U godinu dana neprekidnog ubijanja i razaranja u Ukrajini broj mrtvih i ranjenih galopira prema pola milijuna, raseljenih/iseljenih cca 10 milijuna, a razmjeri materijalne štete na spaljenoj zemlji procjenjuju se na blizu 150 milijardi eura… Zapad upumpava u ta besmislena krvoprolića sve nove vreće zdrave šuške te uvodi sve sofisticiranije strojeve za ubijanje, čime se prisiljava drugu stranu parirati također sve smrtonosnijim arsenalima – da nikakav zdrav razum to nije kadar ne samo pojmiti nego ni kapitalizirati rješenjem za zelenim stolom.
Uopće nije sporno to da će rat u Ukrajini prestati – jednog dana, ako ne prije. Izglednije je da će prestati za zelenim stolom no ičijom pobjedom na ratištu, sic transit – te da će ubrzo, ako ne i prije, svom žestinom planuti drugdje. Jer Ares, najstariji sin Here i Zeusa, ili latinski mu alter ego Mars, nema silničko-svađalačkog smisla bez krvavog mlataranja toljagom uglavnom po slabijima i nemoćnim. Otkad je svijeta i vijeka. Budući da najstrašniji rat nakon 1945. godine SAD/EU/NATO-a i tzv. partnera protiv Rusije do zadnjeg Ukrajinca na tlu njihove domovine – druge po veličini europske države – u godinu dana neprekidnog ubijanja i razaranja broj mrtvih i ranjenih većinom civila galopira prema pola milijuna, raseljenih/iseljenih cca 10 milijuna, a razmjeri materijalne štete na spaljenoj zemlji, samo do sada, procjenjuju se na blizu 150 milijardâ eura… Cijena ratnog idiotizma samo u Ukrajini takva je – s tendencijom da bude neizmjerno veća, jer Zapad upumpava u ta besmislena krvoprolića sve nove vreće zdrave šuške te uvodi sve sofisticiranije strojeve za ubijanje, čime se prisiljava drugu stranu parirati također sve smrtonosnijim arsenalima – da nikakav zdrav razum to nije kadar ne samo pojmiti nego ni kapitalizirati rješenjem za zelenim stolom.
“Nestručnjak s Pantovčaka” valjda ima pravo kada tvrdi da cijena ratnog idiotizma raste. Tim više, jer se svih devet zapadnih paketa tzv. sankcija Rusiji prokazalo prdežom u vjetar, Putin nije čak pokleknuo, kamoli pao, a rat bjesni svom ubilačkom žestinomUkrajinski rat – ma što o njemu muljali izravni krivci s obiju strana ne bi li se prikazali pravednicima među narodima, baš ne zločincima i moralnim nakazama, sic transit – neće imati pobjednika. Baš kao što ljudskost, mir i zdrav razum nemaju prođu ni u jednom ratu, pa cijena ratnog idiotizma raste svakom destabilizacijom, a prve su žrtve istina i mirotvorstvo. To su svaki put i glavni „aduti“ (najčešće s figom u džepu) – pa i bez obzira na stanje na bojišnicama – svakih pregovora o obustavi neprijateljstava za stalno ili privremeno, iz npr. humanitarnih razloga. Kako sada stoje stvari s Ukrajinom, ali i globalnim okruženjem, predsjednici izravno zaraćenih država Ruske Federacije i Ukrajine, Vladimir Vladimirovič Putin imenjak mu Volodimir Zelenski, optužuju jedan drugoga, ne popuštaju u tomu ni za jotu i kojekakvim ucjenama odbacuju i samu pomisao na pregovore. „Tko je Putin!?“ – žesti se većinom uniformirani Zelenski, dnevno iks puta pred tv-okom. „Nitko i ništa! Baš ništa, i ne pada mi na pamet razgovarati s nekim tko je – ništa. Baš ništa!“ Iz Kremlja pak, čiji je neupitni gazda Putin u međuvremenu resetirao tu istu prepotentno-bahatu verbalistiku prvih mjeseci rata, između redaka se ultimativno više ne odbacuje ni zeleni stol kao pregovaračko rješenje, ali…
Dok je god ukrajinski rat megakorporativnom kapitalizmu Zapada brat, a procjenom tih što zadovoljno trljaju ruke zbog uredna dotoka profita, jer im se čini da more ukrajinsko-ruske krvi još nije dovoljno duboko, još ne sliči oceanu u kojem se čovječanstvo počinje utapati, nema šanse za prostrti zeleni stol na nekom neutralnom/posredničkom odredištu. I dobri se papa Jorge Maria Bergoglio može do besvijesti moliti za mir, kumiti i pozivati na savjest globalne gazde rata i mira u svijetu, Onaj će ostati i dalje gluh i slijep na najstrašniju narodnu tragediju na Starom kontinentu nakon Drugoga svjetskog rata. Ratnom idiotizmu neće energično i bez milosti zaustaviti ubilačku, krvavu ruku što mu nikako nije na čast i slavu.
