Analizirali smo stanje ključnih opozicijskih stranaka: Plenkovićev HDZ iznutra je nestabilan zbog više-manje pritajenog egzistiranja desnije frakcije, ali opozicija u zadnjih dvadesetak godina, a možda i nikad otkako je samostalne Hrvatske, nije bila neuvjerljiva i tupa kao što je danas
HDZ Andreja Plenkovića vlada uz podršku šarolike i stranački brojne parlamentarne većine, s dva-tri glasa više od potrebnih sedamdeset i šest, a u Hrvatskoj praktički ne postoji politička opozicija. Vladajući HDZ, usto, iznutra je nestabilan zbog više-manje pritajenog egzistiranja antiplenkovićevske, odnosno desnije frakcije, a opozicija u zadnjih dvadesetak godina, a možda i nikad otkako je samostalne Hrvatske, nije bila neuvjerljiva i tupa kao što je danas. Zdravstvo je pred kolapsom, mirovinski sustav u teškim dubiozama, brodogradnja na koljenima, dok se istovremeno kupuju borbeni avioni i planira gradnja nacionalnog nogometnog stadiona, a opozicijske stranke niti pametno kritiziraju niti imaju ostvariv plan rješavanja nataloženih nevolja. Otprilike tri četvrtine stanovništva, prema istraživanjima javnog mnijenja, nisu zadovoljne smjerom kojim ide zemlja, a oporba već mjesecima ne uspijeva artikulirati ikakav suvisao i relevantan pritisak na vladajuću koaliciju, koja ne uspijeva poduzeti ozbiljan iskorak u bilo kojem području a na korist najširih slojeva građana. Tom bizarnom situacijom može se u jednoj mjeri objasniti nevesela hrvatska stvarnost: zemlja slabe i neodlučne vlasti te slabe i dezorijentirane opozicije teško može biti mjestom ugodnog i ispunjenog života.
Davor Bernardić ne pokazuje nikakvu namjeru da se povuče s funkcije SDP-ovog predsjednika: to će se, naravno, dogoditi – pitanje je samo hoće li to biti za mjesec-dva ili za nekoliko mjeseci – ali svaka iduća minuta njegovog ostanka na čelnom mjestu umanjuje šanse socijaldemokrata da se u relativno kratkom vremenu oporave od nepogode koju su sami skrivili. Bernardića to ne zanima: on je zabio glavu u pijesak i presjekao sve svoje veze s realnošću, valjda uvjeren da je to nekakva politička taktika. Nejasno je samo čemu služi ta taktika, jer definitivno ne služi ni SDP-ovoj ni Bernardićevoj popularnosti i vjerodostojnosti: stranka je na oko 18 posto, a šef stranke struže po dnu u svakom pogledu.
Šanse SDP-a za oporavak u dogledno vrijeme dodatno će biti umanjene ako se realizira postbernardićevski scenarij koji zagovara skupina od osmero socijaldemokratskih gradonačelnika koju predvode Mišo Krstičević iz Ploča i Mišel Jakšić iz Virovitice, pri čemu su njihove ideje nesumnjivo simpatične potpredsjednicima stranke Zlatku Komadini i Rajku Ostojiću: sugovornici iz SDP-a i logično zaključivanje govore da spomenuta dvojica Bernardićevih mentora i podupiratelja, zapravo, usmjeravaju akcije grupe gradonačelnika, no premalo je potvrđenih činjenica koje bi svjedočile u korist takvog zapleta. Elem, ta grupa predlaže da se Bernardić povuče, ali da se ne ide odmah na unutarstranačke izbore, nego da vođenje SDP-a na nekoliko mjeseci preuzme Komadina, potpredsjednik izabran najvećim brojem glasova. Na izbore bi se, prema tom scenariju, išlo nakon izbora za Europski parlament u svibnju sljedeće godine. Jedini smisao ovog manevra bio bi, naravno, u tome se da zaustavi pobunjenička struja – čiji su najistaknutiji pripadnici Peđa Grbin, Siniša Hajdaš Dončić, Vojko Obersnel i Kristina Ikić Baniček – u brzopoteznom preuzimanju stranke i marginaliziranju Ostojića i Komadine. To je samo produživanje agonije, jer svaka solucija koja znači Komadinino i Ostojićevo samovoljno zadržavanje presudnog utjecaja nije ništa drugo nego SDP-ova agonija, koja vjerojatno vodi u nastanak nove lijeve stranke s budućnošću jednako neizvjesnom kao što je i SDP-ova.
