Tijelo pamti. Kada smo puni snage trčali po snijegu Velebita, naiskap popili pola litre kiselog vina, bančili i ne spavali, radili noću. Sve to ostavilo je traga.
Naporni treninzi i natjecanja skijašima ostave posljedice. Ligamenti pucaju, zglobovi su slabi. Vaterpolisti i plivači imaju proširenu desnu klijetku. Boksači imaju migrene, tresu im se ruke. Psihijatri postanu slični pacijentima, suci prestanu vjerovati u pravdu i bračnu vjernost.
Tisuće malih iskustava i velikih napora upisuje se u naše ličnost i tijelo i dolazi vremenom na naplatu. Svaka od tih stvari, pojedinačno i sama po sebi. Nije bila osobito dramatična, ali vremenom i godinama – posljedice.
Pušenje ubija, ali neprimjetno i polako. Alkohol šteti i ono što je bio bezazleni gutljaj gorkog likera postane potreba našeg tijela. Priče o tome da je djed pušio i doživio stotu, da alkohol širi žile i da par čaša propisuje svaki doktor, i da je rad, pa i pretjerani rad, prirodna potreba prostodušna su objašnjenja onih koji pretjeruju. Tijelo pamti i vraća. Nakon nekih godina ustajanje je teško, mokrenje često, a bole leđa i kosti. Kasno je onda početi s prirodnim lijekovima i izbjegavanjem masnog.
Pročitao sam ovih dana tekst u kojem se čovjek ogorčen nepravdama žali na komunističke suce i socijalistički mentalitet sudova. Zamišlja zavjeru koja je spriječila lustraciju, progon onih koji su provodili socijalističke zakone. Oni su ostali isti, samo su naizgled prihvatili ”novu hrvatsku stvarnost”. I pod tekstom još nekoliko sličnih komentara. Treba čistka u sudstvu. O, dragi moji, kako brzo se zaboravilo što je bilo.
Istina je potpuno suprotna. Čistke u sudstvu, pod parolom čišćenja komunističkih kadrova, trajale su punih pet godina, a traju i danas.
Počele su zastrašivanjem, prisilnim fizičkim tjeranjem i uvredama. Prema nikad dovršenom istraživanju Hrvatskog pravnog centra iz druge polovice devedesetih samo u 1990. i 1991. godini oko 200 sudaca (jedna šestina do jedne petine svih sudaca) napustilo je pravosuđe. Iz pravosudnih tijela otišlo je više od 2000 osoba.
Optužba za komunističku prošlost se kod manjine mogla izbjeći snishodljivom lojalnošću. Ne znam kako to statistički izraziti i mjeriti, no biti Srbin, tumačilo se kao nepopravljiv moralni grijeh. Neki koji su bili i jedno i drugo, Srbi i komunisti, anticipirali su svoju sudbinu i odlazili u mirovinu ili odvjetništvo. Iskusni snalažljivošću i znanjem bili su superiorni novim i neiskusnim. Perjanice hrvatskog odvjetništva postali su ti ljudi.
U jednom istraživanju 1999. godine utvrdio sam. “U općinskim sudovima 61,5% sudaca ima manje od šest godina radnog iskustva u sudu. Među sucima imenovanim krajem studenoga 1998. godine gotovo 40% su mladi i bez neposrednog sudačkog iskustva. U općinskom sudu u Splitu 35,7% sudaca ima manje od dvije, 48,2% manje od četiri godine radnog iskustva, a 83,9% manje od 6 godina iskustva. U Zagrebu 62,6% i u Rijeci 75% imenovanih sudaca ima manje od šest godina iskustva“ .
Nastojalo se tihim pritiscima, odgađanjem postavljenja, odgađanjem donošenja i primjene zakona o sudovima držati suce u neizvjesnosti. U dvadeset godina nakon čistke novi ljudi su stekli iskustvo, stručno napredovali.