Za koji tjedan će se, je li, napuniti godina dana od „ničim izazvane ruske invazije/agresije na Ukrajinu“ (sic transit), koja je polit-medijski uzeta kao uzrok tsunamija globalne krize i poremećenih odnosa u međunarodnoj zajednici, tako da svijet više nije ni sličan sebi od prije 24. veljače 2022. Iako se kraj rata još ne vidi niti na horizontu ukrajinskih ravnica, kamoli pobjedničko-gubitnički rezultat, neki svjetski, ali i domaći pametnjakovići što se nazivaju geopolitičkim, geostrateškim, pa i vojnim i ekonomskim stručnjacima usude se javno glumatati nekakvu novu Vangeliju Pandevu Gušterovu alias Babu Vangu. Natječu se pogoditi kako će završiti rat u Ukrajini, koji će – „završiti 2023. godine“. Á propos, slijepa od rođenja i pokojna od 1996. godine, čuvena je bugarska proročica/mističrka Baba Vanga navodno predvidjela, među inim, tzv. djecu iz epruvete („roditelji će im moći birati izgled i osobine“), tragediju ruske strateške nuklearne podmornice „Kursk“ (K-141, razred Antej, po NATO-ovoj klasifikaciji razred Oscar II., otporna na izravan udar torpeda) kolovoza 2000. godine u Barentskovu moru nedaleko od Murmanska, atentat 11. rujna 2001. na newyorške Twinse WTC-a, pa kraj svijeta 5079. godine, a za 2023. pak godinu – stravičan napad neprijateljskih malih zelenih na Plavi planet pri čemu će „umrijeti milijuni ljudi“.
Nijemci i Ameri šalju svoje najbolje tenkove na ukrajinsko ratište eda bi na proljeće testirali ruski protuoklop, a svaki razuman glas protiv eskalacije rata anatemizira se naljepnicom „zli putinovac/ka“, „neprijatelj demokracije“, „autokratski fan“…A milijuni nedužnih ljudi širom svijeta odavno umiru i još će umirati svake godine – i bez malih zelenih! – od krajnjeg siromaštva, gladi, klimatskih promjena, ratova, megakorporativnih posezanja u samu utrobu Zemlje i kojekakvih još nesreća što ih konspirativno programiraju zli špicli i stožeri ratnog idiotizma. Ne pitajući za posljedice u tuđoj krvi i imovini, ako im je izgledan – ekstraprofit. Američki čaopis Foreign Affairs (Vanjski poslovi), koji kao „neovisan“ primjetno drži ljestve službenoj politici Bijele kuće u međunarodnim odnosima, ovih je dana – sažeto je prepričao čitateljstvu Jutarnji list iz pera Ivana Fischera – anketirao 72 „svjetska stručnjaka“ (!?), odreda anglo-američke Babe Vange, o tomu kako je najvjerojatnije da će završiti rat u Ukrajini i što bi se potom moglo događati. Budući da „stručnjacima“ naklonjenima zapadnoj proameričko-pronatoovskoj egidi „ničim izazvene ruske invazije/agresije na Ukrajinu“ (sic transit), pa time nedvojbenoj anatemi ruske politike Vladimira Putina i režima u Kremlju, nisu suprotstavljena „proročanstva“ barem jedne Babe Vange s Istoka, pitanje objektivnosti i vjerodostojnosti poruka Foreign Affairsa ostaje otvorenim. U istoj mjeri, ako ne i više jer dolazi s druge strane Velike bare, iz političko-vojne sredine u kojoj je ukorijenjena glavna žila ratne strahote u Ukrajini. Američki časopis, koji je sve ino samo ne politički neutralan makar među anketiranima „svjetskim stručnjacima“ (sic transit, „svjetskim“) ima i onih koji ne dijele „oslobodilačka“ mišljenja Volodimira Zelenskog, ne drže da će „Rusi nedvojbeno izgubiti rat i napustiti sve okupirane teritorije“ te da će to biti „Putinov kraj“.