Družba Bože Petrova i Nikole Grmoje u proteklih petnaestak mjeseci opozicionarstva održava se, prema istraživanjima, na razini od sedam-osam postotaka biračke podrške: o rastu ne mogu ni sanjati, a unatoč pojačanim aktivnostima na terenu u posljednje vrijeme, bit će pravi podvig ako sadašnji rejting uspiju potvrditi na prvim sljedećim izborima, kad god se zbili ti izbori. Ispočetka ideološki mutan i kamufliran, Most se u međuvremenu profilirao u vrlo klerikalnu i tzv. suverenističku opciju, koja je protiv Istanbulske konvencije i koja se čvrsto zalaže za smanjivanje političkih prava nacionalnim manjinama. Ključni politički stavovi Mosta danas su više-manje stavovi koje zastupa Tomislav Karamarko, bivši predsjednik HDZ-a, za čiji politički pad Most ima nemale zasluge. U jednoj velikoj mjeri stoga Most, ustvari, i nije opozicija HDZ-u, odnosno Most je opozicija koliko su to i Davor Ivo Stier, Miro Kovač, Petar Škorić i još petnaestak ljudi iz HDZ-ovog Kluba zastupnika. Most je opozicija Andreju Plenkoviću i njegovom viđenju HDZ-a te društvenog mejnstrima. To oporbenjaštvo motivirano je, ponajprije, time što je Plenković otjerao Most iz vlasti i pritom preživio, a s druge strane, time što je u vlasti ostala Samostalna demokratska srpska stranka, koja je najčešća meta i najmiliji povod za manifestiranje opozicionarstva Mostovih vodećih ljudi: u tome nema nikakve razlike između Grmoje, Podolnjaka, Karamarka, Hasanbegovića, Markić, Culeja, Stiera, Glasnovića…
Čini se da je stranka neupućenih, slabo artikuliranih i kontradiktornih desnih populista dosegnula plafon u pogledu potpore među glasačima – oko 13 posto – i da sad počinje polagano padati: gdje će se zaustaviti klizanje ovisi o mnogim faktorima, između ostalog i o tome kad će biti parlamentarni izbori, i o tome kakve će poteze još vući Vlada u vezi s blokiranim i ogorčenim građanima. Živi zid je, osim konkretne zaštite manjeg broja ljudi, demagoška, teatralna i neodgovorna oporba: glavnina njihovog političkog rada svodi se na ekshibicionizam, isprazne borbene pokliče, budalasta obećanja i izbjegavanje odgovora na temeljna svjetonazorska pitanja, koja naravno uključuju i ekonomiju. Sinčić, Pernar, Bunjac i društvo, osim toga, nisu stvorili funkcionalnu političku organizaciju: to niti znaju niti ih zanima. Oni bi do vlasti i moći prečicom i prodajom zavodljivih trikova prevarenim, poniženim i na različite načine unesrećenim građanima, na krilima interneta, društvenih mreža i medijske atraktivnosti. Sebično računaju na afekt i neupućenost jednog dijela građana, na očaj i glavinjajući protest, na prvi dojam i jeftine emocije: takva strategija u suvremenoj politici jamči, u najmanju ruku, održavanje na površini, a u nesretnijim raspletima i ozbiljan upliv na političke odluke i opće stanje u državi.
