Ćiribu-ćiriba, suficit!

Kako nam je lijepo, a mi to ne znamo. Nezahvalnici, pa valjda zato ne osjetimo svu blagodat života u zemlji koja "više zarađuje, nego što troši". Bonvivani. Prvi put nakon 2002. godine, otkad se vodi ta vrst evidencije, financije navodno samostalne, suverene i neovisne države bilježe veliki plus. Tzv. suficit konsolidirane opće države od 2,75 milijardi kunića ili 0,8 posto BDP-a te pad javnog duga na 78 posto BDP-a u 2017. godini, heeej... Zeko iz šešira. A radoznala djeca razrogačila oči: gle, zaista zeko, pravi zeko! Bijeli, kao što je prije 50 godina bio prvi snijeg na Cmroku. Znaju da nema zeke u praznom šeširu, ali čudotvoran državni blagajnik Zdravko Marić, jer su čudotvorne i "strukturne reforme" premijera Andreja Plenkovića, eto, ima takve moći. Godine 2016., samo 365 dana prije suficitarne, pak, tvrdi Državni zavod za statistiku, konsolidirana je opća država imala 3,2 milijarde kuna deficita, ili 0,9 posto BDP-a.

Pučkoškolska će logika u nižim razredima odbiti 2,75 od 3,2 iliti podmititi manjak viškom, i opet dobiti manjak - 0,45 milijardi kuna. I? - karakteristično bi pitao premijer Plenković. Kao nedavno kad su ga novinari pitali za zapošljavanje troje obiteljskih uzdanica - koji "moraju disati" - na masno plaćenim državnim radnim mjestima. Pa, može mu se skromno, laički oprezno odgovoriti da je dug popapao "državnu zaradu", da se prosječan standard građana nije poboljšao otkad su on i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na vlasti, da socijalna te davanja za zdravstvo, školstvo, znanost i kulturu nisu ni približno na razini dostojnoj suficitarne državne blagajne niti se osjeti da je plodotvorna i jedna državna mjera za zaustavljanje masovnog iseljavanja iz zemlje i suzbijanje tzv. bijele kuge u rodilištima.

No, u kritičnim okolnostima za ovu HDZ-ovu vladu koalicijskih rogova u vreći i samog premijera - s mlinskim kamenom Agrokora na plećima, Ina-MOL-a, arbitražâ, sporova sa susjedima, sukoba s radikalnom desnicom i Katoličkom crkvom zbog civilizacijskih pitanja, itsl. - državni suficit, ćiribu-ćiriba, dođe mu kao mana s neba. Ekonomski sad analitičari ne znaju bi li financijskog ministra Zdravka Marića predložili za Nobela u novom krugu globalnog novačenja kandidata ili jednostavno proglasili premijerovim Davidom Copperfieldom, koji je upravo naočigled još neiseljene Hrvatske prošao kroz Kineski zid svih (ne)mogućih državnih i privatnih dugova - od stoljeća sedmog.

Ako je tako dobro stanje u državnoj blagajni kako vlada komunicira deprimiranim građanima, pa to dobro stanje hvale i MMF, i Svjetska banka i premijerovi prijatelji u Bruxellesu - koji (ne)posredno ubiru vrhnje - zašto vlada istog časa ne snizi PDV s 25 posto na 23 posto, ili još niže? To je predizborno obećanje, pod kodnim imenom vjerodostojno.

Navodno - neki dan je potvrdio i ministar Marić - vlada će sniziti PDV, najvjerojatnije na 24 posto en général, ali jamačno ne prije, nego uoči - parlamentarnih izbora. Zna se kako to već ide s populizmom koji puni glasačke kutije. Tako će i penzići dobiti svoju porciju predizborne državne naklonosti, ma kako 2019. bila šuplja proračunska kesa. Bilo bi maloumno, ravno političkom suicidu zamjeriti se armiji od 1,2 milijuna birača tzv. treće dobi, a šuška u novčaniku uvijek se lijepo čuje. Pa...