Hrvatski pak medij – da se i ne govori o režimskoj tzv. javnoj kući HRT-u i komercijalnim televizijama s nacionalnom koncesijom – po istom modelu, što ga je protivno globalnoj žurnalističkoj normi o obavezi objavljivanja i stajališta druge strane demonstrirao sada Foreign Affairs – također nije dopustio čitateljima misliti vlastitom glavom, zaključivati na osnovi izvora, činjenica i stajališta raznih zainteresirani/uključenih strana. Ako već ne to i tako, kako nalažu novinarska etika i medijska vjerodostojnost, onda se na problem reagira komentarom, koji jest slobodan, ali također na osnovi provjerenih činjenica. Nije proizvoljan, ako i jest komentar. I slobodan. Kao što, recimo, sve domaće televizije s nacionalnom koncesijom (koja je režimski pravovjerno oduzeta televiziji N1 Hrvatska, jer vladajućima ne ide niz dlaku) imaju svoje pretplaćene „vojne/sigurnosne stručnjake“ po kojima je „Putin na samrti, zamjenjuje ga dvojnik, režim u Kremlju pred smjenom, a ruska vojska u Ukrajini poražena, nesposobna i u rasulu“, tako i Jutarnji list jednostrano prepričava američki medij.
Naslov „Čak 72 svjetska stručnjaka prognozirala kako će završiti rat: ‘Svi se divimo Ukrajincima, ali…’“ dopunjuje podnaslov: „Većina geopolitičkih stručnjaka smatra da Ukrajina neće i da ne bi smjela trgovati svojim teritorijem“ i samo drugim poretkom riječi trbuhozbore isto čime američki predsjednik Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr. propovijeda urbi et orbi, eto, bit će godina dana, hipnotizira svjetsku javnost u živom blatu inflacije i najpogubnije energetske, prehrambene, sigurnosne i ine krize nakon Drugoga svjetskog rata, a Volodimir Zelenski iks puta na dan iskače iz svake tv-paštete. Iks toga u rečenomu medijskom naslovu i podnaslovu jednostavno nije istina, a javnosti se prodaje kao da jest. Neki sveučilišni profesori i rukovodni likovi nekih organizacija nisu – „svjetski stručnjaci“ samo zato što ih takvima proglasi neki medij ili ih se drži stručnjacima u njihovim radnim sredinama, jer se bave određenim temama i stajalište o njima predaju studentima, pišu knjige, komentiraju novinarima… O istom postoje i drukčija stajališta, istraživanja, knjige, predavanja, izjave…
Katastrofalna je činjenica upravo to da su istina i činjenice najopasnije tima što o njima imaaju „svoje mišljenje“ – a ono je „jedino ispravno“, pa se ne dopušta nikakva sumnja, kamoli kritičko propitivanje/protučinjenice – tako da se istina i činjenice i s jedne i s druge, čak i s tzv. neutralne strane, prve i najradije izvode pred streljački stroj. I to je cijena ratnog idiotizma. Druga je neistina u citiranom naslovu i podnaslovu, bez obzira misle li tako samo anketirani „svjetski stručnjaci“ (sic transit), da se „svi divimo Ukrajincima“. Niti se svi dive niti čak svi žale Ukrajince, koje su međunarodni i domicilni ratni idiotizmi neodgovorno, a sasvim svjesno gurnuli u najstrašniju pogibelj koju je itko zdrava razuma u Europi uopće mogao i sanjati nakon cca 60 milijuna mrtvih u nacifašističkom pogromu od rujna 1939. do svibnja 1945. godine. Á propos, o ratu u Ukrajini čak dijametralno suprotno misle i ne dive se jednako Ukrajincima čak ni CRO predsjednik i CRO premijer. U samom SAD-u, da se ne ide šire i po Uniji, sve su češći glasovi protiv slanja u Kijev bjanko čekova i milijarda dolara, a ishod rata još je miljama iza horizonta i nitko nema pojma kakav će biti.
