Postoji „kapitalizam“, a postoji i „realno postojeći kapitalizam“.
Termin „kapitalizam“ obično se koristi kada se misli na ekonomski sustav u SAD-u, kojeg karakteriziraju velike državne intervencije, od subvencioniranja kreativnih inovacija do državnog osiguranja za „prevelike banke“.„Kapitalizam“ je termin kojim se opisuje i sistem u kojem nema kapitalista: na primjer, konglomerat Mondragon u radničkom vlasništvu u baskijskoj regiji, ili radnička poduzeća u sjevernom Ohiu koja se razvijaju, često uz podršku konzervativaca – o njima u svojim radovima piše Gar Alperovitz.
Netko bi mogao upotrijebiti termin „kapitalizam“ misleći na industrijsku demokraciju kakvu je zastupao vodeći američki socjalni filozof John Dewey krajem 19. i početkom 20. vijeka.
Dewey se zalagao da radnici budu „gospodari svoje industrijske sudbine“ i da sve institucije budu pod javnom kontrolom, uključujući sredstva proizvodnje, razmjene, promocije, transporta i komunikacije. Ako ovoga ne bude, tvrdio je Dewey, politika će ostati „sjena koju na društvo baca krupni kapital“.
Manjkava demokracija koju je Dewey osuđivao posljednjih godina je zatrta. Sada je kontrola države strogo koncentrirana na sam vrh ljestvice prihoda, dok je ogromna većina „ispod“ praktično potpuno obespravljena. Današnji političko-ekonomski sustav je jedan oblik plutokracije, potpuno udaljen od demokracije, ako pod tim konceptom podrazumijevamo političko uređenje gdje na državnu politiku u velikoj mjeri utječe javna volja.
Tijekom godina bilo je ozbiljnih rasprava oko toga je li spojiv s demokracijom. Ako se držimo realno postojeće kapitalističke demokracije – skraćeno RPKD – pitanje ima nedvosmislen odgovor: radikalno su nespojivi.
Meni se čini da je mala vjerojatnost da će civilizacija preživjeti RPKD i izrazito oslabljenu demokraciju koja je prati. Ali bi li funkcionalna demokracija mogla pomoći?
Da se zadržimo na najurgentnijem problemu koji prijeti civilizaciji: ekološkoj katastrofi. Politika i stav javnosti oštro se razilaze, što je često slučaj pod sistemom RPKD. Priroda ovog raskola preispituje se u nekoliko članaka u aktualnom izdanju Daedalusa, časopisa Američke akademije znanosti i umjetnosti.
Kelly Sims Gallagher zaključuje da je „109 zemalja uvelo neke mjere koje se tiču obnovljive energije, dok je 118 zemalja postavilo ciljeve za obnovljivu energiju. S druge strane, SAD nisu usvojile nikakav cjelovit i stabilan niz mjera na nacionalnoj razini za poticanje korištenja obnovljive energije.“
Nije javno mnijenje to što gura američku politiku van međunarodnog spektra. Upravo suprotno. Javno mnijenje je mnogo bliže svjetskom standardu nego što bi se moglo zaključiti iz državne politike, i mnogo je sklonije djelovanju neophodnom za suprotstavljanje ekonomskoj katastrofi kakvu predviđa snažni znanstveni konsenzus – a koja nije tako daleko; najvjerojatnije će pogoditi naše unuke.
Kako Jon A. Krosnick and Bo MacInnis pišu u Daedalusu: „Velika većina pozitivno gleda na korake federalne vlade za smanjenje emisije štetnih plinova od proizvodnje električne energije. Godine 2006, 86 posto ispitanika pozitivno se izjasnilo o zakonskom obavezivanju, ili poticanju u vidu poreznih olakšica, smanjenja količine emisije plinova. Iste godine, 87 posto kaže da bi podržalo porezne olakšice za proizvođače koji za proizvodnju energije koriste vodu, vjetar ili sunčevu energiju. Ova većina se održala od 2006. do 2010, a narednih godina je bila malo manja.“
Činjenica da znanost utječe na javno mnijenje duboko uznemirava one koji dominiraju ekonomijom i državnom politikom.
