Famozni rat civilizacija je rat interpretacija
Teroristički napad u Parizu poslužio nam je kao povod za razgovor s magistricom Amilom Kahrović-Posavljak, bosanskohercegovačkom novinarkom i književnom kritičarkom te suradnicom portala “tačno.net”. Piše o politici i političkom čitanju književnosti, jasno, pismeno, argumentirano, što se može vidjeti i u ovom razgovoru koji je nastao pisanim putem.
Razgovarao: Vladimir Matijanić, Slobodna Dalmacija
Postoji li opasnost širenja novog vala antimuslimanske histerije? Često se zaboravlja da od terorista koji se pozivaju na islam najčešće stradaju upravo muslimani.
Kao što ne bih generalizirala priču o vezi muslimana i terorizma, tako ne bih generalizirala ni pitanje antimuslimanske histerije. U Europi postoji npr. Pegida ali postoji i ozbiljan broj građana Europe koji se bore protiv desničara i antimuslimanske histerije iako je ta histerija vrlo pažljivo njegovana najmanje četrnaest godina. Mislim da se u tome Europa potpuno podijelila. S jedne strane imate ultimativni eurocentrizam otjelovljen u degutantnim diskusijama o tome hoće li Europa i dalje biti ono što je nekada bila što podrazumijeva osobit, oprostite na izrazu, idiotizam. S druge strane, Europa je uvijek u sebi bila dihotomna, imate ljude kojima je bitnije pobrinuti se za izbjeglice s Bliskog istoka nego li se domunđavati o tome hoće li njihova avlija ostati ista.
Pišući o terorističkim napadima u Parizu, odnos Zapada i terorista nazvali ste simbiozom ekspanzionizma i idiotizma. Skladni odnos u kojem Zapad svoj imperijalizam pravda borbom za demokraciju, a teroristi svoja nedjela odmazdom, traje dugo. Vidite li načina da se taj krvavi krug prekine?
Ne vidim, a za to postoji više razloga. Prvi se tiče određene vrste evaluacije. Ni Zapadni svijet niti ono što sebe naziva islamskim svijetom nisu se spremni suočiti s vlastitim greškama. Drugi razlog je što su stvari na terenu toliko zapletene da ih je gotovo nemoguće rasplesti. I neprestano se usložnjavaju. Pogledajmo Siriju. SAD su ispočetka podržavale pobunjenike, a kada su se oni “pretvorili” u IDIL jedina pozicija koja je SAD preostala jeste pozicija protiv Asada. No, ko je alternativa nije rečeno. S druge strane, Rusija je zauzela čvrsti pro-Asadov stav pa se čini da se SAD i dalje bore protiv Asada samo zato da ne bi morale javno priznati svoju “grešku”. A onda zajedno s Rusijom bombarduju takozvane pobunjenike. Nakon svega Turska sruši ruski avion, NATO tobože stane iza Turske, Putin prijeti… Iako je napravljen taj nekakav tobože globalni front protiv IDIL-a, teško da će funkcionirati. Pa, SAD, Rusija i evo sada Turska se više bave jedni drugima nego time kako IDIL-u stati u kraj. Ako uopće žele da mu stanu u kraj… Treća stvar, zanemarena, je crno tržište kojim se IDIL finansira. Nemoguće je da ti tokovi novca nikom nisu poznati, odnosno da se o njima samo špekulira. Na Bliskom istoku se, nakon propasti Arapskog proljeća, desila temeljna preobrazba iz takozvane politike kontroliranog haosa u haos koji je potpuno izmakao kontroli. Front se proširio i na Afriku, tamo imate Boko Haram koji razara kompletne zajednice. U Europi imamo terorističke napade od kojih više niko nije siguran. Situacija je, prosto, izmakla kontroli.
Amila Kahrović Posavljak
Obama je nakon pariškog masakra rekao da je to bio „napad na cijelo čovječanstvo“, Papa govori o Trećem svjetskom ratu… Mislite li da je Pariz prekretnica, u bilo kojem pogledu, ili je riječ tek o očekivano efektnim riječima koje će ubrzo biti zaboravljene do sljedećeg zlodjela?