Nažalost, učili su na vlastitoj koži, uz potpuno zaboravljene stručne sastanke, bez mentora i uzora (role model). Većina je uspjela u tom osobnom razvoju, no institucija se od udara nije uspjela oporaviti. Prognanima je, nerijetko, pomogla neželjena nova karijera, zarađuju puno bolje, brane najveće kriminalce i ratne zločince, no to ne pomaže institucijama ni reputaciji profesije.
Kada nema uzora, kada je svrha posao i plaća, a ne pravda i poziv, tada se suđenje pretvara u birokratsku muku. U prvi plan dolaze trikovi poboljšanja statistike, delegiranje odgovornosti na vještačenja i kolone svjedoka, otezanje s obrazloženjima, bitke da se smanji broj predmeta na višim sudovima.
Kad se i pojave uzori (Šarić, Kolakušić), sve se čini da ih se proglasi čudacima. Integritet se ne uči čitanjem propisa već stvarnim ponašanjem. A uzori trebaju. Barem većini ispravnih i pametnih. Njihova šutnja i čekanje su privid, oni zapravo čekaju da ih se prepozna, povede i usmjeri.
Stvarnost je svakodnevno gutanje ponosa i integriteta, saginjanje i šutnja, što ne ostaje bez traga. To nije stvar psihologije i školovanja, već institucijskog deficita. Svakodnevno gutanje sitnih poraza, prikrivanje stava, sitno trpljenje i, stvarna ili zamišljena, poniženja, život činovnika ustrašenog svojim vlastitim mislima.
Prosječnost i oprez postaju vrline. Svaki dan takav vidi kako loši napreduju, kako ih svi vole i potiču, vidi da pokvarenima dobro ide, da neradnici beru zasluge, kako šapat savjesti postaje sve tiši – sve to ostavilo je traga na ličnosti, već je upisano u sjećanja institucije.
Ono što se tiče osobe potisnuti je osjećaj nevrijednosti, spoznaja da si prešao preko vlastitih načela, da si izdao svoj credo, da treba zaboraviti što si govorio.
To vrijedi prema drugima, pa se smišlja stotine razloga i opravdanja. Njih se može prevariti, ali sebe ne. Znaš ti dobro da si izdao, da si zaludu pričao i da si se predao bez borbe i slave.
Ključ za zatvaranje savjesti je tvrdnja da se nije moglo drukčije, da bi svatko tako učinio, da se biralo manje zlo, da je nepotrebno zbog sitnica i praktički beznačajnih stvari braniti principe i zaklinjanja, ugroziti svoj interes i položaj.
Još mi odzvanja izjava: ”Pa nećemo valjda zbog Istambulske konvencije razbiti koaliciju“.
Meni se to malo gadi, da i ne pomislim što čovjek može misliti o sebi nakon tih riječi. Ma nama trebaju uzori, ne sitničavi kalkulanti svojih interesa.
Ponos nestaje kad šutiš i odričeš se vlastitih načela, ponos nestaje i kad šutiš iz straha, kad znaš da sklapaš oči pred istinama jer se bojiš gledati. I onda još reći da se radi o ”socijalističkom mentalitetu” i zazivati nove čistke.
Ono što truje društvo nije neodređeni mentalitet prošlosti, nije mistični mentalitet, već ponavljanje pogrešaka iz neznanja, gluposti i primitivizma. To nije prošlost koja nas guši, nije naslijeđeni već stvoreni mentalitet preživljavanja, sigurnosti i poltronskog oportunizma.
Uzmite kontrolu u svoje ruke, odgovornost za uspjehe i promašaje. Ne muljate fraze o objektivnim ograničenjima i oskudici. Ostavite to za podvornike.
autograf
Naporni treninzi i natjecanja skijašima ostave posljedice. Ligamenti pucaju, zglobovi su slabi. Vaterpolisti i plivači imaju proširenu desnu klijetku. Boksači imaju migrene, tresu im se ruke. Psihijatri postanu slični pacijentima, suci prestanu vjerovati u pravdu i bračnu vjernost.
