Kada su lokalni mediji došli u ruke HDZ-ovih lokalnih mafijaša, dajući posljedično ključni doprinos u debilizaciji lokalnog stanovništva, devoluciji demokratskih procesa i potpunoj depolitizaciji građanstva u "nevidljivim" dijelovima Hrvatske,
ja sam šutio;
jer živim u Zagrebu.
Kada su došli po nekolicinu novinara koji su u gradovima poput Osijeka pisali o ratnim zločinima po nalogu HDZ-ovih političkih kriminalaca kojima su ustupljeni lokalni mediji,
ja sam šutio;
jer ne živim u Osijeku.
Kada su u javnim medijima na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini zbog političke kontrole prešućivali svekoliku privatizaciju i pljačku društvenog vlasništva te posljedično stvaranje tranzicijske oligarhije,
ja sam šutio;
jer sam baš tada počeo raditi u komercijalnom mediju.
Kada je došla Račanova vlada, nekadašnje perjanice komercijalnog ratnohuškačkog novinarstva postale su prvoborci oslobođenja od nacionalističkog mraka kojeg su desetljeće prije proizvodili, dok su urednice i voditeljice Motrišta i sličnih emisija iz HDZ-ove bezbolno ušle u SDP-ovu zadnjicu,
a ja sam šutio;
jer me šupci ne zanimaju.
Kada su se liberalni i konzervativni vlasnici privatnih medija, zajedno s novinarima i intelektualcima općeg usmjerenja, stavili u službu Ive Sanadera, kreirajući u zamjenu za enormne novčane sume iz državnih firmi građanski imidž pokretu koji je devedesetih uništavao novinarstvo, baš kao što su to na isti način činili i oni,
ja sam šutio;
jer sam sektorski novinar.
(Foto: Lupiga.com)
Kada su kolegama u redakcijama zabranjivani rijetki tekstovi i fotografije koji su ukazivali na korupciju Sanaderove vlade,
ja sam šutio;
jer se ne bavim visokom politikom.
Kada je u privatiziranom listu došlo do lomljenja štrajka koji je nastao kao posljedica borbe za radnička prava stalno zaposlenih novinara,
ja sam šutio;
jer nisam bio stalno zaposleni novinar.
Kada je u privatiziranom listu došlo do šikaniranja i otkazivanja suradnje novinarima koji su godinama radili bez stalnog radnog odnosa i ikakvih radničkih prava,
ja sam šutio;
jer sam bio stalno zaposleni novinar.
Kada mi je HND rekao da šutim pet minuta, u sklopu akcije "Pet minuta gromoglasne šutnje", i u znak otpora kršenju novinarskih prava,
ja sam šutio.
Kada je politički utjecaj na medije zamijenjen ekonomskim, pa su Tuđmanovi politički kriminalci ustupili mjesto kapitalističkim razbojnicima koje je stvorio devedesetih godina, uzrokujući masovnu cenzuru sadržaja u medijima,
ja sam šutio;
jer sam upravo bio podigao kredit na stan.
(Foto: Lupiga.com)
Kada su novinari koji su bili Sanaderovi službeni liziguzi prešli u zadnjicu novog premijera Zorana Milanovića, pa postali moralni arbitri društvenih događaja nakon dolaska Kukuriku koalicije na vlast,
ja sam šutio;
jer mi je ostalo još 28 godina do otplate kredita.
Kada su vlasnici medija postali fiškali, građevinari i popovi koji su koristili medije za promoviranje i bujanje svojih primarnih djelatnosti, potičući stvaranje strukturne korupcije i sadržaja koji je sveden na površno izvještavanje, dnevnopolitičko trkeljanje nabijeno "upristojenim" nacionalizmom i drugim sedativima za omamljivanje publike,
ja sam šutio;
jer sam upravo bio dobio dijete.
Kada su za vrijeme financijske krize počeli otpuštati novinare na temelju preferencija najkrupnijih oglašivača, dok je najveći dio preostalih kolega pristao na prekarizaciju novinarskog rada i cenzuru, jer im je gazda rekao da je na burzi stotine novinara koji će ih već sutra zamijeniti,
ja sam šutio;
jer nisam bio na popisu otpuštenih.
Kada su se počele gasiti cijele redakcije,
ja sam šutio;
jer nisam radio u njima.
Kada su urednici postali menadžerski gurui u bermudama i s diplomama najfinijih američkih sveučilišta, gazeći sa šlapama novinare u ime vlasnika i oglašivača, temeljem kriterija koji su obrnuto proporcionalni moralu, etici i elementarnom ljudskom poštenju, bez ikakvog poštivanja statuta i drugih pravila koja podrazumijevaju sudjelovanje većine novinara u kreiranju redakcijske demokracije,
ja sam šutio;
jer moj menadžer nije nosio šlape i bermude, već Bossovo odijelo.