Sada, kad je država u suficitu 2,75 milijardi kuna, kad već iksti kvartal uzastopno raste industrijska proizvodnja, a više od 11 milijardi eura je, povijesno, inkasirano u 2017. godini samo od turizma, vlast koja se hvali svojom odgovornošću upravo za najugroženije socijalne kategorije nema razumnog opravdanja da to smjesta ne pokaže. Recimo, da penzići - bez povlaštenih skupina s 10.000 i više kuna mjesečno - dobiju bar 100 kuna veće mirovine (sve dok vladi teku med i mlijeko), ne računajući zakonsku obvezu njihova godišnjeg (dvaput) usklađivanja s rastom BDP-a. Ne smije biti da RH prisiljava 95.069 naših baka i djedova, majki i očeva životariti na mirovini od 232,21 kune mjesečno, 183.073 umirovljenika na manje od 1000 kuna, 314.859 na manje od 1500 kuna, a 541.812 penzića na manje od 2000 kuna...

Te su činjenice tim strašnije, kad se uzmu u obzir tragična posljedice tzv. državotvorne politikeFranje Tuđmana 1990-ih, kojom je provedena kriminalna - do danas nekažnjena - pretvorba tzv. društvenog (ničijeg?) vlasništva u privatne džepove nešto više od planiranih 150-200 obitelji odabranih "domoljuba".

Ovi su - ni sama obitelj Tuđman nije bila pošteđena neugodnih afera - opljačkali ili nesposobnošću upropastili vrijednu imovinu što su je naraštaji stvarali u socijalizmu i prenijeli u novu državu RH. Tih je olovnih godina, dok su zavijale sirene i drhtalo se po skloništima, uništeno na stotine tisuća radnih mjesta, radnici su bešćutno bacani na ulicu, prisilno tjerani u mirovinu ili ih se transferiralo na ratišta u RH i BiH, a 1995. više se nisu imali kamo vratiti. Nisu se imali kamo vratiti na posao. Hrvatska, do rata treća u rangu srednjerazvijenih zemalja Europe, sličila je gospodarskoj Hirošimi, što je manje-više i danas. Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Vukovar, Bjelovar, Čakovec, Varaždin, Karlovac, Duga Resa, Sisak... i milijun manjih više nisu industrijski gradovi.

Tisuće razvojačenih branitelja i policajaca umirovljeno je u cvijetu mladosti i bez dana radnog staža. Burza rada se udvostručila, a mirovinski fond - umilijunčio. Civilni su penzići, osim dvostruko bolje plaćenih braniteljskih i desetak tisuća povlaštenih, spali na prosjački štap. Mirovinski sustav dodatno je opterećen s blizu 7000 korisnika iz BiH koji su ratovali za nedosanjan velikohrvatski san, tzv. HZ/HR Herceg-Bosnu. Njih to danas plaćaju hrvatski porezni obveznici, kao što su u Šušak-Tuđmanovo doba plaćali navodno 30 milijuna tadašnjih DEM dnevno, plus danak u krvi, za ostvarenje tog sna. Uspjelo je samo etnički očistiti Srbe i Bošnjake iz zapadne Hercegovine i zapadnog Mostara i broj Hercegovaca smanjiti za trećinu.

I to su valjani razlozi u okolnostima državnog suficita za povećati sramotno niske mirovine civilnim penzićima. Ako i nema iskrenog grizodušja zbog nečasne prošlosti kada je ratna država RH prorajtala mirovinski fond, nakrcan u "komunističkom mraku" kao brod tako da se i bez kune uplate doprinosa moglo još dvije godine isplaćivati mirovine zatečene 1990. godine. Fond je izgubio nevinost premještanjem u državni proračun, kao i zdravstvena i još neke samostalne blagajne, i danas je u komi. Svake je godine kraći za najmanje 17 milijardi kuna, zdravstveni je s devet milijardi dužniji od Grčke... Jedan penzić naprama 1,2 zaposlena nemogući je odnos za koji pravnik Andrej Plenković nema rješenje, a još manje radno-mirovinski ministar Marko Pavić, po struci meteorolog i oceanograf, kojem je povjerena - mirovinska reforma.