Novija ilustracija njihove zabrinutosti je „Zakon o unapređenju ekološke pismenosti“, koji je državnim zakonodavnim tijelima predložio ALEC, American Legislative Exchange Council, korporativno financiran lobi koji pravi prijedloge zakona za potrebe korporativnog sektora i ekstremno bogatih.
Ovaj zakon propisuje „uravnoteženo predavanje“ klimatologije u osnovnim i srednjim školama.
„Uravnoteženo predavanje“ je šifra za uvođenje poricanja klimatskih promena, kako bi se „uravnotežila“ standardna klimatologija. Paralela ovome je „uravnoteženo predavanje“ koje zastupaju kreacionisti kada žele uvesti „znanost o kreaciji“ u državne škole. Zakoni zasnovani na modelima ALEC već su usvojeni u nekoliko država.
Naravno, sve se ovo zaodijeva retorikom o poticanju kritičkog mišljenja – lijepa ideja, nema sumnje, ali lako je naći mnogo bolje primere od pitanja koje prijeti našem opstanku, a izabrano je jer je značajno za korporativni profit.
Kada mediji izvještavaju o klimatskim promjenama, obično ih predstavljaju kao kontroverzno pitanje oko kojega ratuju dvije strane.
Jednu zaraćenu stranu predstavljaju uvjerljiva većina znanstvenika, vodeće svjetske akademije znanosti, profesionalni znanstveni časopisi i Međudržavni panel o klimatskim promjenama (IPCC).
Oni se slažu da globalno zagrijavanje postoji, da je u velikoj mjeri rezultat ljudskog djelovanja, da je situacija ozbiljna a možda i zastrašujuća, i da će vrlo brzo, možda kroz nekoliko decenija, svijet doći do prekretnice naglog ubrzanja ovog procesa na putu bez povratka, s ozbiljnim socijalnim i ekonomskim posljedicama. Takav konsenzus je neobična pojava u svijetu kompleksnih znanstvenih pitanja.
Drugu stranu čine skeptici, među kojima je i nekoliko istaknutih znanstvenika, koji ukazuju da ima puno nepoznanica – što znači da stanje ne mora biti toliko loše kao što se misli, ili je možda još gore.
Iz ove umjetne debate izostavljena je mnogo veća grupa skeptika, vrlo istaknutih klimatologa, koji smatraju da su izvještaji IPCC suviše konzervativni. I mnogo puta se, nažalost, pokazalo da su ovi znanstvenici u pravu.
Propagandna kampanja je, čini se, imala nekog utjecaja na američko javno mnijenje, koje je skeptičnije od svjetskog prosjeka. Ali efekat nije dovoljno značajan da zadovolji gospodare. Iz tog razloga, vjerojatno, sektori korporativnog svijeta napadaju obrazovni sustav, pokušavajući suzbiti opasnu tendenciju građana da obraćaju pažnju na zaključke znsnstvenih istraživanja.
Na nedavno održanom sastanku Republikanskog nacionalnog komiteta, guverner Luisiane Bobby Jindal upozorio je rukovodstvo republikanaca: „Moramo prestati biti stranka glupih. Moramo prestati vrijeđati inteligenciju birača.“
U sistemu RPKD izuzetno je važno da mi budemo glupa nacija, da nas ne ometaju znanost i racionalnost, kako bi bili zadovoljeni kratkoročni interesi gospodara ekonomije i političkog sistema, i dovraga s posljedicama.
Ovi zahtjevi su duboko usađeni u fundamentalističke tržišne doktrine koje se propovijedaju u RPKD, iako se vrlo selektivno poštuju, radi očuvanja snažne države koja služi bogatima i moćnima.
