U Zovakovoj emisiji vidimo crnokošuljaše koji u Splitu pjevaju odu Juri Francetiću, što doista proizvodi šok: takvo što obično vežemo uz Višegrad, gdje se skupljaju crnokošuljaši koji se od ovih razlikuju utoliko što imaju brade. Život nam je postao kulisa ‘Bitke na Neretvi’, samo nigdje nema partizana, izgubili su u sudačkoj nadoknadi
Književna nagrada je znak da nisi dobar, da ne ideš u srž, da ne raskrinkavaš, mislio je Danilo Kiš, o kojemu smo doznali štošta u odličnoj emisiji Karoline Lisak Vidović. Na ovim prostorima možeš igrati samo za dva tima – crvene ili crne. Kiš je bio protivnik oba tabora: taj ‘liberalni pesimist’ nije nalazio opravdanja za zločine počinjene u ime višeg cilja, ma kakav on bio. Smatrao je Kolimu i Auschwitz jednakim zlodjelom. Bio je, reći će jednom zgodom Mark Thompson, ‘kozmopolit u svakom pogledu, od tema do stila, radikalno odvojen od tradicija baze u kojoj je živio’. To je bilo ‘nepodnošljivo za konzervativnu kremu Beograda’ pa ga je ‘oportunistički savez nacionalista i komunista’ žestoko ćušnuo po glavi kako bi naučio lekciju. Kao antikomunist, Kiš bi sjajno odgovarao nacionalistima kad ne bi bio antinacionalist, kao antinacionalist sjeo bi komunistima kad ne bi bio antikomunist, ovako, dobro je legao samo svojim čitateljima. Bio je vrhunski stilist, perfekcionist koji je svaki rukopis brusio do savršenstva. ‘Peščanik’ je sa 3000 stranica sveo na 300. Je li osuđen na zaborav? Mark Thompson, koji je napisao njegovu biografiju za englesko tržište, u razgovoru za emisiju kaže da nije. Kiša trenutno prevode na japanski i nekoliko drugih dalekoistočnih jezika. Kod nas ga baš i nema. Usput, ‘Grobnica za Borisa Davidoviča’ je samo u BIGZ-ovom džepnom izdanju prodana u više od 150.000 primjeraka. Danas toliko nemaju svi postjugoslavenski pisci zajedno, ali mali nacionalni književnici sanjali su male države jer su se sami sebi u njima činili većima, pa su ih i dobili, a sad se iz njih seli sve pismeno, polupismeno i tričetvrt pismeno, pa će naklade biti i manje.
Dan nakon spektakularne Plenkovićeve objave kako će svima dati šest posto povišice, Tihomir Ladišić u razgovoru s Ljubom Jurčićem i reporterom Hrvojem Krešićem s Markova trga ispituje zanimljivu tezu: Je li sve to – sukob Plenkija i Vrdoljaka, uz asistenciju Bandića – bio igrokaz, dogovor, farsa za naivce? Dokaza da je bila riječ o dogovoru nije bilo, ali nije bilo ni argumenata protiv. Pravnici to zovu zatvorenim krugom indicija. Andrej Plenković povukao je klijentelistički potez par excellence: jednim jedinim potezom pera (pot)kupio je 250.000 državnih činovnika, a odnose u koaliciji doveo u ravan bajke, Snjeguljice i sedam patuljaka. Vuka bi u našoj političkoj bajci trebao igrati Davor Bernardić, što samo po sebi zvuči dovoljno komično pa nećemo dalje.
Domagoj Zovak opet razvaljuje. U njegovoj emisiji vidimo Split po kojemu marširaju crnokošuljaši koji pjevaju odu Juri Francetiću: ‘Oj ustaše, braćo mila, duboka je rijeka Drina, Drinu ćemo pregaziti, a Srbiju zapaliti. Kad je Drinu pregazio, u nogu je ranjen bio, on ne viče jao meni, već on viče ‘Za dom spremni!”… Emitiranje ove legije pjevača doista proizvodi šok: takve slike vidimo obično u Višegradu, gdje se godišnje skupljaju crnokošuljaši koji se od ovih razlikuju utoliko što imaju brade. Život nam je postao kulisa Bulajićeve ‘Bitke na Neretvi’, samo nigdje nema partizana, izgubili su u sudačkoj nadoknadi. Zovak je još proanalizirao Andriju Mikulića i njegovu ulogu u Kolindinom stožeru (jadna Kolinda, opet hadezeovci rade o glavi svom kandidatu), Dubravku Šuicu koju je usporedio sa Schwarzeneggerom zbog očajnog engleskog (strašna tajna našeg školstva iscurila je u javnost pred cijelom Unijom), i druge junake Andrejeve ulice…
Smirena, smjerna, objektivna, čestita i trezvena serija približila nas je, samo stoljeće kasnije, istini o velikom Oktobru. Ono što se desetljećima nazivalo velikom revolucijom bio je mali, za stanovnike Petrograda gotovo neprimjetni državni udar. U jednoj od scena tog džepnog prevrata – u kojemu su dva čovjeka, Lenjin i ovdje u skladu sa staljinskim kanonom zapostavljeni Trocki, promijenila sudbinu cijelog svijeta – mali broj vojnika navalio je na Zimski dvorac koji je branila ženska četa. Poslije je nastalo pijanstvo i terevenka u carskim podrumima, događala su se i silovanja, a veliki Sergej Ejzenštejn desetljeće kasnije snimit će film s čuvenim prizorima u kojima mornari herojski provaljuju ogradu i jurišaju na dvorac, dok od pijanstva i silovanja nema ni spomena. Ta moćna kinematografska legenda istisnula je činjenice – kasnije su svi tiskali samo legendu koja je postala Povijest, a iz nje smo učili svi mi stariji od 50. Nije badava Lenjin rekao da je film najvažnija umjetnost XX. stoljeća. Kad bi bili iskreni, revolucionari bi tiskali knjigu pod naslovom ‘Zašto smo vam lagali’, a u njoj bi, znamo, odgovorili da su to činili zato što su vjerovali u viši cilj, spas čovječanstva. Odmah bismo ih mogli zapitati, licemjeri, a ne čine li tako i farizeji i književnici? Ne čini li inkvizicija isto, zato da spasi duše ljudi? Ne rade li tako i nacionalisti, da spase svoj narod? I svi slični fundamentalisti? Što nas dakle može spasiti? Istina? Ne budite naivni – spasiti nas ne može ništa, a propasti ne možemo, ali je bolje gledati ovakve istinite serije nego legende, ma kako uznosite bile.
