[caption id="attachment_96340" align="alignleft" width="460"] Mexico City police beat a protester during student march in this September 1968 photo days before the military gunned down hundreds of students during a similiar peaceful march October 2 at Tlatelolco Plaza in Mexico City. (AP Photo, File)[/caption]
Prava je istina kako hrvatski građani ne pate od viška obrazovanja i znanja iako sami sebi volimo tepati, pa makar onako kolokvijalno, o “hrvatskoj tisućljetnoj kulturi” kao samorazumljivoj stvari kada pokušavamo definirati nešto tako apstraktno poput tzv. “hrvatskog nacionalnog bića”. Netko tko bi ovog trenutka “pao s Marsa” u Hrvatsku mogao bi pomisliti kako su dakle studenti i svi oni koji posežu za knjigom neka posebno njegovana, cijenjena i tetošena sorta ljudi kod nas. A onda bi, vrlo brzo, taj nesuđeni “marsovac” primijetio kako Hrvati, poput mnogih drugih naroda, nekako tragično pate, boluju od čudotvornog “junačkog mentaliteta”, patetike i nacionalne mitomanije i mitologizacije koji, “of course”, više preferiraju “ubojitu sablju u junaka” nego “knjigu u rukama đaka”. E, ali onda bi na svoje opetovano čuđenje shvatio kako su studenti nekakav sasvim poseban soj koji tom istom nacionalnom “kolektivnom umu” predstavlja pomalo imaginarnu, ali stalnu, latentnu opasnost zbog svoje mladalačke zapaljivosti, nepromišljenosti i sklonosti svakakvim, sasvim nepotrebnim, “umovanjima”, izvolijevanjima, intelektualiziranju, propitivanju i, što je neshvatljivo, čak i odbacivanju nekih temeljnih vrijednosti koje “svaki pravi Hrvat s mlijekom iz majčine sise od rođenja upija”.
Sve to u našem patrijarhalno-konzervativnom i (bez pejorativnih podmetanja) ruralnom mentalnom sklopu i podneblju i nije baš uvijek dočekivano s najvećim pljeskom. Moglo bi se slobodno kazati, prije uz zvižduke “nacionalnog publikuma”. Osim toga, taj “junački mentalitet” mladog čovjeka radije vidi kao čvrstog “nacionalnog borca” nego kao “knjiškog moljca”. U konzervativnom pogledu na svijet potrebna je, dapače nužna - stalna sumnjičavost naspram studenata kao nekakvih potencijalnih “zametaka” moguće sutrašnje intelektualne sumnjičavosti i stalnog “kenjkanja” o demokraciji, nedemokraciji, propitivanjima slobodama i neslobodama – i to u vremenu dok su nam itekako potrebni budno kolektivno jedinstvo, red i stega da nas ne zaskoči nekakav neprijatelj, koji stalno vreba kako iz nikad rasvijetljene prošlosti, uvijek “nedovoljno lustrirane sadašnjosti” tako i iz mutne i nepredvidljive budućnosti. Samo nam još sad trebaju i ti unutarnji dezerteri, kolebljivci i duhovni saboteri!
"Unutarnji neprijatelj" zreo za “nacionalno-domoljubni pendrek” (FOTO: Hina)
Njihova prirodna gnijezda su sveučilišta i općenito studentarija, subverzivni internetski portali, sumnjive tiskovine, bljutave knjižurine i “ljevičarske” udruge civilnog društva. To svatko “normalan” zna. Zato opreza nikada dosta! I zato je velika sreća da i među “intelektualcima” ipak ima “probuđenih” i “naših”, a ne samo “njihovih”, da nam cijeli teret obrane pravih vrijednosti ne bi pao samo na umorna generalska leđa glasnog saborskog zastupnika Željka Glasnovića. A njega je sam Bog poslao među nas!