Tisuće malih iskustava i velikih napora upisuje se u naše ličnost i tijelo i dolazi vremenom na naplatu. Svaka od tih stvari, pojedinačno i sama po sebi. Nije bila osobito dramatična, ali vremenom i godinama – posljedice.
Prema nikad dovršenom istraživanju Hrvatskog pravnog centra iz druge polovice devedesetih samo u 1990. i 1991. godini oko 200 sudaca (jedna šestina do jedne petine svih sudaca) napustilo je pravosuđe. Iz pravosudnih tijela otišlo je više od 2000 osoba
Pušenje ubija, ali neprimjetno i polako. Alkohol šteti i ono što je bio bezazleni gutljaj gorkog likera postane potreba našeg tijela. Priče o tome da je djed pušio i doživio stotu, da alkohol širi žile i da par čaša propisuje svaki doktor, i da je rad, pa i pretjerani rad, prirodna potreba prostodušna su objašnjenja onih koji pretjeruju. Tijelo pamti i vraća. Nakon nekih godina ustajanje je teško, mokrenje često, a bole leđa i kosti. Kasno je onda početi s prirodnim lijekovima i izbjegavanjem masnog.
Pročitao sam ovih dana tekst u kojem se čovjek ogorčen nepravdama žali na komunističke suce i socijalistički mentalitet sudova. Zamišlja zavjeru koja je spriječila lustraciju, progon onih koji su provodili socijalističke zakone. Oni su ostali isti, samo su naizgled prihvatili ”novu hrvatsku stvarnost”. I pod tekstom još nekoliko sličnih komentara. Treba čistka u sudstvu. O, dragi moji, kako brzo se zaboravilo što je bilo.
Istina je potpuno suprotna. Čistke u sudstvu, pod parolom čišćenja komunističkih kadrova, trajale su punih pet godina, a traju i danas.
Počele su zastrašivanjem, prisilnim fizičkim tjeranjem i uvredama. Prema nikad dovršenom istraživanju Hrvatskog pravnog centra iz druge polovice devedesetih samo u 1990. i 1991. godini oko 200 sudaca (jedna šestina do jedne petine svih sudaca) napustilo je pravosuđe. Iz pravosudnih tijela otišlo je više od 2000 osoba.
Optužba za komunističku prošlost se kod manjine mogla izbjeći snishodljivom lojalnošću. Ne znam kako to statistički izraziti i mjeriti, no biti Srbin, tumačilo se kao nepopravljiv moralni grijeh. Neki koji su bili i jedno i drugo, Srbi i komunisti, anticipirali su svoju sudbinu i odlazili u mirovinu ili odvjetništvo. Iskusni snalažljivošću i znanjem bili su superiorni novim i neiskusnim. Perjanice hrvatskog odvjetništva postali su ti ljudi.
U jednom istraživanju 1999. godine utvrdio sam. “U općinskim sudovima 61,5% sudaca ima manje od šest godina radnog iskustva u sudu. Među sucima imenovanim krajem studenoga 1998. godine gotovo 40% su mladi i bez neposrednog sudačkog iskustva. U općinskom sudu u Splitu 35,7% sudaca ima manje od dvije, 48,2% manje od četiri godine radnog iskustva, a 83,9% manje od 6 godina iskustva. U Zagrebu 62,6% i u Rijeci 75% imenovanih sudaca ima manje od šest godina iskustva“ .
Nastojalo se tihim pritiscima, odgađanjem postavljenja, odgađanjem donošenja i primjene zakona o sudovima držati suce u neizvjesnosti. U dvadeset godina nakon čistke novi ljudi su stekli iskustvo, stručno napredovali.
Većina je uspjela u tom osobnom razvoju, no institucija se od udara nije uspjela oporaviti. Prognanima je, nerijetko, pomogla neželjena nova karijera, zarađuju puno bolje, brane najveće kriminalce i ratne zločince, no to ne pomaže institucijama ni reputaciji profesije
Nažalost, učili su na vlastitoj koži, uz potpuno zaboravljene stručne sastanke, bez mentora i uzora (role model). Većina je uspjela u tom osobnom razvoju, no institucija se od udara nije uspjela oporaviti. Prognanima je, nerijetko, pomogla neželjena nova karijera, zarađuju puno bolje, brane najveće kriminalce i ratne zločince, no to ne pomaže institucijama ni reputaciji profesije.