Službena doktrina pati od brojnih poznatih „tržišnih neefikasnosti“, između ostalog od nesposobnosti da uzme u obzir efekte tržišnih transakcija na druge. Posljedice ovih „vanjskih faktora“ mogu biti znatne. Jedna ilustracija je današnja financijska kriza. Za nju je dijelom odgovorna činjenica da su velike banke i investicijske kompanije ignorirale „sistemski rizik“ – mogućnost da će se čitav sistem srušiti – kada su obavljale rizične transakcije.
Ekološka katastrofa je mnogo ozbiljnija: vanjski faktor koji se ignorira je opstanak vrste. A tu se nema gdje pobjeći i s kapom u rukama moliti za pomoć.
Budući povjesničari (ako ih bude) čudit će se nad ovim neobičnim spektaklom koji se odvija na početku 21. stoljeća. Prvi put u povijesti ljudskog roda, ljudima potencijalno prijeti velika katastrofa koja je rezultat njihovog ponašanja – ponašanja koje ubija izglede za pristojan opstanak.
Ovi povjesničari će primijetiti da najbogatija i najmoćnija država u povijesti, koja uživa neusporedive prednosti, prednjači u težnji da pogorša najvjerojatniju katastrofu. U težnji da naši neposredni potomci imaju pristojan život prednjače takozvana „primitivna“ društva: Prvi narodi, plemenska i urođenička društva.
Države sa velikom i utjecajnom urođeničkom populacijom daleko su ispred ostalih u pokušajima da očuvaju planetu. Zemlje koje su istrijebile ili potpuno marginalizirale urođeničke narode jure prema uništenju.
Tako Ekvador, sa velikom urođeničkom populacijom, traži pomoć bogatih zemalja kako bi zadržao svoje znatne naftne rezerve ispod zemlje, gdje im je i mjesto.
Za to vrijeme, SAD i Kanada trude se sagoriti fosilna goriva, što brže i potpunije, i raduju se divoti jednovekovne (uglavnom beznačajne) energetske nezavisnosti, bez pomišljanja na to kako će svijet izgledati poslije ove ekstravagantne odlučnosti na samouništenje.
U najkraćem – u čitavom svijetu, urođenička društva trude se zaštititi ono što ponekad zovu „pravima prirode“, dok se civilizirani i prosvijećeni podsmjehuju ovoj budalaštini.
To je upravo suprotno od onoga što bi razum predvidio – ukoliko se ne radi o nekom uvrnutom obliku razuma filtriranom kroz realno postojeću kapitalističku demokraciju.
Netko bi mogao upotrijebiti termin „kapitalizam“ misleći na industrijsku demokraciju kakvu je zastupao vodeći američki socjalni filozof John Dewey krajem 19. i početkom 20. vijeka.
Dewey se zalagao da radnici budu „gospodari svoje industrijske sudbine“ i da sve institucije budu pod javnom kontrolom, uključujući sredstva proizvodnje, razmjene, promocije, transporta i komunikacije. Ako ovoga ne bude, tvrdio je Dewey, politika će ostati „sjena koju na društvo baca krupni kapital“.
Manjkava demokracija koju je Dewey osuđivao posljednjih godina je zatrta. Sada je kontrola države strogo koncentrirana na sam vrh ljestvice prihoda, dok je ogromna većina „ispod“ praktično potpuno obespravljena. Današnji političko-ekonomski sustav je jedan oblik plutokracije, potpuno udaljen od demokracije, ako pod tim konceptom podrazumijevamo političko uređenje gdje na državnu politiku u velikoj mjeri utječe javna volja.
Tijekom godina bilo je ozbiljnih rasprava oko toga je li spojiv s demokracijom. Ako se držimo realno postojeće kapitalističke demokracije – skraćeno RPKD – pitanje ima nedvosmislen odgovor: radikalno su nespojivi.
Meni se čini da je mala vjerojatnost da će civilizacija preživjeti RPKD i izrazito oslabljenu demokraciju koja je prati. Ali bi li funkcionalna demokracija mogla pomoći?
