Ćirilica se (ne) vraća kući

Civilizacijska je glupost, koja vrijeđa inteligenciju svakog s dva zrna soli u glavi, a pokvarenjačka zloba "nacionalno osviještenih" trenutno na vlasti i moći - pa još i lokalne, sic transit! - pothranjivati hrvatsku osvetu "mrskom srpskom agresoru na RH, koji nije sankcioniran za ratni zločin" najprije čekićanjem, pa anatemom/izgonom iz VukovR i hrvatskog pisma ćirilice. I ne samo iz Vukovara.

Nedjeljna hitna presica gradonačelnika Ivana Penave u povodu odluke Ustavnog suda RH o ustavnom pravu srpske narodne manjine na javnu uporabu svog jezika i pisma. Dva neotuđiva i nepromjenjiva prava manjinskih zjednica, pa dakle i srpske u Vukovru zajamčena su Ustavom RH - pravo na javnu uporabu svog jezika i pisma te pravo na osobne dokumente na svom pismu - što je bio i ključni uvjet međunarodne zajednice 1992. godine za državno priznanje RH.

To je pak državno jamstvo oktroirano kasnije Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i Ustavnim zakonom o uporabi jezika i pisma; za nadzor provedbe nadležan Ustavni sud RH, a pravorijek je obvezujući.

U uglavnom nekažnjenom slučaju sramotnog "braniteljskog" i uglavnom nekažnjenog čekićanja ploča u Vukovaru s nazivima državnih ustanova na hrvatskom i srpskom jeziku, odnosno na latinici i ćirilici - u isključivoj funkciji subverzivnog iz HDZ-ove oporbe rušenja SDP-ove koalicijske vlasti u RH i nasilne smjene SDP-ovog gradonačelnika Vukovara Željka Sabe, pa 18. studenoga 2013. fizički "braniteljski" napad na državni vrh i diplomatski zbor u službenoj koloni prema Memorijalnom groblju, etc. - politika je mržnje, protusrpske nesnošljivosti i osvetoljublja ostavila trag koji je sada, jamačno bezuspješno, pokušao ukloniti i Ustavni sud RH.

Da Grad heroj, makar teške ratne i rane okupacije još teže zacjeljuju, napokon izađe iz krvave noćne more 1990-ih. Hrvati se i Srbi, koji to ne žele ili iz nekih razloga ne mogu, ne moraju voljeti, grliti i ljubiti, opet jedni drugima kao do 1990. godine ići na obiteljska okupljanja, rođendane, svadbe, krstitke, pogrebe, slaviti zajedničke uspjehe..., ali moraju živjeti pod istim nebom, u istom gradu i dijeliti istu sudbinu.

To se ne može u mržnji, jer nitko koji mrzi ni sâm nije slobodan niti može jamčiti slobodan život svom potomstvu. To se ne može u uvjetima, gdje postoje hrvatski i srpski kafići, hrvatski i srpski dječji vrtići i škole, gdje se navija za hrvatske i srpske klubove i gdje jedna Norveška traži od RH povrat 1,3 milijarde eura, uzalud potrošenih za ganc-novu školu za đake oba naroda, koja već neko vrijeme zjapi prazna, zarasla u korov i drač.

To se ne može u okolnostima, gdje je važniji - pače od općenacionalnog značenja! - četrdesetak milijuna kuna vrijedan staklenjak na Vodotornju ili alkarska utrka od 200 i kusur učenika Osnovne škole Nikole Andrića s tzv. hrvatskim i srpskim programima, koja se raspada od derutnosti i na kojoj je doslovno gelerima i streljivom izrezbarena vukovarska tragedija. U tim se školama, je li, odgaja vukovarska budućnost; iz staklenjaka na kojem se nedavno - za potrebe izravnog tv-prijenosa - rasplakala HDZ-ova "žena iz naroda", putujući voajeri mogu tek gledati uzorno obrađene srpske njive na lijevoj obali Dunava.

Vukovar pod HDZ-ovom vlašću i Ivanom Penavom gradonačelnikom gubi žitelje u masovnom iseljeništvu, jer ne samo nije u stanju - ne želi, a može - omogućiti normalan suživot Vukovarcima (stanovništvo se s više od 40.000 prije rata svelo na 20.000 i kusur danas; i opada) nego ni učinkovito resetirati gospodarstvo.

Novih investicija nema, rukovodna radna mjesta stranački fazonirana, nekad moćna industrija i poljoprivreda su eutanazirani, a ratna se tragedija i dva desetljeća po mirnoj reintegraciji koristi kao smokvin list stradalništva za pokriti politikantsko uhljebništvo i nesposobnost. Mržnja je konstanta u hrvatsko-srpskim odnosima, pa jedino svjetlo na kraju tunela čine neke marginalne skupine mladih Hrvata i Srba koje ustraju na zbližavanju i okreću se budućnosti.