E, ali on više nije sam. Na svu sreću pridružio mu se i priskočio upomoć udarnički nesebično, kao kakav Alija Sirotanović “domaće domoljubne stvari”, rektor zagrebačkog Sveučilišta, Damir Boras, skupa sa svojim “senatorima” koji, na čelu s njim, isukanih intelektualnih sablji jurišaju na uzjogunjene studente zagrebačkog Filozofskog fakulteta i njihove izdajničke profesore, najobičnije mutikaše i kvazidemokrate koji su, kao pravi termidorci, zauzeli Znanstveno nastavno vijeće na Filozofskom pa se bune – ni više ni manje nego – protiv nužnog liječenja njihovog fakulteta uštrcavanjem spasonosne doze bogoslovno-katoličkog lijeka.
To cijepljenje filozofije je njena zadnja šansa, a kako oni odgovaraju na pruženu ruku nade i pomoći? Nezahvalni “bolesnik” grize ruku svog dobrotvora, svog spasitelja i blagotvora. Ali istjerati će borasovci Đavla s Filozofije. Maknut će s našeg puta ta “lijeva smetala” i tko zna čijih mračnih snaga agente!
No, mnogi građani Hrvatske, na sreću, gledaju na studente i većinu profesora zagrebačke Filozofije kao na najpozitivniju stvar koja nam se mogla dogoditi u ovom trenutku. Ta intelektualna brana prodoru antiintelektualizma iz “intelektualnih redova” koju su podigli student i profesori zagrebačkog Filozofskog, stvar je koja je preduvjet ulaska svih nas u društvo “osviještenih nacija” i u zajednicu koja može kazati da doseže razinu “političkog naroda” i da zajednica u kojoj živimo nije nekakva puka nakupina “rismanovske usamljene gonile” koju vodi gragarni nagon imanentan mentalitetu čopora koji uvijek završava potrebama za Vođama, Mesijama i Pastirima – nego da živimo u Državi koja je postala “politička država”, a ne samo koncentrirana sila ili batina u rukama vladajućih, ma tko oni bili i ma kojim se političkim perjem kitili.
Damir Boras, skupa sa svojim “senatorima”, isukanih intelektualnih sablji juriša na uzjogunjene studente zagrebačkog Filozofskog (FOTO: Hina)
Neprestano nas zastrašuju postojanjem “unutarnjih neprijatelja” koji tobože neumorno nagrizaju naše “neupitne teško ostvarene nacionalne interese”, ali najgori tip “unutarnjih neprijateljima” su ustvari oni koji se ponekad gnijezde u prsima samog potencijalnog intelektualnog bića. Oni nisu izdajnici bilo koje “naše stvari” nego “intelektualne stvari” i njene suštine “same po sebi”. Negacija njene pretpostavke kao mogućnosti. Oni su negacija svoje potencijalne biti koju na žalost nikada nisu uspjeli doseći pa se ovdje jednostavno radi o intelektualnom samoisključenju iz onog što se zove “intelektualna zajednica”.
Što danas znače studentske vođe iz 1968. godine u svijetu, ali i kod nas? U čijim ušima još uvijek zvone imena Rudija Dutschkea ili Daniela Cohna Bendita i mijenja li što na stvari činjenica da neke od njih možete danas sresti na hodnicima Europskog parlamenta? Sjeća li se uopće više itko “pobune” mladih poput “samoubijenih” RAF-ovaca, Andreasa Baadera i Gudrun Ensslin, koje je teško povezati sa “studentskim buntom” bilo koje vrste – ali su svakako bili dio opće klime i rađanja straha od terorizma.