Lijevoliberalna grupacija koju čine GLAS, IDS i Pametno nije uspjela u proteklih nekoliko mjeseci privući osjetniju podršku ili pažnju liberalnih glasača, usprkos tome što im je praktičnim nepostojanjem SDP-a i ulaskom HNS-a u vladajuću koaliciju donekle otvoren prostor rasta. To se, ponajprije, odnosi na GLAS, a onda i na Pametno, jer je biračka podrška koju uživa IDS relativno postojana. GLAS je uvelike limitiran time što mu je na čelu Anka Mrak Taritaš: ona ima potencijal da bude dobra lokalna političarka u Zagrebu, kao što ima potencijal i za visoke izvršne funkcije u glavnom gradu, ali zahtjevi nacionalne politike znatno premašuju njezin liderski talent i sposobnosti. Budućnost GLAS-a i Pametnog u snažnoj je ovisnosti o tome kako će se razvijati situacija sa SDP-om i lijevoliberalnim političkim spektrom, ali izgledno je da će se obje ove partije na idućim parlamentarnim izborima boriti za opstanak.
Predsjednik Krešo Beljak već dvije godine prilično ustrajno provodi jedan od zanimljivijih političkih eksperimenata u Hrvatskoj unatrag mnogo godina: tradicionalni i uglavnom ruralno utemeljeni HSS pokušava transformirati u progresivnu i lijevocentrističku organizaciju, a sebe u neku vrstu priručne zamjene za bivšeg šefa SDP-a i bivšeg premijera Zorana Milanovića. Beljak, koji se trudi i uspijeva biti kritički prisutan u javnom životu, ne boji se političkog sukoba s bilo kime, ne boji se Thompsona javno nazvati poklonikom fašizma u jeku hrvatske nogometne euforije, ne boji se teških riječi i braniteljskih ucjena, što ga – unatoč brojnim nedostacima – trenutačno čini najuvjerljivijim i najdosljednijim oporbenim čelnikom. Druga je stvar to kako će završiti njegov pokušaj mijenjanja HSS-ovog političkog sadržaja: sad se čini da taj projekt teško može preživjeti i pustiti dublje korijenje ako Beljak ne uspije osigurati HSS-u dovoljnu količinu ulaznih saborskih mjesta na listama neke, uvjetno rečeno, lijeve koalicije, sa SDP-om kao okosnicom saveza, jer bi samostalni izlazak na izbore, s obzirom na aktualni rejting, mogao završiti fijaskom, Beljakovom smjenom i povratkom Seljačke stranke na stazu tihog služenja HDZ-u, sve do potpunog potonuća u irelevantnost. A u toj računici najveća je nepoznanica zasad SDP, pa o razvoju događaja u toj partiji uvelike zavisi Beljakova i HSS-ova budućnost.
Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović koncentrirali su se na trgovačko konzumiranje vlasti u Zagrebu, u koaliciji s Milanom Bandićem i HDZ-om, te lagodno vegetiranje u Saboru. Pritom su sasvim zanemarili izgradnju stranačke infrastrukture i bilo kakav politički rad u ostatku Hrvatske. Oni bi, poput Živog zida, prijekim stazama do svog komada vlasti i pratećeg neproporcionalnog utjecaja na javne odluke i društvene procese. U ovom slučaju, forsiranje prečice podrazumijeva nacionalno isključivu i zapaljivu retoriku, sijanje straha od manjina, susjeda, domaćih izdajnika i umjetničke slobode, te nasilnički gard i privatni osvetnički bijes. S obzirom na to kakva atmosfera vlada u Hrvatskoj, ne bi bilo nikakvo čudo da politička lijenost i obijesni ekstremizam Neovisnima za Hrvatsku budu dovoljni za preživljavanje na političkoj sceni i nakon idućih parlamentarnih izbora.
