Povijest globalnog poretka nakon Drugog svjetskog rata često se reducira na niz događaja i simbola – podjela Europe željeznom zavjesom, formiranje NATO saveza, Hladni rat, kraj Berlinskog zida 1989. i sukobi u postkolonijalnim regijama poput Bliskog istoka. Međutim, iza tih manifestacija zbivanja kriju se dublji, strukturalni procesi koji su trajno preoblikovali ne samo međunarodni sustav, nego i sam smisao globalne moći, ekonomije i politike. Financijalizacija, energetska geostrategija, raspad Sovjetskog Saveza i uspon Kine nisu izolirani fenomeni, već četiri međusobno isprepletene sile koje čine vektore transformacije suvremenog globalnog poretka.
Ovi procesi, međusobno povezani i često simultano djelujući, odbacuju ideju linearnog povijesnog napretka prema liberalnom univerzalizmu, sugerirajući složeniji pejzaž fragmentacije, multipolarnosti i renesanse realpolitike. Osvrt na njih stoga nije samo akademski interes, već nužnost za razumijevanje suvremenih globalnih izazova i predviđanje budućih geopolitičkih promjena.
1. Financijalizacija: Uspon kapitala bez sidra
Financijalizacija, kao proces koji je uzeo maha u posljednjih 50-ak godina, označava evoluciju kapitalizma u kojoj financijski sektor ne samo da dominira nad ekonomskim sustavom, nego djelomično i preuzima njegov oblik i funkciju. Kraj Bretton Woods sustava 1971. godine bio je ključni moment u ovoj tranziciji. Dok je Bretton Woods model uspostavio fiksne tečajeve povezane s dolarom koji je bio konvertibilan u zlato, njegovo ukidanje otvorilo je put dinamičnim i često nepredvidivim financijskim tokovima. Sada je američki dolar, iako ne više vezan za zlato, zadržao svoju primatnu ulogu zahvaljujući složenim institucionalnim mrežama i moći SAD-a.
Oslobađanjem novca iz okova fiksnih vrijednosti kapital se počeo kretati brže i složenije nego ikada prije. Financijske institucije, hedge fondovi, investicijski fondovi i banke počeli su koristiti sofisticirane instrumente poput derivata koji omogućuju ne samo ulaganje u realnu proizvodnju, već i kreiranje virtualnih bogatstava. U tom novom poretku novac se umnožava sam sebe radi, često izvan dodira s realnim ekonomskim procesima poput proizvodnje, distribucije ili potrošnje. Ova financijska autonomija kapitala ima višestruke posljedice. Prvo, ekonomije zapadnih zemalja, naročito onih koje su se ranije oslanjale na industrijsku proizvodnju, proživljavaju proces deindustrijalizacije. Radnička klasa suočava se s gubitkom stabilnih poslova, a rastuće društvene nejednakosti postaju društvena norma. Kapital se koncentrira u rukama financijske elite, dok šire društvene slojeve zahvaćaju nesigurnost i siromašenje.
Deregulacija financijskih tržišta, poput ukidanja Glass-Steagall zakona u SAD-u 1999., dodatno je ubrzala širenje rizika i spekulativnih aktivnosti. Taj pravni korak otvorio je vrata bankama da objedine investicijske i komercijalne funkcije, stvarajući uvjete za kompleksne financijske proizvode čija je procjena rizika često bila neprihvatljivo nejasna. Kulminacija ovih trendova dogodila se 2008. godine kada je globalni financijski sustav gotovo kolabirao uslijed širenja toksičnih hipoteka i bankrota ključnih financijskih institucija. Kriza je razotkrila temeljne slabosti sustava – oslanjanje na neodrživu špekulativnu dinamiku i odsustvo realne proizvodnje kao uporišta stabilnosti.
S geostrateškog stajališta financijalizacija je omogućila Sjedinjenim Državama da zadrže hegemoniju kroz upravljanje dolarom kao globalnom rezervnom valutom. Američka monetarna politika i regulacija financijskih tokova postale su mehanizmi moći kojima Washington može usmjeravati ekonomske odnose na globalnoj razini. Ipak, ta moć je dvosjekli mač jer ovisi o kontinuiranom povjerenju međunarodnih aktera, a narušavanje ovog povjerenja može brzo destabilizirati cijeli sustav. S jedne strane, financijalizacija je pridonijela globalnom ekonomskom rastu i kapitalnoj mobilnosti, ali s druge, proizvela je fundamentalne ekonomske neravnoteže, nejednakosti i ranjivosti koje danas predstavljaju ozbiljne izazove za međunarodnu sigurnost i stabilnost.