U suvremenoj svjetskoj politici svakih par godina imamo nekakav veliki i važni preokret. Tek ćemo vidjeti hoće li Pariz zbilja biti prekretnica. To neće ovisiti o sigurnosti svijeta (koga je za nju ikad i bilo briga) nego o tržišnim i s njima svezanim ideološkim interesima velikih sila. Demokratija, sloboda i ljudska prava će, kao i obično, biti instrumentalizirani za ove ciljeve i interpretirani u skladu s njima. Kako sam u tekstu nakon napada na Charlie Hebdo napisala: famozni rat civilizacija je rat interpretacija. Što se tiče efektnih riječi mogu reći da ih nalazim degutantnima. Posebno Obamine da je napad u Parizu bio napad na cijelo čovječanstvo. Je li to ostatak svijeta u kojem se svakodnevno događaju krvoprolića ne spada u čovječanstvo?
Terorizam, uz ostalo, uspijeva i zbog manjkave integracije useljenika u zapadne države. Zapad, čini se, kao da se sve češće predaje i prepušta ih kako svojim ksenofobima, tako i islamskim radikalima, bivše države realnog socijalizma, poput Češke i Mađarske, kao da se natječu koja će biti netrpeljivija prema muslimanima. Izgleda kao da su ekstremisti pobijedili na svim stranama?
Radije bih fundamentalno propitala koncept “strana”. Koje su to strane? A šta ako su te “strane”, mislimo li na radikalni islamizam i na zapadne zemlje u kojima je demokracija pojela samu sebe, sa neoliberalnim modelom kapitalizma, jedna strana? Ne tvrdim, samo propitujem. O tom sukobu kao inherentnom jazu unutar kapitalizma je, pomodarski ali zanimljivo, pisao još Slavoj Žižek. Uostalom dovoljno je pogledati genenzu najvećih terorističkih organizacija na Bliskom istoku. Uglavnom su čeda zapadnih obavještajnih organizacija i vlada. Nemojmo zaboraviti povijest Bin Ladena ili ko je naoružavao pripadnike IDIL-a prije koju godinu nazivajući ih dobrim dečkima. Sve ovo ni najmanje ne amnestira tzv. islamski svijet koji je u stanju dekadence. Često se čuje kako je došlo do nekakve renesanse islama na svijetu. Moram priznati da se ne slažem s tim. Renesansa ne znači brojčano više vjernika nego ozbiljnije propitivanje vlastite pozicije. To u islamskom svijetu skoro u potpunosti izostaje, posebno na institucionalnom nivou.
Pišete da su takozvani muslimanski autoriteti bili glupi, samoživi, kratkovidi i poltronski te da nisu znali odgovoriti na izazove s kojima se susreće islamski svijet. Na koga točno mislite te što su po Vašem mišljenju, propustili uraditi?
Mislim na posebnu kastu ljudi koji sebe nazivaju muslimanskom ulemom. Ti ljudi decenijama jašu na jaslama bliskoistočnih diktatora ili poltronskih vlada, raspravljaju stvari koje se slobodno mogu nazvati čistim idiotarijama poput toga da li žena smije voziti auto i treba li nositi rukavice, a da pri tome nisu bili spremni odgovoriti na ozbiljne smisaone i političke izazove s kojima se suočavao islamski svijet. Zahvaljujući njihovoj retrogradnoj retorici koja je uglavnom insistirala na konceptu potpune poslušnosti autoritetu žitelji Bliskog istoka, nakon što su ih zapadne sile “oslobodile” i donijele im demokratiju na tenkovima, nisu znali šta ih čeka. Pogledajte samo kolebanja te tzv. uleme. Prvo je, u početku Arapskog proljeća, bila priča da su borci protiv Asada mučenici. Nakon nekog vremena, oni nisu mučenici već teroristi. U Saudijskoj Arabiji imate režimsku ulemu koja u vrijeme izraelskih napada na Gazu donosi fetvu da je zabranjeno pomagati Gazi, a sve to jer je režim u interesnoj sferi s Izraelom glede nafte. Takva tzv. ulema je potpuno srušila koncept uleme kao korektiva vlastima što je u povijesti islama itekako postojalo.