portalnovosti
HDZ Andreja Plenkovića vlada uz podršku šarolike i stranački brojne parlamentarne većine, s dva-tri glasa više od potrebnih sedamdeset i šest, a u Hrvatskoj praktički ne postoji politička opozicija. Vladajući HDZ, usto, iznutra je nestabilan zbog više-manje pritajenog egzistiranja antiplenkovićevske, odnosno desnije frakcije, a opozicija u zadnjih dvadesetak godina, a možda i nikad otkako je samostalne Hrvatske, nije bila neuvjerljiva i tupa kao što je danas. Zdravstvo je pred kolapsom, mirovinski sustav u teškim dubiozama, brodogradnja na koljenima, dok se istovremeno kupuju borbeni avioni i planira gradnja nacionalnog nogometnog stadiona, a opozicijske stranke niti pametno kritiziraju niti imaju ostvariv plan rješavanja nataloženih nevolja. Otprilike tri četvrtine stanovništva, prema istraživanjima javnog mnijenja, nisu zadovoljne smjerom kojim ide zemlja, a oporba već mjesecima ne uspijeva artikulirati ikakav suvisao i relevantan pritisak na vladajuću koaliciju, koja ne uspijeva poduzeti ozbiljan iskorak u bilo kojem području a na korist najširih slojeva građana. Tom bizarnom situacijom može se u jednoj mjeri objasniti nevesela hrvatska stvarnost: zemlja slabe i neodlučne vlasti te slabe i dezorijentirane opozicije teško može biti mjestom ugodnog i ispunjenog života.
SDP – agonija koja teče
Davor Bernardić ne pokazuje nikakvu namjeru da se povuče s funkcije SDP-ovog predsjednika: to će se, naravno, dogoditi – pitanje je samo hoće li to biti za mjesec-dva ili za nekoliko mjeseci – ali svaka iduća minuta njegovog ostanka na čelnom mjestu umanjuje šanse socijaldemokrata da se u relativno kratkom vremenu oporave od nepogode koju su sami skrivili. Bernardića to ne zanima: on je zabio glavu u pijesak i presjekao sve svoje veze s realnošću, valjda uvjeren da je to nekakva politička taktika. Nejasno je samo čemu služi ta taktika, jer definitivno ne služi ni SDP-ovoj ni Bernardićevoj popularnosti i vjerodostojnosti: stranka je na oko 18 posto, a šef stranke struže po dnu u svakom pogledu.
Svaka solucija koja znači Komadinino i Ostojićevo samovoljno zadržavanje presudnog utjecaja nije ništa drugo nego sdp-ova agonija, koja vjerojatno vodi u nastanak nove lijeve stranke
Šanse SDP-a za oporavak u dogledno vrijeme dodatno će biti umanjene ako se realizira postbernardićevski scenarij koji zagovara skupina od osmero socijaldemokratskih gradonačelnika koju predvode Mišo Krstičević iz Ploča i Mišel Jakšić iz Virovitice, pri čemu su njihove ideje nesumnjivo simpatične potpredsjednicima stranke Zlatku Komadini i Rajku Ostojiću: sugovornici iz SDP-a i logično zaključivanje govore da spomenuta dvojica Bernardićevih mentora i podupiratelja, zapravo, usmjeravaju akcije grupe gradonačelnika, no premalo je potvrđenih činjenica koje bi svjedočile u korist takvog zapleta. Elem, ta grupa predlaže da se Bernardić povuče, ali da se ne ide odmah na unutarstranačke izbore, nego da vođenje SDP-a na nekoliko mjeseci preuzme Komadina, potpredsjednik izabran najvećim brojem glasova. Na izbore bi se, prema tom scenariju, išlo nakon izbora za Europski parlament u svibnju sljedeće godine. Jedini smisao ovog manevra bio bi, naravno, u tome se da zaustavi pobunjenička struja – čiji su najistaknutiji pripadnici Peđa Grbin, Siniša Hajdaš Dončić, Vojko Obersnel i Kristina Ikić Baniček – u brzopoteznom preuzimanju stranke i marginaliziranju Ostojića i Komadine. To je samo produživanje agonije, jer svaka solucija koja znači Komadinino i Ostojićevo samovoljno zadržavanje presudnog utjecaja nije ništa drugo nego SDP-ova agonija, koja vjerojatno vodi u nastanak nove lijeve stranke s budućnošću jednako neizvjesnom kao što je i SDP-ova.
