All together: "Jedni protiv drugih teško napradujemo. To možemo samo zajedno."

Moram priznati da mi već ponestaje epiteta kojima bih iskazao svoj negativan stav o tradicionalnim prednovogodišnjim susretima gradonačelnika Slavonskog Broda Mirka Duspare i odabranih brodskih novinara. ONI se iz godine u godinu, u miroljubivoj i aktivnoj koegzistenciji, susreću, a ja iz godine u godinu uporno pišem o tome. Ne samo o onome što jest, nego kako to osjećam i kako želim da se shvati sva ta protuprirodna parada u gradskoj vijećnici, s naslikavanjem za uspomenu i dugo sjećanje, nadajući se da nisam jedini Brođanin, koji, kada pročita izvještaj kakav je napisala urednica plusportala, osjeti prezir, podsmijeh i tugu što je ljudska glupost ipak neuništiva.

Dakle, pod naslovom 'Jedni protiv drugih teško napredujemo. To možemo samo zajedno!' (https://plusportal.hr/politika/jedni-protiv-drugih-tesko-napredujemo-to-mozemo-samo-zajedno-59368?slide=9) nalazi se tekst kao iz svečanog biltena s karakteristikama jednoumne propagande. Nema tu razgovora s gradonačelnikom, razgovora u kojem se nešto propituje, rastavlja i preispituje. Sve je glatko, uglađeno, bez ogrebotine. Što je dr. Duspara rekao? Sve ono što se uvijek kaže kad se želi ostaviti dojam uspjeha: vrtići, škole, sport, djeca, budućnost, zajedništvo. To su sigurne teme, gotovo liturgijske. Tko bi se usudio reći nešto protiv vrtića ili djece? Nitko. I upravo zato su idealne za politički govor. Posljednju rečenicu izvještaja ("U kratkoj poruci građanima gradonačelnik je poručio kako živimo u najljepšem gradu Republike Hrvatske te kako je zajedništvo jedini put napretka.") vidim kao najavu njegovog sljedećeg mandata u još ispražnjenijem i zagađenijem Brodu.

Ali, što omršavjeli šlang gradonačelnik (mole građani recepturu za mršavljenja kuru) nije rekao? Što je prešutio? E, tu postaje zanimljivo. Nije rekao ništa o:

- demografskom padu koji i dalje izjeda grad, unatoč svim vrtićima;

- odlascima mladih, posebno obrazovanih, koji ne odlaze jer nemaju vrtić, nego jer nemaju perspektivu;

- kvaliteti radnih mjesta, plaćama, industriji, investicijama koje nisu samo “u najavi”;

 - zagađenju zraka, vječnoj temi Broda, koja se uporno skriva kao neugodan miris u gostinjskoj sobi;

- transparentnosti trošenja javnog novca i stvarnoj cijeni tih “uspjeha”;

- urbanističkom kaosu, betonizaciji i improvizacijama koje se godinama guraju bez jasne vizije;

- o Korčuli;

I najvažnije, nije rekao što nije uspio napraviti. A politika bez priznanja neuspjeha je čista propaganda. Jer priznanje neuspjeha nije znak slabosti, nego jedini dokaz ozbiljnosti. Samo onaj tko zna gdje je pogriješio ima pravo govoriti o uspjehu. Sve ostalo je samohvala u lijepom pakiranju. Gradovi se ne grade od rečenica, nego od odluka, i od posljedica tih odluka. A kad se o posljedicama šuti, kad se pogreške brišu iz narativa, tada više ne govorimo o vođenju grada, nego o vođenju dojma. O politici kao predstavi, ne kao odgovornosti. Zato je opasno kad se neuspjeh gura pod tepih, a još opasnije kad se publika na to navikne. Jer tada prestaje tražiti istinu i zadovoljava se pričom. A priče, koliko god uglađene bile, ne popravljaju stvarnost, samo je privremeno zamagljuju. I upravo tu leži razlika između vlasti koja traje dva desetljeća i vlasti koja vrijedi. Prva se hrani aplauzom. Druga, hrabrošću da kaže: pogriješili smo.

A zašto su novinari to prešutjeli? Tu nema velike filozofije. Jer dobar dio lokalnih medija u ovom gradu ne živi od publike, nego od proračuna. I kad ti kruh dolazi s istog stola s kojeg dolaze i izjave, onda ne postavljaš neugodna pitanja. Ne grizeš ruku koja te hrani. Naročito ako znaš da sutra trebaš oglas, sponzorstvo, “suradnju” ili pristup informacijama. To nije nužno zla namjera. To je tiha simbioza. Grad daje, mediji klimaj glavom. I svi glume da je to normalno.

A istina? Istina je da Brod jest napravio neke dobre stvari. Ali istina je i da se građani prečesto zadovoljavaju minimumom i proglašavaju ga povijesnim uspjehom. Da su se naviknuli na nizak prag očekivanja. I da su nam politički govori postali zamjena za stvarnu raspravu. Osim toga, novinari ne rade na sebi, ne uče, pišu banalije... Grad ne napreduje zato što mu to netko kaže na konferenciji. Grad napreduje kad ga se stalno, uporno i neugodno pita: a što niste? zašto niste? i kome to stvarno koristi?

Zato su ovakvi susreti suprotnost smislu postojanja novinara kao korektiva vlasti, a ne njezina ogledala. 

Novinar nije tu da klimne glavom, da prenese izjavu kao zapisnik sa sjednice, niti da uljepša stvarnost u ime „dobrih odnosa“. Njegova je uloga da smeta, da pita ono što se ne želi čuti, da u tišini pronađe pukotinu i u nju uđe s pitanjem koje boli.

Kad susreti vlasti i medija postanu ritual uz kavu i kamere, a ne sudar argumenata, novinar prestaje biti pas čuvar zajednice i postaje dekor. A društvo koje se navikne na dekor, s vremenom zaboravi kako izgleda istina kad nije uljepšana.

Ovakvi susreti, kakvi god bili ugodni i pristojni, suprotnost su samoj ideji novinarstva. Jer novinarstvo ne postoji da bi potvrđivalo moć, nego da bi je stalno dovodilo u pitanje.

________________________