Nedavno je jedan holandski medij objavio pismo 126 islamskih autoriteta kojim se Bagdadi proglašava ratnim zločincem i dokazuje se kako ID nema veze s islamom. Iako pohvalna, rekacija je još jedan od dokaza kako islamski autoriteti kaskaju za događajima. I, kome je to pismo upućeno? Bagdadiju koji se na to neće ni obazrijeti, Zapadu koji to ionako uglavnom zna ili samima sebi?
Po Vama, tvrdnja da terorizam nema veze s religijom u stvari je „smirivanje savjesti“ kojem pribjegava takozvani islamski svijet. Kako bi se po Vama on trebao postaviti?
Terorizam nema veze s religijom, preciznije s islamom. S islamizmom ima. Ova je terminološka razlika danas često zanemarena a fundamentalna je. Iako su pohvalne rekacije muslimana, tako složeno pitanje se ne može riješiti jednim hashtagom i par patetičnih rečenica na društvenim mrežama. S druge strane, muslimani su prisiljeni da se ograđuju jer poslije svakog terorističkog napada slijedi generalizacija muslimana i žestoke odmazde prema običnim ljudima. Mislim da je problem terorizma više problem institucija, nego li vjerovanja. U javnosti je često pitanje nisu li bombardiranja civila po Iraku i Afganistanu terorizam; institucionalan, ali ipak terorizam? Ako ovo prihvatimo, morat ćemo priznati da se čovječanstvo našlo u sudaru dva terorizma: zapadnog institucionalnog i islamističkog, parainstitucionalnog jer IDIL zbilja djeluje kao nekakva globalna parainstitucija i to nije slučajno.
Nažalost, međunarodno pravo ne vrijedi više de facto već samo na papiru. Međunarodne institucije uništavaju vlastite temelje zarad interesa velikih sila i to nije nova priča. Sjetimo se samo Srebrenice i načina na koji su UN dozvolile da se prekrši njihova vlastita rezolucija čak učestvujući u tome. Međunarodne institucije su evoluirale u vlastitu negaciju, što je sada kulminiralo pa imate institucije koje su negacija samih sebe i globalne terorističke parainstitucije što generira haos u svijetu.
tacno
Teroristički napad u Parizu poslužio nam je kao povod za razgovor s magistricom Amilom Kahrović-Posavljak, bosanskohercegovačkom novinarkom i književnom kritičarkom te suradnicom portala “tačno.net”. Piše o politici i političkom čitanju književnosti, jasno, pismeno, argumentirano, što se može vidjeti i u ovom razgovoru koji je nastao pisanim putem.
Razgovarao: Vladimir Matijanić, Slobodna Dalmacija
Postoji li opasnost širenja novog vala antimuslimanske histerije? Često se zaboravlja da od terorista koji se pozivaju na islam najčešće stradaju upravo muslimani.
Kao što ne bih generalizirala priču o vezi muslimana i terorizma, tako ne bih generalizirala ni pitanje antimuslimanske histerije. U Europi postoji npr. Pegida ali postoji i ozbiljan broj građana Europe koji se bore protiv desničara i antimuslimanske histerije iako je ta histerija vrlo pažljivo njegovana najmanje četrnaest godina. Mislim da se u tome Europa potpuno podijelila. S jedne strane imate ultimativni eurocentrizam otjelovljen u degutantnim diskusijama o tome hoće li Europa i dalje biti ono što je nekada bila što podrazumijeva osobit, oprostite na izrazu, idiotizam. S druge strane, Europa je uvijek u sebi bila dihotomna, imate ljude kojima je bitnije pobrinuti se za izbjeglice s Bliskog istoka nego li se domunđavati o tome hoće li njihova avlija ostati ista.
Pišući o terorističkim napadima u Parizu, odnos Zapada i terorista nazvali ste simbiozom ekspanzionizma i idiotizma. Skladni odnos u kojem Zapad svoj imperijalizam pravda borbom za demokraciju, a teroristi svoja nedjela odmazdom, traje dugo. Vidite li načina da se taj krvavi krug prekine?
