Čiji kapital stoji iza Škore?

Unutar ljevičarske internetske kulture posljednjih je mjeseci stidljivo počeo cirkulirati izraz “Scooby Doo marksizam”. Inspiraciju vuče iz poznatog mema nastalog iz istoimenog crtanog filma, a koji se sastoji od skidanja maske duhu i “otkrivanja” pravog lica iza fasade. Izraz podrazumijeva neku vrstu vulgarnog ili pojednostavljenog marksizma kojemu je za razumijevanje društvene stvarnosti dovoljno skidanje samo jednog manipulativnog sloja nakon kojeg sve postane jasno i transparentno, a revolucija čeka iza ugla.

Premda se, dakle, izraz koristi u pejorativnom smislu, označava nezaobilazan prvi korak u skiciranju političkih odnosa. I nije taj prvi korak dio isključivo ljevičarske abecede. Pitanje tko zapravo stoji iza koga motivira i istraživačke novinare i kavanske demistifikatore. Pritom taj prvi korak nezaobilazno prati prvi korak objekta analize. Kao što je na primjer nečiji iskorak u političku arenu. Posljednjih godinu dana primarni objekt takve analize u hrvatskom političkom kontekstu je bio, dakako, Miroslav Škoro. U redovitim ciklusima su se u medijskom prostoru vrtjela pitanja: tko je on zapravo i koga predstavlja?

Nažalost, ta su pitanja prečesto svoje odgovore pokušala nalaziti u isključivo u povijesno-ideološkim talozima. Načelno, nema ništa sporno u takvoj potrazi: eventualna implementacija “ideoloških” politika iza kojih stoji Škoro može nemalom broju ljudi pogoršati situaciju u kojoj žive ili ih čak ozbiljno ugroziti. Problem je samo u tome ako ta perspektiva postane konačni horizont. Proboji van tog horizonta uglavnom su se fokusirali na samog Škoru i njegove poduzetničke pothvate koji su u dubinskom raskoraku s njegovom navodnom brigom za narod. Kulminaciju je u tom žanru predstavljalo otkriće vlasništva nad parkingom preko puta bolnice. Iako se radi o nevjerojatno korisnim otkrićima političko-imovinskog licemjerja i taj je horizont nedovoljno širok.

No, pomalo stječemo širu sliku. Još od samih početaka je bilo jasno da je u projekt Škoro uključena i kompanija Pevec, nedavno preimenovana u Pevex. No ta se uključenost nije isuviše problematizirala u medijskom prostoru, uz iznimku vanparlamentarne ljevice kojoj su Škorini poslovni projekti i ovakve veze poslužili da njegov Domovinski pokret preimenuju u Imovinski pokret. Tako je na primjer jedan od suvlasnika Peveca i Škorin suradnik, Mario Radić, predstavljen u Jutarnjem listu kao sin proljećara koji vuče porijeklo iz Dalmatinske zagore kao i Škoro. No, sam pogled na vlasničku strukturu Pevexa otkriva da se u pozadini odvijaju neki kompleksniji procesi.

Naime, u toj se strukturi može uočiti da je većinski vlasnik Peveca Pavao Vujnovac, najpoznatiji po Prvom plinarskom društvu u sklopu njegove Energia naturalis grupacije. Cijelom tom pozadinom se iscrpno u članku nedavno pozabavila novinarka Đurđica Klancir i vrlo precizno iscrtala konture projekta Škoro. Kao što je poznato, Vujnovac se tretira kao “ruski igrač”, a njegov PPD kao produžena ruka Gazproma. Njegova je kompanija napravila veliki poslovni iskorak tek liberalizacijom plinskog tržišta, a svoju “rusku ulogu” potvrdio je i kupnjom dionica Fortenova grupe, bivšeg Agrokora, čime je ruskim bankama omogućeno stjecanje pune kontrole nad grupom. PPD je postepeno širio svoj portfolio te preuzimao i strateški bitne tvrtke poput Petrokemije i Luke Ploče. Vujnovac je pritom surađivao s raznolikim političkim opcijama, a njegov je utjecaj na političke procese itekako snažan, što je Klancir pokazala kroz brojne primjere.

Postavlja se pitanje: što će Vujnovcu Škoro i ima li on uopće veze s cijelim projektom? U javnosti se pojavljuju samo manji suvlasnici i predstavnici uprave, ali, kako Klancir poentira, teško da se to dešava bez njegova odobrenja, ako ne i izravnog sudjelovanja. Postoji i cijeli niz anegdotalnih poveznica između Pevexa i Škore kao što su angažman Željka Pervana u reklamama za kompaniju i na kandidacijskim listama. Ili na primjer činjenica da je Pevec 2017. godine kupio Z1 televiziju na kojoj svoju notornu Bujicu emitira Škorin “glasnogovornik” Velimir Bujanec. Ili da je Škoro nastupao na otvorenju Peveca u Vukovaru prošle godine uz blisko druženje Ivana Penave, tada još člana HDZ-a, s ljudima iz uprave kompanije.

Očito je da se radi o projektu s dobro podmazanom financijskom pozadinom. Je li Vujnovac samo dopustio dečkima da se zaigraju oko poslovno-političkog projekta i pokušaju uhvatiti koje ministarsko mjesto pa što bude ili iza cijele priče stoje još dublji interesi, teško je zasad reći. Očito je da Vujnovac, kao i svaki drugi snažni kapitalist, može činiti pritisak na vlast bez da mora osnivati politički projekt. Ili organizirati prosvjed na Markovom trgu. No, možda projekt Škoro služi kao poluga za dodatnu diverzifikaciju poslovanja. Znamo, na primjer, da se Škoro u programu zalaže za privatizaciju zdravstva. Tko zna, možda tu leže nove poslovne prilike. O svemu tome možemo samo špekulirati, ali jedna stvar je jasna: iza trubljenja o povratku politike narodu, očito stoji čisti politički biznis koji ima jasne ciljeve. A u tim ciljevima je narod, kako god da ga definiramo, usputna kulisa.

bilten