Smiju li roditelji odgajati djecu, lažno je pitanje.
Ovo pitanje postavljaju samo oni koji nisu u stanju biti roditelji, ali se, zbog toga što im je privid roditeljstva potreban kako bi ostvarili neki drugi željeni cilj, u javnosti žele predstavljati kao roditelji, a roditelji, razumije se, ništa ne pretpostavljaju djeci i bore se za prava djece, pa i ovi prividni roditelji u javnosti prividno zastupaju prava djece kako bi ostvarili neki drugi cilj.
Roditelje je najlakše prepoznati po tome što uistinu vode računa o djeci, dok je one kojima odgovara privid roditeljstva najlakše prepoznati po tome što roditeljstvo i prava djeca stavljaju u funkciju nečeg što s roditeljstvom nema veze, kao što su to, primjerice, ostvarivanje političkih, religijskih ili nacionalnih ciljeva.
Političar ne može biti istinski roditelj nego samo prividni roditelj. Ako je netko uistinu roditelj, onda, u susretu s vlastitim djetetom, prestaje biti političar, a ako kao političar priča o vlastitom djetetu i navodno dobro vlastitog djeteta postavlja kao arhetipsku veličinu, riječ je o manipulatoru koji nije u stanju biti roditelj.
Takve ne treba slušati, takvima ne treba davati prostor da zastupaju prava djece, njima na vrata treba poslati socijalnu službu zbog toga što su zloupotrijebili prava djeteta i dijete instrumentalizirali kako bi ojačali vlastiti politički položaj.
Odgoj počiva ili na vrijednosti, zato jest odgoj, ili, naprotiv, na manipulaciji pa zato nije riječ o odgoju već o manipulaciji.
Nacionalisti ili vjerski fanatici nisu u stanju biti roditelji jer žele da se proširi nacionalizam ili fanatizam. Oni ne žele dijete odgajati tako da se dijete razvija, a da se oni kao roditelji mijenjaju, već žele unovačiti još jednog člana u bezlični lanac manipulatora koji će vlastitim životom osiguravati opstanak nacionalističke ili fanatične laži
Odgoj koji počiva na vrijednosti prvenstveno, što je paradoksalno, mijenja roditelja ili odgojitelja, a tek potom dijete ili odgojenika.
Ako se neki roditelj u susretu s vlastitim djetetom nije promijenio, onda nije riječ o roditelju, nego o manipulatoru jer taj manipulator želi promijeniti dijete tako da ga podredi nacionalizmu, fanatizmu ili nekoj drugoj zluradoj stvarnosti.
Nacionalisti ili vjerski fanatici nisu u stanju biti roditelji jer žele da se proširi nacionalizam ili fanatizam. Oni ne žele dijete odgajati tako da se dijete razvija, a da se oni kao roditelji mijenjaju, već žele unovačiti još jednog člana u bezlični lanac manipulatora koji će vlastitim životom osiguravati opstanak nacionalističke ili fanatične laži.
Nacionalisti i religijski fanatici nisu u stanju vlastitom djetetu dati mogućnost da bude drugačije od svih, da budu svoji i slobodni. Ne, oni smatraju da oni određuju, da oni imaju svetu autonomiju koja im daje za pravo da životu vlastitog djeteta dadu formu i normativni sadržaj.
Čak štoviše, oni smatraju da zakoni u državi, baš kao i obrazovni sustav, imaju jasne granice i jasan izvor, a to je njihova volja. Oni vlastitu djecu zapravo smatraju beznačajnom i nebitnom, zato i nisu u stanju biti roditelji i to demonstriraju na svakom koraku.
Političar koji nije uz dijete kada dijete prolazi kroz neko značajno razdoblje, političar koji nije uz dijete dok dijete prolazi kroz neko teško razdoblje ili mu prijeti neka ugroza, možda i jest političar, ali zasigurno nije roditelj.
Riječ je o bijednim manipulatorima koji dijete, vrijednost, državu, ideju, pa i samog Boga, budući da se takvi redovito deklariraju kao vjernici, transformiraju u beznačajni element koji im omogućava javnu vidljivost i ostvarivanje nekih političkih ciljeva.
Naravno da takvi manipulatori nisu u stanju biti niti istinski političari, no to je manje bitno, puno je bitnije to što nisu u stanju biti roditelji, a predstavljaju se kao roditelji.