To je bila godina u kojoj su ubijeni Martin Luther King i Robert Kennedy. Vijetnamski rat je donio pokolj u My Laiju (ubijeno je 507 osoba od kojih su 246 bila djeca). To je i godina pokolja u Ciudad de Mexicu kada meksička vojska i policija masakrira (mitraljira) stotine studenata (“matanza de Tlatelolco”) na “Trgu tri kulture”. Opet je “kultura” bila zalivena krvlju o čemu izvrsno piše, jer je i sama bila tama, Oriana Fallaci. To se dogodilo 2. listopada 1968. godine, svega deset dana prije otvorenja 19. Olimpijskih igara u Meksiku, zbog kojih se razdragana masa slijeva na splitsku rivu kako bi dočekala našu zlatno-srebrnu Đurđicu Bjedov. Godinu dana ranije u Boliviji je ubijen Ernesto Guevara, legendarni Comandante “Che”. U Italiji će početi djelovati urbana gerila, “Crvene Brigade” i tako dalje, i tako dalje …
"Razumijevanje" za studente u očima intervente policije (FOTO: Hina)
Pa kakve veze to ima s aktualnim zbivanjima na zagrebačkom Filozofskom? Kakve veze to ima s “čeličnom pesnicom” rektora Borasa i njegovih „senatora“, njihovim dokidanjem autonomije sveučilišta, jurišom i pokušajem da se svim sredstvima urazumi, disciplinira i ukalupi “studentski duh” te “nerazumni podrivački profesori”? Kakve veze to ima s budnom uznemirenošću sabornika Glasnovića i zagovaranja potrebe za pedagoškim djelovanjem “nacionalno-domoljubnog pendreka” po filozofsko-ljevičarskim studentskim i profesorskim leđima? Pa nikakve!
Ne bi bilo loše, barem ponekad, razmisliti o društvenoj ulozi studenata i nužnosti njihovog uvažavanja i razumijevanja jer oni su, čini mi se, jedna od posljednjih šansi našeg društva da potpuno ne potone u “balkanski mrak” koji nastaje nakon notornog gašenje svjetla u “balkanskoj krčmi” – i to kao “nositelji znanja”, ali i imanentnog slobodarskog duha kojeg prava intelektualnost podrazumijeva – a to je pravo na demokraciju i kreaciju. A znanje i slobodan duh kao i praksa slobode i demokracije za koje smo tako kronično neistrenirani su upravo one stvari koje nam najviše trebaju kako bismo se uopće mogli nazivati ljudima bez obzira na bilo koju vrstu “nacionalnog identiteta” jer ovdje je prije svega riječ o potrebi obrane našeg “ljudskog identiteta”.
lupiga
Prava je istina kako hrvatski građani ne pate od viška obrazovanja i znanja iako sami sebi volimo tepati, pa makar onako kolokvijalno, o “hrvatskoj tisućljetnoj kulturi” kao samorazumljivoj stvari kada pokušavamo definirati nešto tako apstraktno poput tzv. “hrvatskog nacionalnog bića”. Netko tko bi ovog trenutka “pao s Marsa” u Hrvatsku mogao bi pomisliti kako su dakle studenti i svi oni koji posežu za knjigom neka posebno njegovana, cijenjena i tetošena sorta ljudi kod nas. A onda bi, vrlo brzo, taj nesuđeni “marsovac” primijetio kako Hrvati, poput mnogih drugih naroda, nekako tragično pate, boluju od čudotvornog “junačkog mentaliteta”, patetike i nacionalne mitomanije i mitologizacije koji, “of course”, više preferiraju “ubojitu sablju u junaka” nego “knjigu u rukama đaka”. E, ali onda bi na svoje opetovano čuđenje shvatio kako su studenti nekakav sasvim poseban soj koji tom istom nacionalnom “kolektivnom umu” predstavlja pomalo imaginarnu, ali stalnu, latentnu opasnost zbog svoje mladalačke zapaljivosti, nepromišljenosti i sklonosti svakakvim, sasvim nepotrebnim, “umovanjima”, izvolijevanjima, intelektualiziranju, propitivanju i, što je neshvatljivo, čak i odbacivanju nekih temeljnih vrijednosti koje “svaki pravi Hrvat s mlijekom iz majčine sise od rođenja upija”.