Ne vidim, a za to postoji više razloga. Prvi se tiče određene vrste evaluacije. Ni Zapadni svijet niti ono što sebe naziva islamskim svijetom nisu se spremni suočiti s vlastitim greškama. Drugi razlog je što su stvari na terenu toliko zapletene da ih je gotovo nemoguće rasplesti. I neprestano se usložnjavaju. Pogledajmo Siriju. SAD su ispočetka podržavale pobunjenike, a kada su se oni “pretvorili” u IDIL jedina pozicija koja je SAD preostala jeste pozicija protiv Asada. No, ko je alternativa nije rečeno. S druge strane, Rusija je zauzela čvrsti pro-Asadov stav pa se čini da se SAD i dalje bore protiv Asada samo zato da ne bi morale javno priznati svoju “grešku”. A onda zajedno s Rusijom bombarduju takozvane pobunjenike. Nakon svega Turska sruši ruski avion, NATO tobože stane iza Turske, Putin prijeti… Iako je napravljen taj nekakav tobože globalni front protiv IDIL-a, teško da će funkcionirati. Pa, SAD, Rusija i evo sada Turska se više bave jedni drugima nego time kako IDIL-u stati u kraj. Ako uopće žele da mu stanu u kraj… Treća stvar, zanemarena, je crno tržište kojim se IDIL finansira. Nemoguće je da ti tokovi novca nikom nisu poznati, odnosno da se o njima samo špekulira. Na Bliskom istoku se, nakon propasti Arapskog proljeća, desila temeljna preobrazba iz takozvane politike kontroliranog haosa u haos koji je potpuno izmakao kontroli. Front se proširio i na Afriku, tamo imate Boko Haram koji razara kompletne zajednice. U Europi imamo terorističke napade od kojih više niko nije siguran. Situacija je, prosto, izmakla kontroli.
Amila Kahrović Posavljak
Obama je nakon pariškog masakra rekao da je to bio „napad na cijelo čovječanstvo“, Papa govori o Trećem svjetskom ratu… Mislite li da je Pariz prekretnica, u bilo kojem pogledu, ili je riječ tek o očekivano efektnim riječima koje će ubrzo biti zaboravljene do sljedećeg zlodjela?
U suvremenoj svjetskoj politici svakih par godina imamo nekakav veliki i važni preokret. Tek ćemo vidjeti hoće li Pariz zbilja biti prekretnica. To neće ovisiti o sigurnosti svijeta (koga je za nju ikad i bilo briga) nego o tržišnim i s njima svezanim ideološkim interesima velikih sila. Demokratija, sloboda i ljudska prava će, kao i obično, biti instrumentalizirani za ove ciljeve i interpretirani u skladu s njima. Kako sam u tekstu nakon napada na Charlie Hebdo napisala: famozni rat civilizacija je rat interpretacija. Što se tiče efektnih riječi mogu reći da ih nalazim degutantnima. Posebno Obamine da je napad u Parizu bio napad na cijelo čovječanstvo. Je li to ostatak svijeta u kojem se svakodnevno događaju krvoprolića ne spada u čovječanstvo?
Terorizam, uz ostalo, uspijeva i zbog manjkave integracije useljenika u zapadne države. Zapad, čini se, kao da se sve češće predaje i prepušta ih kako svojim ksenofobima, tako i islamskim radikalima, bivše države realnog socijalizma, poput Češke i Mađarske, kao da se natječu koja će biti netrpeljivija prema muslimanima. Izgleda kao da su ekstremisti pobijedili na svim stranama?
Radije bih fundamentalno propitala koncept “strana”. Koje su to strane? A šta ako su te “strane”, mislimo li na radikalni islamizam i na zapadne zemlje u kojima je demokracija pojela samu sebe, sa neoliberalnim modelom kapitalizma, jedna strana? Ne tvrdim, samo propitujem. O tom sukobu kao inherentnom jazu unutar kapitalizma je, pomodarski ali zanimljivo, pisao još Slavoj Žižek. Uostalom dovoljno je pogledati genenzu najvećih terorističkih organizacija na Bliskom istoku. Uglavnom su čeda zapadnih obavještajnih organizacija i vlada. Nemojmo zaboraviti povijest Bin Ladena ili ko je naoružavao pripadnike IDIL-a prije koju godinu nazivajući ih dobrim dečkima. Sve ovo ni najmanje ne amnestira tzv. islamski svijet koji je u stanju dekadence. Često se čuje kako je došlo do nekakve renesanse islama na svijetu. Moram priznati da se ne slažem s tim. Renesansa ne znači brojčano više vjernika nego ozbiljnije propitivanje vlastite pozicije. To u islamskom svijetu skoro u potpunosti izostaje, posebno na institucionalnom nivou.