2. Energetska geostrategija: Nafta kao os moći
Nakon Drugog svjetskog rata energija, posebno nafta, nije se promatrala samo kao komercijalni resurs, već kao ključni faktor globalne moći. Uspostava petrodolarskog sustava 1970-ih bila je geostrateški potez SAD-a da konsolidira svoju poziciju kroz kontrolu naftnog tržišta i učvršćenje dolara kao dominantne svjetske valute. Taj sustav uspostavio je trajnu vezu između američke ekonomije i energetskog kompleksa Saudijske Arabije, omogućavajući Washingtonu da koristi ekonomsku moć za vođenje globalnih politika i vojnih intervencija. Naftna kriza iz 1973. godine, nastala kao odgovor OPEC-ova embarga, šokirala je svjetsku ekonomiju i demonstrirala ranjivost industrijskih zemalja ovisnih o nafti.
Ova kriza nije bila samo ekonomski događaj, već i geopolitički potres koji je natjerao zemlje da preispitaju svoje energetske strategije i sigurnosne prioritete. Od tada se kontrola nad energentima pretvorila u glavni poligon za borbu velikih sila. U 21. stoljeću energetska geostrategija postaje složenija i uključuje ne samo naftu, već i plin, obnovljive izvore i ključne mineralne sirovine koje su potrebne za nove tehnologije. Tranzicija prema zelenoj energiji uvodi nove varijable u igru moći – zemlje koje kontroliraju litij, kobalt i rijetke zemlje sada su u središtu pažnje globalnih aktera. Istovremeno, plinovodi poput onih iz Rusije prema Europi ili kineske investicije u afričke energetske resurse predstavljaju suvremene osovine konkurencije i političkog utjecaja.
Sukobi na Bliskom istoku, neprestani ratovi oko kontrole nad pomorskim pravcima i pomorskim zakonima u Arktiku, ali i rastuće napetosti povezane s energetsko-klimatskim politikama, potvrđuju da energija ostaje temeljni element globalne sigurnosti i rivalstva. Pitanje energetske sigurnosti sada uključuje i dilemu energetske tranzicije, gdje promjena paradigme iz fosilnih goriva u obnovljive izvore potencijalno može preraspodijeliti geopolitičku moć. Nejednak pristup novim tehnologijama, kao i nemogućnost brze i pravedne tranzicije, dodatno kompliciraju međunarodne odnose.
3. Raspad SSSR-a: Kraj bipolarnog svijeta
Raspad Sovjetskog Saveza 1991. godine monumentalni je događaj s dalekosežnim posljedicama na globalni poredak. Završetkom Hladnog rata svijet je izgubio svoje jasno definiran bipolarni okvir, u kojem su se dvije supersile suprotstavljale u ideološkom, vojnopolitičkom i ekonomskom smislu. U zapadnim intelektualnim krugovima, ovaj događaj interpretiran je kao triumf liberalnog demokratskog poretka, koji će sada, bez izazova, širiti svoje norme i tržišne mehanizme globalno.
Ipak, ova unipolarnost bila je više privid nego trajna realnost. Praznina koju je ostavio Sovjetski Savez otvorila je prostor za nestabilnost, sukobe i nove vrste rivalstava. Rusija, duboko ekonomski i politički oslabljen nakon dekada sovjetske dominacije, razvila je pod vodstvom Vladimira Putina politiku revizionizma i nacionalnog buđenja. Takva politika nije se temeljila samo na obnovi teritorijalnog integriteta, već i na osporavanju onoga što se smatralo ekspanzijom Zapada i NATO-a prema ruskim granicama. Proširenje NATO-a prema istoku, koje je započelo još 90-ih, dodatno je zaoštrilo geopolitičke odnose, a danas je jedan od ključnih razloga sukoba u Ukrajini. Odsustvo suparnika Sovjetskog Saveza i jasan pad tradicionalnih ideoloških tenzija doveo je i do nestabilnosti samog liberalnog poretka. Bez pritiska koji je sovjetski blok vršio, neoliberalne politike su dobile slobodu da razviju globalni kapitalizam često bez mehanizama zaštite socijalne pravde ili ekonomske održivosti.