Most – oporba Plenkoviću, a ne HDZ-u
Družba Bože Petrova i Nikole Grmoje u proteklih petnaestak mjeseci opozicionarstva održava se, prema istraživanjima, na razini od sedam-osam postotaka biračke podrške: o rastu ne mogu ni sanjati, a unatoč pojačanim aktivnostima na terenu u posljednje vrijeme, bit će pravi podvig ako sadašnji rejting uspiju potvrditi na prvim sljedećim izborima, kad god se zbili ti izbori. Ispočetka ideološki mutan i kamufliran, Most se u međuvremenu profilirao u vrlo klerikalnu i tzv. suverenističku opciju, koja je protiv Istanbulske konvencije i koja se čvrsto zalaže za smanjivanje političkih prava nacionalnim manjinama. Ključni politički stavovi Mosta danas su više-manje stavovi koje zastupa Tomislav Karamarko, bivši predsjednik HDZ-a, za čiji politički pad Most ima nemale zasluge. U jednoj velikoj mjeri stoga Most, ustvari, i nije opozicija HDZ-u, odnosno Most je opozicija koliko su to i Davor Ivo Stier, Miro Kovač, Petar Škorić i još petnaestak ljudi iz HDZ-ovog Kluba zastupnika. Most je opozicija Andreju Plenkoviću i njegovom viđenju HDZ-a te društvenog mejnstrima. To oporbenjaštvo motivirano je, ponajprije, time što je Plenković otjerao Most iz vlasti i pritom preživio, a s druge strane, time što je u vlasti ostala Samostalna demokratska srpska stranka, koja je najčešća meta i najmiliji povod za manifestiranje opozicionarstva Mostovih vodećih ljudi: u tome nema nikakve razlike između Grmoje, Podolnjaka, Karamarka, Hasanbegovića, Markić, Culeja, Stiera, Glasnovića…
Živi zid – iscrpljeni potencijal rasta
Čini se da je stranka neupućenih, slabo artikuliranih i kontradiktornih desnih populista dosegnula plafon u pogledu potpore među glasačima – oko 13 posto – i da sad počinje polagano padati: gdje će se zaustaviti klizanje ovisi o mnogim faktorima, između ostalog i o tome kad će biti parlamentarni izbori, i o tome kakve će poteze još vući Vlada u vezi s blokiranim i ogorčenim građanima. Živi zid je, osim konkretne zaštite manjeg broja ljudi, demagoška, teatralna i neodgovorna oporba: glavnina njihovog političkog rada svodi se na ekshibicionizam, isprazne borbene pokliče, budalasta obećanja i izbjegavanje odgovora na temeljna svjetonazorska pitanja, koja naravno uključuju i ekonomiju. Sinčić, Pernar, Bunjac i društvo, osim toga, nisu stvorili funkcionalnu političku organizaciju: to niti znaju niti ih zanima. Oni bi do vlasti i moći prečicom i prodajom zavodljivih trikova prevarenim, poniženim i na različite načine unesrećenim građanima, na krilima interneta, društvenih mreža i medijske atraktivnosti. Sebično računaju na afekt i neupućenost jednog dijela građana, na očaj i glavinjajući protest, na prvi dojam i jeftine emocije: takva strategija u suvremenoj politici jamči, u najmanju ruku, održavanje na površini, a u nesretnijim raspletima i ozbiljan upliv na političke odluke i opće stanje u državi.