Da se zadržimo na najurgentnijem problemu koji prijeti civilizaciji: ekološkoj katastrofi. Politika i stav javnosti oštro se razilaze, što je često slučaj pod sistemom RPKD. Priroda ovog raskola preispituje se u nekoliko članaka u aktualnom izdanju Daedalusa, časopisa Američke akademije znanosti i umjetnosti.
Kelly Sims Gallagher zaključuje da je „109 zemalja uvelo neke mjere koje se tiču obnovljive energije, dok je 118 zemalja postavilo ciljeve za obnovljivu energiju. S druge strane, SAD nisu usvojile nikakav cjelovit i stabilan niz mjera na nacionalnoj razini za poticanje korištenja obnovljive energije.“
Nije javno mnijenje to što gura američku politiku van međunarodnog spektra. Upravo suprotno. Javno mnijenje je mnogo bliže svjetskom standardu nego što bi se moglo zaključiti iz državne politike, i mnogo je sklonije djelovanju neophodnom za suprotstavljanje ekonomskoj katastrofi kakvu predviđa snažni znanstveni konsenzus – a koja nije tako daleko; najvjerojatnije će pogoditi naše unuke.
Kako Jon A. Krosnick and Bo MacInnis pišu u Daedalusu: „Velika većina pozitivno gleda na korake federalne vlade za smanjenje emisije štetnih plinova od proizvodnje električne energije. Godine 2006, 86 posto ispitanika pozitivno se izjasnilo o zakonskom obavezivanju, ili poticanju u vidu poreznih olakšica, smanjenja količine emisije plinova. Iste godine, 87 posto kaže da bi podržalo porezne olakšice za proizvođače koji za proizvodnju energije koriste vodu, vjetar ili sunčevu energiju. Ova većina se održala od 2006. do 2010, a narednih godina je bila malo manja.“
Činjenica da znanost utječe na javno mnijenje duboko uznemirava one koji dominiraju ekonomijom i državnom politikom.
Novija ilustracija njihove zabrinutosti je „Zakon o unapređenju ekološke pismenosti“, koji je državnim zakonodavnim tijelima predložio ALEC, American Legislative Exchange Council, korporativno financiran lobi koji pravi prijedloge zakona za potrebe korporativnog sektora i ekstremno bogatih.
Ovaj zakon propisuje „uravnoteženo predavanje“ klimatologije u osnovnim i srednjim školama.
„Uravnoteženo predavanje“ je šifra za uvođenje poricanja klimatskih promena, kako bi se „uravnotežila“ standardna klimatologija. Paralela ovome je „uravnoteženo predavanje“ koje zastupaju kreacionisti kada žele uvesti „znanost o kreaciji“ u državne škole. Zakoni zasnovani na modelima ALEC već su usvojeni u nekoliko država.
Naravno, sve se ovo zaodijeva retorikom o poticanju kritičkog mišljenja – lijepa ideja, nema sumnje, ali lako je naći mnogo bolje primere od pitanja koje prijeti našem opstanku, a izabrano je jer je značajno za korporativni profit.
Kada mediji izvještavaju o klimatskim promjenama, obično ih predstavljaju kao kontroverzno pitanje oko kojega ratuju dvije strane.
Jednu zaraćenu stranu predstavljaju uvjerljiva većina znanstvenika, vodeće svjetske akademije znanosti, profesionalni znanstveni časopisi i Međudržavni panel o klimatskim promjenama (IPCC).
Oni se slažu da globalno zagrijavanje postoji, da je u velikoj mjeri rezultat ljudskog djelovanja, da je situacija ozbiljna a možda i zastrašujuća, i da će vrlo brzo, možda kroz nekoliko decenija, svijet doći do prekretnice naglog ubrzanja ovog procesa na putu bez povratka, s ozbiljnim socijalnim i ekonomskim posljedicama. Takav konsenzus je neobična pojava u svijetu kompleksnih znanstvenih pitanja.
Drugu stranu čine skeptici, među kojima je i nekoliko istaknutih znanstvenika, koji ukazuju da ima puno nepoznanica – što znači da stanje ne mora biti toliko loše kao što se misli, ili je možda još gore.