Njihova djeca su djeca kojoj su manipulatori uskratili roditelje, oni su, u egzistencijalnom smislu, djeca bez roditelja. Budući da su odbili biti roditelji vlastitoj djeci, sasvim je razumljivo da ih ne zanimaju ni druga djeca kao djeca.
Manipulatori koji umjesto djece biraju sebe zasigurno znaju što je propaganda. Propaganda je laž koja se nudi u formi istine. Njihovo roditeljstvo je propaganda. I to je najtužnije u čitavoj ovoj priči.
Uopće me ne čudi što su se manipulatori okomili na, primjerice, školski sustav ili na obitelj. Oni ne žele školski sustav koji će djecu naučiti kritički misliti i propitivati. Ne, oni žele školu koja će djecu indoktrinirati tzv. velikim istinama, a velike istine u sebi uvijek kriju programirano neznanje o drugima.
Konkretno, manipulatori žele djecu zaštititi od tzv. LGBT propagande na način da djeca usvajaju programirano neznanje o LGBT zajednici, odnosno da se djeci posreduju tzv. velike istine o tome kako je jednoobrazan svijet jedini svijet, a u tom svijetu nema mjesta za LGBT zajednicu, zato se djecu štiti od LGBT zajednice načelom programiranog neznanja o LGBT zajednici.
Stvar je potpuno jasna – manipulatori za djecu žele programirano znanje o tzv. velikim istinama, ali i programirano neznanje o svemu onome što se ne uklapa u te tzv. velike istine.
Svi manipulatori su ujedno i kukavice koje se nisu u stanju susresti s drugim istinama. Oni nisu u stanju napraviti najhrabriji iskorak koji čovjek uopće može napraviti, a taj je da propita same temelje svijeta u kojem živi. Svijet u kojem živimo u velikoj mjeri je kreiran tuđim pričama.
Mi sve te priče trebamo dovesti u pitanje kako bismo, primjerice, u priči o vlastitoj naciji prepoznali ideju nacije koja je prisutna u svim nacijama i tako odbacili privid nacije koji nas, rastućim nacionalizmom, pretvara u neprijatelje vlastite nacije ili, da uzmemo još jedan primjer, kako bismo u vlastitom svjetonazoru prepoznali ideju svjetonazora koji je prisutan u mnogim svjetonazorima i tako se oslobodili predrasuda koje nas pretvaraju u isključive i tužne kreature koje uništavaju naš svjetonazor.
Političar ne može biti istinski roditelj nego samo prividni roditelj. Ako je netko uistinu roditelj, onda, u susretu s vlastitim djetetom, prestaje biti političar, a ako kao političar priča o vlastitom djetetu i navodno dobro vlastitog djeteta postavlja kao arhetipsku veličinu, riječ je o manipulatoru koji nije u stanju biti roditelj
Nacija bez mnogih nacija je mrtva nacija. Svjetonazor bez mnogih svjetonazora je mrtvi svjetonazor. Čovjek koji se zalaže da njegova istina bude obvezna za sve, čovjek je koji se zalaže za propagandu, a ne za istinu.
Čovjek koji se zalaže za istinu ujedno je i čovjek koji se nužno zalaže za različitost i slobodu. Onaj tko se zalaže za istinu, ne zalaže se da njegova istina bude istina za sva vremena i istina za sve ljude.
Zalagati se za istinu, znači zalagati se za istine. Takvom čovjeku neće smetati LGBT zajednica. Takvom čovjeku neće smetati niti brak koji je različit od njegovog braka, jer zna da je brak veza ljubavi i pripuštanja u vlastitu intimu bića kojega si slobodno izabrao. Biti u braku znači nekoga pripustiti u vlastiti život. To je istina o braku.
Drugima zabranjivati da budu u braku zato što se to tebi ne sviđa nije istina o braku, nego propaganda o braku. Oni koji bi drugima nešto zabranjivali nikada nisu nositelji i branitelji istine, uvijek je riječ o vojnicima propagande. Takvi su ujedno i zarobljenici propagande.
Zato pričaju o braku, a nisu u stanju biti u braku. Zato pričaju o djeci, a nisu u stanju vlastitom djetetu biti roditelji. Takvima treba iskustvo braka i roditeljstva, a da bi to ostvarili, trebaju napustiti propagandu, predrasude i programirano neznanje o drugima.
Pred njima je, dakle, najteža migracija – trebaju otputovati od privida o sebi i predrasuda o drugima, kako bi došli do istine o sebi i istine o drugima.