Živi zid je demagoška, teatralna i neodgovorna oporba: glavnina njihovog političkog rada svodi se na ekshibicionizam, isprazne borbene pokliče, budalasta obećanja i izbjegavanje odgovora na temeljna svjetonazorska pitanja
Amsterdamska koalicija – borba za opstanak
Lijevoliberalna grupacija koju čine GLAS, IDS i Pametno nije uspjela u proteklih nekoliko mjeseci privući osjetniju podršku ili pažnju liberalnih glasača, usprkos tome što im je praktičnim nepostojanjem SDP-a i ulaskom HNS-a u vladajuću koaliciju donekle otvoren prostor rasta. To se, ponajprije, odnosi na GLAS, a onda i na Pametno, jer je biračka podrška koju uživa IDS relativno postojana. GLAS je uvelike limitiran time što mu je na čelu Anka Mrak Taritaš: ona ima potencijal da bude dobra lokalna političarka u Zagrebu, kao što ima potencijal i za visoke izvršne funkcije u glavnom gradu, ali zahtjevi nacionalne politike znatno premašuju njezin liderski talent i sposobnosti. Budućnost GLAS-a i Pametnog u snažnoj je ovisnosti o tome kako će se razvijati situacija sa SDP-om i lijevoliberalnim političkim spektrom, ali izgledno je da će se obje ove partije na idućim parlamentarnim izborima boriti za opstanak.
HSS – hrabri i neizvjesni eksperiment
Predsjednik Krešo Beljak već dvije godine prilično ustrajno provodi jedan od zanimljivijih političkih eksperimenata u Hrvatskoj unatrag mnogo godina: tradicionalni i uglavnom ruralno utemeljeni HSS pokušava transformirati u progresivnu i lijevocentrističku organizaciju, a sebe u neku vrstu priručne zamjene za bivšeg šefa SDP-a i bivšeg premijera Zorana Milanovića. Beljak, koji se trudi i uspijeva biti kritički prisutan u javnom životu, ne boji se političkog sukoba s bilo kime, ne boji se Thompsona javno nazvati poklonikom fašizma u jeku hrvatske nogometne euforije, ne boji se teških riječi i braniteljskih ucjena, što ga – unatoč brojnim nedostacima – trenutačno čini najuvjerljivijim i najdosljednijim oporbenim čelnikom. Druga je stvar to kako će završiti njegov pokušaj mijenjanja HSS-ovog političkog sadržaja: sad se čini da taj projekt teško može preživjeti i pustiti dublje korijenje ako Beljak ne uspije osigurati HSS-u dovoljnu količinu ulaznih saborskih mjesta na listama neke, uvjetno rečeno, lijeve koalicije, sa SDP-om kao okosnicom saveza, jer bi samostalni izlazak na izbore, s obzirom na aktualni rejting, mogao završiti fijaskom, Beljakovom smjenom i povratkom Seljačke stranke na stazu tihog služenja HDZ-u, sve do potpunog potonuća u irelevantnost. A u toj računici najveća je nepoznanica zasad SDP, pa o razvoju događaja u toj partiji uvelike zavisi Beljakova i HSS-ova budućnost.
Neovisni za Hrvatsku – fokus na trgovinu u Zagrebu
Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović koncentrirali su se na trgovačko konzumiranje vlasti u Zagrebu, u koaliciji s Milanom Bandićem i HDZ-om, te lagodno vegetiranje u Saboru. Pritom su sasvim zanemarili izgradnju stranačke infrastrukture i bilo kakav politički rad u ostatku Hrvatske. Oni bi, poput Živog zida, prijekim stazama do svog komada vlasti i pratećeg neproporcionalnog utjecaja na javne odluke i društvene procese. U ovom slučaju, forsiranje prečice podrazumijeva nacionalno isključivu i zapaljivu retoriku, sijanje straha od manjina, susjeda, domaćih izdajnika i umjetničke slobode, te nasilnički gard i privatni osvetnički bijes. S obzirom na to kakva atmosfera vlada u Hrvatskoj, ne bi bilo nikakvo čudo da politička lijenost i obijesni ekstremizam Neovisnima za Hrvatsku budu dovoljni za preživljavanje na političkoj sceni i nakon idućih parlamentarnih izbora.
portalnovosti