Dvadeset troje „svjetskih stručnjaka“ američkog Foreign Affairsa smatra da će „Kijev morati pristati na teritorijalne ustupke Moskvi“, pa „većina onih koji misle da će Ukrajina ostati bez dijela teritorija spadaju među geopolitičke realiste, te mnogi i osobno vjeruju kako je ta opcija ne samo najrealnija, već i najpozitivnija po cijeli svijet“Sljedeća je neistina to kako „većina geopolitičkih stručnjaka smatra da Ukrajina neće i da ne bi smjela trgovati svojim teritorijem“. Ta većina nije ni u anketi američkog časopisa, čijim prepričanim člankom – ni vrag ne znâ zašto – Jutarnji list želi fascinirati čitateljstvo, kamoli u političkoj, pa i široj društvenoj javnosti. Osim toga, trgovanje teritorijem nije uopće na dnevnom redu aktera sukoba, a medijske spekulacije mačku o rep. To pak što Ukrajina (ne) smije, odnosno hoće ili neće, ovisit će o kartama što ih Kijev donese s crta bojišnice kada zašuti oružje i podastre ih na pregovaračkom stolu. Tada se neće pitati za mišljenje i dopuštenje ni 72 „svjetska stručnjaka“ časopisa Foreign Affairs niti njegove urednike, pa ni vremešnoga već bivšega najvišeg američkog dužnosnika za nacionalnu sigurnost Henryja Kissingera. On je prije par mjeseci bio zgrozio zapanu javnost tvrdnjom kako će rat završiti podjelom te države tako da će Rusiji ostati i poluotok Krim (anektiran još 2014. godine) i sada okupirane regije s većinskom ruskom narodnom manjinom među ukupnim stanovništvom. Nisu također nečujni glasovi nekolicine viđenijih političara zemalja EU-a koji tvrde da rat u drugoj po veličini europskoj zemlji mora završiti tako da Rusija ne bude poražena i ponižena, jer to može izazvati katastrofalne posljedice i za Stari kontinent i za cijeli svijet, pa…
Dvadeset troje „svjetskih stručnjaka“ američkog Foreign Affairsa smatra da će „Kijev morati pristati na teritorijalne ustupke Moskvi“, pa „većina onih koji misle da će Ukrajina ostati bez dijela teritorija spadaju među geopolitičke realiste, te mnogi i osobno vjeruju kako je ta opcija ne samo najrealnija, već i najpozitivnija po cijeli svijet“. Npr., direktor think tanka Asia Engagement and Defense Priorities Lyle Goldstein je ustvrdio da je „narod Ukrajine zadobio divljenje cijelog svijeta svojom hrabrošću“ te da je „sada vrijeme za realizam i suzdržanost. Razaranje što sada traje – na putu prema pola milijuna mrtvih i teško ranjenih – ne možemo dopustiti da se nastavi. Za dobrobit Ukrajine, kao i mira i stabilnosti, moraju se postići bolni kompromisi s Rusijom – čim prije, to bolje“. Očito stanje nije normalno ni dugo izdrživo u zemlji koja nestaje u ognju i dimu, gdje ljudi i vojnici (obiju strana) ginu kao muhe i doživotno ostaju teški invalidi na teret svoje države i užas obitelji, pa i glasovi tzv. razuma iz SAD-a sve se glasnije i više suprotstavljaju retorici i praksi ratnog idiotizma. Recimo, suradnik newyorškog Vijeća za inozemne poslove Thomas Graham je u anketi časopisa Foreign Affairsa izrazio uvjerenje da Ukrajina „neće moći osloboditi Krim i dijelove Donbasa zauzete 2014. godine“, a pitanje je bi li to Kijevu uopće bilo u interesu: „Cijena reintegracije tih područja bi bila iznimno visoka, pomirba bi napredovala isprekidano i reintegracija nikad ne bi bila potpuna. Te bi regije ostale trajni izvor napetosti u Ukrajini“.