Dnevnik donosi vijest o ubojstvu skupine domobrana u Dubrovniku, koje su likvidirali partizani. Kad čovjek gleda HRT-ov Dnevnik i TV kalendar, može zaključiti sljedeće: partizani su u ratu ubijali nevine građane, dječicu i domobrane. Ustaša na ovom terenu nije bilo, a ako ih je i bilo, spašavali su nevinu dječicu. Da je netko ubijao partizane – Talijani, Nijemci, ustaše, četnici – isključeno je, toga nije bilo. Ni u Splitu, Šibeniku i na otocima oni se nisu borili protiv fašista. Uopće, bili su to neki samoživi, obijesni zločinci, spremni na svaku opačinu. Od koga je onda Stepinac spašavao Židove? Ako čovjek gleda Dnevnik i TV kalendar, odgovor se zna – od partizana. Legenda opet postaje povijest, ali dok je Ejzenštejn to radio u filmu, naši đeniji izmaštanu verziju događaja daju u Dnevniku, a sutra će se čuditi zašto im djeca crtaju slovo ‘U’ i kukaste križeve.
portalnovosti
Što je klasik, HRT, 15. listopada, 21:36
Književna nagrada je znak da nisi dobar, da ne ideš u srž, da ne raskrinkavaš, mislio je Danilo Kiš, o kojemu smo doznali štošta u odličnoj emisiji Karoline Lisak Vidović. Na ovim prostorima možeš igrati samo za dva tima – crvene ili crne. Kiš je bio protivnik oba tabora: taj ‘liberalni pesimist’ nije nalazio opravdanja za zločine počinjene u ime višeg cilja, ma kakav on bio. Smatrao je Kolimu i Auschwitz jednakim zlodjelom. Bio je, reći će jednom zgodom Mark Thompson, ‘kozmopolit u svakom pogledu, od tema do stila, radikalno odvojen od tradicija baze u kojoj je živio’. To je bilo ‘nepodnošljivo za konzervativnu kremu Beograda’ pa ga je ‘oportunistički savez nacionalista i komunista’ žestoko ćušnuo po glavi kako bi naučio lekciju. Kao antikomunist, Kiš bi sjajno odgovarao nacionalistima kad ne bi bio antinacionalist, kao antinacionalist sjeo bi komunistima kad ne bi bio antikomunist, ovako, dobro je legao samo svojim čitateljima. Bio je vrhunski stilist, perfekcionist koji je svaki rukopis brusio do savršenstva. ‘Peščanik’ je sa 3000 stranica sveo na 300. Je li osuđen na zaborav? Mark Thompson, koji je napisao njegovu biografiju za englesko tržište, u razgovoru za emisiju kaže da nije. Kiša trenutno prevode na japanski i nekoliko drugih dalekoistočnih jezika. Kod nas ga baš i nema. Usput, ‘Grobnica za Borisa Davidoviča’ je samo u BIGZ-ovom džepnom izdanju prodana u više od 150.000 primjeraka. Danas toliko nemaju svi postjugoslavenski pisci zajedno, ali mali nacionalni književnici sanjali su male države jer su se sami sebi u njima činili većima, pa su ih i dobili, a sad se iz njih seli sve pismeno, polupismeno i tričetvrt pismeno, pa će naklade biti i manje.