Raspad SSSR-a također je označio početak multipolarnosti, s novim centrima moći, uključujući Kinu, Indiju, Brazil i druge, koji su izazivali jednostranost američke hegemonije. Ovaj složen pejzaž mijenja paradigme međunarodnih odnosa, uvodeći nove oblike rivalstva, ali i nužnost kooperacije na globalnim pitanjima poput klimatskih promjena ili pandemija.
4. Uspon Kine: Novi autoritarni kapitalizam
Kina je, svojim strateškim pristupom globalizaciji, postavila nove temelje za razumijevanje suvremenog međunarodnog sustava. Za razliku od Sovjetskog Saveza, koji je konfrontirao Zapad frontalno i ideološki, Kina se inkorporirala u postojeći svjetski poredak, no pritom ga neprestano mijenja iznutra. Kineski model državnog kapitalizma i autoritarnog upravljanja omogućio joj je da istodobno koristi prednosti globalnih tržišta, tehnoloških inovacija i međunarodne trgovine, a da pritom ne popusti pod pritiscima liberalne demokratizacije. Ulaskom u Svjetsku trgovinsku organizaciju 2001., Kina je iskoristila svoju komparativnu prednost u jeftinoj radnoj snazi i državnoj podršci industriji za brzi ekonomski rast.
Istovremeno je postepeno proširivala svoju tehnološku bazu, fokusirajući se na kritične sektore poput telekomunikacija (Huawei), umjetne inteligencije, obnovljivih izvora energije i svemirskih tehnologija. Inicijativa “Pojas i put” nije samo investicijski projekt, već i alat za uspostavljanje novog međunarodnog poretka koji konkurira zapadnim institucijama. U normativnom smislu Kina uvodi multipolarnost i pluralizam u globalni poredak. Ne insistira na univerzalnim liberalnim vrijednostima, već promovira koncept suvereniteta, neintervencije i “mirne koegzistencije” država različitih režima. Time kineski uspon dovodi do redefinicije globalnih odnosa moći, ali i međunarodnih normi i standarda. Njihova dominacija u ključnim tehnologijama i kontrola nad globalnim lancima opskrbe dovode u pitanje tradicionalne zapadne hegemonije.
Ova nova paradigma ima duboke implikacije za geopolitiku: dolazi do konfrontacije ne samo u vojnom ili ekonomskom smislu, već i na polju ideja, vrijednosti i sustava upravljanja. Pitanja ljudskih prava, slobode govora i demokracije dobivaju nove dimenzije u kontekstu kineskog modela koji pokazuje da se uspjeh može postići i izvan zapadnih normi, ali uz cijenu autoritarne kontrole i ograničenja političkih sloboda. Suvremeni globalni poredak kompleksna je mreža međusobno povezanih sila koje oblikuju međunarodne odnose i raspodjelu moći u 21. stoljeću. Financijalizacija je transformirala globalnu ekonomiju stvarajući nove dinamike kapitala koje istovremeno omogućuju rast, ali i produbljuju nejednakosti i ranjivosti. Energetska geostrategija, s promjenama u strukturi izvora energije i tehnologija, ostaje ključni faktor političke moći i sigurnosti.
Raspad Sovjetskog Saveza ukinuo je bipolarni svijet, ali nije donio trajni mir ili stabilnost, već je otvorio prostor za nove centre moći i multipolarnost, koja karakterizira današnje globalne odnose. Uspon Kine dodatno mijenja paradigme međunarodne politike, uvodeći alternativne modele razvoja i upravljanja koji izazivaju zapadni liberalni poredak. Ovi čimbenici zajedno oblikuju pejzaž koji se ne može pojednostavljeno promatrati kroz prizmu linearnog povijesnog napretka ili univerzalnih vrijednosti. Umjesto toga, suvremeni globalni poredak traži razumijevanje kao dinamičnog i često kontradiktornog sustava, gdje se rivalstva i kooperacija isprepliću na različitim razinama. Razumijevanje tih složenih procesa ključno je za anticipaciju budućih geopolitičkih izazova, ali i za oblikovanje politika koje će moći odgovoriti na potrebe sigurnosti, održivosti i pravde u globalnoj zajednici.