Iz ove umjetne debate izostavljena je mnogo veća grupa skeptika, vrlo istaknutih klimatologa, koji smatraju da su izvještaji IPCC suviše konzervativni. I mnogo puta se, nažalost, pokazalo da su ovi znanstvenici u pravu.
Propagandna kampanja je, čini se, imala nekog utjecaja na američko javno mnijenje, koje je skeptičnije od svjetskog prosjeka. Ali efekat nije dovoljno značajan da zadovolji gospodare. Iz tog razloga, vjerojatno, sektori korporativnog svijeta napadaju obrazovni sustav, pokušavajući suzbiti opasnu tendenciju građana da obraćaju pažnju na zaključke znsnstvenih istraživanja.
Na nedavno održanom sastanku Republikanskog nacionalnog komiteta, guverner Luisiane Bobby Jindal upozorio je rukovodstvo republikanaca: „Moramo prestati biti stranka glupih. Moramo prestati vrijeđati inteligenciju birača.“
U sistemu RPKD izuzetno je važno da mi budemo glupa nacija, da nas ne ometaju znanost i racionalnost, kako bi bili zadovoljeni kratkoročni interesi gospodara ekonomije i političkog sistema, i dovraga s posljedicama.
Ovi zahtjevi su duboko usađeni u fundamentalističke tržišne doktrine koje se propovijedaju u RPKD, iako se vrlo selektivno poštuju, radi očuvanja snažne države koja služi bogatima i moćnima.
Službena doktrina pati od brojnih poznatih „tržišnih neefikasnosti“, između ostalog od nesposobnosti da uzme u obzir efekte tržišnih transakcija na druge. Posljedice ovih „vanjskih faktora“ mogu biti znatne. Jedna ilustracija je današnja financijska kriza. Za nju je dijelom odgovorna činjenica da su velike banke i investicijske kompanije ignorirale „sistemski rizik“ – mogućnost da će se čitav sistem srušiti – kada su obavljale rizične transakcije.
Ekološka katastrofa je mnogo ozbiljnija: vanjski faktor koji se ignorira je opstanak vrste. A tu se nema gdje pobjeći i s kapom u rukama moliti za pomoć.
Budući povjesničari (ako ih bude) čudit će se nad ovim neobičnim spektaklom koji se odvija na početku 21. stoljeća. Prvi put u povijesti ljudskog roda, ljudima potencijalno prijeti velika katastrofa koja je rezultat njihovog ponašanja – ponašanja koje ubija izglede za pristojan opstanak.
Ovi povjesničari će primijetiti da najbogatija i najmoćnija država u povijesti, koja uživa neusporedive prednosti, prednjači u težnji da pogorša najvjerojatniju katastrofu. U težnji da naši neposredni potomci imaju pristojan život prednjače takozvana „primitivna“ društva: Prvi narodi, plemenska i urođenička društva.
Države sa velikom i utjecajnom urođeničkom populacijom daleko su ispred ostalih u pokušajima da očuvaju planetu. Zemlje koje su istrijebile ili potpuno marginalizirale urođeničke narode jure prema uništenju.
Tako Ekvador, sa velikom urođeničkom populacijom, traži pomoć bogatih zemalja kako bi zadržao svoje znatne naftne rezerve ispod zemlje, gdje im je i mjesto.
Za to vrijeme, SAD i Kanada trude se sagoriti fosilna goriva, što brže i potpunije, i raduju se divoti jednovekovne (uglavnom beznačajne) energetske nezavisnosti, bez pomišljanja na to kako će svijet izgledati poslije ove ekstravagantne odlučnosti na samouništenje.
U najkraćem – u čitavom svijetu, urođenička društva trude se zaštititi ono što ponekad zovu „pravima prirode“, dok se civilizirani i prosvijećeni podsmjehuju ovoj budalaštini.
To je upravo suprotno od onoga što bi razum predvidio – ukoliko se ne radi o nekom uvrnutom obliku razuma filtriranom kroz realno postojeću kapitalističku demokraciju.