Taj će ili preseliti batiskafom brat-bratu 1,1 milijun penzića na Marijansku brazdu - ta, naživjeli su se na ovom ćudljivom svijetu - ili ih prepustiti nekoj strašnoj meteorološkoj pojavi, pa više nikom u sljedećih barem stotinu godina neće pasti na um jamrati da su penzići - državni problem. Jer im nema tko zaraditi mirovinu.

Jednih je premalo, drugi se iselili, pa... Dok se bavi babekima i dedekima na aparatima za preživljavanje u niši tzv. treće dobi ili zlatnih godina, a RH srca kamenoga u proklamiranom već projektu "s radnog mjesta na groblje" (u mirovinu sa 67 godina, i žene i muškarci?), ministar bi Pavić mogao rečeno oceansko-meteorološko rješenje za umirovljenike primijeniti i na 76.400 radnika koji s obiteljima preživljavaju na minimalcu za puno radno vrijeme. Taj je ove godine 131 neto kunu viši nego lani: 3439,80 kuna bruto, 2751,84 kunu neto. Vlada to fiksira Uredbom o visini minimalne plaće; ako je pak kolektivnim ugovorom sindikata i poslodavaca određena niža minimalna plaća, minimalac ipak ne smije biti niži od 95 posto svote iz vladine uredbe. Malo, jadno i nedostojno socijalne zemlje.

E sad, kad je konsolidirana opća država u suficitu od 2,75 milijardi kunića ili 0,8 posto BDP-a, dakle ima se, bi li bilo pravedno da tu blagodat osjeti i 76.400 potplaćenih radnika plus - budimo skromni - još po dvoje članova njihovih obitelji? To bi već bilo 229.200 građana ove nesretne, međusobno i s političarima posvađane zemlje. Broj nije mali. Ako se već ima, a valjda se uistinu ima kad se za tri milijarde kuna kupuje izraelsku  borbeno-leteću starudiju, bildaju braniteljske (plus HVO u BiH) mirovine i invalidnine, ne želi preispitati milijardu kuna tzv. Crkvi u Hrvata..., makar bi se lijepo vidjelo kako konsolidirana opća država s 2,75 milijardi kuna ili 0,8 posto BDP-a misli najprije na svoje najpotrebitije. Nažalost, neće biti tako.

Ostat će već okorjeli dojam iz anketa i socioloških istraživanja posljednjih godina: RH je neprijateljska država vlastitim građanima i zato se ne rađaju djeca, a mlade obitelji se iseljavaju zabrinjavajuće masovno. Ostat će loš dojam o predsjednici globtroterici, koja putuje uzduž i poprijeko svijeta, a ekonomska ili politička korist ni za minus dva. Vidljivo je i nevjerojatno rasipništvo Banskih dvora i Hrvatskog sabora na automobile, pametne telefone, tablete, zastupničke plaće i povlastice, uhljebljivanje "svojih", na plaćanje "partnerskih" uvjetovanja, itd. Gdje bi Hrvatska danas bila da se plaća ono što je uistinu razvojno, korisno i za opće dobro, a ne plaća nepotrebno i luksuzno!? Tuđman je 1990-ih obećavao vile i kule kad hrvatska puška bude na hrvatskom ramenu, a hrvatska lisnica u hrvatskom džepu; inaugurativnu Švicarsku i Norvešku Kolinde Grabar-Kitarović bolje je i ne spominjati..

Nenad Bakić, predsjedničin savjetnik, poduzetnik, ulagač i još svašta nešto, upravo je na portalu Novac.hr, "najjačoj ekonomskoj web stranici u Hrvatskoj", objavio analizu čiji vrlo indikativni zaključci bacaju sasvim novo svjetlo i na državni ćiribu-ćiriba suficit koji je odjeknuo u javnosti baš kad su premijera sustigle rečene gadne nevolje. Bakić tvrdi da su "ljudi najbolja hrvatska izvozna roba", jer su "doznake radnika i plaće hrvatskih radnika zarađene u inozemstvu postale dvostruko veće od direktnih stranih ulaganja". Dvije milijarde eura doznaka (podaci Svjetske banke) naprama milijarde eura stranih ulaganja (podaci HNB-a), "uz trend koji će se bez sumnje nastaviti". On tvrdi da je RH prema zadnjem Indeksu ekonomskih sloboda, "uz Grčku, na samom dnu EU, zajedno s BiH, Srbijom, Burkinom Faso, Hondurasom i Obalom Bjelokosti". Te su nepobitne činjenice iznimno važne za stanje zdravlja zemlje i budućnost.