E sad, kako mudar pûk voli reći: što se babi snilo, to se babi zbilo. Zato i jest pošteno novinarstvo, koje se kloni fake news prakse i inzistira na tzv. drugomu mišljenju, stajalištu druge strane, jer istina nikad nije samo na jednoj. I za svađe i za rat je potrebno dvoje. Najmanje. I za pomirenje također. Nije stoga nevažno što o svemu kažu Rusi. Nije u redu – račun je to bez krčmara – misliti da se mirovna i poslijeratna konfiguracija Ukrajine i tog dijela svijeta može/smije modelirati isključivo u kijevsko-zapadnim radionicama. Bez ruskih majstora, radnika i materijala. Pogotovo bude li se radilo o nekim teritorijalnim prekrajanjima, nazivalo ih se ustupcima ili kako već… Da je barem pet posto među svim informacijama na Zapadu, i u Bijednoj Našoj, javno usporedivo s onima iz autentičnih ruskih izvora, cijela bi ta priča jamačno imala drukčiji sadržaj i bila vjerodostojnija za zaključivanje o tzv. pravoj strani povijesti i cijeni ratnog idiotizma. A ta je cijena zastrašujuća i nitko je nije u stanju točno izračunati. Niti će biti.
Ratni idiotizam, je li, još nije ni dao naslutiti kako će, kada i hoće li pustiti Ukrajinu iz svojih kandža, a već zloslutno vitla tomahavkom prema Kini i Indopacifiku. „Nadam se da sam u krivu, no imam osjećaj da ćemo do 2025. godine zaratiti s Kinom, sve u meni govori da ću se boriti.“ To je, prenose važniji hrvatski mediji tv-vijest američkog NBC Newsa, napisao je u dopisu podređenim časnicima general ratnog zrakoplovstva SAD-a Mike Minihan, odgovoran za 50.000 vojnika i 500 zrakoplova u sastavu Zapovjedništva za zračnu mobilnost, zaduženom transport i opskrbu gorivom američke vojske. Pentagon je priopćio da je ta izjava „usklađena s američkim vojnim procjenama“, a brigadni general zrakoplovstva i šef odjela za odnose s javnošćuu ministarstvu obrane SAD-a Patrick Ryder je ustvrdio: „Strategija nacionalne obrane jasno pokazuje da je Kina glavni izazov. Naš fokus ostaje da zajedno sa saveznicima i partnerima (istima iz krvoprolića u Ukrajini, a prethodno u Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji, Jemenu…, da se ne spominje Vijetnam s tri milijuna ubijenih u također izgubljenomu američkom ratu!? – op. a.) radimo na očuvanju mirne, slobodne i otvorene indopacifičke regije“. Ministar obrane SAD-a Lloyd Austin je pak kazao na presici da „ono što vidimo u zadnje vrijeme je vrlo provokativno ponašanje kineskih vojnih snaga“, ali sumnja da je „neizbježna invazija na Tajvan“. General Mike Minhan je, međutim, u svom dopisu potčinjenim zapovjednicima upozorio na to da će i SAD i Tajvan iduće godine imati predsjedničke izbore, „što će kinekom vođi Xi Jinpingu otvoriti priliku za napad na Tajvan“, koji otok, nepriznata u UN-u Republika Kina, i jest – legitiman kineski teritorij.