(Foto: Wikimedia Commons)
Kada je maksima mainstream novinarstva postala "muka u želucu po dolasku na posao", za čije je vrijeme huškanje na manjine zamijenjeno korporativnim prijezirom prema radničkoj klasi, pa su ratne huškače naslijedili nepismeni promotori tržišnog fundamentalizma,
ja sam šutio;
jer sam taman bio otišao raditi kao glasnogovornik.
Kada je politički i korporativni PR i marketing zavladao sadržajem komercijalnih televizija, radija i tiskotina, potičući kod novinara autocenzuru i samoinicijativno zaustavljanje bilo kakve javne rasprave o ljudima i kompanijama koji doista vladaju ovom državom,
ja sam šutio;
jer sam se već bio vratio iz pozicije glasnogovornika na mjesto glavnog urednika.
Kada su novinari počeli masovno odlaziti u PR i marketing, odakle su u sprezi s medijskim urednicima obmanjivali publiku poradi partikularnih interesa poslovno-političke oligarhije, da bi se potom vratili u novinarstvo, i od tamo radili istu stvar na drugoj poziciji,
ja sam šutio;
jer nisam vidio razliku između urednika i PR menadžera.
Kad su kolege s pasivnih promatrača prešli u aktivne suučesnike u strukturalnoj korupciji, obilazeći svijet na račun oglašivača koji su stvarni vlasnici medija i informacija u Hrvatskoj,
ja sam šutio;
jer nisam vidio u čemu je problem.
(Foto: Tisak)
Kada su na HRT-u počeli čistiti ljude zbog ideoloških preferencija, u iščekivanju političke tranzicije na Markovu trgu,
ja sam šutio;
jer kao novinar iz privatnog medija smatram da bi se HRT ionako trebao ukinuti.
Kada su medijske kompanije počele masovno i preko noći zatvarati lokalna dopisništva, ostavivši bez ikakve perspektive ljude koji su desetljećima bili kakva-takva brana potpunoj informacijskoj centralizaciji društva i države,
ja sam šutio;
jer je stvar poslodavca kako će racionalizirati poslovanje kompanije.
Kada su počeli sudski goniti nekoliko novinara koji su upozoravali na spregu medijskih vlasnika, krupnog kapitala i države koja novinarstvo koristi za ostvarivanje partikularnih interesa i privatizaciju preostalih javnih sektora,
ja sam šutio;
jer je posao novinara da piše oglase, a ne da galami.
Kada su pojedini urednici smjenjivani samo zato jer su javno upozoravali na kriminalne aktivnosti svojih poslodavaca, koji uz blagoslov bankara rasturaju do jučer zdrave medijske kompanije, opterećujući ih kreditima i pozajmicama za druge tvrtke koje su dobili zahvaljujući naklonosti svih političkih režima,
ja sam šutio;
jer je posao urednika da prikuplja novce oglašivača, a ne da galami.
Kada su komercijalne televizije u svojim informativnim emisijama postale upristojena verzija novinarskog mainstreama iz devedesetih, stvarajući svojim "objektivnim" izvještavanjem institucije od šatora, ratnih veterana i drugih svetinja agresivnog hrvatskog nacionalizma, a od publike pasivne konzumente za prodaju oglašivačima,
ja sam šutio;
jer to publika traži.
Kada su se liberalni vlasnici privatnih medija, zajedno s novinarima i intelektualcima općeg usmjerenja, stavili u službu Tomislava Karamarka, promovirajući cenzuru i nacionalistički imidž stranke koja je 20 godina ubijala novinarstvo, baš kao što su to na isti način činili i oni koji su dvijetisućitih vladali hrvatskim medijima,
ja sam šutio;
jer više nikoga nije bilo da me odvede u drugu redakciju.
Kada su uslijed nove desne radikalizacije medija i države otkazali suradnju jednom kolumnistu u jednom komercijalnom mediju, nakon što je prije toga sve temeljito uništeno: integritet, moral, etika i smisao novinarske struke, zajedno s gotovo svim medijima u Hrvatskoj; nakon što su urednici postali beskičmeni menadžeri, a novinari prekarni i autocenzurirani kolektiv lišen solidarnosti prema kolegama i otpora prema korumpiranim vlasnicima i oglašivačima,
odlučio sam da više neću šutjeti;
napisao sam na Facebooku da je to nečuveno.
lupiga