Kada nema uzora, kada je svrha posao i plaća, a ne pravda i poziv, tada se suđenje pretvara u birokratsku muku. U prvi plan dolaze trikovi poboljšanja statistike, delegiranje odgovornosti na vještačenja i kolone svjedoka, otezanje s obrazloženjima, bitke da se smanji broj predmeta na višim sudovima.
Kad se i pojave uzori (Šarić, Kolakušić), sve se čini da ih se proglasi čudacima. Integritet se ne uči čitanjem propisa već stvarnim ponašanjem. A uzori trebaju. Barem većini ispravnih i pametnih. Njihova šutnja i čekanje su privid, oni zapravo čekaju da ih se prepozna, povede i usmjeri.
Stvarnost je svakodnevno gutanje ponosa i integriteta, saginjanje i šutnja, što ne ostaje bez traga. To nije stvar psihologije i školovanja, već institucijskog deficita. Svakodnevno gutanje sitnih poraza, prikrivanje stava, sitno trpljenje i, stvarna ili zamišljena, poniženja, život činovnika ustrašenog svojim vlastitim mislima.
Prosječnost i oprez postaju vrline. Svaki dan takav vidi kako loši napreduju, kako ih svi vole i potiču, vidi da pokvarenima dobro ide, da neradnici beru zasluge, kako šapat savjesti postaje sve tiši – sve to ostavilo je traga na ličnosti, već je upisano u sjećanja institucije.
Ono što se tiče osobe potisnuti je osjećaj nevrijednosti, spoznaja da si prešao preko vlastitih načela, da si izdao svoj credo, da treba zaboraviti što si govorio.
To vrijedi prema drugima, pa se smišlja stotine razloga i opravdanja. Njih se može prevariti, ali sebe ne. Znaš ti dobro da si izdao, da si zaludu pričao i da si se predao bez borbe i slave.
Ključ za zatvaranje savjesti je tvrdnja da se nije moglo drukčije, da bi svatko tako učinio, da se biralo manje zlo, da je nepotrebno zbog sitnica i praktički beznačajnih stvari braniti principe i zaklinjanja, ugroziti svoj interes i položaj.
Kada nema uzora, kada je svrha posao i plaća, a ne pravda i poziv, tada se suđenje pretvara u birokratsku muku. U prvi plan dolaze trikovi poboljšanja statistike, delegiranje odgovornosti na vještačenja i kolone svjedoka, otezanje s obrazloženjima, bitke da se smanji broj predmeta na višim sudovima
Još mi odzvanja izjava: ”Pa nećemo valjda zbog Istambulske konvencije razbiti koaliciju“.
Meni se to malo gadi, da i ne pomislim što čovjek može misliti o sebi nakon tih riječi. Ma nama trebaju uzori, ne sitničavi kalkulanti svojih interesa.
Ponos nestaje kad šutiš i odričeš se vlastitih načela, ponos nestaje i kad šutiš iz straha, kad znaš da sklapaš oči pred istinama jer se bojiš gledati. I onda još reći da se radi o ”socijalističkom mentalitetu” i zazivati nove čistke.
Ono što truje društvo nije neodređeni mentalitet prošlosti, nije mistični mentalitet, već ponavljanje pogrešaka iz neznanja, gluposti i primitivizma. To nije prošlost koja nas guši, nije naslijeđeni već stvoreni mentalitet preživljavanja, sigurnosti i poltronskog oportunizma.
Uzmite kontrolu u svoje ruke, odgovornost za uspjehe i promašaje. Ne muljate fraze o objektivnim ograničenjima i oskudici. Ostavite to za podvornike.
autograf