Na taj se istočnoazijski otok na Pacifiku – Tajvan ili Formozu; port. „lijepi otok“ – sklonila 1949. godine pod zaštitom SAD-a vojska nacionalističkog vođe Chinang Kai-sheka (Nacionalna stranka Guomindang), koju je u tzv. trećem unutarnjem (građanskomu) revolucionarnom ratu (od 1947. do1949. godine) bila do nogu potukla Narodnooslobodilačka armija Mao Zedonga pod vodstvom Komunističke partije Kine. General Mike Minihan sada naređuje potčinjenim časnicima da ga do 28. veljače 2023. izvijeste o tomu što su sve učinili „u pripremi za borbu protiv Kine“ te im savjetuje da „prihvate određeni rizik u pripremama i vježbama za mogući sukob s Kinom“. Kad je medijski planula generalova jeziva pisanija, formalno su poručili iz ministarstva obrane da Minihanov „ratni alarm“ „ne predstavlja naše stajalište o Kini“. Ratni je idiotizam kao korov pirika, je li, što ga više čupaš, to se više i brže širi? Ovo SAD-ovo uznemiravanje lava što spava u najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu, posjednici i oružja sudnjeg dana, svemirske tehnologije ravne američkoj, superiornije umjetne inteligencije te prirodnije saveznice Rusije i Sjeverne Koreje no SAD-a sa satelitima na kineskima morskim i kopnenim granicama, neodgovornošću je ravno dati nestašnom djetetu šibice za igrati se u dnevnom boravku.
Je li fake news ili nije, tek, na Dalekom istoku – dojavljuju zapadni mediji – iznenadan, neočekivani potres u odnosima vojnih snaga: „Južna Koreja dobiva atomsku bombu!“ Otkud? Kako? Zašto? Protiv sunarodnjaka iznad 38. paralele, iako bi radijacija došla glave i zdravlja ne samo susjede već i sâm Seul? SAD nema ništa protiv niti je na to reagirao makar i približno glasno kao na sjevernokorejske također krajnje neodgovorne nuklearne igre? Ukrajina je sada u središtu globalne pozornosti, gdje cijena ratnog idiotizma nezadrživo probija oblake. Nijemci i Ameri šalju svoje najbolje tenkove na ukrajinsko ratište eda bi na proljeće testirali ruski protuoklop, a svaki razuman glas protiv eskalacije rata anatemizira se naljepnicom „zli putinovac/ka“, „neprijatelj demokracije“, „autokratski fan“… Glupost na entu, jer ključ američko-ruskog rata do posljednjeg Ukrajinca na njihovu tlu zajednički čuvaju Washington i Moskva. Svi ostali su nebitni, nitko ih ni za što neće pitati, ali će biti prvi na listi koji će platiti konačnu cijenu ratnog idiotizma. I ne samo u Ukrajini, gdje će rat prestati kada to odluče čuvari njegova ključa. Ni prije niti poslije.
To je neki dan otprilike kazao valjda „najvidljiviji“ hrvatski „putinovac“ iz bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku Zoran Milanović, raspalivši iz voleja ratni idiotizam, je li, made in njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock i kancelar Olaf Scholz: „Mi smo u ratu s Rusijom i poslat ćemo tenkove Leopard 2 u Ukrajinu, kao i Amerikanci svoje M1 Abrams“. „Neka se njih dvoje dogovore tko je kancelar!“ – komentirao je Milanović taj ratnopodjarivački potez. „Ja sam dugo u politici i naša je zemlja prošla svašta, ali ovakvo ludilo još nisam vidio. Ministrica Zelenih, koji su bili pacifistička stranka – i antiamerička i antiruska – sada tvrdi da ‘moramo biti jedinstveni jer smo u ratu s Rusijom’. Ja to nisam znao. RH nije u ratu s Rusijom. Možda Njemačka jest opet u ratu s Rusijom, sretno im, možda prođu bolje nego prije sedamdesetak godina. Hrvatska ne treba vojno pomagati Ukrajini. Kakav će utjecaj imati Leopardi, ne znam, nisam dovoljno stručan. Produžit će rat dok se Washington i Moskva ne dogovore o kraju, što je užasno teško i daleko.