Novi dan, N1, 17. listopada, 08:30
Dan nakon spektakularne Plenkovićeve objave kako će svima dati šest posto povišice, Tihomir Ladišić u razgovoru s Ljubom Jurčićem i reporterom Hrvojem Krešićem s Markova trga ispituje zanimljivu tezu: Je li sve to – sukob Plenkija i Vrdoljaka, uz asistenciju Bandića – bio igrokaz, dogovor, farsa za naivce? Dokaza da je bila riječ o dogovoru nije bilo, ali nije bilo ni argumenata protiv. Pravnici to zovu zatvorenim krugom indicija. Andrej Plenković povukao je klijentelistički potez par excellence: jednim jedinim potezom pera (pot)kupio je 250.000 državnih činovnika, a odnose u koaliciji doveo u ravan bajke, Snjeguljice i sedam patuljaka. Vuka bi u našoj političkoj bajci trebao igrati Davor Bernardić, što samo po sebi zvuči dovoljno komično pa nećemo dalje.
Prime Time, N1, 17. listopada, 21:00
Domagoj Zovak opet razvaljuje. U njegovoj emisiji vidimo Split po kojemu marširaju crnokošuljaši koji pjevaju odu Juri Francetiću: ‘Oj ustaše, braćo mila, duboka je rijeka Drina, Drinu ćemo pregaziti, a Srbiju zapaliti. Kad je Drinu pregazio, u nogu je ranjen bio, on ne viče jao meni, već on viče ‘Za dom spremni!”… Emitiranje ove legije pjevača doista proizvodi šok: takve slike vidimo obično u Višegradu, gdje se godišnje skupljaju crnokošuljaši koji se od ovih razlikuju utoliko što imaju brade. Život nam je postao kulisa Bulajićeve ‘Bitke na Neretvi’, samo nigdje nema partizana, izgubili su u sudačkoj nadoknadi. Zovak je još proanalizirao Andriju Mikulića i njegovu ulogu u Kolindinom stožeru (jadna Kolinda, opet hadezeovci rade o glavi svom kandidatu), Dubravku Šuicu koju je usporedio sa Schwarzeneggerom zbog očajnog engleskog (strašna tajna našeg školstva iscurila je u javnost pred cijelom Unijom), i druge junake Andrejeve ulice…
Oktobarska revolucija 1917., HRT, 17. listopada, 23:24
Smirena, smjerna, objektivna, čestita i trezvena serija približila nas je, samo stoljeće kasnije, istini o velikom Oktobru. Ono što se desetljećima nazivalo velikom revolucijom bio je mali, za stanovnike Petrograda gotovo neprimjetni državni udar. U jednoj od scena tog džepnog prevrata – u kojemu su dva čovjeka, Lenjin i ovdje u skladu sa staljinskim kanonom zapostavljeni Trocki, promijenila sudbinu cijelog svijeta – mali broj vojnika navalio je na Zimski dvorac koji je branila ženska četa. Poslije je nastalo pijanstvo i terevenka u carskim podrumima, događala su se i silovanja, a veliki Sergej Ejzenštejn desetljeće kasnije snimit će film s čuvenim prizorima u kojima mornari herojski provaljuju ogradu i jurišaju na dvorac, dok od pijanstva i silovanja nema ni spomena. Ta moćna kinematografska legenda istisnula je činjenice – kasnije su svi tiskali samo legendu koja je postala Povijest, a iz nje smo učili svi mi stariji od 50. Nije badava Lenjin rekao da je film najvažnija umjetnost XX. stoljeća. Kad bi bili iskreni, revolucionari bi tiskali knjigu pod naslovom ‘Zašto smo vam lagali’, a u njoj bi, znamo, odgovorili da su to činili zato što su vjerovali u viši cilj, spas čovječanstva. Odmah bismo ih mogli zapitati, licemjeri, a ne čine li tako i farizeji i književnici? Ne čini li inkvizicija isto, zato da spasi duše ljudi? Ne rade li tako i nacionalisti, da spase svoj narod? I svi slični fundamentalisti? Što nas dakle može spasiti? Istina? Ne budite naivni – spasiti nas ne može ništa, a propasti ne možemo, ali je bolje gledati ovakve istinite serije nego legende, ma kako uznosite bile.
Dnevnik 1, HRT, 20. listopada, 12:00
Dnevnik donosi vijest o ubojstvu skupine domobrana u Dubrovniku, koje su likvidirali partizani. Kad čovjek gleda HRT-ov Dnevnik i TV kalendar, može zaključiti sljedeće: partizani su u ratu ubijali nevine građane, dječicu i domobrane. Ustaša na ovom terenu nije bilo, a ako ih je i bilo, spašavali su nevinu dječicu. Da je netko ubijao partizane – Talijani, Nijemci, ustaše, četnici – isključeno je, toga nije bilo. Ni u Splitu, Šibeniku i na otocima oni se nisu borili protiv fašista. Uopće, bili su to neki samoživi, obijesni zločinci, spremni na svaku opačinu. Od koga je onda Stepinac spašavao Židove? Ako čovjek gleda Dnevnik i TV kalendar, odgovor se zna – od partizana. Legenda opet postaje povijest, ali dok je Ejzenštejn to radio u filmu, naši đeniji izmaštanu verziju događaja daju u Dnevniku, a sutra će se čuditi zašto im djeca crtaju slovo ‘U’ i kukaste križeve.
portalnovosti