Sve to u našem patrijarhalno-konzervativnom i (bez pejorativnih podmetanja) ruralnom mentalnom sklopu i podneblju i nije baš uvijek dočekivano s najvećim pljeskom. Moglo bi se slobodno kazati, prije uz zvižduke “nacionalnog publikuma”. Osim toga, taj “junački mentalitet” mladog čovjeka radije vidi kao čvrstog “nacionalnog borca” nego kao “knjiškog moljca”. U konzervativnom pogledu na svijet potrebna je, dapače nužna - stalna sumnjičavost naspram studenata kao nekakvih potencijalnih “zametaka” moguće sutrašnje intelektualne sumnjičavosti i stalnog “kenjkanja” o demokraciji, nedemokraciji, propitivanjima slobodama i neslobodama – i to u vremenu dok su nam itekako potrebni budno kolektivno jedinstvo, red i stega da nas ne zaskoči nekakav neprijatelj, koji stalno vreba kako iz nikad rasvijetljene prošlosti, uvijek “nedovoljno lustrirane sadašnjosti” tako i iz mutne i nepredvidljive budućnosti. Samo nam još sad trebaju i ti unutarnji dezerteri, kolebljivci i duhovni saboteri!
"Unutarnji neprijatelj" zreo za “nacionalno-domoljubni pendrek” (FOTO: Hina)
Njihova prirodna gnijezda su sveučilišta i općenito studentarija, subverzivni internetski portali, sumnjive tiskovine, bljutave knjižurine i “ljevičarske” udruge civilnog društva. To svatko “normalan” zna. Zato opreza nikada dosta! I zato je velika sreća da i među “intelektualcima” ipak ima “probuđenih” i “naših”, a ne samo “njihovih”, da nam cijeli teret obrane pravih vrijednosti ne bi pao samo na umorna generalska leđa glasnog saborskog zastupnika Željka Glasnovića. A njega je sam Bog poslao među nas!
E, ali on više nije sam. Na svu sreću pridružio mu se i priskočio upomoć udarnički nesebično, kao kakav Alija Sirotanović “domaće domoljubne stvari”, rektor zagrebačkog Sveučilišta, Damir Boras, skupa sa svojim “senatorima” koji, na čelu s njim, isukanih intelektualnih sablji jurišaju na uzjogunjene studente zagrebačkog Filozofskog fakulteta i njihove izdajničke profesore, najobičnije mutikaše i kvazidemokrate koji su, kao pravi termidorci, zauzeli Znanstveno nastavno vijeće na Filozofskom pa se bune – ni više ni manje nego – protiv nužnog liječenja njihovog fakulteta uštrcavanjem spasonosne doze bogoslovno-katoličkog lijeka.
To cijepljenje filozofije je njena zadnja šansa, a kako oni odgovaraju na pruženu ruku nade i pomoći? Nezahvalni “bolesnik” grize ruku svog dobrotvora, svog spasitelja i blagotvora. Ali istjerati će borasovci Đavla s Filozofije. Maknut će s našeg puta ta “lijeva smetala” i tko zna čijih mračnih snaga agente!
No, mnogi građani Hrvatske, na sreću, gledaju na studente i većinu profesora zagrebačke Filozofije kao na najpozitivniju stvar koja nam se mogla dogoditi u ovom trenutku. Ta intelektualna brana prodoru antiintelektualizma iz “intelektualnih redova” koju su podigli student i profesori zagrebačkog Filozofskog, stvar je koja je preduvjet ulaska svih nas u društvo “osviještenih nacija” i u zajednicu koja može kazati da doseže razinu “političkog naroda” i da zajednica u kojoj živimo nije nekakva puka nakupina “rismanovske usamljene gonile” koju vodi gragarni nagon imanentan mentalitetu čopora koji uvijek završava potrebama za Vođama, Mesijama i Pastirima – nego da živimo u Državi koja je postala “politička država”, a ne samo koncentrirana sila ili batina u rukama vladajućih, ma tko oni bili i ma kojim se političkim perjem kitili.