Pišete da su takozvani muslimanski autoriteti bili glupi, samoživi, kratkovidi i poltronski te da nisu znali odgovoriti na izazove s kojima se susreće islamski svijet. Na koga točno mislite te što su po Vašem mišljenju, propustili uraditi?
Mislim na posebnu kastu ljudi koji sebe nazivaju muslimanskom ulemom. Ti ljudi decenijama jašu na jaslama bliskoistočnih diktatora ili poltronskih vlada, raspravljaju stvari koje se slobodno mogu nazvati čistim idiotarijama poput toga da li žena smije voziti auto i treba li nositi rukavice, a da pri tome nisu bili spremni odgovoriti na ozbiljne smisaone i političke izazove s kojima se suočavao islamski svijet. Zahvaljujući njihovoj retrogradnoj retorici koja je uglavnom insistirala na konceptu potpune poslušnosti autoritetu žitelji Bliskog istoka, nakon što su ih zapadne sile “oslobodile” i donijele im demokratiju na tenkovima, nisu znali šta ih čeka. Pogledajte samo kolebanja te tzv. uleme. Prvo je, u početku Arapskog proljeća, bila priča da su borci protiv Asada mučenici. Nakon nekog vremena, oni nisu mučenici već teroristi. U Saudijskoj Arabiji imate režimsku ulemu koja u vrijeme izraelskih napada na Gazu donosi fetvu da je zabranjeno pomagati Gazi, a sve to jer je režim u interesnoj sferi s Izraelom glede nafte. Takva tzv. ulema je potpuno srušila koncept uleme kao korektiva vlastima što je u povijesti islama itekako postojalo.
Nedavno je jedan holandski medij objavio pismo 126 islamskih autoriteta kojim se Bagdadi proglašava ratnim zločincem i dokazuje se kako ID nema veze s islamom. Iako pohvalna, rekacija je još jedan od dokaza kako islamski autoriteti kaskaju za događajima. I, kome je to pismo upućeno? Bagdadiju koji se na to neće ni obazrijeti, Zapadu koji to ionako uglavnom zna ili samima sebi?
Po Vama, tvrdnja da terorizam nema veze s religijom u stvari je „smirivanje savjesti“ kojem pribjegava takozvani islamski svijet. Kako bi se po Vama on trebao postaviti?
Terorizam nema veze s religijom, preciznije s islamom. S islamizmom ima. Ova je terminološka razlika danas često zanemarena a fundamentalna je. Iako su pohvalne rekacije muslimana, tako složeno pitanje se ne može riješiti jednim hashtagom i par patetičnih rečenica na društvenim mrežama. S druge strane, muslimani su prisiljeni da se ograđuju jer poslije svakog terorističkog napada slijedi generalizacija muslimana i žestoke odmazde prema običnim ljudima. Mislim da je problem terorizma više problem institucija, nego li vjerovanja. U javnosti je često pitanje nisu li bombardiranja civila po Iraku i Afganistanu terorizam; institucionalan, ali ipak terorizam? Ako ovo prihvatimo, morat ćemo priznati da se čovječanstvo našlo u sudaru dva terorizma: zapadnog institucionalnog i islamističkog, parainstitucionalnog jer IDIL zbilja djeluje kao nekakva globalna parainstitucija i to nije slučajno.
Nažalost, međunarodno pravo ne vrijedi više de facto već samo na papiru. Međunarodne institucije uništavaju vlastite temelje zarad interesa velikih sila i to nije nova priča. Sjetimo se samo Srebrenice i načina na koji su UN dozvolile da se prekrši njihova vlastita rezolucija čak učestvujući u tome. Međunarodne institucije su evoluirale u vlastitu negaciju, što je sada kulminiralo pa imate institucije koje su negacija samih sebe i globalne terorističke parainstitucije što generira haos u svijetu.
tacno