Penava se na presici nije izjasnio o tomu da će njegova uprava postupiti "po naređenju sa sudbenog vrha", već ju je iskoristio za prosipanje velike količine "domoljubne" patetike o vukovarskoj 1991. kao "argumentu" za to da većinska hrvatska i manjinska srpska ljudska, ustavna, Božja, etc. prava nisu jednakovrijedna. Hrvati naprijed, Srbi stoj dok Hrvati ne prođu, a onda tek možemo razgovarati o "proširenju srpskih prava u hrvatskoj državi". Sic transit.

Niti je to ustavna, niti Božja, niti ljudska pravda, a još manje zdrava civilizacijska podloga za valjan suživot Hrvata i Srba na zajedničkom ozemlju. Ni danas niti sutra. Ne s Penavom, Tomislavom Josićem, Igorom Gavrićem i njihovima, koji na raznim nišama gradske vlasti drže "domoljubne" uzde u rukama.

"U Gradu Vukovaru smo mukotrpnim radom svih građana i političkih aktera na vukovarskoj sceni postigli određen stupanj snošljivosti, komunikacije i suživota", kazao je Penava na presici na koju nije pozvao ni jednog srpskog predstavnika vlasti, političke stranke ili udruge i na kojoj nije dopustio novinarska pitanja; pročitao je napisani tekst, pustio dvojicu suradnika da ga hvale kao srboljuba, koji "razvija plodan suživot" i ima gradonačelničke uspjehe.

Penava je već predvečer u izjavi središnjem Dnevniku Nove TV znatno otvorenije dao znati kako unatoč odluci Ustavnog suda RH i poništenju nekih članaka gradskog Statuta ne kani vratiti ćirilicu u Vukovar i da je o tomu dvaput razgovarao s premijerom Andrejem Plenkovićem budući da je vlada dužna osigurati provedbu ustavnosudske odluke.

Nakon što se tri godine vlada i Hrvatski sabor prave grbavi na obvezujuću odluku Ustavnog suda od prije pet godina te nakon što se - na globalnu sramotu - gotovo već 20 godina (od 2000.) ne provode u tom smislu ni ustavni zakoni o pravima nacionalnih manjina, odnosno o uporabi jezika i pisma. I nikomu ništa?

Iza Penave je cijeli interesni ešalon preambicioznih politikanata, koji zlorabi tešku prošlost i Hrvata i Srba ne bi li se još više otežala budućnosti međunacionalnih odnosa, gdje će Vukovar biti lakmus.

Ratne rane u psihi stradalnika, osobni gubitci i duboki intimni osjećaji su jedno, a manjinska ljudska prava nešto sasvim drugo. Ne mogu se jedna ljudska prava, prava manjinskog etnikuma uvjetovati ljudskim pravima većinskog naroda, ratnim stradalništvom, ovim ili onim satisfakcijama, etc. To je politikantska manipulacija nečasnih namjera.

Ratni zločin/ci ima/ju ime i prezime, nema kolektivne krivnje, a specijalizirane državne institucije za istragu i sankcioniranje tog zla imaju obaviti taj osjetljiv posao. Ne Ivan Penava, ne veteranske udruge, ne stranački vođe, etc. Njihova je građanska obveza, ako imaju dokaze, prijaviti zločine/ce, ali nemaju pravo zlorabiti trenutne pozicije političke moći i utjecaja za objedu cijelih etničkih skupina i zakidanje ustavnih prava ljudima na vlastiti identitet. Nema ljudskih prava na rate ili na čekanje, pa valja stati u red i čekati svoj dio, koji i ne mora biti cjelovit. Jer to netko hoće.

"Nakon izjava vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave jasno je da on ne priznaje kolektivna prava, nego kolektivizira krivnju svih Srba u Vukovaru i mi to nikako ne možemo prihvatiti", komentirala je saborska zastupnica SDSS-a Vukovarka Dragana Jeckov. Penava tvrdi da mu je Plenković kazao da u Vukovari ne treba dizati tenzije, nego raditi na stabilnosti međunacionalnih odnosa, razgovarati o spornim pitanjima i razvijati snošljivost, a predsjednik Ustavnog suda RH Miroslav Šeparović pak da u slučaju nepoštivanja sudske odluke ipak "nećemo u Vukovar slati policiju".

Dakle, čeka se listopad kada je rok za izvješće Gradskog vijeća o stanju zdravlja hrvatsko-srpskog suživota u gradu - na kraju države, gdje zapravo ništa ne funkcionira "kako Bog zapovijeda". Ćirilica se, je li, (ne) vraća kući? A uopće se ne radi o "proširenju prava srpske narodne manjine" - Ustav RH kaže da nema jednakijih od jednakih žitelja - nego je riječ o poštenoj primjeni zajamčenih ustavnih prava, koja se u Vukovaru nikad nisu poštovala.

Kaže Penava da povratak ćirilice neće povećati investicije i omogućiti bolji život u gradu, a hoće li progon toga i hrvatskog pisma? Zašto one hrvatske trobojnice preko ploča na javnim ustanovama nisu zaustavile iseljavanje, dovele ulagače s pozamašnim kešom, unijele mir i snošljivost među ljude, a Ivanu Penavi priskrbile aureolu najboljega gradonačelnika kojeg je Vukovar ikad imao?

h-alter