Ne vidim da se to događa i u tim pregovorima nitko neće pitati ni Zagreb niti Bruxelles. Ne bude li ih – korak smo bliže Trećem svjetskom ratu za koji neki misle kako je već počeo (npr. papa Franjo, op. a.). Ja sam malo suzdržan. Ne znam kako će tenkovi pomoći Ukrajini, možda pomognu, a možda izgore. I njemački i ruski tenkovi jednako gore. Možda dođu do Krima, ali bez Hrvatske. To ću uvijek zagovarati. Oni koji se žele svidjeti nekomu u Bruxellesu možda će to zagovarati, ali ja neću. Sad očekujem da naša piskarala iz handžar medije pohvale njemačku ministricu ili da joj Sergej Lavrov dodijeli orden i zaprosi je, a da im Radman bude kum.“ Milanović nije bez veze bocnuo Nijemce nečasnom prošlošću – „možda prođu bolje nego prije sedamdesetak godina“ – koja je nacistička epizoda na najjeziviji način ubila cca 60 milijuna nedužnih ljudi (od toga samo Rusa 32 milijuna!), razorila Europu i bacila na koljena cijeli Plavi planet. (I Prvi svjetski rat s cca 30 milijuna mrtvih i teškim razaranjima je također njemački smrtni grijeh.)
Globalna povijest pamti 22. lipnja 1941. kada je Njemačka, Treći Reich, bez objave rata – tzv. operacija Barbarossa, najveća i najmoćnija invazija u povijesti čovječanstva: 3,6 milijuna vojnika u 150 divizija (među kojima 30 divizija finskih i rumunjskih kvislinga, kasnije i ukrajinskih, te ustaška 369. pojačana pješačka „vražja“ pukovnija s 3865 dragovoljaca, uništena u Staljingradu 1942. godine), 3600 tenkova, 7000 topova, 2700 aviona i neviđenom ratnom tehnikom – napao Rusiju, tadašnji SSSR, te počinio u Rusiji nad civilima i ruskim zarobljenicima u nacističkim konc-logorima najstrašnije u povijesti ratne i zločine protiv čovječnosti. Najveći dio tih zvjerstava ostao je nesankcioniran, iako sovjetska/ruska Crvena armija nije Nijemcima ostala dužna: fasovali su Napoleonovu sudbinu u Rusiji, ali i gadnu osvetu u istočnoj Njemačkoj te u izgubljenoj bitci za Berlin, gdje su Rusi 1945. godine istaknuli na Reichstagu crvenu zastavu sa srpom i čekićem. Vojna povijest pamti i Kursku bitku, najveću tenkovski sraz u povijesti ratovanja, kad su se ljeta 1943. sudarili njemački general Erich von Manstein s 2700 i sovjetski/ruski Georgij Konstantinovič Žukov s 3600 tenkova u kojoj je Crvena armija izvojevala najvažniju pobjedu u Drugomu svjetskom ratu.
Novi tipovi njemačkih tenkova Panzer VI Tiger i Panzer V Panther, superiorniji od sovjetskih T-34, ipak su gorjeli i raspadali se u strašnom sudaru oklopa – podržanom s 800.000 vojnika i 2000 borbenih aviona s njemačke te 1,3 milijuna sovjetskih/ruskih vojnika i 2400 zrakoplova – od kojeg se poraza Führerova Njemačka nije oporavila do kraja rata. E sada pak, 70 i kusur godina kasnije, drčni berlinski dvojac Annalena Baerbock i Olaf Scholz opet šalju njemačke tenkove protiv Rusa, čiji je protuoklop itekako upućen u Ahilovu petu Leoparda 2 (i pandana mu M1 Abramsa, Uncle Samovog odgovora na još sovjetski T-72), pa valjda nestručnjak s Pantovčaka ima uvelike pravo tvrdnjom da cijena ratnog idiotizma raste. Tim više, jer se svih devet zapadnih paketa tzv. sankcija Rusiji prokazalo prdežom u vjetar, Putin nije čak pokleknuo, kamoli pao, a rat bjesni svom ubilačkom žestinom…