Damir Boras, skupa sa svojim “senatorima”, isukanih intelektualnih sablji juriša na uzjogunjene studente zagrebačkog Filozofskog (FOTO: Hina)
Neprestano nas zastrašuju postojanjem “unutarnjih neprijatelja” koji tobože neumorno nagrizaju naše “neupitne teško ostvarene nacionalne interese”, ali najgori tip “unutarnjih neprijateljima” su ustvari oni koji se ponekad gnijezde u prsima samog potencijalnog intelektualnog bića. Oni nisu izdajnici bilo koje “naše stvari” nego “intelektualne stvari” i njene suštine “same po sebi”. Negacija njene pretpostavke kao mogućnosti. Oni su negacija svoje potencijalne biti koju na žalost nikada nisu uspjeli doseći pa se ovdje jednostavno radi o intelektualnom samoisključenju iz onog što se zove “intelektualna zajednica”.
Što danas znače studentske vođe iz 1968. godine u svijetu, ali i kod nas? U čijim ušima još uvijek zvone imena Rudija Dutschkea ili Daniela Cohna Bendita i mijenja li što na stvari činjenica da neke od njih možete danas sresti na hodnicima Europskog parlamenta? Sjeća li se uopće više itko “pobune” mladih poput “samoubijenih” RAF-ovaca, Andreasa Baadera i Gudrun Ensslin, koje je teško povezati sa “studentskim buntom” bilo koje vrste – ali su svakako bili dio opće klime i rađanja straha od terorizma.
To je bila godina u kojoj su ubijeni Martin Luther King i Robert Kennedy. Vijetnamski rat je donio pokolj u My Laiju (ubijeno je 507 osoba od kojih su 246 bila djeca). To je i godina pokolja u Ciudad de Mexicu kada meksička vojska i policija masakrira (mitraljira) stotine studenata (“matanza de Tlatelolco”) na “Trgu tri kulture”. Opet je “kultura” bila zalivena krvlju o čemu izvrsno piše, jer je i sama bila tama, Oriana Fallaci. To se dogodilo 2. listopada 1968. godine, svega deset dana prije otvorenja 19. Olimpijskih igara u Meksiku, zbog kojih se razdragana masa slijeva na splitsku rivu kako bi dočekala našu zlatno-srebrnu Đurđicu Bjedov. Godinu dana ranije u Boliviji je ubijen Ernesto Guevara, legendarni Comandante “Che”. U Italiji će početi djelovati urbana gerila, “Crvene Brigade” i tako dalje, i tako dalje …
"Razumijevanje" za studente u očima intervente policije (FOTO: Hina)
Pa kakve veze to ima s aktualnim zbivanjima na zagrebačkom Filozofskom? Kakve veze to ima s “čeličnom pesnicom” rektora Borasa i njegovih „senatora“, njihovim dokidanjem autonomije sveučilišta, jurišom i pokušajem da se svim sredstvima urazumi, disciplinira i ukalupi “studentski duh” te “nerazumni podrivački profesori”? Kakve veze to ima s budnom uznemirenošću sabornika Glasnovića i zagovaranja potrebe za pedagoškim djelovanjem “nacionalno-domoljubnog pendreka” po filozofsko-ljevičarskim studentskim i profesorskim leđima? Pa nikakve!
Ne bi bilo loše, barem ponekad, razmisliti o društvenoj ulozi studenata i nužnosti njihovog uvažavanja i razumijevanja jer oni su, čini mi se, jedna od posljednjih šansi našeg društva da potpuno ne potone u “balkanski mrak” koji nastaje nakon notornog gašenje svjetla u “balkanskoj krčmi” – i to kao “nositelji znanja”, ali i imanentnog slobodarskog duha kojeg prava intelektualnost podrazumijeva – a to je pravo na demokraciju i kreaciju. A znanje i slobodan duh kao i praksa slobode i demokracije za koje smo tako kronično neistrenirani su upravo one stvari koje nam najviše trebaju kako bismo se uopće mogli nazivati ljudima bez obzira na bilo koju vrstu “nacionalnog identiteta” jer ovdje je prije svega riječ o potrebi obrane našeg “ljudskog identiteta”.
lupiga