"Antireformske snage, uhljebničke i druge, u sprezi s političkim elitama, su uspjele nametnuti potpuno lažni narativ o 'neoliberalnom' u Hrvatskoj, iako je, kao što vidimo, istina je potpuno suprotna", piše Nenad Bakić. "Na samo dno EU smo pali upravo zbog te uspješne prevare koja se bila pretvorila skoro pa u nacionalnu religiju i koja je otklonila nužne reforme. (...) Jedan od ključnih elemenata našeg gospodarskog i društvenog neuspjeha je odsustvo stranih investicija, a sami smo kapitalno devastirani, rentijerski orijentirani. A strane investicije su jako važne za povećanje produktivnosti pa time i stvaranje radnih mjesta i povećanje plaća. No, često previđamo i indirektnu važnost: transfer znanja, pogotovo u upravljačkim komponentama. (...) U jednoj alternativnoj povijesti, mogli smo barem polovično provesti nužne reforme, potaknuti investicijski ciklus, značajno smanjiti iseljavanje i svi u Hrvatskoj imati plaće u prosjeku barem 20% veće. Umjesto izvoza ljudi, mogli smo imati uvoz kapitala, i aktiviranje domaćeg."

Glavni urednik poslovnog tjednika LiderMiodrag Šajatović nije propustio dati packu državnom blagajniku Zdravku Mariću zbog samohvalne rečenice: "Prvi put smo potrošili manje nego smo zaradili u jednoj godini i time smo smanjili javni dug za oko tri postotna boda nego godinu ranije". Šajatović drži da bi ministar "morao objasniti kako to država zarađuje". Jer, tvrdi, "državni i lokalni proračuni zarađuju na tržištu samo postotak-dva. Ako i toliko. Sve ostalo je ubiranje poreza. Ubiranje poreza ne bi se smjelo nazivati zaradom. Inače vrlo odmjereni financministar morao bi ubuduće koristiti drugačiju formulaciju. Primjerice: 'Prvi puta smo potrošili manje nego što smo uzeli poreznim obveznicima'. Može i mali neutralnije: 'Prvi put je država potrošila manje nego su porezni obveznici uplatili u proračun'. Zaraditi je ipak malo teže nego razrezati i uz prijetnju kazni naplatiti od tvrtki i građana".

Provokativan saborski zastupnik Živog zida Branimir Bunjac u emisiji Novi dan televizije N1 Hrvatska uopće nije imao razumijevanja za ministra i vladu: "Suficit države, to je najobičnija laž, širenje dezinformacija. Znamo da je javni dug ekspandirao. U Saboru smo čuli guvernera Vujčića koji kaže da je hrvatsko gospodarstvo dužno 700 milijardi kuna. Nema rasta, država vodi dvostruko knjigovodstvo, gdje proračun stavlja na jednu, a dugove na drugu stranu. Kad bi se to spojilo, vidjeli bismo da smo u deficitu za jedan cijeli proračun".

Kako nam je lijepo, a mi to ne znamo. Sreća je do neba što su odgovornost za sve nas neosjetno blagujuće života u zemlji napokon svojih na svome preuzeli vrijedni muževi - i poneka dama, ukras grubom patrijarhatu - koji znaju u pravi čas izvući bijelog zeku iz crnog cilindra. Ćiribu-ćiriba, suficit! Heeej... Zeko iz šešira. Radoznala djeca razrogačila oči: gle, zaista zeko, pravi zeko! Bijeli, kao što je prije 50 godina bio prvi snijeg na Cmroku. David Copperfield upravo je prošao kroz Kineski zid.